„Evropa sad“ – potkupljivanje naroda narodnim novcem
„Evropa sad“ – potkupljivanje naroda narodnim novcem Home / Nedavno je Vlada Crne Gore predstavila „Maršalov plan“ i program „Evropa sad“. Šta obećavaju autori „Maršalovog plana – Evropa sad“, a šta on zaista donosi? “A democracy cannot exist as a permanent form of government. It can only exist until the voters discover that they can vote themselves largesse from the public treasury. From that moment on, the majority always votes for the candidates promising the most benefits from the public treasury with the result that a democracy always collapses over loose fiscal policy, always followed by a dictatorship.” – Alexander Fraser Tytler Nedavno je Vlada Crne Gore predstavila „Maršalov plan“ i program „Evropa sad“. Šta tačno ovaj plan čini Maršalovim ostaje nejasno jer ga, za razliku od imenjaka, nije ni osmislio neko ko se zove (Džordž) Maršal, niti se radi o stranoj, poslijeratnoj pomoći. Nejasnoćama tu nije kraj. Iako su autori trijumfalno obznanili da je plan podržala Evropska unija (predstavljajući je kao vrhovnog arbitra dobrih ekonomskih odluka, što ona očigledno nije, sa toliko planetarno poznatih primjera loših ekonomskih praksi poput Grčke, Bugarske, Malte i mnogih drugih), pitanje je šta su oni zaista podržali. Ako odgledate gostovanje ministara finansija (i socijalnog staranja) i ekonomskog razvoja u emisiji „Okvir“ na javnom servisu vidjećete da je, po njihovim riječima, EU pohvalila način prezentacije. O suštini, predstavnici EU su (na tim svakako prekratkim sastancima za detaljno razmatranje) vjerovatno čuli koliko i crnogorski poslanici koji uniformno, bez obzira iz koje partije dolazili, tvrde da im detalji plana nisu predočeni. Na sajtu Vlade CG nalazi se inicijalna Powerpoint prezentacija „Maršalovog plana“, koja sadrži mahom irelevantne, netačne ili netačno predočene podatke. Primjera radi, upoređuje se prihod od sezone 2021. sa gotovo nepostojećom sezonom 2020. ali ne i sa sezonama iz ranijih godina kako bi se stekla sveobuhvatnija slika. Takođe, vlada izbjegava da spomene kako je svojim direktnim činjenjem (uvođenjem novih sankcija) višestruko smanjila broj turista iz Bjelorusije i visokoplatežne Rusije, a CG pretvorila u regionalnu anti-vaksersku destinaciju. Istovremeno, možemo naći i tako neumjesne grafike koji nam kao uspjeh predstavljaju da je u trezoru u decembru 2020. bilo oko 60 miliona eura, a krajem septembra oko 600 miliona – ono što izostaje jeste činjenica da je u međuvremenu ta ista vlada digla kredit od preko 700 miliona euDostupna je i prilično štura analiza programa „Evropa sad“ u kojoj saznajemo da je vlada „u izradi analize efekata predloženog programa (…) i uticaja na poslovni ambijent“ koristila „mikrosimulacioni model razvijen u okviru tehničke podrške pružene od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF)“. Isti taj MMF je u međuvremenu poručio da je plan prožet višestrukim rizicima, te da ga ne treba primijeniti odmah, već u fazama, kako bi se vidjeli da li daje željene ili neželjene efekte. Ono što analiza sadrži jeste okvirni plan programa i šta vlada očekuje od njega. Šta obećavaju autori „Maršalovog plana – Evropa sad“? Po vladi, cilj programa je da se ojača ekonomija Crne Gore kroz podizanje platežne moći njenih građana. Prije svega kroz podizanje minimalne zarade sa 250 na 450 eura, a projektuje se i povećanje svih zarada za oko 17%, da bi prosječna neto plata u Crnoj Gori već sljedeće godine dostigla 700 eura. Ministar Spajić je u emisiji „Okvir“ izjavio da se on nada ovom povećanju već u prvom kvartalu sljedeće godine. Preciznije, predviđa se da će oni sa platama do 1000 eura imati povećanje od preko 20%, dok će oni sa primanjima preko 1000 eura očekivati uvećanje od 10-16%. Ovo uvećanje predviđeno je kroz ukidanje doprinosa na zdravstveno osiguranje i smanjenje poreskog opterećenja na zarade sa sadašnjih 39% na 21%. Ova promjena učinila bi da Crna Gora umjesto najoporezovanije zarade u regionu, što je slučaj sada, ima najmanje oporezovanu. Porez na dobit kompanije biće progresivan, te će tako one kompanije koje ostvare dobit do 100 000 eura plaćati 9%, do 1.5 miliona eura 12%, a preko tog iznosa 15%. Iako bi i Fond PIO i Fond za zdravstveno osiguranje bili uskraćeni za budžet od po preko stotinu miliona eura, (kontraintuitivno) se najavljuje i povećanje zarada zdravstvenih radnika. Uz „Maršalov plan“, najavljeni budžet predviđa i dodatne izdatke za preko stotinu infrastrukturnih projekata, uključujući nove bolnice, klinike, škole, vrtiće, a tu su i povećana socijalna davanja, prije svega dječiji dodaci, naknade za majke i slično. Drugim riječima, Crnu Goru očekuje rekordna potrošnja. Najavljeni izdaci stvoriće rupe u budžetu koje vlada planira da popuni uvećanjem nameta. PDV na usluge smještaja i služenja hrane i pića u turističkim objektima biće trostruko uvećan, sa 7% na 21%. Uz već zloglasne akcize na gorivo, slijedi i uvećanje akciza na sva pića sa dodatkom šećera – na alkohol, duvanske proizvode, slatkiše i slično. Uvodiće se i novi porezi, poput onog na podizanje gotovine za pravna lica i preduzetnike, a najavljuje se i novi zakon o igrama na sreću. Najavljen je i reprogram poreskog duga i ovlaš pomenut obračun sa sivom ekonomijom, ali je i dalje potpuno nejasno kako i koliko prihoda ovo može da generiše. Šta „Maršalov plan – Evropa sad“ zaista donosi? Ukratko, „sounds good, doesn’t work“. Veće plate, nove bolnice i škole, to su nesporno dobre stvari, ako možete da ih priuštite – Crna Gora, nažolost, ne može. Države nemaju sopstveni novac, one preusmjeravaju novac koji putem nameta uzmu od građana, ili iz kredita (koje će takođe vraćati novcem građana). Dakle, koliko god to primamljivo zvučalo, ministar Spajić nema novca da podigne minimalne zarade, a da ga prethodno ne preusmjeri iz poreza, akciza ili nekog drugog resora koji ga je do (Evrope) sada trošio. Drugim riječima, ako planira nove troškove, država može povećati namete, ili smanjiti rashode, kao na primjer – smanjenje plata, smanjenje broja zaposlenih, smanjenje broja službenih vozila, manje nepotrebnih službenih putovanja… Sve ono što ova vlada do sada nije učinila. I tu je jedan od glavnih problema ovog plana, za godinu dana vlada ne da nije smanjila abnormalno visok broj zaposlenih u javnoj i lokalnoj upravi, već se taj broj konstantno povećava. Povećava se uprkos preporukama stručnjaka, ali i Evropske unije, na koju se vlada
Japanski „novi kapitalizam“: zašto je potreban i koje su šanse za uspjehom
Japanski „novi kapitalizam“: zašto je potreban i koje su šanse za uspjehom Home / Zbog lošeg odgovora na krizu izazvanu pandemijom COVID-19, japanski premijer Jošihide Suga je 3. septembra dao ostavku, a već 4.oktobra sišao sa funkcije. U Suginu odbranu, pred njim nije bio lak zadatak, na vlast je došao u jeku pandemije i pod pritiskom da uprkos svemu održi Olimpijske igre. Štaviše, Japan je u posljednjih 20 godina (od kojih je Sugin prethodnik Šinzo Abe na vlasti bio devet) promijenio čak deset premijera. Jasno je da biti predsjednik vlade treće ekonomije svijeta nije lak posao i kada nije pandemija, međutim, pred Suginim nasljednikom nalazi se monumentalni zadatak buđenja japanske ekonomije iz stagnacije koja traje već punih 30 godina. Fumio Kišida, bivši ministar spoljnih poslova i novi premijer Japana, najavio je ambiciozni plan uspostavljanja „novog modela kapitalizma“ koji će se fokusirati na ravnomjerniju (re)distribuciju dobiti. U prvi mah, spominjanje „redistribucije“ obradovalo je mnoge ljevičare širom planete zbog socijalističkog prizvuka, ali o čemu se zaista radi i zašto japanski premijer ovo smatra potrebnim vidi se tek nakon što se sagledaju specifičnosti japanske privrede. Populacija Japana je u padu još od 2011. godine. Samo tokom 2020. u ovoj zemlji umrlo je 531 816 više ljudi nego što je rođeno. Sa starenjem populacije i smanjenom stopom reprodukcije nezaposlenost u Japanu je očekivano niska, međutim, plate stagniraju, a kupovna moć građana dugo je bila u padu. Prosječna godišnja primanja u Japanu nisu premašila 40 000 američkih dolara još od 1991. Poređenja radi, u susjednoj Južnoj Koreji prosječna godišnja primanja u istom periodu skočila su sa 22 000 na oko 42 000 dolara, a u SAD sa 47 000 na 69 000. Korijeni ovakvog stanja leže u japanskom setu principa poznatom kao shushin koyo. Ova praksa, zastupljena još od od prve polovine prošlog vijeka, podrazumijeva da velike kompanije unajmljuju radnike direktno nakon završene srednje škole ili fakulteta, zaključujući sa njima dugoročne ugovore koji vezuju radnike za kompaniju. Ovaj pristup vodi daleko većem stepenu lojalnosti radnika prema kompaniji (i obratno) nego što je uobičajeno na Zapadu. Samo praktikovanje ovog koncepta kroz gotovo sto godina usadilo ga je duboko u japansku kulturu i razumijevanje poslovne etike. Shushin koyo nesumnjivo ima svojih pozitivnih aspekata, osiguravajući lakši pristup tržištu rada novim radnicima i daleko veću sigurnost od otkaza. Ovaj pristup omogućio je Japanu da se nakon devastacije Drugog svjetskog rata za samo 23 godine uzdigne do pozicije druge ekonomije svijeta (gdje je bio sve do 2010.). Japan je imao daleko jeftiniju radnu snagu u odnosu na Zapad, ali je njegova industrija, prije svega elektronike i automobila, na svjetsko tržište plasirala proizvode jednakog ili boljeg kvaliteta. Ipak, shushin koyo ne odgovara svim okolnostima podjednako i vremenom očiglednije postaju mane koje sve više povređuju japansku ekonomiju. Prije svega, samo vrednovanje sigurnosti i inertnosti stavilo je u zasjenak ličnu sposobnost i produktivnost. Umjesto po zaslugama i doprinosu kompaniji, radnici su plaćeni gotovo isključivo u zavisnosti od toga koliko su godina proveli na svom radnom mjestu. To se može primijetiti i na mikro nivou, gdje se radnici gledaju pozitivno ako na radnom mjestu ostaju prekovremeno bez obzira na to koliko su zapravo produktivni. Statistike pokazuju da više od polovine Japanaca ne iskoristi svoj godišnji odmor, ne zato što su neophodni kompaniji već zato što se na odsustvo sa posla gleda negativno unutar radnog kolektiva. Naravno, ovo se odražava i na veliko nezadovoljstvo radnika koji maltene da nemaju kontrolu nad svojim životima – prema podacima Randstad Workmonitora, od vodećih ekonomija svijeta zemlja u kojoj je najmanje anketiranih radnika izjavilo da osjeća satisfakciju na poslu je upravo Japan sa 41% ispitanika. Imajući sigurne radnike, obavezane kako dugim ugovorima tako i kulturološkim pritiskom, poslodavci su nevoljni da povećavaju plate. Istovremeno, radnici ne osjećaju potrebu za vanrednim trudom i inovacijom, budući da će im primanja rasti vremenom bez obzira na rezultate. Uz to, starenje populacije doprinijelo je i tome da stariji zaposleni sve kasnije odlaze u penziju, pa se tako više pozicije i primanja koja uz njih idu sve ređe otvaraju mlađim radnicima. Ovi neinspirativni uslovi za rad svojevrsni su paradoks ako se u obzir uzme odumiranje populacije i nestašica stručne radne snage. U Japanu je 2020. godine u prosjeku dnevno umiralo 1 164 stanovnika, a istovremeno se otvaralo 3 479 novih radnih mijesta. Dvodecenijsku stagnaciju ekonomije pokušao je da opovrgne japanski premijer Šinzo Abe, tako što će se obračunati sa deflacijom valute, nestašicom radne snage i demografskim sunovratom. Abe je na vlasti bio između 2012. i 2020, što ga istovremeno čini i najdugovječnijim premijerom u istoriji japanskog parlamentarizma. On je svoju reformu oslonio na, kako ih je nazvao, „tri strijele“. Ovaj pristup ubrzo je nazvan Abenomics, i podrazumijevao je monetarne olakšice, fiskalne stimulanse i strukturne reforme. Agresivnom monetarnom politikom kamate na kredite gotovo su ukinute, kako bi se stanovništvo ohrabrilo da poveća potrošnju, ali i pokrene sopstvene biznise, za koje se ranije nisu usuđivali da se kreditno zaduže. Manje kamate znače više raspoloživog novca za pojedinca koji će ga konsekventno utrošiti u lokalnu ekonomiju. Upravo je manja potrošnja, usljed pada potražnje koja proističe iz pada broja stanovnika, odvela Japan u deflaciju koju je Abe sada planirao da savlada. Iako pad cijena koji dolazi sa deflacijom građanima može djelovati kao nešto pozitivno, sa pozicije centralne banke radi se o „noćnoj mori“ koja će imati katastrofalne dugoročne posljedice. Već 2013. japanska centralna banka, po nagovoru premijera, najavila je udvostručavanje količine jena u cirkulaciji kako bi podstakla inflaciju, koja je tada projektovana na 2%. Iako je do inflacije došlo, ona je uglavnom bila ispod projektovanog procenta. „Druga strijela“ Abeove politike odnosila se na fiskalnu politiku. Vlada je dramatično povećala trošenje budžetskih sredstava na izgradnju ključnih infrastrukturnih projekata, istovremeno smanjujući poreze. Sa jedne strane, ovo je značilo da građani imaju više novca koji mogu trošiti, stimulišući tako rast ekonomije. Javna potrošnja, osim kratkoročnog stimulisanja rasta, ima i dodatnu vrijednost, jer iza sebe ostavlja infrastrukturu od koristi za cijelo društvo. Sa druge strane, došlo je do pražnjenja državnog budžeta, a smanjeni porezi smanjili su i šansu da se on adekvatno dopuni. Sve ovo ne bi
Globalna energetska kriza: Između pandemije i ekologije
Globalna energetska kriza: Između pandemije i ekologije Home / Nikada nije dobro vrijeme za krizu, ali energetska kriza uoči zime na sjevernoj hemisferi jedan je od najgorih scenarija. Lančano povećanje cijena gotovo svih proizvoda usljed porasta vrijednosti energenata je jedno, ali nestašica ili nepristupačnost energenata uoči zimskog zahlađenja neminovno će imati tragičan epilog za jedan broj ljudi. Početkom oktobra cijena prirodnog gasa na holandskom TTF (Title Transfer Facility) dostigla je 118 eura po megavat času (MWH), što znači da će ugovori za novembar biti zaključeni po 400% većim cijenama od onih sa početka godine, ili čak 600% u odnosu na isti period prethodne godine. Jedna od posljedica ovog povećanja je i inflacija u euro-zoni koja je oborila trinaestogodišnji rekord. Krajem septembra cijena sirove nafte premašila je 80 dolara po barelu, prvi put nakon tri godine. Sredinom oktobra oboren je rekord od 85 dolara iz oktobra 2018. sa tendencijom da cijene do kraja godine premaše 90 dolara. U Velikoj Britaniji ovo se poklopilo i sa nestašicom radne snage u transportnoj industriji, što je stvorilo vještačku nestašicu goriva i primoralo vlasti da u snabdijevanje uključe i vojsku. Pored nafte skače i cijena uglja, roterdamski API2 (Rotterdam Coal Futures) zabilježio je početkom oktobra rast cijena od 265% u odnosu na isti period prošle godine. Iako su mnogi predviđali brzi krah ovog najprljavijeg fosilnog goriva, u grčevitoj borbi za energente, ekološke brige stavljene su po strani. Poplave, koje su omele proizvodnju uglja u Kini, dovele su do gašenja fabrika i toplana, a u pojedinim regionima došlo je i do nestašice struje. Drastično povećanje cijena energenata posebno će uticati na Južnu Ameriku, gdje su suše dramatično umanjile očekivani priliv električne energije iz hidro-elektrana. Ukratko, riječ je o krizi globalnih razmjera. Kako je došlo do krize? Najjednostavnije objašnjenje dolazi sa čisto ekonomske tačke gledišta. Potražnja je veća od ponude i cijene rastu. Pandemija je početkom 2020. godine naglo usporila svjetsku ekonomiju. Zatvaranje granica dovelo je do toga da su pojedine grane transportne industrije u potpunosti zamrle, prije svega avio i pomorski putnički saobraćaj. U nekim slučajevima smanjena potražnja, a u drugim prekid lanaca snabdijevanja, doveli su do privremenog gašenja fabrika. Sve ovo rezultiralo je dramatičnim smanjenjem potražnje za energentima. Da je riječ o događaju bez presedana govori i to da je u aprilu 2020. cijena nafte, po prvi put u istoriji, dostigla negativnu vrijednost. Dakle, proizvođači su (u nedostatku skladišnih kapaciteta) bili prinuđeni da plaćaju kupcima da prihvate naftu, umjesto obratno. Rekordno niske cijene, ne samo nafte već i ostalih energenata, primorale su proizvođače da drastično smanje obim proizvodnje. Nakon pojave vakcina, međutim, veliki broj zemalja obustavio je zaključavanje ekonomije, otvorene su granice, obnovljene su transportne rute i ponovo pokrenuta proizvodnja. Naglo povećanje prometa ljudi, roba i usluga dovelo je do munjevitog rasta potražnje za energentima. Kako se ponuda i potražnja ne mogu uskladiti preko noći, u tom raskoraku cijene energenata ostale se vanredno visoke. Ipak, sama ekonomija ne može adekvatno objasniti uzrok krize. Regionalni politički problemi i nepromišljene ekološke politike, takođe su doprinijele izazivanju energetske krize. Tako, primjera radi, u Britaniji nije problem ponuda već isporuka goriva. Protivnici Bregzita za ovu situaciju krive upravo manjak vozača kamiona, prije svega cisterni za dopremanje goriva. Sa druge strane, pristalice Bregzita tvrde da je situacija pokazala da se Britanija suviše oslanjala na uvezenu jeftinu radnu snagu, što je dovelo do pogoršanja uslova rada do te mjere da britanske državljane praktično istisne iz transportne industrije. Istovremeno, stanovništvo koje je, u strahu od nestašice, gomilalo zalihe goriva, samo je doprinijelo pogoršanju situacije. Na kontinentu, pogoršanju krize doprinose nepromišljene ekološke politike. Vođena više ideološkim zaletom nego razumijevanjem energetske industrije i potreba tržišta, Evropska unija se obavezala na praktično nemogući tempo tranzicije sa fosilnih na održive izvore energije. Kada su održivi izvori energije u pitanju, za EU najbitnije su njemačke i danske „farme vjetra“, koje prikupljaju snagu vjetrova Sjevernog mora, kao i uvoz iz Norveške (koja nije članica EU ali je najveći izvoznik energije na kontinentu). Vjetrovi Sjevernog mora praktično su stali u septembru, a u prilog lošim prognozama ide i istraživanje njemačkog instituta Helmholtz Zentrum Hereon, iz juna ove godine, koje pokazuje da pretrpanost vjetro-elektranama usporava vjetar i značajno smanjuje njihovu učinkovitost. Što se tiče Norveške, veliki dio njihove čiste energije za izvoz dolazi iz vodenih akumulacija, koje su nakon ovog sušnog ljeta manje nego ikad. Sa nezadovoljavajućim prinosom iz obnovljivih izvora EU je primorana da se okrene uvozu fosilnih goriva, međutim, i ovdje postaje žrtva sopstvenih politika. Ograničenje u emisiji ugljen-dioksida primorava EU da se oslanja na uvoz relativno čistog prirodnog gasa (LNG). LNG u Evropu dolazi gasovodima iz Rusije, ili pomorskim putem, najčešće iz Katara i SAD. Zapadne zemlje, među kojima su najglasnije bile upravo one iz EU, pritiskale su rastuće ekonomije Azije da smanje emisije štetnih gasova pa samim tim i potrošnju prljavijih izvora energije, poput uglja. To je dovelo do toga da su danas zemlje poput Indije i Kine konkurenti za isti taj LNG koji je sada prijeko potreban EU. „Svake godine Kina spoji 15 miliona domova svojih obalnih gradova na gasnu mrežu, tako, kada zahladni u Kini, cijene gasa skoče u Britaniji i Njemačkoj“, objašnjava Hening Glojstin (Henning Gloystein), konsultant za prirodni gas iz Eurasia Group, a prenosi Financial Times. Evropski parlamentarci, po navici, krive Rusiju i ruskog gasnog giganta Gazprom za novonastalu krizu. Po njihovoj teoriji, Kremlj vrši pritisak na EU kako bi što prije odobrila puštanje u rad novog gasovoda Sjeverni tok 2. „Neprijatna istina je“, kako primjećuje britanski The Economist, „da Gazprom zapravo izvozi više gasa za EU nego je to radio prije pandemije, a uz to, njihove mušterije sa kontinenta potvrđuju da ispunjava sve ugovorene obaveze“. Edvard Morz (Edward Morse), američki energo-ekonomista iz investicione banke Citigroup, upućuje na to da EU ne treba tražiti krivca za svoju situaciju van Evrope i njenih politika. Kritično je i u Južnoj Americi. Brazil kao najveća ekonomija kontinenta prolazi kroz restrikcije električne energije. Ova zemlja dobija preko 60% struje od svojih hidro-potencijala, međutim, najsušnije ljeto u proteklih 90 godina dovelo je do toga da su akumulacije na svega 17% kapaciteta. Rijeka Parana, druga po veličini u Brazilu, maltene je presušila i
„Squid game“: kapitalizacija na kritici kapitalizma
„Squid game“: kapitalizacija na kritici kapitalizma Home / Iako je pandemija generalno negativno uticala na svjetsku ekonomiju, za pojedine kompanije ona je bila katalizator rasta. Među njima je svakako i Netflix, internet platforma za gledanje filmova i serija, koja je tokom 2020. dobila preko 36 miliona novih pretplatnika, ostvarila rast od 24% i čist profit od oko 25 milijardi dolara (21.6 milijardi eura). Česta ekonomska „zaključavanja“, policijski časovi, karantini i slične mjere nagnale su mnoge da višak slobodnog vremena utroše gledajući sadržaje koje Netflix prikazuje, a nerijetko i sam stvara. Pojava vakcine drastično je usporila rast broja pretplatnika, ali sa 5.5 miliona novih korisnika u prvoj polovini 2021. ne može se govoriti o padu popularnosti. Ipak, sredinom godine mnogi su predviđali pad cijena akcija ili neznatni rast, međutim, to danas nije slučaj. Šta se desilo u međuvremenu? Ukratko, „Igra lignje“. „Igra lignje“ (Squid game), korejska triler-drama od devet epizoda, oborila je rekord Netflix-a sa preko 111 miliona pregleda u prvih mjesec dana i tako postala najgledanija serija u preko 20 godina ove platforme. Bez gotovo ikakvog marketinga, popularnost serije širila se društvenim mrežama do te mjere da je početkom novembra i dalje najgledanija serija u oko 50 država (na vrhuncu bila je najgledanija u 90). U SAD, gdje su obično serije na engleskom jeziku daleko popularnije od stranog sadržaja, ova je dostigla mjesto najgledanije već četvrtog dana od premijere sredinom septembra i tu se zadržala sljedećih 24 dana. Sa budžetom od svega 21.4 miliona dolara, serija je ostvarila zaradu od oko 900 miliona (779.2 miliona eura). Radnja serije prati grupu ljudi koja pristaje da učestvuje u nizu dječijih igara, sa potencijalno smrtnim ishodom, takmičeći se oko sve veće novčane nagrade. Premisa serije zapravo ne odstupa od one koju pred nas postavlja kapitalizam, samo nam se servira u zabavno karikiranoj i koncentrisanoj formi. Već prva epizoda nas podsjeća da je u današnjem svijetu život bez novca nezamisliv, oni koji ga imaju manje nego dovoljno u očima okoline manje su vrijedni bez obzira na lične kvalitete i druga dostignuća. Stoga, poput takmičara u „Igri lignje“, mi poslodavcima nudimo svoje vrijeme, nerijetko zdravlje, a ponekad rizikujući i život, u zamjenu za novac i nadu da će se uloženo jednog dana bogato nagraditi. Serija nas postepeno vodi kroz sve brutalnije segmente kapitalizma. U ranijim igrama svaki takmičar ima šansu za uspjehom, a međusobna saradnja može biti samo na obostranu korist i nagrađena prijateljstvom. Ipak, kako broj takmičara opada, a novčana nagrada raste, priroda „igre“ se mijenja. Takmičari postaju konkurenti jedni drugima. U prvi mah, logika „dok jednome ne mrkne, drugome ne svane“ odnosi se na grupe. Tako u „vuči konopa“ jedan tim takmičara svoj uspjeh gradi na taj način što će protivnički tim odvući u propast, kako to često (na manje bukvalan i dramatičan način) rade i konkurentske kompanije na tržištu. Sama priroda takmičenja vremenom okreće pojedince jedne protiv drugih, pa dojučerašnje kolege i prijatelji postaju suparnici koji manipulišu, podmeću i varaju, kako to inače rade kada se bore oko unapređenja ili ostanka u kompaniji uoči restrukturiranja. Dobronamjerni i altruistički nastrojeni takmičari, poput Alija u seriji, nemaju nikakve šanse pred onim proračunatim i sebičnim, poput Sang-vua (Sang-woo). Osim takmičara u seriji postoje još dvije klase ljudi, menadžerski sloj koji osigurava da se igre odvijaju po pravilima, i takozvani VIP sloj radi čije se zabave cijeli događaj i organizuje. Za razliku od takmičara, „menadžeri“ ne rizikuju povrede i smrt ako se pridržavaju pravila, ali u datom poretku oni su jednako neslobodni, samo malo bolje nagrađeni za uslugu koju obavljaju. VIP, među koje spada i sam inicijator takmičenja, čini malobrojna elita za koju takmičari ne predstavljaju ljude koji pate već nešto što treba iskoristiti za sopstvenu zabavu i profit, a nagradu ne nude kao nadoknadu za trud i zasluge već kao motor sopstvene zabave. Iako organizatori igara konstantno podsjećaju takmičare kako su u njima svi jednaki, serija daje do znanja da sreća i nasumične šanse igraju daleko veću ulogu od ličnih kvaliteta, sposobnosti, rada i truda. Drugim riječima, serija teži da razobliči ideologiju po kojoj se kapitalizam predstavlja kao fer igra u kojoj svi imaju šanse za uspjehom ukoliko ulože dovoljno truda, a koja zanemaruje činjenicu da ga spoljni faktori van našeg uticaja vrlo često svode na „kocku“. Tako vremenom saznajemo da je glavni lik, Gi-jan (Gi-hun), za kojeg do tada vjerujemo da je nepopravljivi raspikuća i kockar, zapravo preko deset godina bio radnik u fabrici automobila, dok nije ostao bez posla usljed pogrešnih odluka njegovog poslodavca. Nakon toga, on dva put pokreće privatni biznis, ali usljed golobalne finansijske krize i stanja na tržištu ostaje u dugovima do guše. Kako je to sročio sam reditelj i scenarista Hvang Duang-Hjuk (Hwang Dong-hyuk) „u kapitalističkom društvu, svako se u bilo kom trenutku može naći u Gi-janovom položaju“. Koliko je to tačno Duang-Hjuk osjetio je na svojoj koži. Scenario za „Igru lignje“ napisao je kada se zbog nemaštine uselio nazad kod svoje majke i babe. Prema pisanju Wall Street Journal-a, u jednom trenutku morao je da pauzira pisanje scenarija, jer su ga dugovi prinudili da proda lap-top za 675 dolara. Sam scenario pokušavao je da proda još od 2008. godine, a to mu je za rukom pošlo tek 11 godina kasnije. Iako u prvi mah djeluje tako, serija nije u potpunosti usamljena u svom uspjehu. Samo dvije godine ranije, korejski film „Parazit“ (Parasite, 2019.) na uloženih 15.5 miliona zaradio je 259 miliona dolara i postao prvi strani film u igri da dobije Oskara za najbolji film. (Ovdje treba naglasiti da se radi i o svojevrsnom političkom momentu, jer su ranijih godina filmovi koji nisu na engleskom jeziku mogli da se takmiče samo za najbolji strani film). I „Parazit“ je svojevrsna kritika kapitalizma i nejednakosti koje stvara u (korejskom) društvu. Reditelju i scenaristi ovog ostvarenja Bong Džun-hou (Bong Joon-ho) to nije bio ni prvi put da se predstavlja svjetskoj publici sa ovom temom, jer je to uradio i adaptacijom stripa „Ledolomac“ (Snowpiercer) 2013. Čak je i viralni muzički spot Gangnam Style, prvi koji je 2012. na YouTube-u ostvario milijardu pregleda (a danas je na 11. mjestu najgledanijih sa preko 4.2
Hoće li starenje populacije onemogućiti Kinu da postane prva ekonomija svijeta?
Hoće li starenje populacije onemogućiti Kinu da postane prva ekonomija svijeta? Home / Prije pola vijeka, 1971. godine, svjetska populacija brojala je preko 3.77 milijarde stanovnika, a godišnja stopa rasta bila je 2.04%. Danas je ovaj broj gotovo duplo veći, 7.90 milijardi. Međutim, stopa rasta pala je ispod 1.05%. Usporavanje rasta se velikim dijelom može pripisati povećanom stepenu urbanizacije. Dok je 1971. svega 37% svjetskog stanovništva živjelo u gradovima, danas je taj procenat iznad 56%. Drugim riječima, što veći procenat populacije živi u gradovima to su veće šanse da je stepen reprodukcije u padu. Kako je najveći stepen urbanizacije u razvijenim zemljama, tako se one suočavaju i sa negativnim prirodnim priraštajem, a konsekventno i sa starenjem populacije. Ovo će u decenijama koje dolaze predstavljati jedan od najvećih finansijskih izazova za razvijene zemlje, koje će se suočiti sa izazovom da pronađu način da sa nikad manjim udjelom populacije u radnoj snazi pokriju izdatke za nikada veći broj penzijskih osiguranika. Iako se često ubraja u „zemlje u razvoju“, Kina je po mnogo čemu svjetska sila u više aspekata, prije svega u ekonomskom. Ova je zemlja druga ekonomija svijeta po bruto društvenom proizvodu, ali prva po paritetu kupovne moći. Svjetski mediji prenijeli su početkom godine procjene (kakve je, između ostalih, napravila japanska holding kompanija Nomura) da bi Kina sa svojim BDP-om mogla nadjačati SAD već 2028. godine. Ono što ovakve procjene nisu uzele u obzir jeste činjenica da se Kina nalazi na pragu demografske katastrofe. Ova zemlja ima rastući korpus starijih građana, a broj mladih koji „zamjenjuje“ ostarjelu populaciju nije ni blizu onog nivoa koji je potreban da se održi broj stanovnika, ekonomski rast, pa ni kvalitet staranja o postojećoj populaciji. U sljedećih trideset godina udio radne snage u kineskoj populaciji (godišta između 15 i 64) opašće sa 70% na 60%, dok će broj penzionera (a sa tim i fiskalno opterećenje ovih prvih) samo rasti. Preciznije, 2019. godine za svakog radno-sposobnog stanovnika Kine bilo je 0.42 izdržavana lica, bilo mlađih od 15 ili starijih od 64 godine, a do 2050. ovaj broj skočiće na 0.67. Kina ima velike planove, od podizanja životnog standarda na unutrašnjem, do porasta globalnog uticaja na spoljnom planu. Međutim, sve će to usporiti, ako ne i u potpunosti onemogućiti, ova demografska dinamika. Jedan od razloga za ovo stanje je nekadašnja „politika jednog djeteta“, ali i nakon uvođenja „politike dva djeteta“ u zadnjih nekoliko godina stope rađanja nastavile su da padaju. Čisto demografski govoreći, za prosto održavanje broja stanovnika svakoj zemlji je potrebna stopa reprodukcije od 2.1 djeteta po ženi, odnosno da se za svakih 100 žena i 100 muškaraca rodi 210 djece koji će ih zamijeniti (dodatnih deset koji će „pokriti“ sve one koji neće doživjeti punoljetstvo, ili zbog zdravstvenih razloga ne mogu da imaju sopstveno potomstvo). Po podacima Kineskog državnog statističkog biroa, stopa reprodukcije u Kini je za samo tri godine, od 2017. do 2020., pala sa 1.6 na 1.3. U velikim gradovima, poput Pekinga i Šangaja, situacija je drastično gora, 1.05 i 1.00. Ovakav trend, međutim, nije neuobičajan za zemlje koje se razvijaju. Sa porastom procenta populacije koja živi u gradovima značajno opada i stopa rađanja. U Kini je 2010. godine manje od pola stanovništva (tačnije 49.95%) živjelo u gradovima, da bio samo deceniju kasnije taj procenat iznosio 63.89%. Za razliku od agrarnih društava u kojima su djeca neophodna za perpetuaciju procesa proizvodnje, u urbanim uslovima življenja ona predstavljaju trošak. “Nakon što se ljudi dosele sa sela u grad, djeca prestaju biti resurs, ruke za rad u polju, i postaju poteškoća, samo još jedna gladna usta“, kako su to sročili autori knjige „Prazna planeta: Šok globalnog opadanja stanovništva“, Derel Briker (Darrell Bricker) i Džon Ibitson (John Ibbitson). Uz urbanizaciju, oni opadanje nataliteta pripisuju i jednom komplementarnom trendu, intenziviranju obrazovanja i emancipacije žena u nekada tradicionalnijim društvima. Kako žene u zemljama u razvoju popravljaju svoj društveni položaj, tako uspostavljaju kontrolu nad svojim reproduktivnim organima, izazivajući konsekventno pad broja porođaja. Moglo bi se zaključiti da generalno poboljšanje uslova življenja vodi i manjoj stopi reprodukcije, a da su bivše kineske politike ograničavanja potomstva samo preduprijedile ovaj neminovni ishod. Gotovo je nemoguće da zvanični Peking opovrgne ovaj trend, ali je moguće da preduzme mjere koje će ga ublažiti. Postoje i oni uslovi življenja koje je neophodno ispuniti da bi se pojedinci ohrabrili da zasnuju porodicu i izrode (brojnije) potomstvo. Je Liu (Ye Liu), profesor na Kraljevskom koledžu u Londonu, koji je intervijuisao 82 Kineskinje u sklopu svog istraživanja, smatra da kineska vlada nije uradila dovoljno, te da bi prije svega trebala omogućiti bolje uslove rada za žene, kao i pristupačnije servise čuvanja djece. Dok god se ovi osnovni egzistencijalni problemi ne riješe, kinesko društvo zadržaće preferencu ka manjoj porodici. Za jednu socijalističku zemlju, Kina ima previsoku cijenu usluga čuvanja djece, pa veliki broj roditelja taj trošak navodi kao objektivni razlog zbog kojeg ne mogu da priušte izdržavanje drugog djeteta. Ipak, Kina će prije svega biti prinuđena da podigne starosnu granicu za odlazak u državnu penziju. Ovaj postupak na kratko će održati veličinu radne populacije, međutim, ona će se neminovno smanjiti bez obzira na Vladine mjere. Čak i ovo privremeno zadržavanje radne populacije će se opet prelomiti na porodice koje žele da imaju potomstvo. Penzioneri su glavni čuvari djece mlađih zaposlenih, pa ukoliko bi oni i dalje bili na poslu, bilo bi potrebno otvoriti više obdaništa i drugih servisa za čuvanje djece zaposlenih roditelja. Kineske šanse da sustigne SAD nisu nepostojeće, ali su daleko manje od očekivanih. Dok je američka stopa reprodukcije od 1.67 takođe ispod potrebnih 2.1, ova zemlja svojim visokim standardom privlači veliki broj migranata koji nadomješta disparitet između broja umrlih i rođenih. Sa demografske strane, iako među najrazvijenijim zemljama svijeta, SAD nema problem sa starenjem stanovništva, što ih čini izuzetkom od pravila. Sa druge strane, Evropska unija ni pored visoke stope imigracije nije u stanju da uspori stopu starenja stanovništva. Iznad stope reprodukcije trenutno je Indija sa 2.2 i procjene su da bi između 2022. i 2028. trebala od Kine preuzeti „titulu“ najmnogoljudnije zemlje svijeta. Ipak, ova će se