Nepotrebna nacija – Amerika u post-američkom svijetu
Nepotrebna nacija – Amerika u post-američkom svijetu Home / Rast moći i političke privlačnosti predsjednika Donalda Trampa dijelom je izazvana njegovim prikazivanjem Sjedinjenih Država kao neuspjeha: iscrpljenih, slabih i uništenih. Međutim, u karakterističnom aktu samoprotivrječnosti, njegova spoljna politika zasniva se na značajnom precjenjivanju američke moći. Tramp i njegovi savjetnici čini se da vjeruju da, uprkos navodnom lošem stanju zemlje, jednostrana akcija Vašingtona i dalje može prisiliti druge da kapituliraju i prihvate američke uslove. Ali od završetka Drugog svjetskog rata, američka moć je uglavnom bila zasnovana na saradnji, a ne na prinudi. Tim Trampa ignoriše tu istoriju, uzima zdravo za gotovo sve koristi koje je donijela saradnička politika, i ne može da zamisli budućnost u kojoj bi druge zemlje odlučile da se povuku iz postojećeg međunarodnog poretka vođenog od strane SAD-a ili da izgrade novi koji bi bio antagonistički prema američkim interesima. Ipak, upravo te ishode Trampova administracija žuri da ostvari. Politički analitičar Michael Bekli u časopisu Foreign Affairs tvrdi da se Sjedinjene Države sve više pretvaraju u „samostalnu supermoć, ni internacionalisti, ni izolacionisti, već agresivne, moćne i sve više usmjerene na sopstvene interese.“ Ta slika je tačna, ali nepotpuna, jer ne odražava u potpunosti koliko američka dominacija može biti potkopana ili ograničena od strane drugih. U eri Trampa, mnogi su spekulisali o tome da li ili u kojoj mjeri će Sjedinjene Države povući svoju vodeću ulogu u svijetu. Ali, možda je važnije pitanje: šta ako ostatak svijeta pretekne Vašington i povuče se iz saradničkog međunarodnog poretka koji je bio temelj američke moći? Neki bi mogli da tvrde da, čak i ako saveznici i neutralne zemlje ne podržavaju način na koji Tramp vrši američku moć, oni nemaju mnogo izbora osim da se tome prilagode sada i da u dužem periodu usklade svoje interese s tim, smirujući SAD koliko je moguće i štiteći se samo kad je to apsolutno neophodno. Uostalom, mogu biti ogorčeni i ne vjerovati Sjedinjenim Državama, ali ne više nego što su već ogorčeni i što ne vjeruju Kini, Rusiji i drugim američkim rivalima. U ovom shvatanju, SAD koje Tramp želi da stvori bile bi najgori mogući hegemon—osim svih ostalih kandidata. Pored toga, čak i ako bi druge zemlje željele da se povuku iz Amerikom vođenog poretka ili da zaobiđu Vašington, one nemaju sposobnost da to učine, ni pojedinačno ni kolektivno. Možda žude za danima kada je američka politika bila više internacionalistička, otvorena i saradnička i oblikovala svjetski poredak. Ali će naučiti da žive s više nacionalističkom, zatvorenom i zahtjevnom Amerikom. Ta perspektiva proističe iz nedostatka maštovitosti — što je često izvor strateških neuspjeha, jer državna politika zahtijeva da se predvidi kako će drugi akteri u međunarodnom sistemu reagovati i koje će snage pokrenuti. Bez te sposobnosti, Trampov tim je umjesto toga zauzeo pristup zasnovan na dvije pogrešne pretpostavke: da druge zemlje, međunarodne organizacije, preduzeća i organizacije civilnog društva nemaju alternativu kapitulaciji pred američkim zahtjevima, i da čak i ako bi se pojavile alternative, Sjedinjene Države mogu ostati dominantne bez svojih saveznika. Ovo je solipsizam maskiran kao strategija. Umjesto da proizvede manje ograničavajući poredak u kome će američka moć cvjetati, on će izazvati više neprijateljski poredak u kom će američka moć slabiti. NE ZNAŠ ŠTA IMAŠ DOK TO NE IZGUBIŠ Uprkos Trampovoj uvredi, Sjedinjene Države su izuzetno snažne i dinamične. Nijedna druga razvijena zemlja ne zavisi toliko od sopstvenog tržišta i tako malo od trgovine. Oko polovine svjetske trgovine i gotovo 90 odsto međunarodnih transakcija devizama obavlja se u dolarima, što je izuzetno skladište vrijednosti koje Vašingtonu omogućava luksuz deficitarne potrošnje koja bi bila skandalozna bilo gdje drugo. Za razliku od gotovo svih drugih razvijenih zemalja, Sjedinjene Države imaju rastuću radnu snagu u najzrelijoj fazi karijere. Zemlja raspolaže obiljem prirodnih resursa, ima prijateljske susjede, privlači najtalentovanije ljude sa cijelog svijeta na svoje univerzitete i u svoje kompanije, podstiče društvenu i ekonomsku mobilnost koja smanjuje etničke i vjerske netrpeljivosti, i vodi je politički sistem koji je dobro prilagođen raznolikom društvu. Ali Tramp i njegov tim troše te prednosti alarmantnom brzinom. Otkako je preuzeo dužnost u januaru, ustavna demokratija zemlje je dovedena u pitanje — ili, još gore, iskorišćena je kao oruđe za partijske ciljeve ili za zadovoljenje Trampovih ličnih osvetničkih želja. Bijela kuća je agresivno proširila moć izvršne vlasti gazivši preko ovlašćenja Kongresa, odbijajući da se povinuje sudskim nalozima i dovodeći u pitanje nezavisnost vitalnih institucija kao što su Federalne rezerve. Tramp je targetirao američke elitne univerzitete, osiromašivši ih od federalnih fondova koje koriste za razvoj inovativnih tehnologija i medicinskih dostignuća. Dozvolio je Elonu Masku, milijarderu i tehnološkom titanu koji je donirao velike sume njegovoj kampanji, da potpuno preuzme federalnu birokratiju, istiskujući mnoge talentovane državne službenike koji čine rad vlade i sprovode američku spoljnu politiku. U međuvremenu, Trampova nepredvidiva trgovinska ratna politika, koja targetira i rivale i saveznike, izazvala je nestabilnost na tržištima, uplašila investitore i natjerala partnere u Vašingtonu da više ne mogu da vjeruju Sjedinjenim Državama. Tramp je prijetnjama ugrozio suverenitet saveznika i javno kritikovao njihove lidere, dok je istovremeno hvalio diktatore i nasilnike koji im prijete. Radikalno i jednostrano ukidanje američke spoljne pomoći uklonilo je jedan od instrumenata američkog uticaja i poslalo poruku ravnodušnosti koja neće ostati nezapamćena. Dok su prijatelji zemlje gledali u užasu, a rivali sa radošću, Sjedinjene Države su prešle od neophodnog igrača do nepoželjnog. Američko iskustvo dominacije u međunarodnom poretku je istorijski neuobičajeno jer je izazvalo tako malo opreza od strane drugih. Obično, rastuća sila stvara podsticaje za druge zemlje da uravnoteže njen uticaj: u petom vijeku prije nove ere, uspon Atine naveo je susjedne države da traže zaštitu od Sparte; u Velikom sjevernom ratu početkom osamnaestog vijeka, ambicije kralja Čarlsa XII Švedskog stvorile su antišvedsku koaliciju; otprilike sto godina kasnije, rast moći Francuske podstakao je koaliciju koja je na kraju porazila Napoleona. Ali međunarodni poredak koji su Sjedinjene Države i njihovi saveznici stvorili iz pepela Drugog svjetskog rata spriječio je tu naizgled nemonovnost. Njegova dogovorena pravila i konsenzualno učešće maksimizirali su uticaj malih zemalja i srednjih sila koje su uživale u sigurnosti koju pruža američka moć. Sjedinjene Države su se voljno
Sudbinski izbor Donalda Trampa
Sudbinski izbor Donalda Trampa Home / Ko pobjeđuje kada zgazite osinjak? Izolacionističko krilo Republikanske stranke, uključujući ličnosti poput Stiva Banjona, smatra da je Donald Tramp upravo izveo geopolitički ekvivalent takvog gaženja. Lansirajući bombe na iranska nuklearna postrojenja u Fordou i drugdje — u suštini po nalogu Izraela — gospodin Tramp je napravio sudbinski izbor. Šta god da bude iranski odgovor, spoljna politika SAD je sada usklađenija sa Izraelom nego ikada prije. Kao što je ranije napomenuto, Beniamin Netanjahu izgleda da vodi, dok Tramp juri da održi korak sa svojim navodno mlađim saveznikom. Sada, uprkos onome što je tvrdio godinama da će izbjegavati ratove i druge spoljnotrgovinske komplikacije, Tramp je upravo kockao svoj mandat na izuzetno agresivnom činu u Iranu. Kao što smo naveli u našem članku o Izraelu, američki je prvi predsjednik ikada koji je udario na nuklearne lokacije druge zemlje. Takođe, prvi je koji je očigledno stupio u savez sa Izraelom u napadu na protivnika. Izolacionisti su upozoravali da bi uključivanje u sukob s Iranom bilo u principu pogrešno. Članovi drugačijeg tabora razumno su zabrinuti da će Kina, daleko veća prijetnja Americi na duži rok, postati jača od svega ovoga. Svaki dodatni američki satelit, general, diplomata, špijun, avion ili nosač aviona usredsređeni na Bliski istok predstavlja resurs koji nije dostupan u Pacifiku ili drugim djelovima Azije. Sa te perspektive, ovaj napad djeluje nerazumno Ali, potpune posljedice će biti jasne tek kada se pojave dokazi da li je Izrael bio u pravu kada je tvrdio da su Iranci na pragu proizvodnje nuklearnog oružja. Ja sam skeptičan u to, ne manje zato što se sjećam lažnih obavještajnih tvrdnji koje su Amerikance uvele u katastrofalan rat u Iraku 2003. godine. Takođe je prerano da se zna da li su napadi Izraela i SAD, iako dramatični, odlučno odložili iranski nuklearni program. Jedno od rizika je da će iranski režim biti podstaknut da prati još bržu, ali sada potpuno skriveniju, putanju do pravljenja i upotrebe nuklearnog oružja. Iranski vođa, u stanju da se odupire i najtežim pritiscima, mogao bi smatrati da je gotovo svaka akcija opravdana ako im ona omogućava da stvore oružje kojim će odvratiti buduće napade. Dajem vrlo malo kredibiliteta Trampovoj tvrdnji od prošlog vikenda da su bombe „izbrisale“ iranski nuklearni program. Kao što smo pisali u našem članku o bunker-busterima, nije jasno da li su čak i američke velike bombe bile dovoljno snažne da prođu dovoljno duboko ispod zemlje u Fordou. Takođe, ne znamo da li je Iran, prije početka bombardovanja, već razasutim delovima svojih nuklearnih materijala na drugim lokacijama u zemlji. Šta je sljedeće? Nadolazeći dani bi mogli biti veoma neizvjesni. Naš vođa tvrdi da bi administracija Trampa morala težiti da se sastane s Iranom za pregovaračkim stolom u nadi da će spriječiti mnogo razorniji rat. Čini mi se da SAD takođe moraju biti odlučnije u namjeri da ograniče neke od akcija svog mlađeg saveznika, Izraela. Gospodin Netanjahu sada važi za najmoćnijeg vojno aktera na Bliskom istoku. On je u posljednjih nekoliko godina vodio izuzetno agresivnu politiku, nanoseći ne samo poželjne poraze militantima i drugim neprijateljima u regionu, već i neophodnu nevolju očajnom stanovništvu u Gazi. Ovo je trenutak, stoga, da Amerikanci insistiraju na tome da Izrael povuče ruku i pokaže više humanitarne brige. To ne bi bilo samo ispravno, već i pametna strategija koja ima priliku da pridobije podršku u arapskom svijetu. Prije nedjelju dana pitao sam vas da li očekujete da će Amerika biti uvučena u izraelske napade na Iran i zašto. Naš inbox je bio prepun — hvala vam na svim detaljnim i promišljenim porukama. Nažalost, imam prostora da spomenem tek mali dio. Neki od vas vide Izrael ne kao pokušaj da eliminiše nuklearnu prijetnju od Irana, već kao način da postane dominantna regionalna sila. Stefan Kentvel iz Australije predviđa da će Saudijska Arabija sada požuriti da „nabavi nuklearno oružje kako ne bi dozvolila Izraelu da previše proširi svoju ruku u budućnosti“. Robert Hant, bivši ambasador u Americi i stručnjak za Bliski istok koji je radio skoro šest decenija, sugeriše da Trampovi napori nikada nisu prvenstveno ili čak sekundarno bili usmereni na iranski nuklearni potencijal, jer bi, u suprotnom, podržao ranu pregovaračku inicijativu za zaustavljanje njegovog razvoja. Umjesto toga, vidi da Izrael želi „da eliminiše sve konkurente moći u regionu“. Na kraju, Herzl Tobej, Izraelac koji navodi da ima „mnoge persijske prijatelje“, predlaže da bi naredni koraci mogli biti bliža saradnja i mir između naroda Irana i Izraela, ako samo Iranci i Izraelci mogu da promovišu svoje „demokratske i liberalne“ prirode. Herzl, nadam se da si u pravu, ali sumnjam da bi to zahtijevalo promjenu vlasti u obje zemlje. — Adam Roberts, digitalni urednik The Economist
Američki rat sa Iranom – šta dolazi poslije napada SAD-a?
Američki rat sa Iranom – šta dolazi poslije napada SAD-a? Home / Sjedinjene Države napale su Iran. Tek nekoliko dana nakon što je sugerisao da bi mogao odložiti bilo kakvu američku vojnu akciju na više nedjelja, predsjednik SAD Donald Tramp je 21. juna objavio da su američki avioni pogodili tri iranska nuklearna objekta, uključujući i duboko ukopani objekat u Fordou. Iranski zvaničnici su potvrdili da su napadi izvršeni. Iako je Tramp insistirao da su objekti “izbrisani”, ostaje nejasno kakvu štetu su ti napadi nanijeli. Međutim, jasno je da je ovom američkom intervencijom rat koji je Izrael započeo prije više od nedjelju dana ušao u novu fazu. Događaji bi mogli da se razviju u nekoliko pravaca. Američki napad može zaista dovesti do iranske kapitulacije pod uslovima koji su pogodni za Izrael i Sjedinjene Države. Ali jednako ili čak i više vjerovatno je da će to uvesti SAD dublje u sukob sa duboko negativnim posljedicama. Iran će gotovo sigurno tražiti neku vrstu odmazde, možda napadom na obližnje američke baze i potencijalnim pogibijama američkih vojnika. To bi moglo dovesti do sve većeg zaoštravanja sukoba, sa razornim efektima za region i američkim uključivanjem u rat koji većina Amerikanaca ne želi. ODGOVOR IRANA Više od nedjelju dana nakon početka sukoba, Izrael je izbjegavao da napadne jedan od najvažnijih iranskih nuklearnih objekata u Fordou — objekat koji je, prije nego što je sukob počeo, imao dovoljno obogaćenog uranijuma i centrifuga za brzu proizvodnju materijala za više nuklearnih oružja. To nije bilo zato što Izrael nije želio da uništi Fordou, već zato što nije mogao. Taj objekat je ukopan toliko duboko pod zemljom da bi ga mogle uništiti samo bombe tipa “bunker-busting” (bombe za razbijanje podzemnih skloništa), koje SAD imaju, a Izrael ne. Svaka nada da se onemogući Iranu brzo pravljenje nuklearnog oružja zahtijevala je ili uništavanje Fordou ili postizanje dogovora u kojem bi Iran pristao na raspuštanje većeg dijela tog objekta. Na kraju, Tramp je postao nemiran od diplomatskih opcija i odlučio je da zatvori mogućnost brzog iranskog nuklearnog proboja tako što je ušao u sukob i bombardovao objekte u Fordou, Natanzu i Isfahanu. Vašington je navodno naveo da je Teheranu poručio da će napadi označiti kraj američke uključenosti sve dok Iran ne uzvrati. Tramp vjerovatno želi da SAD prime umanjenu iransku osvetu i da pokušaju da ostanu izvan dubljeg uključivanja u sukob. Takva taktika bi mogla da funkcioniše, ali je izuzetno rizična. U posljedicama ovog napada, najverovatniji odgovor Irana bi bio napad na američke baze na Arapskom poluostrvu ili u Iraku, baš kao što je Iran uzvratio 2020. godine nakon američkog napada koji je ubio iranskog vojnog lidera Kasema Solejmanija. Pod opsadom od strane dva moćna protivnika, iransko rukovodstvo bi moglo odlučiti da pokrene ograničen broj raketnih napada na američke baze, baš kao i 2020. godine. Ovaj odgovor bi svakako nosio rizik od pogibije Amerikanaca. Američke snage bi mogle da prođu uglavnom neokrznute, jer je verovatno već ranije prebačeno mnogo vojnika iz blizine Irana, dok su dodatno pojačane odbrambene mjere za odbranu od iranskog napada. Ako bi američke žrtve bile minimalne, Tramp bi mogao da ponovi strategiju iz 2020. i da SAD odlože dalje akcije. Druga mogućnost je da Iran pokrene mnogo širi napad na američke snage u regionu, što bi moglo dovesti do velikih žrtava i uvlačenja SAD u dugotrajan sukob. Iransko rukovodstvo je, možda, naučilo lekciju iz Trampovih akcija u Jemenu ove godine, kada je eskalirao sukob protiv Huta, a zatim odustao nakon neuspjeha američkih napada. Upornost i agresivnost, razmišljali bi u Teheranu, jesu najbolji načini da se Tramp primora na povlačenje. Iako je Izrael značajno smanjio iranske kapacitete za dugotrajno lansiranje projektila, ostaje nejasno kakva je šteta nanijeta iranskom skladištu projektila kratkog dometa koji bi mogli da dosegnu američke baze u Bahreinu, Iraku, Kuvajtu, Katara, Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i drugde. Iran će tražiti neku vrstu odmazde. Neplanirane situacije i greške u računu mogle bi znatno pogoršati situaciju. Iran bi mogao pokušati da odgovori ograničenim brojem projektila, ali bi pri tome mogao slučajno ili namjerno upasti u „katastrofalni uspjeh“ — kada jedan projektil prođe kroz američku odbranu i izazove mnogo veću štetu nego što su iranske procjene, čime bi se SAD uvukle dublje u sukob. Još jedna značajna iranska osveta je flota malih brodova, koja je teška za uništenje i koja bi mogla početi da postavlja mine u Hormuškom tjesnacu ili da pokušava samoubilačke napade na američke brodove. Takvi potezi mogli bi blokirati otprilike trećinu svjetske trgovine naftom, izazvati skok cijena i pokrenuti globalnu recesiju. Ako bi Iran krenuo tim putem, samo američka mornarica bi mogla ponovo otvoriti Hormuški tjesnac, što bi izazvalo veliki pomorski sukob, sa američkim brodovima i avionima u sukobu sa iranskim brodovima i obalnom odbranom. Sigurno je da bi Iran razmišljao dvaput prije zatvaranja Hormuškog tjesnaca. Najveći gubici u takvoj situaciji bili bi za Kinu — najvećeg kupca gulf nafte — i same države Zaliva. Cio Iranov strateški pravac posljednjih godina bio je usmjeren na uspostavljanje boljih odnosa s Kinom i državama Zaliva, s ciljem da se izađe iz diplomatske izolacije. Napad na naftne transportne linije odveo bi Iran u potpuno izolaciju, zbog čega tržišta nafte i dalje procjenjuju da je vjerovatnoća takvog scenarija niska — povećanje cijena od 10 odsto od početka sukoba 13. juna već se smatra relativno niskim rizikom. Potpuno je moguće da situacija nakon američkih udara ne eskalira. Iran bi mogao lansirati ograničen broj projektila, izazvavši možda minimalne ili nikakve žrtve. Tramp bi mogao odlučiti da prihvati iranske napade i time zaustavi lanac eskalacije, dok bi Izrael, zadovoljan ishodom, takođe zadržao uzdržanost. Međutim, mnogo zavisi od mudrosti i uzdržanosti Trampa, izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, iranskog vrhovnog vođe Ajatollaha Alija Khameneija i njihovih okruženja. A to, nažalost, ne daje naznake dobre budućnosti ni na kratki ni na duži rok. PROBLEMI KOJI NAS ČEKAJU Na duži rok, ishod odluke da se napadne Iran je vrlo neizvjestan. Vrlo je malo vjerovatno da će, kao što neki u Izraelu i SAD očekuju, ti napadi izazvati pad iranskog režima. Režim i dalje posjeduje oružje, a nema ni
Izazovi ženskog preduzetništva u crnogorskom društvu
Izazovi ženskog preduzetništva u crnogorskom društvu Home / 8. mart je dan uspomene na žene, koje su borile pravo da se ne kriju u muškom principu. PrekoUnije poslodavaca se tada okupila grupa žena da im analitičar političkog izdeklamuje šta sunavodne razlike između menadžera/ki i lidera/rki (https://www.vijesti.me/…-osmi-mart-je-sve-samo-ne-praznik-potrosackog-drustva). Okupljanje louis-vuitton-gucci-krpica i burkina-tašnicaoko izvanjca od kojeg odavno ni studenti/tkinje politikologije i istraživanja javnog mnjenjanemaju šta naučiti, bio je poraz feminizma; i to pored crnogorskih izuzetnih profesorica Komar,Kostić Mandić, Vujošević i sl.Potom je (df pes) guverner, o trošku institucije, a u korist lične promocije, instagramisala novifilm (https://www.facebook.com/centralnabankacrnegore/…). Amaterski izrežiran-uradak sadržisve elemente totalitarističkih stupi*arija: žene se presrijeću po kancelarijama, uz ridikulnaotvaranja vrata (da se možda ne ogovara), podizanja glava sa kompjutera (da se možda ne čitajuljepuškasti mandatorni postovi), zapisivanja (da se možda ne prave zabilješke o svakodnevnimmobingu i ličnom osvetništvu), uz šetnje stepenicama i hodnicima za slikuvanje uz modeliraneosmijehe ka kameri. “Snaga-vizija-stabilnost“ je postala namontirana poruka prizemnog-lentranja.I, na kraju: prije par dana je stigla trešnjica na tortu crnogorskog-nefeminističkog (veza:https://bankar.me/dodijeljeni-sertifikati-polaznicama-druge-generacije-wo*en-on-boards-programa/). Druga generacija žena se podučava oko nečega u čemu su crnogorske jake ženerođenjem vrhunske; rođenjem su svetinje u odlučivanju.Zašto je ovo važno? Nesumnjivi rezultat rada (df pes) guvernera i njene ranije šefice resornogodbora za rodnu (ne)ravnopravnost objektivno je utvrđen sljedećim faktom: nakon pravnognasilja u uspostavljanju Razvojne banke CG, sa IRF CG-a, više se ne odobravaju kreditniproizvodi za žene u preduzetništvu (https://www.rb.me/zene-u-biznisu). Takve linije supredstavljene unutar kredita za početnike sa imovinom i/ili kolateralom.Da li je EBRD kao multilateralna razvojna institucija ponosna ovakvom neučinkovitošću nalokalnom tržištu? Više nema ni marketinških linija, koje su se diskreciono opredjeljivale uukupnom iznosu od oko €200 hiljada, s ciljem da se pokupe porodične žene, koje proizvodenakit ili sapune, kako bi se dobio još jedan unaprijed-naručeni naslov za ličnu promocijupolitički-imenovanog-guvernera.Zato je od strane lokalne diplomatske zajednice postalo javno degutantno da nastavljaju da trošegomile riječi u vezi jačanja agende tobožnjeg osnaživanja žena, tako što crnogorske ženepretvaraju u pojavnost za sprovođenje muške agende moći, što je vasionama daleko od uzvišenihsnaga odgovornosti. Uz njih (goste/gošće u Crnoj Gori), žene u Crnoj Gori su svedene na “quidpro quo“ brukanje u neznanju zbog nominalnog štrika da poneka ponešto vodi za fotografisanje.U većini diplomatska lokalna zajednica bila je i ostaje u službi najgoreg u crnogorskojekonomiji. Napredovali su strogo-interesno: uz izabrano-nefeminističko uhljebili su se i unazadnom, klerikalnom, antivakserskom, koruptivnom, staljinističko-boljševičkom… Treba biti javno, moralno i etički suprotstavljen skupovima, koji jačaju muškarce-u-politicipreko štiklica-u-traženoj-nemilosrdnosti. To najpotpunije dokumentuje nedavni primjer iz sudskeprakse kada se ljekar sakrio iza potpetica u napadu na ženu //tuženu(https://www.pobjeda.me/clanak/vjestak-smatra-da-medenica-moze-prisustvovati-sudenjima-nacin-njenog-kretanja-ustajanja-kao-i-nosenje-potpetica-potvrduju-to), a u vezi čegaarmije nefeminističkog ostaju u javnom ćutanju, sprovodeći osvetništvo iz lične agende. Nemašto, demo(n)kratija po EBRD-ski je nekako jasan indikator ženske nesolidarnosti, zar ne? *******A šta je crnogorska žena u feminističkom smislu…Crnogorska žena je baštadurka, ona sa onkologije, gastro-endokrinologije, infektološkog,pulmologije, akušerskog, primarne zaštite, iz škola i sa katedri, iz maloprodajnih lanaca, sa ulica,iz kafića, sa planinarenja, pored šerpi i lonaca sa usisivačem, iz šetnji, iz tuga, iz bola, iz plača, izmuke, iz strepnje, iz nemaštine, iz nezbora, iz gledanja u oči, iz ljubavi, iz napornog života kojije i takav vrijedan življenja i svakog dnevnog napora.Crnogorska žena je karijatida svojstvenog u prnjama i kadifi, sa lančićem od makarona i/ilidijamantskim ogrlicama, ona u čistoći duše, ona stamenosti uz porodicu, ona bez tepanja a sanježnošću, ona elegentna u dronjcima, ona sa djecom koja su joj srce ali je ona i dalje bitna, onasa kičmom u struci, ona sa ranama in/out, ona svih naših antifašističkih heroina skromnosti, kojesu uz borbu iznijele životnost vjekova.Ona koja ne diskriminiše… Ona ne gazi instituciju, ne manipuliše zarad ličnih ciljeva iosvetništva, pizme, kao i javnih sičijanja. Ona što živi integritet, čega nema u nefiminiziranommuškom principu crnogorske sadašnjice.Crnogorska žena su naše aktivistkinje, inžinjerke, čistačice, prodavačice, kasirke, ljekarke,sestre, kćerke, majke, supruge, prijateljice, novinarke, urednice, kondukterke, konobarice,programerke, domaćice i čobanice, planinke, zanatlijke i poljoprivrednice, naučnice i umjetnice,one daleke od plastificiranih karleušanja i ostalih jokejeremić nasilništava.Crnogorske žene su vjerne i nevjerne, slomljene i razmažene, bogate i siromašne, liderke izsjenke i neliderke, ali hrabre i kad su strahu, stare i mlade, jake i nejake, koje vole brojke i kojebježe od brojki, one liderke nepristajanja da budu kako traži slatkastost i ljepuškastost lažnogmarketinga pojavnosti.Baštadurstvo zanavjek neka bude izviiskra crnogorske feminističke katarze, uz zviždaljkezimskih studentskih protesta i zov crnogorskih planina, sa bonacom Jadrana, uz sunce i snijeg savrletnih crnogorskih vrhova; i uz samoću koja nije usamljenost. Tad će crnogorske žene,djevojčice, bake, tetke, sestre, majke, političarke, i sve ostale biti EU-osnažene u crnogorskojjavnoj sferi i neće im trebati “pasje svadbe“ od seminarčića i filmčića, koje ih neodgovorrnopodučavaju onome što odavno znaju napamet; sa čime se rađaju: da nisu dobrodošle ali da ćeiznjedriti stamenost. Aferim, da bude uskoro… (Posvećeno mojoj Boki) Autorka: Mila Kasalica
UAE: između utopije iz vladinih obećanja i stvarnosti (I)
UAE: između utopije iz vladinih obećanja i stvarnosti (I) Home / “Ujedinjeni Arapski Emirati su zaista izvanredno mjesto za svakoga ko ih je posjetio — primjer kako vizija, inovacije i zdrava ambicija zagledana u dugoročnu budućnost mogu da preobraze jednu zemlju.” – ovim riječima je premijer Milojko Spajić na društvenoj mreži X proslavio usvajanje Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između vlada Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata. https://x.com/MickeySpajic/status/1929956397807984703 Koliko je ovaj neravnopravni sporazum, i na koje sve načine, štetan za Crnu Goru ukazali su mnogi, te stoga neće biti fokus ovog teksta, koji je primarno osvrt na tačnost premijerove izjave, odnosno na to da li su UAE zaista „primjer kako vizija, inovacije i zdrava ambicija zagledana u dugoročnu budućnost mogu da preobraze jednu zemlju“. Ovaj tekst konkretno baviće se u Crnoj Gori malo poznatim ekološkim posljedicama razvoja UAE, koje su nažalost imale i globalnog efekta. Ekološki otisak UAE Dovoljno je baciti pogled na dvije fotografije koje prate tekstualni dio premijerove objave pa da vam već izazove sumnje u „zdrave ambicije“ i kvalitet preporoda koji su UAE donijeli. Pomučićete se da i na jednoj od fotografija pronađete neko drvo među stotinama solitera, ali će vam zato odmah u oči upasti ekstremno zagađen vazduh. Štaviše, Dubai (koji je na fotografijama) nije rijedak posjetilac vrha liste najzagađenijih gradova u svijetu, i upravo njegov nesnosan miris možda je jedan od prvih utisaka svakoga ko je posjetio ovo „izvanredno mjesto“. Ujedinjeni Arapski Emirati godinama unazad važe za jednu od zemalja sa najvećim ekološkim otiskom (ecologic footprint) po glavi stanovnika na planeti. Ekološki otisak, kao indikator održivosti, mjeri količinu biološki produktivne površine potrebne da bi se zadovoljile potrebe jednog čovjeka za hranom, energijom, stanovanjem i apsorpcijom ugljen-dioksida (CO₂), izražen u globalnim hektarima po osobi. U poređenju s globalnim prosjekom i biokapacitetom planete, UAE su konstantno premašivale granice održive potrošnje. Vrhunac ove neodrživosti desio se 2006. godine, kada su UAE prema podacima Global Footprint Network-a i WWF-ovog izvještaja Living Planet Report zvanično imale najveći ekološki otisak po glavi stanovnika u svijetu – čak oko 10,7 globalnih hektara po osobi. To je višestruko iznad globalnog prosjeka koji je tada iznosio približno 2,6 gha, dok je planetarna granica održivosti iznosila oko 1,8 gha. Drugim riječima, stanovnik UAE je trošio resurse kao da ima na raspolaganju više od šest planeta poput Zemlje. Uprkos naporima koje ulažu da se ovo stanje malo koriguje, UAE i dalje ostaju među deset zemalja sa najvećim ekološkim otiskom po glavi stanovnika. Promjene koje su uvedene, iako važne, još uvijek nisu dovoljne da kompenzuju istorijski visoku potrošnju resursa, naročito u kontekstu sve većih izazova koje donosi klimatska kriza. Time UAE ostaju paradigmatski primjer sukoba između brzog ekonomskog rasta i dugoročne ekološke održivosti. Za ekstremno loš uticaj na životnu sredinu odgovorna je kombinacija više faktora. Prije svega, svakodnevni život u UAE je energetski intenzivan: široko rasprostranjena upotreba klima uređaja zbog ekstremnih temperatura, visoka zavisnost od privatnih automobila i velika potrošnja energije u luksuznim objektima znatno povećavaju ugljenični otisak. Takođe, velika zavisnost od desalinizacije morske vode za piće i industriju zahtijeva ogromne količine energije, koja se u UAE mahom dobija sagorijevanjem fosilnih goriva, čime dodatno raste emisija CO₂. Emisije ugljen-dioksida u određenim godinama prelazila je i 30 tona po glavi stanovnika, čime su UAE bile rame uz rame sa državama poput Katara i SAD-a, koje su poznate po visokoj potrošnji energije. Nije iznenađenje što je UAE u zadnjih par decenija bio čest primjer u globalnim izvještajima koji upozoravaju na neodržive obrasce potrošnje i rastući jaz između potrošnje i bio-kapaciteta. Ipak, ono što prvo privlači pažnju jeste vazduh, a upravo je kvalitet vazduha u UAE jedan od najozbiljnijih ekoloških problema sa kojima se zemlja suočava. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i IQAir-a, UAE se redovno nalaze među državama sa najvišim prosječnim godišnjim koncentracijama finih čestica PM2.5, koje lako prodiru u pluća i krvotok. Godine 2023, Dubai je povremeno bio među deset najzagađenijih gradova na svijetu, sa dnevnim vrijednostima PM2.5 koje su prelazile 150 µg/m³ što višestruko premašuje preporučene granice WHO-a od 5 µg/m³. Primjera radi, ovaj nivo zagađenja dostižu i Pljevlja (koja niko ne uzima kao parametar „zdrave ambicije“ i „održivog razvoja“), ali u UAE nije odgovoran ugalj već fosilna goriva, odnosno naftni derivati. Prije svega, tu je drumski saobraćaj koji je zastupljen u velikom obimu zbog loše pokrivenosti javnog transporta i činjenice da zbog loše organizacije gradova i visokih temperatura gotovo ništa nije dostupno pješke (UAE nemaju zapadni koncept kakav je walkable city). Iako se vlasti trude da uvedu električne automobile u upotrebnu, ne pomaže činjenica da skoro sva električna energija takođe potiče iz sagorijevanja fosilnih goriva. Devastacija obale i morskih ekosistema Jednostavnije rečeno, UAE su primjer neodrživog razvoja. Ova zemlja gradi neuporedivo više urbanih kapaciteta nego što je u stanju da podrži bez drastične devastacije životne sredine. Upravo je ovaj pristup ono što „ekološku državu“ Crnu Goru treba najviše da brine, jer najavljena ulaganja biće upravo u urbani razvoj izuzetno kratke crnogorske obale, čiji su eko-sistemi drastično kompleksniji i osjetljiviji od onih pustinjskih sa kojim UAE imaju iskustva. U savremenoj eri urbanog razvoja, Emirati (a na prvom mjestu Dubai) su se pozicionirali kao globalni simbol arhitektonske ambicije, urbanističke inovacije i luksuza. Projekti poput Palm Jumeirah, Palm Jebel Ali i The World (upravo jedno od ovih struktura vidi se i na fotografijama premijera Spajića), masivna vještačka ostrva građena u Arapskom zalivu, predstavljaju fascinantne podvige inženjerske ambicije. Međutim, iza vizuelno spektakularne fasade ovih megastruktura krije se niz ozbiljnih i kompleksnih ekoloških posljedica koje su u velikoj mjeri potcijenjene ili sistematski potisnute iz javnog diskursa. Najdirektniji negativan uticaj izgradnje vještačkih ostrva ogleda se u gubitku prirodnih staništa, prije svega koralnih grebena i uništenju morskog dna. Uprkos tvrdnjama investitora da nijedan koral nije bio pogođen, brojni nezavisni izvori procjenjuju da je između 7,5 i 11,25 km² koralnog grebena nepovratno uništeno. S obzirom na to da su korali osjetljivi organizmi koji predstavljaju temelj morskih ekosistema, njihovo nestajanje povlači čitav lanac biodiverzitetskih gubitaka, naročito kada se uzmu u obzir specifične hemijske i biološke potrebe koje ovi organizmi
DOGE: Prijeko potrebna inicijativa sa malom šansom za uspjeh
DOGE: Prijeko potrebna inicijativa sa malom šansom za uspjehom Home / Iz Japana je 24. maja 2024 stigla tužna vijest, da popularni šiba-inu pas Kabosu više nije među živima. Iako je Kabosu doživjela poznu starost od 18 godina i imala stotine hiljada pratilaca na Instagramu jedna njena fotografija zapravo je imala planetarnog odjeka u vidu čuvenog internet mima poznatog kao „Doge“. Upravo je Doge poslužio i kao nezvanična maskota i kao anagram za DOGE, Department of Government Efficiency (Odjeljenje za efikasnost uprave), koju je u januaru 2025. osnovala administracija američkog predsjednika Donalda Trampa i dala na upravu najbogatijem čovjeku svijeta, Elonu Masku. 29. maja 2025, nakon svega pola godine, Elon Mask je napustio američku administraciju iako DOGE nastavlja da operiše. Ovaj tekst će se pozabaviti time zašto je DOGE nužan za Sjedinjene Američke Države (SAD), sa kakvim se problemima suočava i koje su mu šanse za uspjehom. Zašto DOGE? Javni dug jedan je od ključnih pokazatelja fiskalnog zdravlja zemlje. U trenutku pisanja ovog teksta ukupni javni dug SAD iznosi oko 36.9 biliona dolara (36 920 milijardi), od čega se približno 27 biliona odnosi na domaći i strani dug u vlasništvu javnosti, dok ostatak duguje savezna vlada sama sebi (tzv. „intragovernmental holdings“, poput trust fondova za socijalno osiguranje). Ukupan javni dug SAD trenutno iznosi oko 123–125% bruto domaćeg proizvoda (BDP-a). Ovakav nivo zaduženja predstavlja drastičan rast u poređenju sa istorijskim prosjekom, koji se tokom druge polovine XX vijeka uglavnom kretao između 60% i 80% BDP-a. Posljednji put kada je dug u odnosu na BDP bio ovako visok bio je odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada je dostigao vrhunac od oko 119% BDP-a 1946. godine, kao posljedica ratne potrošnje. Nakon toga je decenijama opadao zahvaljujući ekonomskom rastu i fiskalnoj disciplini, sve do 1980-ih kada je ponovno počeo da raste. SAD su posljednji put imale budžetski suficit (odnosno trošile iz budžeta manje nego što u njega stavljaju) 2001. godine, pod administracijom predsjednika Bila Klintona. U fiskalnoj 2000. godini suficit je iznosio oko 236 milijardi dolara, što je tada bilo oko 2% BDP-a. Taj višak bio je rezultat kombinacije snažnog ekonomskog rasta, fiskalne konsolidacije (smanjenje javne potrošnje) i povećanja poreskih prihoda. Međutim, nakon 2001. godine došlo je do više negativnih faktora, uključujući ratove u Iraku i Avganistanu, poreske olakšice, finansijsku krizu 2008, pandemiju COVID-19 i povećanje socijalnih rashoda, što je dovelo do stalnih budžetskih deficita. U poređenju sa drugim zemljama, SAD spadaju među najzaduženije razvijene ekonomije kada se posmatra javni dug u odnosu na bruto domaći proizvod (BDP). Globalni prosjek varira u zavisnosti od grupe zemalja: u državama članicama OECD-a prosječan javni dug iznosi oko 90–100% BDP-a, dok je u Evropskoj uniji taj odnos približno 85–90%, iako evro-zona formalno preporučuje da dug ne prelazi 60% BDP-a prema Maastrichtskim kriterijumima. Zemlje u razvoju često imaju znatno niži nivo javnog duga u odnosu na BDP, ali se suočavaju s nepovoljnijim uslovima zaduživanja. U pojedinačnim slučajevima, Japan prednjači sa oko 260% BDP-a duga, iako se najveći dio odnosi na domaće obveznice. Italija ima oko 140%, Francuska preko 110%, dok se Ujedinjeno Kraljevstvo kreće oko 100%. Njemačka je među fiskalno najdisciplinovanijim članicama G7, sa dugom oko 65% BDP-a. Kina formalno prikazuje dug od oko 80%, ali uz dodatne obaveze lokalnih vlasti i „sjenkastog“ bankarskog sektora, realan nivo može biti znatno viši. S druge strane, Rusija ima relativno nizak dug ispod 20%, iako je pod međunarodnim sankcijama i praktično isključena sa svjetskih finansijskih tržišta. U 2025. Crna Gora ima oko 65% dok Srbija ima oko 50%, iako ovi procenti u crnogorskom slučaju mogu navesti na pogrešan zaključak ako se ne uzme u obzir koliko je nestabilna ekonomija koja se oslanja samo na jednu privrednu granu (turizam) i koliko su javne finansije zavisne od spoljnog duga. Uprkos svemu navedenom, SAD trenutno imaju poseban položaj koji im omogućava da neometano funkcionišu uprkos najvećem javnom dugu u svijetu, procentu duga spram BDP-a i fiskalnom deficitu. SAD imaju jedinstvenu prednost u globalnom ekonomskom sistemu jer se zadužuju u sopstvenoj valuti, tj američkom dolaru (USD). Za razliku od zemalja poput Crne Gore, koja uprkos tome što trenutno ima odnos duga spram BDP oko 65%, ima puno više razloga za brigu je vezana za zajedničku valutu (euro) i zavisi od eksternih kreditora, SAD ne mogu bankrotirati u klasičnom smislu, jer uvijek imaju mogućnost da emituju dodatni novac kako bi servisirale svoj dug. Naravno, ova sposobnost „štampanja novca“ nosi sa sobom rizike, prije svega inflaciju i potencijalno slabljenje povjerenja u dolar, ali zasad ostaje ključna ekonomska prednost. Pored toga, dolar je i dalje dominantna globalna rezervna valuta, koju centralne banke širom svijeta drže u svojim deviznim rezervama. Ova privilegija omogućava SAD da se zadužuju uz relativno niske kamatne stope i da imaju stalan pristup dubokom i likvidnom tržištu državnih obveznica. Međutim, u poslednjih nekoliko godina, naročito posle pandemije i rasta inflacije, kamatne stope su naglo porasle, što je značajno povećalo troškove servisiranja javnog duga. Već sada godišnji izdaci za kamate na dug prelaze 1 bilion dolara, što je više nego što federalni budžet izdvaja za cijelu nacionalnu odbranu. Kako se postojeće obveznice refinansiraju po višim kamatama, taj iznos će vjerovatno nastaviti da raste, čime se dodatno opterećuje budžet i sužava fiskalni manevarski prostor za druge prioritete, poput infrastrukture, obrazovanja i socijalnih programa. Ovo otvara ozbiljna pitanja o dugoročnoj održivosti javnih finansija SAD, uprkos njenom trenutnom privilegovanom položaju u svjetskoj ekonomiji. Dakle, SAD trenutno nemaju hitnih problema zbog pretjeranog javnog duga, ali akcenat je na „trenutno“. Od svega navedenog postoji jedna još veća prednost koja nije direktno vezana za ekonomiju, a to je vojna moć SAD koja je bez premca na planeti. Uzmimo za primjer Grčku, koja je zbog ogromnog javnog duga bila prinuđena da prodaje pojedina ostrva na način na koji se danas vlada Crne Gore nada da će prodati djelove (daleko kraće) crnogorske obale. Da li bi se ovako nešto moglo desiti SAD? Trenutno ne, iz prostog razloga što niko nema mehanizam sile koji bi mogao primorati ovu zemlju da učini nešto slično. Ipak, sve je više ljudi u Vašingtonu svjesno da ovakvo
Registar stvarnih vlasnika
Registar stvarnih vlasnika Home / Posao privrede je da razvija proizvode i usluge, s ciljem prodaje i naplate naknade za proizvode i usluge, pa da se ispune obaveze i ostvari profit. Posao eksternih provajdera usluga privrednim društvima, sa posebnim osvrtom na poslovanje računovodstvenih agencija, koje su u Crnoj Gori dvadeset pet godina unižene slabim znanjima dva instituta (ISR i IRR), a koje dodatno imaju skučene ljudske resurse je da jačaju kvalitet finansijskog izvještavanja privrede i klijenata, koji se odnosi na pravilno uknjižene poslovne transakcije, po bilo kojem osnovu. Posao ostalih esnafa (advokati, notari, revizori) oslanja se na ovaj esnaf, stoga da lokalno umiju imali bi jasne procedure saradnje, što bi sistemski umanjivalo troškove svih pojedinačno. Posao banaka/ osiguravajućih kuća/ posrednika na tržištu kapitala je da budu medijatori i finansijeri privredi i stanovništvu. Zakonom o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorizma (u daljem tekstu: AML) ustanovljena je obaveza vođenja Registra stvarnih vlasnika (čl. 44-47) (u daljem tekstu: RSV). U crnogorskom regulatornom sistemu, vlasnik zakona je nadležno ministarstvo unutrašnjih poslova. RSV “vodi organ uprave nadležan za naplatu poreza“, odnosno Poreska uprava preko CRPS-a. Šta je RSV? Sažeto: vlasnici privrednih društava identifikovani po svakom vlasniku osnovnog kapitala na nivou krajnjeg fizičkog lica. Zašto je RSV primjena otvoreno pitanje? Životni primjer: kad novoformirano privredno društvo treba da otvori račun, banke odnedavno traže da se sva fizička lica pojave kako bi se otvorio transakcioni račun pravnog lica. Ovu nepravilnu i vremenski-duboko-okivajuću-skoro-pa-stu*idnu proceduru banke pravdaju “kažnjava ih Centralna“, a kad im tražite zakonski osnov da ne otvore transakcioni račun na šalterima banak, izgradi se zid ćutnje u stilu: jeftinije nam je odbiti klijenta nego se baktati sa df-pes-guvernerom. U martu tekuće godine na preopterećeni zakon iz decembra 2023. godine, dodate su izmijenjene i dopunjene norme oko kripto-imovine, što u sistemu gdje nema okvira za digitalnu, elektronsku i kripto-imovinu predstavlja bjedastoću prepisivanja za kojekakvi EU-štrik, što po definiciji upućuje na neprimjenjivost normi. Dodatno, ako su se mijenjale i dopunjavale norme u martu ove godine za neprimjenjivi okvir kripto-imovine, norma iz čl. 65 o upravljanju gotovinom koja glasi “Uplata, odnosno plaćanje … mora se izvršiti uplatom ili prenosom na transakcijski račun otvoren kod kreditne institucije.”, morala se usaglasiti sa crnogorskim Zakonom o platnom prometu (čl. 64), koji propisuje “transakcione” a ne “transakcijske račune” (zakoni regionalnih jurisdikcija). ******* U praksama primjene nove regulative vidi se ko umije, a ko ne zna šta im je posao. U posljednjih dvije godine neznanja 44-e Vlade Crne Gore pitanja praćenja novčanih transakcija se sprovode prebacivanjem odgovornosti na Centralnu banku, mada ova agencija ima svoje nadležnosti i kao nezavisna agencija ne bi smjela da bude ukriveni organ državne administracije. Primjenu AML-normi treba da sprovede neveliki, maksimalno konzervativan i neverziran-oko-međunarodnih-normi tim u MUP-u (FOJ). Polovinom prethodne godine kad su stigla brojna pitanja od nadležnih EU-direktorata (DG FISMA i DG ECFIN), resorno ministarstvo je mučalo. Pošto u teškim zahtjevnim poslovima nema mnogo prostora za glumljeno-kmerićko-staljinističko-hvalisanje, tim Centralne banke je priskočio u pomoć, spašavajući obraz državnoj administraciji, a što su poslanici-ce nedavno nagradili odbijanjem predloga za viceguvernere, koji nisu df-pes-kmerići kolektori zarada koje im je obećao df pes guverner. Tekuće su počela prva testiranja baze podataka i aplikacije FOJ, koja treba da pokrije praćenje rizika iz sfere AML-a. FOJ se preko računovodstvenih esnafskih instituta pridružio podršci organizovanja brojnih vebinara i seminara, čiji beskorisni rezultat ostaje neizmijenjen: šklapiti honorare uz odsustvo saradnje, a nejačanje vještina i znanja. Tekuće se paralelno sprovodi proces licenciranja za korišćenje aplikacije, koja treba da obezbijedi identifikovanje AML-rizika. Način na koji se bruka sistem, ponižavajući ozbiljni rad većine u crnogorskoj privredi, očekivano-ridikulna slika je svega što se unizilo u institucionalnom radu prethodnih pet godina, a posebno tokom dvogodišnjeg sunovrata ozbiljno-važnih aktivnosti javnog karaktera iz sektora bezbjednosti. Kad se FOJ-tim prezrivo obraća privrednim društvima kao “privatnici“, pokazuje se koliko ne znaju što im je posao i ko im finansira zaradu i šta su im odgovornosti iz krivičnog postupka i upravljanja AML-rizicima, što upućuje da se crnogorski sistem nalazi u slamajućim pasivnosti i apatiji, koje mogu da zaustave ekonomski razvoj zemlje. Zato ne iznenađuje da su se našle netransparentne, zakonom-neutemeljene prakse prijetnji kaznama prema bankama, a kad novoformirano privredno društvo planira da otvori transakcioni račun kod banke. Banka nema odgovornost da utvrđuje stvarne vlasnike. Ako je privredno društvo podnijelo CRPS-rješenje, koje je evidenciono tijelo za Registar stvarnih vlasnika, tada banka ima potrebnu dokumentaciju za otvaranje računa. Pored prijetnji kažnjavanja banaka, CB CG se neuspješno pravda uz: “to traži SEPA“. Kad se zagrebe SEPA-što se odnosi na regulatorni okvir jedinstvenog plaćanja u €, toga nema ni u naznakama; zadatak SEPA-e je da olakšava, a ne okamenjuje crnogorski platni sistem, koji treba da se pridruži EU i širem spisku zemalja. RSV je vlasništvo i nadležnost državne administracije; nije nadležnost nezavisne agencije za kontrolu banaka i platni promet. Ukoliko su neznanje i nespremnost MUP-a oko primjene AML-a indikatori da zakon ne mogu primijeniti gdje mu je mjesto, kaznama koje glume strogoću kreira se prostor za *lupičaste marketing naslove oko budućih hapšenja, dok su to u stvarnosti unaprijed-definisano-pravosudni-porazi u oburdavanju suštine, duha i slova AML-procesa. Skoro pa činjenično je da su u Crnoj Gori banke, privredna društva i računovodstvene agencije tekuće-džabe-sekretarice za primjenu AML-normi, pošto foj-tim kome je posao da na osnovu rizika vrši provjeru rizičnih transakcija (koje ni kad im se nacrtaju ne umiju prepoznati) ne zna šta čini; sami sebe su zatrpali papirologijom koju ne umiju pročitati; još manje ne dopiru do srrži da identifikuju rizike. Ili, suštinskije… Od preko pedeset hiljada privrednih društava u zemlji (Monstat 2024), manje od jedan posto čini skup koji je sklon da se nakani da radi nekvalitetne novčane transakcije. To se objektivno dokumentuje sistemskom empirijom, posebno nakon 2022-e kad je u zemlju ušlo preko milijardu eura stranih direktnih investicija, koje su u malom procentu bile navodno osporene, da bi se u daljem postupku i taj procenat neizvjesnosti umanjivao na reziduelne transakcije. Promet gotovinom iz dri*anovsko-df-klanovskih prometa se može djelimično ali ne cjelovito ograničiti. Zato je regulatorno netačno i razvojno-neprincipijelno uškopljavati crnogorsku privedu zbog “kilo trulog mesa“, kojeg nema u liderstvu MUP-om
Prijeti kolaps američkog tržišta obveznica
Prijeti kolaps američkog tržišta obveznica Home / Jamie Dimon upozorio je da bi američko tržište obveznica moglo „puknuti“ pod teretom rastućeg državnog duga, pozivajući administraciju Donalda Trampa da usmjeri Ameriku na održiviju ekonomsku putanju. Izvršni direktor JPMorgan Chasea izjavio je u petak da je već upozorio regulatore: „Vidjećete pucanje na tržištu obveznica.“ Dodao je: „Kažem vam da će se to dogoditi. I panika će nastupiti. Ja neću paničiti. Bićemo dobro.“ Upozorenje šefa najveće američke banke o rastućim rizicima za američko tržište obveznica – koje određuje troškove zaduživanja za bilione dolara duga širom svijeta – naglašava sve veću zabrinutost Vol Strita zbog rastućeg nivoa javnog duga. Ova izjava dolazi u trenutku kada Kongres razmatra Trampov „veliki, lijepi“ budžetski prijedlog, za koji se očekuje da će značajno povećati federalni deficit. Čak i prije usvajanja zakona, koji je Predstavnički dom usvojio prošle sedmice, a koji je sada pred Senatom, Kongresna budžetska kancelarija predviđala je da će američki dug kao procenat BDP-a premašiti istorijski maksimum iz 1940-ih u narednim godinama. Dugoročne američke obveznice su pod pritiskom zbog fiskalnih problema, pri čemu se prinos na 30-godišnje obveznice kreće oko 5%, u poređenju s nešto više od 4% početkom 2024. Kreditna agencija Moody’s je ranije ovog mjeseca oduzela SAD-u najviši kreditni rejting (AAA). Tržište državnih obveznica poraslo je sa oko 5 biliona dolara u 2008. godini na čak 29 biliona danas, jer je američka vlada smanjivala poreze i povećavala potrošnju – naročito tokom pandemije koronavirusa. Ovo tržište važi za najdublje i najlikvidnije u svijetu, a dugo je imalo koristi od statusa dolara kao globalne rezervne valute, piše Seebiz. Međutim, kako dug raste, opada i potražnja. Strani investitori povlače se sa tržišta trezorskih obveznica već više od decenije, a Trampova carinska politika dodatno je ubrzala taj trend. Dimon navodi da geopolitičke tenzije, trgovinski ratovi i rast duga širom svijeta pokazuju da se „tektonske ploče“ globalne ekonomije pomjeraju. „Jednostavno ne znam da li će to postati kriza za šest mjeseci ili za šest godina“, rekao je Dimon na Nacionalnom ekonomskom forumu Ronald Regan u Kaliforniji, pozivajući vladu da „promijeni putanju zaduženja“ i ohrabrujući regulatore da ublaže ograničenja kako bi banke imale veći kapacitet za trgovanje obveznicama. „Mislim da sve može da se poboljša, uključujući i ovo, samo ako se prilagode i izmijene neka od ovih pravila i propisa.“ Njegove riječi nadovezuju se na komentare predsjednika Goldman Sachsa, Džona Voldrona, koji je ranije ove sedmice ocijenio da je rast američkog deficita „donekle zabrinjavajući“ i istakao da njegov uticaj na tržište obveznica predstavlja „trenutno najveći makroekonomski rizik“.
Između sna i smrti: Ko je bio srpski pjesnik Vladislav Petković Dis
Između sna i smrti: Ko je bio srpski pjesnik Vladislav Petković Dis Home / Zajedno sa Jovanom Dučićem, Milanom Rakićem, Aleksom Šantićem i Milutinom Bojićem, Vladislav Petković Dis se ubraja među pjesnike koji su oblikovali srpsku poeziju 20. veka. Kuća mraka, mrtva draga i pjesma o zaboravljenoj pjesmi – ovi magloviti, uzbudljivi i pomalo sablasni motivi dugo su opsijedali jednog umjetnika razbarušene kose. „Kada pomisle na pjesnika, ljudima uglavnom padne na pamet Vladislav Petković Dis”, kaže Uroš Đurković, književni kritičar i teoretičar književnosti sa Instituta za srpsku kulturu Priština – Leposavić na Kosovu. „Govoriti o njemu, znači govoriti o srpskoj poeziji u cjelini”, dodaje on u izjavi za BBC na srpskom. Zajedno sa Jovanom Dučićem, Milanom Rakićem, Aleksom Šantićem i Milutinom Bojićem, Dis se ubraja među pjesnike koji su oblikovali srpsku poeziju 20. vijeka. „Njegovi stihovi često poprimaju proročki ili vizionarski ton, teže da prodru preko granica uobičajenog shvatanja i artikulisanja istine koje postoje van domašaja jezika ili čulnog iskustva”, kaže Dominika Gapska sa Univerziteta u Poznanu u Poljskoj za BBC na srpskom. Neke od Petkovićevih najpoznatijih pjesama su Možda spava, Nirvana, Jutarnja idila. Za vrijeme kratkog, 37-godišnjeg života, napisao je dvije zbirke poezije – Utopljene duše i Mi čekamo cara. Odrastanje i mladost Ni decenijama posle prerane smrti Vladislava Petkovića Disa, nisu se znali pouzdani podaci iz njegovog života, kaže Olivera Nedeljković iz biblioteke koja nosi njegovo ime u Čačku. „Čak se i u enciklopedijama nalazilo se mnoštvo krupnih omaški, pa je trebalo precizno utvrditi hronologiju i topografiju njegovog života i upisati nedostajuća imena na razgranato porodično stablo Disovih roditelja, Marije i Dimitrija Petkovića”, dodaje ona u izjavi za BBC na srpskom. Rođen je u Zablaću kod Čačka 1880. godine. Nije sasvim sigurno gdje je budući pjesnik započeo školovanje, jer su Petkovići, osim mehane u Zablaću, tih godina imali i kuću u Palilulskom sokaku u Čačku, dodaje Nedeljković. Poslije očeve smrti i materijalne propasti porodice, budući pjesnik nastavlja školovanje u Zaječaru, gde je radio njegov brat Radoslav, oficir. Ne uspijeva da maturira, ali nije poznato gdje ni kako provodi godine do prvog važnog podatka u njegovoj bibliografiji: 1. jula 1903. godine kada mu ugledni list Srpski književni glasnik objavljuje pesmu Idila, kaže Nedeljković. Pjesma je bila potpisana pseudonimom – Dis. Dis je jedan od junaka srpske kulture koji je mnogo prepoznatljiviji po nadimku, nego po imenu, kaže Đurković. „Postoji nekoliko priča o tome kako je ovaj nadimak nastao: jedna upućuje na Božanstvenu komediju italijanskog renesansnog umetnika Dantea Aligijerija, druga ga povezuje sa riječju diskontinuitet, što bi se odnosilo na neki prekid u tadašnjim umjetničkim tendencijama. „Ipak, najverovatnije je da je nadimak nastao od njegovog imena Vladislav”, objašnjava on. Po dolasku u Beograd, mladi pjesnik se priključuje krugu beogradskih boema. „Živio je od malih i neredovnih honorara. „Objavljuje stihove u važnim književnim časopisima toga doba kao što su Srpski književni glasnik, Carigradski vesnik, Nova iskra, Zvezda, Delo”, kaže Nedeljković. Radio je kao učitelj u Prliti kod Zaječara, međutim, zbog lošeg zdravstvenog stanja i nemogućnosti da se navikne na političke spletke, ubrzo traži odsustvo, priča ona. Vraća se u Beograd, boemskom životu, nastavljajući da piše i objavljuje poeziju. „U aprilu 1911. upoznao je Hristinu Tinku Pavlović sa kojom je dobio dvoje djece – ćerku Gordanu i sina Mutimira”, dodaje Nedeljković. Nemilosrdni Skerlić Kada je ovaj pjesnik tamnih vizija objavio prvu zbirku poezije Utopljene duše 1911. godine, komentar Jovana Skerlića, jednog od najuticajnijih književnih kritičara toga doba, bio je oštar. „On je nekultivisаn čovjek koji mаlo čitа, mаlo znа, koji se nije mаkаo dаlje od Zemunа, i mаnje no iko je u stаnju dа nаm dа nov izrаz moderne duše, kojа je tаko složenа, i moderne umjetnosti kojа je u tolikoj mjeri intelektuаlnа”, napisao je Skerlić. Kritikovao je Disa da u stihove unosi „mučne i nerazumljive halucinacije”. Skerlić, tada uticajni profesor Velike škole, bio je nemilosrdan prema mladom pjesniku. Disova poezija je za Skerlića bila znak dekadencije, koja je upućivala da nešto nije u redu, ne samo s pesnikom, već i sa samim duhom vremena. „Dis ne razmišlja, ne osjeća i ne pjeva, već halucinira“, napisao je Skerlić 1912. godine. Za razliku od nekih njegovih savremenika, Dis nije ulazio u javne polemike. Ipak, Skerlićeva stroga kritika izazvala je kontraefeket, vjeruje Đurković. „Njegovim opaskama, učvršćena je Disova pozicija u srpskoj poeziji. „Otvaranje prostora novim temama i drugačijem senzibilitetu – sve ono što je Skerlić kritikovao – danas vidimo kao kvalitet i inovativnost”, dodaje on. ‘Srpski ukleti pjesnik’ Na prvi pogled, francuski pjesnik Čarls Bodler i Vladislav Petković Dis nemaju mnogo zajedničkog – jedan je francuski poeta iz 19. vijeka, drugi srpski pjesnik koji je živeo na prelomu dva veka, u sjenci Prvog svjetskog rata. Ipak, istraživači vjeruju da drugačije. „Disova poezija pokazuje tematske i stilske paralele sa Bodlerovom, posebno u istraživanju motiva propadanja, melanholije i mračnijih dijelova ljudske psihe. „Oba pjesnika koriste simbole da bi se udubili u složene emocionalne i filozofske nijanse, a Disov rad se može posmatrati kao dio šireg simbolističkog pokreta na koji je Bodler značajno uticao”, navela je Dominika Gapska za BBC na srpskom u pisanom odgovoru. Simbolizam je književni pravac, nastao u Francuskoj krajem 19. veka koji je koristio simbole i muzikalnost jezika. Đurković stavlja Disa u red evropskih „ukletih pjesnika”. Ukleti pjesnici (les poètes maudits) je ime za grupu francuskih umjetnika iz druge polovine 19. veka, poznatih po buntovničkom duhu, životu na margini društva i inovacijama u poeziji. Naziv je uveo pjesnik Pol Verlen u istoimenoj zbirci eseja iz 1884., u kojoj je opisao njegove savremenike i prijatelje, među kojima je bio i Bodler, a koji su, poput njega, bili „prokleti” zbog talenta, osećajnosti i neprilagođenosti svijetu. Disove pjesme su prožete simboličkim slikama, često se vrteći oko motiva noći i sjenke, koji služe i kao centralne metafore za egzistencijalnu neizvjesnost, smrt i skriveno znanje, dodaje Gapska. Dis je nezaobilazna pjesnička stanica za one koji hoće ozbiljnije da se bave poezijom, smatra Đurković. Učenja sa Dalekog Istoka Gapska je proučavala veze Disove poezije i budizma – religije i filozofije nastala u Indiji oko 6. veka prije nove ere. Povod je bila njegova pesma Nirvana: I
Zaustavljanje?
Zaustavljanje? Home / Podaci izvršenja budžeta za prvi kvartal 2025. godine (GDDS 03-2025; https://www.gov.me/clanak/izvjestaj-o-izvrsenju-budzeta-crne-gore-mart-2025-godine) ne mogu više ukrivati sistemske rizike, kreirane od najneznavenije Vlade Crne Gore. Javni prihodi na svim pozicijama izvršenja u januaru su bili na nivou 100% planiranih zaprimanja, što je statistički-više-no-nemoguća situacija. Po istom tragu, za tri mjeseca (do 28-og marta) se prikupilo PDV-a tačno koliko je planirano (€282 mil), što nanovo ne predstavlja ohrabrujući indikator. Priprema sezone je odavno zaokružena. Crnogorska privreda ne može da čeka nesposobne ministre da se nakane da čine ono što im je rabota. Deficit je pregolem (€63,9 mil). Godinu ranije je bio značajno manji (€7,7 mil). U vezi sa ovom crvenom lampicom koja blinka na uzbunu, iz MF-a spin glasi: “Uzimajući u obzir ostvarene prihode i rashode, u prva tri mjeseca 2025. godine ostvaren je deficit budžeta u iznosu od 63,9 mil. €, odnosno na nivou od 0,8% procijenjenog BDP-a, što je za 56,9 mil. € bolje ostvarenje od plana koji predviđa ostvarenje deficita od 120,8 mil. €.“ Armije PR-tetica spremnih da ispune svakojake neistinitosti nominalnog ministra finansija, ne mogu sakriti paničnost, koja vrišti iz citiranih rečenica. Na primarnom nivou (bez izdvajanja za kamate) deficit je €32,3 mil, što je petorostruko pogoršanje kad se poredi sa prošlom godinom, kad se iskazao diskretni suficit (€7 mil). Znači, tokom prvog kvartala izvršenja budžeta, najnekompetentnija Vlada CG konačno je samoizgubila litijaški-stečeno-“pravo“ da se df-spajkijevci galamdžijski ukrivaju iza prokuženog DPS-a i/ili dritanovsko-damjanovićeviskih uljepšavanja iz onomadašnjeg štetočinjanja najgore crnogorske Vlade (43e). Navedeni makro-kvartalni-signali imparcijalno potvrđuju da lideri državne administracije poražavajuće slabašno izvršavaju časne zadatke javnih pozicija odgovornosti. Dopunski, subanalitika funkcionalno-programsko-organizacionog izvršenja budžeta ukazuje na nekonzistentnosti u izvršenju budžetskih pozicija Uprave za državnu imovinu, preko koje prolaze plaćanja za dječje odeljenje, onoga što glumi da je spajkijevsko-kmerićko-“papirološko opravdanje“ kako se ne bi vidjelo da je Institut Igalo u mnogo gorem stanju nego što je Montenegro Airlines bio, kad je utuljen. Odlukama o korišćenju tekuće rezerve probijaju se budžetski odobrene pozicije, pa je neobično da se, nalazima-no*ica-budžetskih-inspektorki za sdt-pozorištanceta pred kamerama, direktoru uprave i direktoru državne kompanije ne šalju fantomke za hapšenja, koja su priređena direktorki ASK-a, za mnogo manje u navodnim nepravilnostima. Nerad tekućeg tima izvršne vlasti se van svake sumnje takođe dokumentuje narednim pregledom iz Kataloga propisa, u vezi pravilnika kojim se uređuje utvrđivanje prava kad nastupi spriječenost da se radi (kolokvijalno: refundacije bolovanja):“Redizajnom sajta JU Službeni list Crne Gore ONEMOGUĆENO je preuzimanje elektronskog izdanja “Službenog lista Crne Gore”, “Službenog lista Crne Gore- opštinski propisi”, “Službenog lista Crne Gore- Međunarodni ugovori”, kao i Oglasnog dijela “Službenog lista Crne Gore”, potpisanih naprednim elektronskih potpisom, što je suprotno članu 4, 18, 19, 20, 21 i 49 Zakona o objavljivanju propisa i drugih akata (“Sl. list Crne Gore”, br. 005/08 od 23.01.2008. godine). Ovdje prikazan prečišćeni tekst propisa je informativnog karaktera, kreiran na osnovu teško čitljivih slika Službenog lista Crne Gore br. 38 od 15.04.2025. godine, prikazanih na sajtu Službenog lista 17.04.2025. godine.“ Ovakva vrsta “digitalizacije“ i ostala sajber-mju-Sv.banka-lagunanja su neumoljivi dokazi o štetočinstvima, koja su se desila u crnogorskoj ekonomiji od 42-do-44-og tima izvršne vlasti. Sve su učinili-čine da se ne ide naprijed, prema održivijem, u ekonomiji, u zajednici, u bilo kojog oblasti privređivanja i rada i života. Ovaj poraz državne administracije dopunjen je navodnom potrošnjom za singapurske seminare, koje bi po spajkijevskoj-naredbi trebali da pohađaju crnogorski IT-vci. Crna Gora ima sjajnu IT školovanu družinu, koja treba da se uključi u državne infrastrukturne projekte a ne da se bjedastoćama istjeruje iz zemlje, a zbog svakojakih netransparentnih šema iz beogradsko-banjalučko-softveraških korupcija. Da crnogorska Vlada ima lidera koji je ozbiljni političar, posao bi mu bio da taj ljudski i strukovni nesumnjivi resurs stavi u f-ju razvoja i jačanja baza podataka u zemlji, a ne da ih šalje da gube vrijeme po “pasjim svadbama“ o trošku poreskih obveznika. Ili pak, da ta sredstva opredijeli crnogorskim IT-vcima da sami sebe doškoluju, ako procijene da je potrebno. Navedeno, kako od podataka tako do nemoralnih i neetičkih činjenja državne administracije, po prvi put povijesno prikazuju da ni u svojim najmračnijim periodima komunisti nisu bili ovoliko suprotstavljeni razvoju zajednice, kao što se tekuće sprovodi od strane staljinista-maskiranih-ma*tijama, koji nemaju znanje da dobace do boljševika a još manje do zagriženih nacionalista, mada im je to petogodišnji nedosanjani san oko crnogorske ekonomije. Neće moći/ biti, oporavljaćemo je i kad je slome/ zaustave… Autorka: Mila Kasalica