Zaustavljanje?
Zaustavljanje? Home / Podaci izvršenja budžeta za prvi kvartal 2025. godine (GDDS 03-2025; https://www.gov.me/clanak/izvjestaj-o-izvrsenju-budzeta-crne-gore-mart-2025-godine) ne mogu više ukrivati sistemske rizike, kreirane od najneznavenije Vlade Crne Gore. Javni prihodi na svim pozicijama izvršenja u januaru su bili na nivou 100% planiranih zaprimanja, što je statistički-više-no-nemoguća situacija. Po istom tragu, za tri mjeseca (do 28-og marta) se prikupilo PDV-a tačno koliko je planirano (€282 mil), što nanovo ne predstavlja ohrabrujući indikator. Priprema sezone je odavno zaokružena. Crnogorska privreda ne može da čeka nesposobne ministre da se nakane da čine ono što im je rabota. Deficit je pregolem (€63,9 mil). Godinu ranije je bio značajno manji (€7,7 mil). U vezi sa ovom crvenom lampicom koja blinka na uzbunu, iz MF-a spin glasi: “Uzimajući u obzir ostvarene prihode i rashode, u prva tri mjeseca 2025. godine ostvaren je deficit budžeta u iznosu od 63,9 mil. €, odnosno na nivou od 0,8% procijenjenog BDP-a, što je za 56,9 mil. € bolje ostvarenje od plana koji predviđa ostvarenje deficita od 120,8 mil. €.“ Armije PR-tetica spremnih da ispune svakojake neistinitosti nominalnog ministra finansija, ne mogu sakriti paničnost, koja vrišti iz citiranih rečenica. Na primarnom nivou (bez izdvajanja za kamate) deficit je €32,3 mil, što je petorostruko pogoršanje kad se poredi sa prošlom godinom, kad se iskazao diskretni suficit (€7 mil). Znači, tokom prvog kvartala izvršenja budžeta, najnekompetentnija Vlada CG konačno je samoizgubila litijaški-stečeno-“pravo“ da se df-spajkijevci galamdžijski ukrivaju iza prokuženog DPS-a i/ili dritanovsko-damjanovićeviskih uljepšavanja iz onomadašnjeg štetočinjanja najgore crnogorske Vlade (43e). Navedeni makro-kvartalni-signali imparcijalno potvrđuju da lideri državne administracije poražavajuće slabašno izvršavaju časne zadatke javnih pozicija odgovornosti. Dopunski, subanalitika funkcionalno-programsko-organizacionog izvršenja budžeta ukazuje na nekonzistentnosti u izvršenju budžetskih pozicija Uprave za državnu imovinu, preko koje prolaze plaćanja za dječje odeljenje, onoga što glumi da je spajkijevsko-kmerićko-“papirološko opravdanje“ kako se ne bi vidjelo da je Institut Igalo u mnogo gorem stanju nego što je Montenegro Airlines bio, kad je utuljen. Odlukama o korišćenju tekuće rezerve probijaju se budžetski odobrene pozicije, pa je neobično da se, nalazima-no*ica-budžetskih-inspektorki za sdt-pozorištanceta pred kamerama, direktoru uprave i direktoru državne kompanije ne šalju fantomke za hapšenja, koja su priređena direktorki ASK-a, za mnogo manje u navodnim nepravilnostima. Nerad tekućeg tima izvršne vlasti se van svake sumnje takođe dokumentuje narednim pregledom iz Kataloga propisa, u vezi pravilnika kojim se uređuje utvrđivanje prava kad nastupi spriječenost da se radi (kolokvijalno: refundacije bolovanja):“Redizajnom sajta JU Službeni list Crne Gore ONEMOGUĆENO je preuzimanje elektronskog izdanja “Službenog lista Crne Gore”, “Službenog lista Crne Gore- opštinski propisi”, “Službenog lista Crne Gore- Međunarodni ugovori”, kao i Oglasnog dijela “Službenog lista Crne Gore”, potpisanih naprednim elektronskih potpisom, što je suprotno članu 4, 18, 19, 20, 21 i 49 Zakona o objavljivanju propisa i drugih akata (“Sl. list Crne Gore”, br. 005/08 od 23.01.2008. godine). Ovdje prikazan prečišćeni tekst propisa je informativnog karaktera, kreiran na osnovu teško čitljivih slika Službenog lista Crne Gore br. 38 od 15.04.2025. godine, prikazanih na sajtu Službenog lista 17.04.2025. godine.“ Ovakva vrsta “digitalizacije“ i ostala sajber-mju-Sv.banka-lagunanja su neumoljivi dokazi o štetočinstvima, koja su se desila u crnogorskoj ekonomiji od 42-do-44-og tima izvršne vlasti. Sve su učinili-čine da se ne ide naprijed, prema održivijem, u ekonomiji, u zajednici, u bilo kojog oblasti privređivanja i rada i života. Ovaj poraz državne administracije dopunjen je navodnom potrošnjom za singapurske seminare, koje bi po spajkijevskoj-naredbi trebali da pohađaju crnogorski IT-vci. Crna Gora ima sjajnu IT školovanu družinu, koja treba da se uključi u državne infrastrukturne projekte a ne da se bjedastoćama istjeruje iz zemlje, a zbog svakojakih netransparentnih šema iz beogradsko-banjalučko-softveraških korupcija. Da crnogorska Vlada ima lidera koji je ozbiljni političar, posao bi mu bio da taj ljudski i strukovni nesumnjivi resurs stavi u f-ju razvoja i jačanja baza podataka u zemlji, a ne da ih šalje da gube vrijeme po “pasjim svadbama“ o trošku poreskih obveznika. Ili pak, da ta sredstva opredijeli crnogorskim IT-vcima da sami sebe doškoluju, ako procijene da je potrebno. Navedeno, kako od podataka tako do nemoralnih i neetičkih činjenja državne administracije, po prvi put povijesno prikazuju da ni u svojim najmračnijim periodima komunisti nisu bili ovoliko suprotstavljeni razvoju zajednice, kao što se tekuće sprovodi od strane staljinista-maskiranih-ma*tijama, koji nemaju znanje da dobace do boljševika a još manje do zagriženih nacionalista, mada im je to petogodišnji nedosanjani san oko crnogorske ekonomije. Neće moći/ biti, oporavljaćemo je i kad je slome/ zaustave… Autorka: Mila Kasalica
Šta Crna Gora može da nauči od argentinskog „Ludaka“
Šta Crna Gora može da nauči od argentinskog „Ludaka“ Home / Argentina je počela prethodnu godinu setom najradikalnijih rezova u javnoj potrošnji kakve je jedna mirnodopska zemlja prošla u modernoj ekonomskoj istoriji. Proces je bio bolan ali rezultati neporecivi. Nakon 123 godine Argentina je okončala fiskalni deficit (tj. po prvi put je imala više novca nego što troši). Na godišnjem nivou inflacija je u prosjeku pet puta manja nego prije reformi. Iz siromaštva je izašlo oko pet miliona stanovnika uprkos činjenici da je reforma uključivala otpuštanje desetina hiljada državnih službenika. Drugim riječima, radeći potpuno suprotno od onoga što trenutno radi crnogorsko rukovodstvo, Argentinci su uspjeli da preokrenu vijek propadanja svoje zemlje. 100 godina nestabilnosti i propadanja Početkom XX vijeka Argentina je bila među najbogatijim državama svijeta – među prvih deset prema BDP-u po glavi stanovnika, višim čak nego u Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji. Danas je taj parametar niži nego u Crnoj Gori ili Srbiji, a jedva nešto viši nego u Albaniji ili Sjevernoj Makedoniji. Kako je došlo do toga? Kada je početkom XIX vijeka Argentina stekla nezavisnost od španske krune, bila je to siromašna zemlja koja je jedva izdržavala sopstveno stanovništvo. Međutim, tokom 1860-ih, Argentina je počela da iskorištava svoj poljoprivredni potencijal kako bi snabdijevala industrijalizovane zemlje sjeverne hemisfere žitom, mesom i vunom. Kako je izvoz rastao, a s njim i prihodi, zemlja je počela rapidno da se razvija. Između ostalog, uslijedio je razvoj željeznice, putne infrastrukture i trgovačke mornarice. Sami ovi infrastrukturni poduhvati otvorili su veliki broj radnih mjesta, kako za kvalifikovanu, tako i za nekvalifikovanu radnu snagu, koja je često dolazila upravo iz Evrope (pa i iz naših krajeva). Može se reći da je oko 1900. godine počelo zlatno doba argentinske ekonomije, što se ogleda i u naglom porastu broja stanovnika. Na popisu iz 1869. godine, Argentina je imala svega 1,8 miliona stanovnika, dok je, na primjer, samo u deceniji 1910-1920. taj broj porastao za 1,9 miliona. Tako je krajem 1920-ih Argentina bila ne samo bogatija već je imala i više stanovnika od Australije i Kanade. Veliki ekonomski uspjeh Argentine privukao je investitore iz cijelog svijeta, što je dodatno doprinosilo bogaćenju zemlje, ali i njenoj zavisnosti od stranog kapitala. Predsjednik Hipolito Irigojen (Hipólito Yrigoyen), koji je predvodio zemlju tokom većeg dijela decenije 1920–1930, pokušao je zaštititi neke od strateških resursa zemlje osnivanjem nacionalnih kompanija, poput one za naftu – Yacimientos Petrolíferos Fiscales (1922). Ove kompanije postale su konkurenti stranim firmama koje su već poslovale u Argentini, ali do nacionalizacije nije došlo. Uprkos tome, strani investitori s podozrenjem su gledali na pokušaje argentinske vlade da zemlju učini ekonomski manje zavisnom od spoljnog kapitala. Sve je to bilo praćeno stvaranjem glomaznog i neefikasnog državnog aparata, izgrađenog prema klijentelističkom i nepotističkom modelu, koji nam je, nažalost, i u Crnoj Gori dobro poznat. Ono što se kod nas danas naziva „uhljebljivanjem“, u Argentini je bilo poznato kao el empleadismo – pojava koja će, nažalost, progoniti tu zemlju narednih stotinu godina. Dakle, argentinski uspjeh ostvaren je tako što je zemlja otvorila svoje tržište ne samo za trgovinu, već i za strana ulaganja, u periodu kada su proizvodi koje je nudila bili traženi širom svijeta. Ipak, vrtoglavom usponu došao je kraj s izbijanjem Velike depresije 1929. godine. Globalna ekonomska kriza rezultirala je smanjenjem potražnje za relativno skupim proizvodima s drugog kraja planete, a nestao je i višak kapitala koji bi mogao završiti u Argentini u obliku stranih investicija. Istovremeno, vlasti su pokušale iskoristiti prethodni period blagostanja za smanjenje zavisnosti od stranog kapitala, ali u tome nisu bile dovoljno uspješne. Ono u čemu jesu bile uspješne jeste rasipanje velikih količina javnih sredstava na glomazni i neefikasni državni aparat – i to upravo u vrijeme najdublje ekonomske krize. Stoga ne treba da čudi što je manje od godinu dana nakon kolapsa berze 1929. godine vlast u Argentini preuzela vojna hunta. Da hunta nije učinila ništa drugo do toga što je preuzela vlast, već je učinila dovoljno štete Argentini na međunarodnom planu jer je stvorila percepciju političke nestabilnosti – koja se lako stiče, a teško uklanja. I ova nestabilnost je nešto što će pratiti Argentinu tokom cijelog predstojećeg vijeka. Za sada, hunta je pokušala da nadoknadi pad uvoza domaće industrije kroz import-substituciju (ISI). Tako je došlo do tzv. razvoja industrije iz nužde. Ipak, kako država nije bila u stanju da konsoliduje svoju potrošnju (a uhljebljivanje se samo nastavilo), bio joj je nužan upliv novca iz inostranstva. Tako je već 1933. došlo do Roca-Runciman sporazuma sa Velikom Britanijom, kojim Argentina dobija kvote za izvoz mesa, ali zauzvrat britanske kompanije dobijaju privilegovan položaj u argentinskoj ekonomiji. Ovako je jednim nepovoljnim bilateralnim sporazumom argentinska privreda potčinjena stranim investitorima (od čega su korist imali samo pripadnici vladajuće elite i njima bliske oligarhije), a i ova zavisnost je nešto što će je na jedan ili drugi način proganjati u decenijama koje dolaze. Nakon „sramne decenije“ (kako se ovaj period naziva u argentinskoj istoriografiji), uslijedio je još jedan prevrat 1943. godine. Među novim pučistima nalazio se i mladi oficir Huan Peron (Juan Perón), čiji će politički pravac – peronizam – ciklično dominirati argentinskom politikom sve do pred kraj 2023. godine. Drugi svjetski rat doveo je do toga da tradicionalni investitori u Argentinu preusmjere svoja sredstva na ratne potrebe. To je oslabilo dotadašnju vladajuću elitu, koja se oslanjala na strani kapital, i primoralo novu vlast da se dodatno posveti politici import-substitucije, razvijajući industriju usmjerenu na domaće, a ne izvozne potrebe. Peronov model industrijalizacije, iako u početku djelotvoran u podsticanju rasta i zapošljavanja, postao je s vremenom izuzetno neefikasan, prebirokratizovan i centralizovan, čime je ozbiljno ograničena njegova dugoročna održivost. Država je preuzela vodeću ulogu ne samo kao regulator, već i kao direktan proizvođač i vlasnik sredstava za proizvodnju, što je dovelo do nastanka ogromnog javnog sektora. Industrijska preduzeća pod državnom kontrolom, poput IAME i nacionalizovanih energetskih firmi, često su funkcionisala bez tržišne logike, sa viškom zaposlenih, političkim zapošljavanjem, i slabim tehnološkim kapacitetima. Efikasnost je bila žrtvovana zarad socijalne stabilnosti i političke lojalnosti, što je dugoročno ugušilo inovaciju, produktivnost i konkurenciju. Ukratko, argentinske poteškoće proteklih 100 godina nisu posljedica
Logika Trampovih tarifa i novi svjetski poredak
Logika Trampovih tarifa i novi svjetski poredak Home / April 2025. ostaće upamćen po američkim carinskim tarifama koje su šokirale cijeli svijet, na onaj način na koji kiša iznenadi sve one koji nisu pratili vremensku prognozu iako je istu najavila sa stoprocentnom sigurnošću. Tramp je tokom cijele predsjedničke kampanje uporno ponavljao da je za njega „tarifa najljepša riječ u rečniku engleskog jezika“. Da se nije previše šalio pokazuje i to da je na mjesto predsjednika Savjeta ekonomskih savjetnika SAD postavio Stivena Mirana (Stephen Ira Miran), ekonomistu i autora Korisničkog vodiča za restruktuiranje svjetske ekonomije (A User’s Guide to Restructuring the Global Trading System) koji kao okosnicu svog plana ima upravo tarife. Štaviše, carinske tarife su u opticaju već osam godina, budući da ih Tramp počeo uvoditi još tokom svog prvog mandata 2017. On je tada uveo tarife Kini na čelik, aluminijum, elektroniku, automobile i druge proizvode. Raniji poduhvat je propao jer je Kina jednostavno povećala izvoz u Vijetnam, Meksiko i druge zemlje kojima Vašington nije uveo carine, pa se uvoz jeftinih kineskih proizvoda u SAD nastavio preko posrednika. Tramp bi možda i tada posegao za ovakvim planom sveobuhvatnih globalnih carina da ga u tome nije omela pandemija korona-virusa. Ovoga puta carinskim tarifama, u većoj ili manjoj mjeri, zaprijećeno je cijelom svijetu, kako suparnicima, tako i saveznicima. Ima li logike u ovim prilično ekstremnim mjerama? Šta je Tramp želio da postigne tarifama? 47-i američki predsjednik uveo je globalne tarife u cilju restrukturiranja svjetskog ekonomskog sistema. Ovakva tvrdnja stvara više pitanja nego što daje odgovora, ali činjenica je da ovako ambiciozan projekat ima više od jednog cilja. Na prvom mjestu to je reindustrijalizacija SAD. Ovo je nešto što je Tramp i ranije želio da postigne, a proteklih nekoliko godina samo je potvrdilo opravdanost njegovih stremljenja u tom pogledu. Pandemija COVID-19 pokazala je osjetljivost globalne ekonomije i oslanjanje na tuđu proizvodnju i preduge lance snabdijevanja. Sličnu situaciju otkrio je i rat u Ukrajini, gdje cjelokupni NATO nije u stanju da industrijski nadiđe ratnu proizvodnju Rusije i njenih malobrojnih (ali proizvodno orjentisanih) saveznika. Zaključak je jasan – u trenucima krize zemlje se ne mogu oslanjati na tuđu proizvodnju. Ponovno pokretanje industrijske proizvodnje, u sprezi sa umanjenjem vrijednosti dolara, za cilj ima da smanji američki spoljno-trgovinski deficit, ali i javni dug. Poslednji put kada su SAD imale trgovinski suficit (više izvozili nego uvozili) bilo je 1975. godine. Poslednji put kada su SAD imale budžetski suficit (višak u državnom budžetu) bilo je krajem 1990-ih, tokom administracije predsjednika Bila Klintona. Dakle u ovom vijeku SAD ni za trenutak nisu trošile onoliko koliko zarađuju, niti izvozile više od toga koliko uvoze. Zato možda ne čudi da je na dan 24. april 2025. ukupan javni dug SAD iznosio je $36,214,749,867,321; a vjerovatno još manje čudi zašto bi jedan američki predsjednik pokušao da preokrene ovakvu situaciju. Zašto SAD ruše sistem koje su same uspostavile? Deindustrijalizacija SAD desila se pod dva ekonomska sistema koje su uspostavile upravo SAD. Prvi je tzv bretonvudsovski sistem. On je uspostavljen Sporazumom iz Breton Vudsa (Bretton Woods Agreement) potpisanim u julu 1944, pred kraj Drugog svjetskog rata, između 44 savezničke zemlje. U načelu, cilj je bio stvaranje stabilnog i predvidivog međunarodnog monetarnog sistema koji bi pomogao posleratnoj obnovi i spriječio ekonomske krize poput one iz 1930-ih. Praktično, SAD su stremile da ekonomskim podsticajima i odbrambenim garancijama vežu što više zemalja za sebe, kako bi izbjegla rizik da se priključe sovjetskoj sferi uticaja. Ono što je dogovoreno u Breton Vudsu jeste da američke saveznice vežu svoju valutu za dolar, koji je sam bio vezan za zlato. Istovremeno, SAD su se obavezale da pomognu ovim zemljama (većinski razorenim ratom) da se obnove putem sredstava iz Maršalovog plana. Ne samo da bi američkim sredstvima ove zemlje stavile svoju industriju na noge, SAD su se obavezale da im omoguće pristup svom tržištu ukidanjem carina. Sa druge strane, od saveznica se nije očekivalo ukidanje carina već su im iste dozvoljene kao metod zaštite sopstvenog tržišta u osjetljivom trenutku povoja. Ništa manje bitan bio je i vojni aspekt sporazuma koji je podrazumijevao da savezničke zemlje dobiju američku zaštitu, ali i omoguće prisustvo američkih baza na svojoj teritoriji. Bretonvudski sistem osigurao je Sjedinjenim Američkim Državama mjesto zapadnog hegemona u borbi protiv komunizma, a dolaru status najpoželjnije rezervne valute u svijetu. Istovremeno, jačanjem privreda svojih saveznika, SAD su sebi osigurale moćne trgovinske partnere, dovoljno bogate da mogu priuštiti američke izvozne proizvode. Upravo u tim aspektima, koji su uspostavili globalnu ulogu SAD-a, ležalo je i sjeme uništenja američke industrije. Naime, bogaćenje američkih saveznika vodilo je sve većoj potražnji za dolarom radi stvaranja deviznih rezervi, ali budući da je dolar bio vezan za zlato, kojega ima u ograničenim količinama, SAD su 1971. bile primorane ukinuti zlatnu potporu svojoj valuti kako bi mogle nastaviti štampati nove dolare. Kriza koja je nastupila vodila je uspostavljanju neoliberalnog svjetskog poretka. Ovaj sistem, koji su 80-ih godina uspostavili američki predsjednik Ronald Regan i britanska premijerka Margaret Tačer, imao je za cilj na prvom mjestu smanjenje uloge države u ekonomiji (npr. ukidanje propisa u finansijskom sektoru, energetici, telekomunikacijama). U tu svrhu sprovedene su masovne privatizacije, u kojima su državne kompanije i servisi poput željeznice, telekomunikacija i elektroprivrede prešle u privatne ruke. Privatnim kompanijama smanjeni su porezi kako bi se inicirao rast ekonomije i ulaganje, a na globalnom nivou došlo je do smanjenja carinskih tarifa kako bi se podstakla slobodna trgovina. Nakon pada Sovjetskog Saveza, Vašington nije samo dozvolio saveznicima da zadrže veće carinske tarife prema SAD-u nego što su Sjedinjene Države imale prema njima, već je to omogućio i drugim državama. Logika iza ove odluke bila je uvjerenje da će bogaćenje drugih zemalja na račun SAD-a voditi njihovom blagonaklonijem odnosu prema Americi, jačajući i šireći američku globalnu hegemoniju. Drugim riječima, SAD su se nadale da će, među ostalima, bivše zemlje istočnog bloka nakon Hladnog rata razviti prijateljske odnose sa SAD-om, slično kao što su to poslije Drugog svjetskog rata učinile Njemačka i Japan. Širenje broja država s povlaštenim položajem u odnosu na SAD nije vodilo samo jačanju američke hegemonije, nego i dodatnom jačanju dolara. Potražnja
Pogledajte TOP 20 svjetskih ekonomija i njihov rast u posljednjoj deceniji
Pogledajte TOP 20 svjetskih ekonomija i njihov rast u posljednjoj deceniji Home / Najnoviji podaci Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) donose intrigantan uvid u globalnu ekonomsku scenu, otkrivajući zemlje koje dominiraju svjetskom ekonomijom u 2025. godini. Mjereno prilagođenim realnim BDP-om (u cijenama iz 2025. godine), Sjedinjene Američke Države i dalje čvrsto drže prvo mjesto sa impresivnih 30.3 biliona dolara. Međutim, Kina ne zaostaje mnogo, zauzimajući drugo mjesto sa 19.5 biliona dolara i zabilježivši najveći rast od čak 74% u proteklih deset godina. Evropa takođe ima značajnu prisutnost među prvih pet, sa Njemačkom na trećem mjestu (4.9 biliona dolara) i Japanom na četvrtom (4.4 biliona dolara). Indija zaokružuje top pet sa 4.3 biliona dolara, pokazujući snažan rast od 77% u posljednjoj deceniji, što je drugi najveći rast među vodećim ekonomijama. U prvih deset nalaze se i Ujedinjeno Kraljevstvo (3.7 biliona dolara), Francuska (3.3 biliona dolara), Italija (2.5 biliona dolara), Kanada (2.3 biliona dolara) i Brazil (2.3 biliona dolara). Zanimljivo je primijetiti da Rusija zauzima 11. mjesto sa 2.2 biliona dolara, uprkos geopolitičkim izazovima. Pogledom na zemlje od 12. do 20. mjesta, primjećujemo raznolikost globalnih ekonomija, uključujući Južnu Koreju, Australiju, Španiju, Meksiko, Indoneziju, Tursku, Holandiju, Saudijsku Arabiju i Švicarsku. Turska i Indonezija bilježe značajan rast od 59%, odnosno 51% u proteklih deset godina, što ukazuje na njihov sve veći ekonomski značaj. Ova rang lista pruža ključan uvid u trenutnu raspodjelu globalne ekonomske moći i smjer u kojem se ona kreće, naglašavajući dinamičnost i promjene koje oblikuju svjetsku ekonomiju. Poredak najvećih ekonomija svijeta u 2025. godini: Sjedinjene Američke Države ($30.3T) Kina ($19.5T) Njemačka ($4.9T) Japan ($4.4T) Indija ($4.3T) Ujedinjeno Kraljevstvo ($3.7T) Francuska ($3.3T) Italija ($2.5T) Kanada ($2.3T) Brazil ($2.3T) Rusija ($2.2T) Južna Koreja ($2.0T) Australija ($1.9T) Španija ($1.8T) Meksiko ($1.8T) Indonezija ($1.5T) Turska ($1.5T) Holandija ($1.3T) Saudijska Arabija ($1.1T) Švicarska ($1.0T)
Trgovina, tehnologija I državne obveznice
Trgovina, tehnologija I državne obveznice Home / Trgovački rat između Sjedinjenih Američkih Država i Kine nastavlja se razvijati, a nove informacije sugerišu da Kina ima značajne strateške prednosti u ovoj napetosti. Sjedinjene Američke Države su uvele carine na kineske proizvode kao dio napora da smanje trgovinski deficit i zaštite domaće industrije. Međutim, kinesko tržište ostaje ključno za globalnu ekonomiju. Kineski uvoz i izvoz imaju veliki uticaj na globalne lance snabdijevanja, a američke kompanije, posebno u sektoru tehnologije, veoma zavise od Kine kao tržišta i proizvođača. Kina, s druge strane, upravlja značajnim dijelom američkog duga kroz svoje investicije u američke državne obveznice. Ova finansijska moć daje Kini određeni stepen kontrole u trgovačkom sukobu. Mnoge analize sugerišu da bi kineska odluka o prodaji američkih obveznica mogla značiti ozbiljne posljedice po američko tržište, uključujući rast kamatnih stopa i opadanje vrijednosti dolara. Jedan od ključnih elemenata u ovom sukobu je tehnologija. Sjedinjene Američke Države su uvele restrikcije na kineske tehnološke gigante poput Huaweija, optužujući ih za špijunažu i ugrožavanje nacionalne sigurnosti. U isto vrijeme, Kina ulaže velika sredstva u razvoj sopstvene tehnološke industrije, pokušavajući da minimizira zavisnost od američkih kompanija. Ovaj tehnološki rat nije samo borba za tržište, već i za inovacije i budući ekonomski rast. Takve akcije donose rizike za američke kompanije koje posluju u Kini, a ujedno i za globalne lance nabavke. Fokus na domaću proizvodnju i smanjenje zavisnosti od Kine u tehnološkom sektoru mogu dovesti do promjena u načinima poslovanja i dodatnih troškova. Geopolitičke posljedice Trgovinski sukob se ne odvija samo na ekonomskom nivou. On ima široke geopolitičke posljedice koje se mogu odraziti na međunarodne odnose. Strah od eskalacije sukoba i vojnog djelovanja, posebno u regionima poput Tajvana, dodatno komplikuje situaciju. Kineska vlada koristi propagandu da bi ojačala unutrašnju podršku i prikazala se kao snaga otpora protiv američkih pritisaka. Na kraju, situacija se ne može smatrati jednostavnim trgovinskim problemom, već složenim pitanjem koje zahtijeva pažljivo upravljanje i strategiju. Odluke koje se donose u narednim mjesecima mogle bi značajno uticati na globalnu ekonomiju i odnose između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Trgovinski rat između SAD-a i Kine predstavlja izazov, ne samo za ekonomiju ovih zemalja, već i za globalni sistem. Kina posjeduje strateške karte koje joj omogućavaju da djeluje iz pozicije snage, dok se Sjedinjene Američke Države suočavaju s ograničenjima i potencijalnim rizicima. Kako se ovaj sukob nastavlja, ključno će biti pratiti promjene u politici i pristupu svake strane, kao i njihov uticaj na širu sliku globalne ekonomije. Izvor; FT
Eu istražuje pravne mogućnosti za okončanje sporazuma…
Eu istražuje pravne mogućnosti za okončanje sporazuma… Home / U svjetlu sve većih tenzija između Evropske unije i Rusije, posebno nakon izbijanja sukoba u Ukrajini, EU razmatra pravne mogućnosti za okončanje dugoročnih ugovora o isporuci gasa s Rusijom. Ovaj proces dolazi kao odgovor na sve jače sankcije i potrebu za smanjenjem zavisnosti od ruske energije, što je postalo još važnije u kontekstu globalne energetske krize. Mnoge članice Evropske unije sve više se zalažu za prekid postojećih ugovora koji podrazumijevaju isporuku gasa iz Rusije, zbog sve izraženijih geopolitičkih rizika. Iako su ugovori često kompleksni i dugoročni, pravna istraživanja pokazuju da EU može razmotriti različite opcije, uključujući pravnu intervenciju kako bi se oslobodila obaveza prema ruskim dobavljačima. Osim pravnih izazova, EU se suočava sa ekonomskim i političkim pritiscima. Članice poput Poljske i baltičkih zemalja već su prekinule energetske veze s Moskvom, dok drugi traže način da smanje svoju zavisnost. U tom smislu, mogućnost povlačenja iz ovih ugovora može donijeti trajne promjene u strukturi evropskog energetskog tržišta. Kako bi ublažila prepreke koje bi proizašle iz prekida sporazuma s Rusijom, EU istražuje alternativne izvore energije. To uključuje diversifikaciju snabdevanja i povećanje uvoza tečnog prirodnog gasa (LNG) iz drugih zemalja poput Sjedinjenih Američkih Država i Katara. EU takođe planira da intenzivira ulaganja u obnovljive izvore energije, poput solarnih i vetroelektrana, kako bi smanjila zavisnost od fosilnih goriva. U okviru ovih nastojanja, Evropska komisija je najavila planove za nabavku LNG terminala i infrastrukture potrebne za prijem i distribuciju ovog energenta. Osim toga, u postizanju snabdijevanja ključnim energentima, fokusiraće se i na jačanje energetske efikasnosti i otporne energetske mreže. Preispitivanje ugovora o isporuci gasa može biti pravno komplikovano. EU mora procijeniti posljedice poštovanja međunarodnih pravila i obaveza, kao i analizirati moguće tužbe koje bi mogle uslijediti od strane ruskih kompanija. U nekim slučajevima, prekid ugovora mogao bi rezultirati velikim finansijskim gubicima za evropske kompanije, što bi donijelo dodatne izazove u političkoj areni. Osim pravnih aspekata, diplomatija igra ključnu ulogu u ovom procesu. Evropski lideri razgovaraju sa potencijalnim partnerima koji bi mogli da obezbijede alternativne energetske resurse, ali i sa zemljama koje do sada zavise od ruskog gasa kako bi ih podstakli na slične promjene. Međunarodni odnosi postali su kompleksniji, a EU se suočava s izazovima kako da održi unutrašnju stabilnost dok preispituje svoje energetske strategije. Razmatranje pravnih opcija za okončanje ugovora o ruskom gasu predstavlja ključni korak za Evropsku uniju u suočavanju sa trenutnim geopolitičkim promjenama. Ovaj proces ne zahtijeva samo pravnu analizu već i sveobuhvatan pristup u obnovi i diversifikaciji energetskih resursa. Što više članice EU aktivno učestvuju u ovim naporima, to će biti jača njihova kolektivna otpornost na buduće energetske šokove, ali i geopolitičke izazove. Transformacija evropskog energetskog pejzaža stoga neće biti samo pitanje snabdijevanja, već i dugoročna strategija osnaživanja nezavisnosti i stabilnosti. Izvor: FT
Kina I Rusija se neće razdvojiti
Kina I Rusija se neće razdvojiti Home / Mane strategije “Obrnuti Kissinger” Mnogi američki donosioci spoljnih politika teže da emuliraju diplomatsku sposobnost Henrija Kisindžera, posebno njegove kalkulacije nacionalnih interesa i geopolitičke strategije. Ključni primjer njegovog uspjeha bila je otvaranje SAD prema Kini 1972. godine. Kako se svijet suočava sa ponovnim usponom konkurencije velikih sila, trenutni američki donosioci politika razmatraju pristup “obrnuti Kisindžer”: jačanje veza s Rusijom kako bi se suprotstavili rastućoj Kini. Ova ideja je dobila na značaju kroz rad iz 2021. godine koji je objavio Atlantic Council, a u kojem se predlaže da se Washington “rebalansira” u odnosima s Rusijom kako bi se spriječilo dublje povezivanje Moskve i Pekinga. Administracija Donalda Trampa djelovala je receptivno prema ovoj strategiji, a državni sekretar Marko Rubio je sugerisao potrebu za angažovanjem u odnosima sa Rusijom. Ovaj pristup se gleda kao racionalno opravdanje za Trampovo zbližavanje s Putinom, iako je američko mišljenje o Putinu pretežno negativno. Na površini, povlačenje Rusije od Kine djeluje kao korisna ideja, ali je stvarnost znatno složenija. Istorijska analogija s Hladnim ratom je manjkava; u 1970-im, SAD su iskoristile postojeći kinesko-sovjetski raskol, koji danas ne postoji. Trenutno, Peking i Moskva dijele strateško partnerstvo, oboje gledajući na SAD kao na svoju primarnu prijetnju i saradjujući na osnovu zajedničkih autoritarnih vrijednosti. Putin nema motivaciju da se okrene prema SAD, jer Kina pruža ključnu podršku ruskoj ekonomiji i odbrani. Potencijalno pomirenje između SAD i Rusije donijelo bi minimalne koristi, dok bi ugrozilo američke interese, rizikujući da se udalji od evropskih saveznika koji skeptično gledaju na saradnju s Rusijom. Važno je napomenuti da Rusija nudi značajno manje vojnih i ekonomskih snaga od NATO-a ili Evropske unije, što čini težnju za takvim čudnim savezom nepraktičnom. Motivacije za Nixonovo angažovanje s Kinom se drastično razlikuju od današnjih percepcija. Nixon je tražio pomirenje s Kinom u vrijeme kada je Maoova vlast bila izolovana i suočena sa značajnim unutrašnjim problemima. Nasuprot tome, Rusija i Kina su trenutno ujedinjene zajedničkim ciljem suprotstavljanja američkom uticaju, uspostavivši bliske ekonomske i vojne veze. U 2023. godini, bilateralna trgovina između ove dvije zemlje naglo je porasla, jer je Rusija postala sve zavisnija od kineskog tržišta nakon invazije na Ukrajinu. Trampova spoljna politika dodatno je zakomplikovala američke odnose s tradicionalnim saveznicima. Njegovi pokušaji zbližavanja s Moskvom, uključujući deprioritizaciju članstva Ukrajine u NATO-u, oslabila su američku poziciju među saveznicima. Putin strateški iskorišćava Trampovu želju za poboljšanjem odnosa, očekujući da bi se američki ustupci mogli izvući bez namjere da preispita svoje angažovanje s Kinom. Štaviše, za Putina, održavanje strateškog partnerstva s Kinom nadmašuje sve potencijalne koristi od povezivanja sa SAD. Ruski lider, uzimajući u obzir da će Tramp biti predsjednik samo četiri godine u poređenju s Xi-jem koji može vladati decenijama, vjerovatno neće žrtvovati svoje odnose s Kinom za neizvjesnu podršku SAD. Istorijska praksa sugeriše da pragmatično ponašanje između Rusije i SAD-a ne bi dovelo do suštinske saradnje. Zaključno, pokušaj ostvarivanja strategije “obrnuti Kisindžer” nije samo nerazuman, već i moralno upitan. Pokušavajući da približi Rusiju SAD-u, donosioci politika rizikuju da ojačaju Putinovu moć u globalnoj geopolitičkoj dinamici, dok istovremeno odobravaju njegovu autoritarnu vladavinu. Prihvatanje takve strategije ne opravdava ograničene koristi koje bi mogle proizaći iz korišćenja njega kao protivteže Kini. Što prije donosioci spoljnih politika SAD shvate da ova strategija neće uspjeti, to će biti bolje za američke interese i integritet američkih vrijednosti. Izvor: Autori Michael McFaul and Evan S. Medeiros (Foreignaffairs) Photo: Reuters
Usporavanje ekonomije
Usporavanje ekonomije Home / Crnogorski mikro, mali i srednji biznis, uz velika privredna društva i banke, odradili su lavovski posao u prvom kvartalu tekuće godine: održali su realnu ekonomiju, koja istorijski, a zbog činjenja najnekompetentnije Vlade Crne Gore, ulazi u najneizvjesniju turističku sezonu. Tokom prošavšeg kvartala, iz banaka je izašlo preko €430 mil: za novoodobrene kredite (€220 mil) i uz pad depozita (€210 mil). Prvim kvartalom se uobičajeno plaćaju obaveze poreza na dobit, redovne obaveze i priprema sezona. Ukupnost ovih aktivnosti dokumentuje da je crnogorska privreda bez obzira na političke slabosti supervizora banaka, i uz neumanjenu pravovremenu podršku banaka, iznijela ozbiljan rezultat, što je pomoglo da se zadrži privid da se na makro-nivou posluje prema boljem u budućnosti. I to bi bilo to u pozitivnom kontekstu. U suprotnom su “crvene lampice“, koje odavno blinkaju za uzbunu: Najveći sistemski rizik ostaje neumanjen: izmjeriva uspavanost u neznanju tekućih nosilaca državne administracije, kao i većine lokalnih samouprava. Premijer iz dana u dan pokazuje da pojma nema šta je ekonomija, dok je ključno nezainteresovan da ekonomiju Crne Gore učini razvojno održivom. Udarno ministarstvo finansija sveo je na dokone razvojno-neuračunljive činovnike-ce, koji po kafanama plaču kako “ih niko ne voli a oni su tako pošteni pa ne daju nikome pare bez kad im se naredi iz kabineta“. A lokalne kabadahije tek uče lekcije da je politizovana-slijepljenost-sa-premijerom balast, ne podstrek razvoju. Inflacija je ostala orden spajskijevskih nekontrolisanih potrošnji. U februaru je stigla do 3,2 % (harmonizovani index) dok je dva mjeseca zaredom index potrošačkih cijena 2,8%, dok se EU približava ciljanoj stopi od 2% (2,2 u februaru). Igranje premijerove NVO u vezi bojkota maloprodajnih lanaca je pokazalo koliko tekući premijer ne poznaje šta je struktura cijene, koju potrošač plati kad stigne na kasu. Studenti i profesori UCG-Ekonomije oko ove javne teme su po prvi put u povijesti bili svetionici, ne pretplaćeni višedecenijski partijski ćutolozi lošeg. Drugi mjesec zaredom strane direktne investicije u neto efektu su manje od prethodne godine. Da nema kupovine nekretnina, koje su dvadesetak procenata veće od uporednog perioda (stižu Ameri i kupuju nekretnine), značajni pad ulaganja u nove investicije (sa €32 mil na €15 mil) bi pokazao neumoljivi indikator pada povjerenja u nosioce javnih politika u zemlji. To odsustvo povjerenja domaćih i inostranih poslovnih privrednika i preduzetnika postalo je nepodmazana “kočnica“ razvojnih perspektiva zemlje. Platni promet, iako su uvećani obimi i vrijednosti, potvrđuje signale usporavanja: mart ’25-e u odnosu na prosjek prethodne godine je veći 7,3% dok je prethodne godine bio preko 20% uvećan, tako da je najmanje-znavena-vlada za crnogorsku ekonomiju postala neupitno slabija i od najgore 43-e Vlade Crne Gore. Finansijske rupe spajkijanja javnim finansijama su postale teško breme. Mada je zemlji u razvoju dobar signal da se zadužujemo, jer su dodatne akumulacije potrebne, ovo nedvojbeno ukazuje da povjerenje inostranih povjerilaca počinje da čili, umjesto da je snažnije. Javne politike, kojima je ekonomija fokus, tokom različitih verzija 44-e Vlade su politizovane do sistemskog unižavanja, koje dokumentuje da su u pripremi i izvedbi iste postale vicevi df-pes-kmerići nerada i neznanja. Tako da je na objektivnoj osnovi iz dostupnih podataka izvjesno da prvi kvartal ove godine poziva crnogorsku stručnu i privrednu javnost da se pokrenu diskretni mehanizmi pažljivog uparivanja promišljanja i stavova, a da se otkači izvršni tim neekonomskog u ekonomiji, koji traje previše dugo. Tome je najgori saziv Skupšitne Crne Gore posebna-vrsta-Živko-Nikolić-kuma iz “Lepote poroka“, mada bi litijaši voljeli da liče na brkatu svekrvu iz “Čuda neviđenog“. Tome su pored neumoljivih podataka, neprikosnoveno doprinijeli: Nezakonitosti u sprovođenju tendera oko zakupa plaža i ad-hoc-uvođenja preferencijalnih “standarda“ produženja roka za UAE kandidata, koji je formirao rezidencijalno privredno društvo da bi slomio ulcinjsku turističku privredu, mada su budvanski/ navodno i barski/ potencijalni rizici jednako neutemeljeni u zakonskim procedurama; Formiranje novog ministarstva za “javne radove“, koje u čl. 18a Uredbe o načinu i organizaciji državne uprave, opisom nadležnosti svjedoči da je formirano smandrljanim ofrljizmom, što nanovo potvrđuje da su dvadesetomjesečna-spajkijevska-uvriježena-fušerisanja “Biblija“ za postupanja nadležnih. Ovaj novoformirani državni organ ima ekskluzivnu rolu duboke netransparentnosti: da se spc-praksama-nezakonitog sprovede nacionalizacija, po litijaškom modelu grajanja u najgorem neznanju, što će predstavljati otimanje privatne svojine, u vezi čega bi se komunisti iz 50-60-tih dvadesetog stoljeća mogli postidjeti, a čemu je preteča bio no neće ostati dritanovski-nelegalni/ nelegitimni TU; Uspostavljanje-uz-nelojalnu-konkurenciju banke koja nije banka, a koja je zaustavila EU agendu pridruživanja za tri poglavlja: 4 (protok kapitala), 9 (finansijske usluge) i 17 (ekonomska i monetarna politika). Što u prevodu znači: pasiva (obaveze) onoga što-je-a-nije-IRF-CG mora se EU-iskazati unutar javnog duga zemlje. Spajkijanje u tunjavoj šutnji MF-a, s ciljem da se prevare inostrani evaluatori, dalo je kratkoročni gorki rezultat tokom posljednjeg zaduživanja. Takvo što više neće biti tolerisano. Crnogorska ekonomija usporava zbog najneznavenije Vlade zemlje. Prethodne dvije godine je ostvarena veća osnovica, pa je usporenje u prvom kvartalu 2025-e donijelo uvećanu neizvjesnost, dok nije kreiralo dodatne rizike. Međutim, ta uvećana osnovica ne znači mnogo kad je već petu godinu kvalitet nerada iz javnog sektora u nizlaznom trendu zgražavajuće neproduktivnosti javne usluge bilo kojeg pod-segmenta: administracija, nezavisne agencije supervizije, zdravstvo, bezbjednost, visoko obrazovanje, ozbiljnost u odgovornom. Crnogorska realna ekonomija mora jače i brže. Međutim, dok se ne obnovi ozbiljnost i odgovornost u javnom sektoru, crnogorska ekonomija je “rob“ nekvaliteta javne usluge na svim nivoima. To je odavno postalo više od najgoreg… postalo je spajkijanje bez granica u uništavanju. Oporavljaćemo je, i od golemijih zuluma razularene đečinje u đečinjanju, pošto je vjekovna zakonomjernost da je životno-neuspješna rabota da se zbog df-pes-kmerići-pizme-i-mržnje, crnogorska ekonomija svodi na regionalnu bjedastoću. Neće biti/moći, twitteraško-instagram-amateri… Autorka: Mila Kasalica
Mijazaki trči počasni krug: Vještačka inteligencija, Ghibli i budućnost rada
Mijazaki trči počasni krug: Vještačka inteligencija, Ghibli i budućnost rada Home / Kraj marta 2025. donio je sa sobom online trend korištenja vještačke inteligencije (artificial intelligence – AI) za preradu slika – što sopstvenih, što poznatih ili istorijski značajnih – u stilu japanskog anime studija Ghibli. Očekivano, umjetnici nisu bili oduševljeni ovim trendom, a među njima je i centralna figura studija Ghibli, Hajo Mijazaki (Hayao Miyazaki), koji je svojevremeno za upotrebu AI imao da kaže: „Ja sam potpuno zgrožen. Nikada ne bih želio da uvrstim ovu tehnologiju u svoj rad (…) čvrsto osjećam da je to uvreda za sam život.“ Prije nego se osvrnemo na to jesu li Mijazaki i ostali umjetnici u pravu i do koje mjere, treba naglasiti da vještačka inteligencija u punom smislu te riječi ne postoji, i nije potpuno izvjesno da li će ikada postojati. Iako se termin odomaćio u svakodnevnoj upotrebi, pri čemu doprinose i sami tehnološki giganti ne samo oslovljavajući sve proizvode sa AI nego nerijetko i u samom nazivu kompanije (poput OpenAI), radi se zapravo o kompleksnim algoritmima koji samo simuliraju vještačku inteligenciju. Bilo da je u pitanju chat-bot, servis za generisanje slika ili neki drugi oblik onoga što oslovljavamo sa „AI“, oni funkcionišu po istom principu – na osnovu korisničkog zahtjeva odgovaraju pretražujući sopstvenu pred-programiranu arhivu i/ili internet. Na osnovu satisfakcije korisnika (stoga vas veliki broj AI servisa često pita za feedback), algoritam se samopodešava da bi sledećeg puta dao bolje rezultate. Niti u jednom trenutku AI ne pokazuje stvarne znake samostalne inteligencije niti proizvodi originalnu misao. Upravo u tome i leži dio problema koji umjetnici imaju sa ovom vrstom servisa – AI koristi tuđa umjetnička djela da njihovom preradom ili stvori „novo“, ili emulira stil u obradi fotografije, kakav je slučaj u „incidentu“ Ghibli. Neko poput Mijazakija proveo je decenije rafinišući svoju vještinu i gradeći reputaciju, samo da bi na kraju vidio da je AI učinio da plodovi njegovog rada postanu dostupni svima za malu naknadu. Taj svojevrsni plagijat samo je dio problema koji umjetnici ističu – ništa manje bitan jeste taj da AI omogućava izradu crteža, slika, muzike, pa i kompleksnih video sadržaja ljudima koji nisu uložili ni vrijeme ni trud da steknu te vještine, rapidno umanjujući šansu za zaposlenjem onima koji jesu. Nijedna od ovih zamjerki nije bez osnova, ali nosi i dozu licemjerja. Prije nego pređemo na to koliko su brige umjetnika opravdane, možda trebamo postaviti pitanje koliko njih unajmljuje profesionalnog prevodioca, a koliko koristi servise poput Google Translate? Ako je iko od njih ikada i pomislio da korištenje praktično besplatnog servisa koji za manje od sekunde nudi prevod „na klik“, sigurno nije to javno iznio, iako prevodioci već više godina gube posao u sličnoj mjeri kao i oni danas. Algoritmi su prevodiocima oduzeli monopol nad njihovom profesijom svega nekoliko godina prije nego su to učinili umjetnicima. Međutim, isti ti umjetnici nisu se našli pogođeni tuđom sudbinom, onako kako bi sada da se cijeli svijet nađe pogođen njihovom. Naravno, prevodioci su samo jedan od primjera, a mogao je biti i taj da je najbazičniji autocorrect nanio štetu lektorima čije će usluge servisi poput Grammarly i ChatGPT dodatno obesmisliti. Slikovit primjer ovoga kroz šta umjetnici trenutno prolaze imamo u filmu Maratonci trče počasni krug (1982), kad Kristina (koju tumači Seka Sablić) gubi posao pijanistkinje u bioskopu i dramatično poručuje publici: „Serem vam se u ton film!“ Kristinin pokušaj prekvalifikacije u (porno)glumicu takođe podsjeća na trenutnu situaciju u kojoj u SAD 1.4 miliona žena (2% ukupne ženske populacije između 18 i 45 godina) stvara i prodaje erotski i pornografski sadržaj putem internet platforme OnlyFans. I ostatak filma prožet je temom tehnološkog progresa, budući da porodica Topalović pokušava da modernizuje svoj posao uvođenjem krematorijuma. Kad smo kod filmova, možemo napomenuti i to da su nekada umjetnici ručno oslikavali svaki filmski plakat, baš kao što su to činili za predstave. Što je za Kristinu bio ton film, za velaje (jedrare) parni brod, za prevodioce Google Translate, za umjetnike današnjice su Midjourney, DaVinci AI, StableDiffusion, ChatGPT i slični alati. Činjenica je da su savremeni algoritmi koje podvodimo pod AI samo nastavak automatizacije koja je počela svoj galopirajući napredak sa prvom industrijskom revolucijom prije više od dva i po vijeka. Kada je parna mašina sa jarbola spustila dio mornara u potpalublje, a veći dio na brutalno tržište rada, udareni su temelji onoga što se sada polako privodi kraju – sa sve manje potrebnim umjetnikom. Na tržištu gdje „brzi jedu spore“, derivativni osrednji logo ili plakat koji AI načini danas vrijedi više nego originalni i dobro osmišljeni ekvivalent koji će ponuditi grafički dizajner za nedjelju dana i po značajno većoj cijeni (a sama vizuelna razlika između jednog i drugog proizvoda danas je sve manja). Tržište ne vodi računa o estetici (osim u slučaju da je suprotni scenario profitabilniji), a ni o socijalnim posledicama besomučne maksimizacije profita i umanjenja troškova. Sa druge strane, pohlepa tržišta ne dolazi van ljudske vrste već proističe iz nje i podilazi našoj kolektivnoj potrebi za konformizmom. Ako je točak tehnološkog napretka moguće vratiti, u istoriji čovječanstva se to nije desilo, osim u slučaju neplaniranih katastrofa velikih razmjera. Sam napredak je uvijek „mač sa dvije oštrice“, a nekad baš taj korak naprijed vodi i preko litice. Ipak, uzmimo u obzir neke pozitivne aspekte razvoja događaja. Na sličan način kako AI uzima radove drugih umjetnika da rekreira njihov stil ili razvije neki amalgam stilova koji će nazvati svojim, može uzeti i stručne prikaze u kojima će algoritmi prepoznati greške i iznaći rješenja puno brže od ljudskog bića. Primjera radi, dijabetička retinopatija je očno oboljenje uzrokovano dugotrajnom šećernom bolešću (dijabetesom), a algoritam istreniran na svega 46.000 slika ovog oboljenja za samo mjesec dana postao je sposoban da sa više od 95% sigurnosti uočava ovo oboljenje na osnovu adekvatnog snimka. Doktorima su potrebne godine, pa i decenije, skupe obuke i usavršavanja da dostignu ovaj nivo dijagnostičke preciznosti. U ovakvoj situaciji, gotovo niko neće reći da treba izbaciti AI iz upotrebe, iako već u ranim fazama pokazuje nivo korisnosti koji će vremenom umanjiti potrebu za velikim brojem doktora i tehničara koji su ranije bili potrebni da dostignu ovaj nivo dijagnostike. Međutim, ako
Cijena militarizacije: razočaravajuća realnost iza pompeznih najava o naoružavanju Evrope
Cijena militarizacije: razočaravajuća realnost iza pompeznih najava o naoružavanju Evrope Home / „500 miliona Evropljana moli 300 miliona Amerikanaca da ih odbrane od 140 miliona Rusa“, dio je komentara koji je poljski premijer Donald Tusk iznio na povlačenje bezrezervne podrške Sjedinjenih Država (SAD) evropskim zemljama. Tuskov komentar nije kritika američkih postupaka koliko višedecenijskog lošeg rukovođenja evropskom odbrambenom politikom. Evropa je, posebno nakon okončanja Hladnog rata, dopustila sebi da postane efektivno američki protektorat. Ovo je postalo jasno i najvećim evro-centricima onog trenutka kada je Evropska unija (EU) odlučila da samostalno preuzme breme vođenja proksi-rata u Ukrajini. EU jednostavno nema ni dovoljno naoružanja za sebe, a kamoli za održavanje ukrajinske vojne mašinerije; nema industriju koja bi u kratkom vremenskom periodu mogla da popuni te rupe, a daleko je od jedinstva koje je potrebno za slanje trupa, čak i kada bi ih imala dovoljno. Drugim riječima, EU nema ni dovoljno brojnu ni adekvatno opremljenu vojsku čak ni za sopstvenu odbranu, a kamoli za projekciju moći. S tim na umu, početkom marta lideri zemalja članica EU donijeli su gotovo jednoglasan zaključak da je „EU posvećena preuzimanju veće odgovornosti za sopstvenu odbranu i boljem osposobljavanju za samostalno djelovanje i suočavanje sa trenutnim i budućim izazovima i prijetnjama, uključujući rat Rusije i njegove posljedice po evropsku bezbjednost, koje predstavljaju egzistencijalni izazov za EU“. Lideri su podržali cilj Evropske komisije da mobiliše oko 800 milijardi eura za odbranu, obavezujući se da će „hitno“ razmotriti prijedlog za dodjelu članicama EU zajmova podržanih od strane Unije u iznosu do 150 milijardi eura. Ovaj plan olakšava i fiskalna pravila kako bi državama omogućio veća ulaganja u odbranu – upravo u trenutku kada njemački kancelar u nastajanju Fridrih Merc uvodi radikalne reforme za ponovno naoružavanje zemlje. Predsjednik Francuske Emanuel Makron takođe je pozvao na značajno povećanje budžeta za odbranu i predložio proširenje francuskog nuklearnog odvraćanja na evropske partnere. Naravno, svaki euro koji ode u vojne svrhe neće biti uložen u druge aspekte ekonomije i društva. Da bi se stekao makar približan osjećaj o tome koliki će udar pretrpjeti privreda EU, potrebno je sagledati koliki je jaz između njenog trenutnog stanja i ciljeva koje želi dostići. U tom procesu uviđa se i koliko je zapravo značajna bila američka podrška za održanje evropskog projekta. Iako u svojim redovima ima tri od deset najvećih ekonomija svijeta, i kumulativno ima bruto društveni proizvod (BDP) od preko 20 biliona dolara godišnje, EU i dalje zaostaje ekonomski SAD. Pritom, EU je trenutno daleko od minimalne vojne i vojno-industrijske samoodrživosti, dok vojna moć i industrija naoružanja SAD ne zaostaju ni za kim. U 2024. godini, prodaja američke vojne opreme stranim vladama porasla je za 29%, dostigavši rekordnih 318,7 milijardi dolara, vođena povećanom globalnom potražnjom usljed sukoba u Ukrajini i Izraelu. S obzirom na to da je bruto domaći proizvod SAD-a u 2024. godini iznosio približno 26,8 biliona dolara, ovaj izvoz naoružanja činio je oko 1,19% BDP-a. Samo pojedine članice EU ozbiljni su proizvođači naoružanja, a i oni među njima čini se više vode računa o naoružavanju drugih nego sebe. Francuska je postala drugi najveći izvoznik oružja u svijetu, čineći 11% globalnog izvoza oružja u periodu od 2019. do 2023. Ovaj rast prvenstveno se pripisuje isporuci borbenih aviona zemljama poput Indije, Katara i Egipta. U 2023. godini, BDP Francuske iznosio je približno 2,8 biliona eura. Iako precizni podaci o prihodima od izvoza oružja nisu dostupni u izvorima, značajan rast izvoza ukazuje na značajan doprinos nacionalnoj ekonomiji. Njemačka je još jedan važan izvoznik oružja unutar EU, zauzimajući peto mjesto na globalnom nivou sa 5,6% tržišnog udjela u istom periodu. Kompanije poput Rheinmetalla igrale su ključnu ulogu u ovom sektoru. U 2023. godini, prihod Rheinmetalla dostigao je 7,176 milijardi eura, što predstavlja značajan porast u odnosu na prethodne godine. S obzirom na to da je BDP Njemačke u 2023. godini iznosio približno 4,2 biliona eura, prihod Rheinmetalla čini mali dio nacionalnog BDP-a. Međutim, uzimajući u obzir i druge odbrambene kompanije, ukupan doprinos izvoza oružja njemačkoj ekonomiji bio bi značajniji. Italija zauzima šesto mjesto na globalnom nivou, a njen izvoz oružja porastao je za 86% između 2019. i 2023. Španija drži osmu poziciju i nastavlja da bude ključni igrač na globalnom tržištu izvoza oružja. Tokom 2024. Francuska za odbranu izdvaja jedva nešto više od minimuma koji propisuje NATO, 2.06%. Uprkos upozorenjima Donalda Trampa tokom njegovog prvog mandata Njemačka, iako najjača ekonomija Evrope, izdvajala je 1.52%. Italija nije mnogo bolja sa 1.61% a Španija svega 1.03%. Sa druge strane, Rusija izdvaja skoro 6% (procentualno više od svih navedenih zajedno) i polako pobjeđuje Ukrajinu koja, uz svu stranu pomoć, izdvaja oko 36%. Poređenja radi, iako su u pitanju skromna sredstva, proporcionalno njenoj veličini, Crna Gora prebacila je minimalnih 2% po prvi put 2024, dok Srbija izdvaja oko 2.5%. Hitno naoružavanje zemalja nije nepoznanica. Sama Ukrajina u periodu od gubitka Krima 2014. do ruske invazije 2022. uvišestručila je svoje odbrambene kapacitete, što je Rusija saznala na teži način. Primjer su i evropske zemlje, kao i SAD, uoči i u toku svjetskih ratova, međutim, vremena su se promijenila. Zapadne zemlje (sa izuzetkom Njemačke) više nisu industrijske velesile koje su nekada bile. Globalizovano tržište nagnalo ih je da potraže benefite jeftine radne snage na istoku, što je rezultiralo gašenjem proizvodnih kapaciteta širom kontinenta. Ekonomije koje se pretjerano oslanjaju na finansije, turizam i slične grane nisu u stanju da se prebace na ratni režim rada. A kako je više puta nagoviješteno, slabljenje proizvodnih kapaciteta išlo je u korak s demilitarizacijom. Primjera radi, njemačka vojska je 1990. godine brojala 545 hiljada ljudi, dok danas ima svega 181 hiljadu. Italija je sa 493 hiljade pala na 165, Francuska sa 548 na 200, Španija sa 263 na 133, a ovoj listi možemo dodati i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je sa 308 hiljada došlo na 148. Uz smanjenje vojnih kapaciteta dolazi i do gubitka institucionalne memorije, ali i opadanja opšteg društvenog sentimenta prema odbrani, posebno među značajnim dijelom stanovništva migrantskog porijekla, koje nije u potpunosti asimilovano, a u ovom kontekstu i manje spremno da brani svoje naturalizovane domovine. Rheinmetall, njemačka kompanija sa 136 godina tradicije, zaradila je ogromna sredstva u