Čarli Kirk: Obrazovanje ili indoktrinacija u ekonomiji?
Tragično ubistvo Čarlija Kirka (Charlie Kirk, 1993-2025) 10. septembra potreslo je Sjedinjene Države ali i svijet, ne zato što se radilo o bitnom državniku i političaru, već upravo zbog toga što nije. Kirk je bio politički komentator i aktivista, neko ko nije imao ni formalnu ulogu u državi niti poluge moći. Oni koji nisu upoznati sa njegovim stavovima i djelovanjem (ili su jednostavno osjećali animozitet zbog njegove otvorene – ali ne bespogovorne – podrške predsjedniku Trampu), putem medija i društvenih mreža nerijetko su ga opisivali kao ekstremnog desničara i kontroverznu ličnost. Većina Kirkovih stavova, pak, daleko je od kontroverznih samom činjenicom da su planetarni mainstream. Njih ne samo da dijeli praktiočno svaki hrišćanin na planeti, već i ogromna većina svjetske populacije koja ne pripada sve radikalnijoj ljevici Zapada. Kirk je bio protivnik abortusa, invazivnih hormonskih terapija i operacija promjena pola za maloljetnike, zalagao se za slobodu govora i tržišta, manje miješanje vlade u privatne živote i td. Među Kirkove stavove koji se mogu smatrati kontroverznim, iako ne po automatizmu i pogrešnim, jeste stav da je fakultetsko obrazovanje prevara. I u ovom slučaju stav se često pogrešno interpretira (u straw-man stilu), gdje se Kirk pokušava predstaviti zagovornikom anti-intelektualizma. Kirk nije smatrao svo obrazovanje prevarom, već način na koje se ono sprovodi ali i monetizuje, prije svega u SAD. Daleko van granice te zemlje upoznati smo sa problemom studentskih dugova koji su nedostižni za veliki broj diplomaca. Pritom, velikom broju diploma, vode nastavni programi koji (zbog ideologije) velikim dijelom sadrže jednostrana ili pogrešna tumačenja, koja vode manjoj upotrebljivosti diplomaca i konsekventno njihovom nesnalaženju ne samo na tržištu već i u širem društvu. Uzmimo za primjer ovaj reprezentativni isječak iz jednog od Kirkovih debata, koji dobro oslikavaju njegove staove o obrazovanju ali djelimično i pogled na ekonomiju ( https://www.youtube.com/watch?v=i3UDCosMu4c ): Student: „Pa, samo sam radoznao oko vašeg stava da je fakultet prevara, zato što mislim da, prema Hamilton institutu, ljudi koji završe osnovne studije tokom životnog vijeka zarade preko milion dolara više nego oni koji ih ne završe. Takođe, mislim da je fakultet važno mjesto gdje ljudi uče vrijedne životne lekcije. I dobro je da društvo bude uravnoteženo, jer onda ćemo imati umjetnike, imaćemo arhitekte, inženjere, sve vrste različitih ljudi koji su nam potrebni u društvu. Jer, koja je svrha života ako nemamo pisce ili umjetnike, znate? Zato bih volio da čujem vaše mišljenje o tome.“ Kirk: „Pitanje je: da li najbolji pisci nauče da pišu na fakultetu? Vjerovatno ne. Najbolji pisci su nadareni i uče da pišu tako što pišu. I ja bih rekao da je taj vaš holistički pogled problematičan. Na primjer, šta studiraš, mogu li da pitam?“ Student: „Ekonomiju.“ Kirk: „Dobro. A šta misliš o Tomasu Souvelu?“ Student: „Zapravo ga baš volim. Kupio sam njegovu knjigu Osnovna ekonomija. On je jedan od prvih ekonomista koje sam čitao. Ali ovdje ga još ne predaju.“ Kirk: „Eto, upravo time dokazuješ moju poentu. Ako studiraš ekonomiju a ne uče te o Tomasu Souvelu, ne dobijaš obrazovanje, dobijaš indoktrinaciju i bivao si prevaren. Dobro, Milton Fridman – predaju li ovdje Miltona Fridmana?“ Student: „Ne, ali sam upoznat s njim.“ Kirk: „Dobro. Ludvig fon Mizes?“ Student: „Znam ko je, ali ne predaju.“ Kirk: „Marej Rotbard?“ Student: „Uh, ne.“ Kirk: „F. A. Hajek?“ Student: „Ne.“ Kirk: „Frederik Bastija?“ Student: „Ne.“ Kirk: „Eto vidiš, ti ne dobijaš ekonomsko obrazovanje, već indoktrinaciju. Trebao bi znati svakoga od njih. Nije to tvoja krivica, nego krivica institucije koja te iznevjerila. Ti ne znaš šta ti ljudi zastupaju i ne uče te to ozbiljno. To snažno ide u prilog mojoj tvrdnji da je fakultet prevara (…) Znači učili ste Kejnza u nastavi, ali nijednog od sedmorice koje sam pomenuo – Bastija, Hajeka, fon Mizesa, Rotbarda, Souvela ili Fridmana. Eto, to potvrđuje moju poentu. Sve je to samo sa strane tražnje, jedan ugao ekonomskog argumenta, a ne potpuna slika. Možda ćeš kasnije naići na profesora koji se bavi ekonomijom s aspekta ponude, ali ova ideja da ideš na fakultet da ti se svjetonazor oslobodi zapravo završi tako da ti se svjetonazor promijeni u određenom smjeru. A drugo, što se tiče tvoje tvrdnje o zaradi tokom života – to u potpunosti zavisi od toga šta studiraš. Ako studiraš humanističke ili društvene oblasti, i nakon deset godina istraživanja pokazalo se da su 16 najmanje plaćenih smjerova upravo oni koje najviše ljudi upisuje – sociologija i slično. Bog blagoslovio ljude koji se time bave ali su istovremeno izloženi svom tom ‘woke’ smeću koje zaražava naše društvo. I onda se s pravom pitaš: šta ja to zapravo radim ovdje, zašto idem u dug od 100.000 dolara da bih učio da muškarci mogu da rađaju?“ …………………………………………………………………………………………………………………………………………….. Ono što vidimo iz Kirkovih riječi nije ništa radikalno ili kontroverzno, štaviše, on se ne zalaže da se na fakultetima uči samo onaj pogled na ekonomiju koji on smatra ispravnijim, već da pristup nije jednostran. Po njegovom mišljenju, akademski programi previše naglašavaju Kejnza i kejnzijansku makroekonomiju, dok zapostavljaju autore poput Tomasa Souvela, Miltona Fridmana, Ludviga fon Mizesa, Fridriha Hajeka, Mareja Rotbarda i Frederika Bastijata. U ovoj debati u više navrata pomenut je i Souvel, koji je imao značajan uticaj na Kirkovo ekonomsko mišljenje. Njegova doktrina polazi od tzv. „ograničene vizije“ čovjeka: ljudi su nesavršeni i okrenuti ličnom interesu, pa institucije poput tržišta i zakona služe da te slabosti obuzdaju. Souvel je često ponavljao da u ekonomiji „nema rješenja, postoje samo kompromisi“. Upravo taj pogled na svijet, fokusiran na stvarne posljedice umjesto na idealizovane projekcije, Kirk je preuzeo i ugradio u sopstvenu argumentaciju. Kirk je u javnim nastupima i člancima naročito kritikovao politiku predsjednika Džoa Bajdena, koju je nazivao „Bajdenomika“. Tvrdio je da su realni prihodi domaćinstava pali, da inflacija jede standard i da sve veći broj Amerikanaca živi „od plate do plate“. U tom pogledu Kirk se razlikovao od većine američkih konzervativnih mislilaca (tzv. Neo-conservatives), koji su se fokusirali više na cjelokupni BDP, profit velikih kompanija i njihovih vlasnika nego na životni standard pojedinaca. Za Kirka, uzrok problema američke ekonomije nije bio u samom tržištu, već u pretjeranoj državnoj potrošnji,
Trump nije počeo rat protiv siromašnih, ali ga vodi do novih krajnosti
Trumpov ‘veliki, lijepi zakon’ najnoviji je pokušaj da dokrajči već krhki američki sistem socijalne zaštite. „Budžet je moralni dokument“, brojni aktivisti za ljudska prava ponavljali su decenijama. Ako je tako, onda je takozvani „veliki, lijepi zakon“ groteskni primjer nemoralnosti američkog vodstva u 2025. To je budžet koji smanjuje Medicare i Medicaid za 930 milijardi dolara u sljedećoj deceniji i mogao bi ostaviti čak 17 miliona ljudi bez zdravstvenog osiguranja. Smanjivanje programa dodatne prehrambene pomoći (SNAP), programa za pomoć u hrani za Amerikance koji žive u dubokom siromaštvu, učinit će oko milion ranjivih ljudi nesposobnim za osnovno ljudsko pravo da ne gladuje. Američki sistem socijalne zaštite, onaj koji su predsjednik Franklin D. Roosevelt i Kongres uveli sa Zakonom o socijalnom osiguranju iz 1935. godine, a predsjednik Lyndon B. Johnson proširio se s Medicareom i Medicaidom 1965. godine – na putu je do hitne pomoći. Ovo je jedan od najbržih nazadovanja programa socijalne zaštite u SAD-u od samog njegovog začetka 1935. godine. Mnogi će ga pripisati Projektu 2025, ali prezir prema socijalnoj zaštiti u SAD-u je uvijek bio prisutan, jer SAD ne može biti SAD bez miliona Amerikanaca koji moraju raditi za sitne novce, tako da izabrana manjina može gomilati bogatstvo i moć, a megakorporacije mogu gomilati resurse. To što je SAD imao osrednji sistem socijalne zaštite u proteklih 90 godina pravo je čudo. Dok je većina zapadnog svijeta i drugih velikih carstava uspostavila ili modernizirala svoje sisteme socijalne zaštite u 19. i početkom 20. stoljeća, SAD je nastavio s ograničenom vladinom intervencijom za građane. Samo su radikali unutar američkog radničkog pokreta obično zagovarali nacionalnu politiku socijalne zaštite. Do Velike depresije 1930-ih, samo su pojedinačne države, a ne savezna vlada, pružale ograničenu ekonomsku pomoć nezaposlenima ili njihovim porodicama. Zakon o socijalnom osiguranju iz 1935. Američki ministar rada Frances Perkins igrao je ključnu ulogu u uvjeravanju Roosevelta da nastavi s onim što će postati Zakon o socijalnom osiguranju iz 1935. Nakon što je usvojen, po prvi put je starijim i nezaposlenim osobama, radnicima s invaliditetom i samohranim majkama pružao pomoć saveza. No, obojica su bili svjesni da će biti protivljenja federalnoj vladi koja preuzima odgovornost za pružanje pomoći Amerikancima, čak i uz nezaposlenost od 25 posto. Vodeći poslovni tajkuni poput Henryja Forda, osnivača Ford Motor Company, izrazili su prezir prema saveznoj socijalnoj zaštiti. „Nijedna vlada ne može garantovati sigurnost. Ona može samo oporezivati proizvodnju, distribuciju i uslugu i postupno slomiti siromašne da plaćaju poreze“, rekao je Ford. Ali Landon, milioner naftaš koji je bio republikanski guverner Kansasa i kandidovao se protiv Roosevelta 1936. godine, također se protivio Zakonu o socijalnom osiguranju, na osnovu toga što će porezno opterećenje dodatno osiromašiti radnike. „Ne pretjerujem kad kažem da je ovaj zakon glupost. Spašavanje koje nametne našim radnicima okrutna je obmana“, izjavio je Landon u govoru iz 1936. godine, bojeći se da će savezna vlada posegnuti u fondove socijalnog osiguranja kako bi platila druge projekte. Čak i kada je Kongres usvojio Zakon o socijalnom osiguranju u augustu 1935. godine, kompromisi koji su napravljeni služili su rasiziranju, feminiziranju i daljnjem ograničavanju socijalne zaštite. Prijedlog zakona isključio je poljoprivredne radnike kao što su napoličari (dvije trećine bijelci i trećina Afroamerikanci, koji su bili prekomjerno zastupljeni u ovom radu), kućne pomoćnice (u kojima su tamnopute žene bile prekomjerno zastupljene), neprofitne i vladine radnike te neke konobare i konobarice iz socijalnih naknada. Potrebni su bili amandmani 1950-ih kako bi se ispravilo nešto rasne, rodne i klasne diskriminacije ugrađene u izvorno zakonodavstvo. Johnsonov rat protiv siromaštva 1964/65. potaknuo je otpor i pomogao pokrenuti novi konzervativni pokret. Johnson je nastojao dodati Medicare i Medicaid režimu socijalne sigurnosti, pružiti pomoć u hrani putem programa kao što su Žene, dojenčad i djeca (WIC) i SNAP (prvobitno bonovi za hranu) i proširiti pomoć porodicama s djecom koja o njima ovise (AFDC). Republikanski i budući američki predsjednik George H. W. Bush bezuspješno se kandidovao za Senat u Teksasu 1964. godine protiv demokrata koji je bio za Medicare, nazivajući Johnsonov plan „socijaliziranim lijekom“ – što je uvreda iz doba Hladnog rata koja ga izjednačava s komunizmom. Rasni segregacionist Strom Thurmond je za programe socijalne zaštite općenito, a za Johnsonove Medicare i Medicaid posebno, kazao: „Bilo je siromašnih u vrijeme Isusa Krista, ima ih i sada, a bit će ih i u budućnosti“, što je bijedan izgovor za odbijanje da se smanji siromaštvo ili proširi federalna pomoć. Efekti rezova Cijeli konzervativni otpor protiv onoga što su republikanci nazvali „pravima“ je porastao od širenja socijalne države pod Johnsonom. Toliko da je, kada je Ronald Reagan postao predsjednik 1981. godine, njegova administracija smanjila troškove Medicaida za više od 18 posto i smanjila ukupni budžet Ministarstva zdravstva i usluga za 25 posto. Te i druge mjere štednje u 1980-ima rezultirale su jednim milionom manje djece koja imaju pravo na besplatne ili jeftinije školske ručkove, 600.000 manje ljudi na Medicaidu i milion manje koji imaju pristup SNAP-u, prema jednoj studiji. O efektima takvih rezova mogu govoriti iz ličnog iskustva. Kao tinejdžer koji je primao AFDC i SNAP tokom Reaganovog mandata – drugi po starosti od šestero djece (četvero mlađih od pet godina u 1984.) u New Yorku – mogu reći da je 16.000 dolara godišnje državne i savezne pomoći između 1983. i 1987. bilo poput okrutne šale. Jedva je pokrivalo smještaj, nudilo minimalnu zdravstvenu zaštitu preko nedovoljno finansiranih javnih klinika i ostavljalo nas je bez hrane sedam dana svakog mjeseca. Ako je to ono što oni zovu „pravima“, onda sam očito imao pravo na gotovo ništa. U proteklih 30 godina, čelnici koji su se suprotstavljali federalnom aparatu socijalne zaštite slavili su svoje pobjede uznemirujućom bezosjećajnošću. Vođa većine u Senatu, Bob Dole je 1995. radosno izjavio da je „bio tamo, borio se, glasao protiv Medicarea… jer smo znali da neće funkcionisati 1965. godine“. Tokom svoje predsjedničke kampanje 2008. godine, pokojni republikanski senator John McCain predložio je 1.300 milijardi dolara smanjenja Medicarea i Medicaida, zajedno s ogromnom „reorganizacijom“ socijalne sigurnosti kako bi se uravnotežio savezni budžet. Fiskalni konzervativac Grover Norquist je rekao da želi „smanjivati programe socijalne zaštite do veličine da ih možemo
UAE: “Mjesto gdje prljavi novac dolazi da zasija“ (III)
Krajem marta, vlade Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata potpisale su Sporazum o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina na svečanosti organizovanoj u Predsjedničkoj palati u Abu Dabiju. Ovome je prethodio niz pompeznih, ali često nejasnih i kontradiktornih najava u medijima, kao i zakupi plaža pod okolnostima koje još uvijek nijesu razjašnjene. Tih dana u medijima je dominirao Mohamed Alabar, investitor iz UAE. Iako su iz vlade stizale tvrdnje da sporazum nije postignut samo zbog njega, do današnjeg dana on je jedini investitor iz te zemlje sa ambicioznim projektima u najavi. U avgustu se ovaj arapski milijarder pojavio u Budvi, gdje mu je u organizaciji opštine nuđeno ulaganje na lokaciji Buljarica. „Vjerujem da Budva i Crna Gora imaju resurse i potencijal da dodatno ojačaju svoju međunarodnu poziciju, a mi smo spremni da uložimo globalno iskustvo i kapital“, naveo je tom prilikom Alabar. Da li je „razvoj nekretnina“, kako je navedeno u samom sporazumu, nešto što je zaista potrebno opštini koja je postala sinonim za urbanu devastaciju („budvanizaciju“) i prezasićenost nekretninama, neće biti predmet ovog teksta. On je treći (i posljednji) u nizu od tri teksta koji ukazuju na loše prakse po kojima su UAE poznati, a koje možemo očekivati da vidimo i kada je riječ o njihovom ulaganju u Crnu Goru. Prva dva teksta fokusirala su se na uticaj emiratskog razvojnog modela na životnu sredinu i ljudska prava, dok će ovaj imati u fokusu upravo razlog zbog kojeg je taj model doživio takav uspjeh u UAE. I zaista, to je nešto što Crna Gora i UAE imaju zajedničko, a posebno Budva i Dubai – turizam koji grca u sjenci prekomjerne gradnje, često pokrenute potrebom da se nekretninama opere prljavi novac. Građevinske i prodajne malverzacije postaju najlakši način da se kroz lažnu papirologiju ilegalna sredstva prenesu u legalne tokove. Istovremeno, velika ulaganja u nekretnine služe i kao sredstvo očuvanja kapitala. Dok je prosječna kamatna stopa na oročene depozite u Crnoj Gori tek oko 1,26 % godišnje, ponekad dosežući i do 2,6 %, inflacija je u julu 2025. iznosila preko 3,5 %. Dakle, dok je štednja u banci u realnom gubitku (a istovremeno podložna većem stepenu provjere količine i porijekla novca), kupovina nekretnina postaje privlačna jer štiti vrijednost novca i često pruža dobit kroz rast cijena. Koliko je ovo je ovo korisno za krupni kapital, bilo legalan ili ne, toliko je štetno za lokalno stanovništvo koje nije u stanju da se takmiči sa vještački naduvanom potražnjom i cijenama koje iz nje proizilaze. Primjera radi, potražnja za nekretninama u Budvi, ojačana ilegalnim i sumnjivim kapitalom, podiže cijene na ekstremne nivoe. Cijena kvadrata u Budvi se kreće u rasponu od 2.000 do čak 10.000 €, u zavisnosti od lokacije i kvaliteta. Situacija nije mnogo bolja ni u ostatku zemlje pa je tako, prema Monstatu, prosječna cijena kvadrata u novogradnji u Crnoj Gori iznosila oko 1.936 €. Ukupan rast cijena nekretnina u 2024. godini bio je 20,8 %, što je znatno više od evropskog prosjeka od oko 3,6 %. Prije nego pređemo na to kako će UAE uticati na utvrđeno stanje u Crnoj Gori, uzmimo još par slučajeva – baš iz ovih opština u kojima Arapi kane ulagati. Slučaj „Porto Budva“ dodatno ilustruje koliko su crnogorski razvojni projekti u riziku od korupcije, prevara i pranja novca. Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević upozorio je krajem 2024. godine Specijalno državno tužilaštvo da je vlasnik projekta, biznismen Naser Ramaj, uključen u niz malverzacija kroz koje su kupci stanova prevareni, a najmanje 15 miliona eura iznijeto iz Crne Gore. Medojević je tvrdio da je Ramaj koristio fiktivne ugovore, nenamjensko trošenje novca kupaca i mrežu povezanih firmi kako bi prikrio tokove kapitala, a kao dokaze naveo je i krivičnu prijavu Ramajeve bivše supruge, u kojoj se pominju transakcije sa elementima pranja novca, utaje poreza i korupcije. Prema tim navodima, malverzacije traju još od 2016. godine, dok kupci i dalje ne mogu ući u posjed stanova koje su u cjelosti platili. Da se nije radilo samo o političkim optužbama potvrđuje i zvanična istraga: Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru podiglo je optužnicu protiv firme DOO „Alart centar Budva – CG“, njenog vlasnika Nasera Ramaja i izvršne direktorice Valentine Grubović zbog utaje poreza i doprinosa u iznosu od 2,23 miliona eura. Prema policiji, Ramaj je od 2016. do 2023. davao naloge da se dio notarskih zapisa i prihoda od prodaje stanova u „Porto Budvi“ ne prikazuje u poslovnim knjigama, čime je budžet Crne Gore oštećen za više od dva miliona eura. Ironično, istom Ramaju je tokom 2023. godine dodijeljeno crnogorsko državljanstvo kao investitoru „velikog projekta“ vrijednog oko 80 miliona eura. Ramaj je negirao optužbe, ali se finansijska istraga nastavlja i sve su prilike da utaja poreza nije jedini prestup koji je počinjen Istovremeno, „Porto Montenegro“, koji se često navodi kao najuspješnija strana investicija u Crnoj Gori (a koja je upravo u vlasništvu kompanije iz UAE – Investment Corporation of Dubai) takođe pokazuje koliko je crnogorsko tržište nekretnina ranjivo na tokove sumnjivog kapitala. Prema podacima Akcije za socijalnu pravdu, u ovom luksuznom rizortu u julu 2025. blokirano je najmanje deset apartmana i stanova, kao i devet garažnih prostora, zbog sumnji u pranje novca i povezanost sa međunarodnim kriminalom. Među blokiranim nekretninama nalaze se i one upisane na lažni identitet Izraelca Majkla Davida Grinfilda, koji je u svojoj zemlji priznao prevaru, falsifikovanje i pranje novca, a u Crnoj Gori je bio povezan i sa Veselinom Pejovićem i njegovom Uniprom grupom. Dostupna dokumentacija pokazuje da su kroz te aranžmane prošli tokovi od najmanje 6,6 miliona eura. Blokirane su i nekretnine firme povezane sa slučajem pranja novca i korupcije u Moldaviji, iza koje je stajao strani kapital prikriven mrežom off-shore kompanija iz Belizea i Sejšela. Kao proxy direktor pojavljuje se i jermenski državljanin, jedan od stotine lica korišćenih za skrivanje vlasništva oligarha i iznošenje stotina miliona dolara iz istočne Evrope. Jedan luksuzni stan je zaplijenjen zbog sumnje da je kupljen novcem stečenim u trgovini narkoticima, dok protiv vlasnika te nekretnine već postoji krivični postupak kao člana međunarodne kriminalne grupe. Ukratko, primjeri poput Porto Budve i
Jedan bihejvioristički pogled na ekonomiju
Morgan Hausel:“Psihologija novca“. Prevela: Mirjana Ivanji Izdavač:“Publik praktikum“, Beograd, 2020. godine Knjiga „Psihologija novca“ Morgana Hausela pisana je i doživjela svoje prvo izdanje u SAD u vrijeme buktanja opakog virusa korona. U tom trenutku svijet se našao u velikoj dilemi šta i kako dalje. Ljudi ne samo da su bili prinuđeni da se u opštem haosu i panici bore za svoj goli život nego su strahovali da ne izgube posao i način da prehrane svoje porodice. Nije mali broj onih koji se i pet godina poslije pandemije glasno pitaju da li je i u kojoj mjeri poredak koji pamtimo ranjen, narušen pa i sasvim uništen. To, možda, nije bila nikakva velika prekretnica istorije poput 1789. ili 1917. godine, ali svakako jeste onaj trenutak u kome se umni ljudi preispituju na koji način i u kakvim socijalnim okvirima se može nastaviti dalje. Upravo osjećaj upitanost nad sudbinom u teškim vremenima provejava na stranicama ove knjiga. Ali, njeno opšte obilježje, i to se mora naglasiti na samom početku, nije jedan široki plan velikih društvenih gibanja nego individualni tj. psihološki prikaz. Pojedinac je u centru pažnje. Njegove odluke, planovi, ali još više strahovi i podsvijest fenomeni su na koje Hausel pokušava da da odgovor. Knjiga zamišljena kao kombinacija lucidnih opažanja i praktičnih savjeta koji su mnogo više prijedlozi za razmišljanje i kritičkog sagledavanje nego imperativni zahtjevi čitaocu. Hausel je želio da predoči da je novac mnogo više psihološki nego ekonomski fenomen, iako je novac u ljudskoj istoriji ekonomska kategorija par exellence. Autor pokušava da dokaže da na fenomen novca treba da se gleda iz ugla ljudske psihe. Ekonomski parametri u knjizi ni na jednom mjestu nisu osporeni. Naprotiv, postoji čitav niz tabela, grafičkih prikaza, pozivanja na istorijske korelacije, procenata, procjena. Ali, Hausel nastoji da objasni ljudima kako ekonomija uporno ostaje „bezdušna“ odnosno da premalo pažnje posvećuje čovjeku. Kada čitamo ekonomske analize, ali i programe određenih državnih institucija i preduzeća konstantno se ponavlja floskula da je „čovjek naš najveći resurs“. Tu se, međutim, čovjek shvata kao kreativna osoba na čijim znanjima i vještinima opstaje svaki poredak. Na ljudskoj pameti se temelji svaki napredak. Svu tehnologiju izmislio je čovjek. Za sada nije izmišljena nijedna mašina koja će uraditi nešto novo što čovjek nije sam uradio ili projektovao. Ali, kada se kaže „čovjek“ Hausel ga ne shvata samo kao racionalno biće već zalazi u njegova emotivna stanja ne bi li nam dočarao njegovo ponašanje u vezi sa novcem. To ponašanje on je definisao upravo terminom „psihologija novca“, po čemu je i dao naziv svojoj knjizi koja spaja psihološko i ekonomsko. Hausel u startu odbacuje tezu da je čovjek 100% racionalno biće. Ovo, naravno, nije nikakav revolucionaran pomak za samu psihologiju koja je cjelokupno ljudsko ponašanje davno, još u svom klasičnom periodu podijelila na racionalno, emotivno i afektivno. Međutim, u ekonomiji i, posebno, u politikologiji nije takav slučaj. U istoriji američke politikologiji bilo je pokušaja da se, barem teorijski, definiše tzv. „racionalni birač“. To bi bio građanin koji procjenjuje koristi i štetu od svakog političkog procesa. Na kraju računice jednog racionalnog birača dobija se rezultanta koja opredjeljuje kome će on na sljedećim političkim izborima povjeriti glas. Naravno da je taj eksperiment skoro pa beskoristan jer na glas ljudi utiču emocije i razni socijalni faktori koji djeluju na sve njegove odluke pa i na političku. Ni u ekonomskoj sferi čovjek nije tako racionalan kao što nam se čini. Da jeste, nikada ne bismo imali kockare, gubitaše ili one koji permanentno troše više nego što imaju. Ljudi bi bili uspješni, nasmijani, jednom riječju srećni. Ali, tu dolazimo do činjenice da svjetska ekonomija, uprkos dostignućima ljudske misli, tehnološkom napretku i milenijumskom iskustvu nije iskorjenila ni glad, ni bijedu, ni korupciju, ni propadanje preduzeća. Čovjekove slabosti ispoljene su i u ekonomskom segmentu baš kao i na svim drugim poljima. Ekonomiju vode ljudi, a ljudi nisu sasvim racionalna bića i zbog toga griješe ili bi barem imaju potencijal da pogriješe na svakom koraku. Tu dolazimo i do druge fundamentalne tvrdnje ove knjige, a ona se kosi sa istorijskim principima racionalizma kao filozofskog pravca. Klasični francuski racionalisti tvrdili su da su svi ljudi na svijetu jednaki da zbog toga za njih važe isti principi u ponašanju. Postoje samo dobri ljudi i delikventi. Prvi se ponašaju onako kako propisuje kodeks ponašanja, drugi su oni koji se od tog kodeksa udaljavaju. Sve kulture propisuju ista pravila dobrog ponašanja, ali su zato vidovi odstupanja od tog ponašanja kroz istoriju nebrojano raznovrsni. Konzervativna kritika racionalizma, posebno zastupljena u Velikoj Britaniji, pokazuje da možemo formulisati univerzalne etičke, pravne pa i ekonomske norme, ali moramo uvažiti i izvjesne kulturološke izuzetke. To što se neki ljudi generacijski, genetski, klasno, vjerski ili nacionalno razlikuju jedni od drugih ne znači da se udaljavaju od stepena opštosti kakvom su težili racionalisti, ali ukazuje na blage nijanse. Ako neko ima drugačiji način reagovanja na izvjesne fenomene u društvu od nas, to ne znači automatski da neko od nas nije u pravu i da je kažnjiv njegov način djelovanja. Hausel tvrdi upravo ovo. Proučavanje istorije ekonomije nije štetno, ali što se više u nju udubljujemo, shvatićemo da nam recepti iz prošlosti mogu malo koristiti za izazove sa kojima se suočavamo u savremenom dobu. Uzrok krize iz 2008. potpuno je različit od onoga što se desilo zbog korone 12 godina kasnija pa zato svjetskoj ekonomiji sada trebaju drugi lijekovi u odnosu na ono što je već sada pohranjeno u riznicu ljudske prošlosti. Umjesto generalnog iskustva, nataloženog u kolektivnoj svijesti, Hausel maksimalno ističe individualnu svijest. To u kom se stanju nalazi ekonomija jedne zemlje ili cijelog svijeta mnogo manje utiče na neku odluku pojedinca od toga kako se on u momentu osjeća. Čak i u najvećim krizama poput one 1929. godine postojali su primjeri veoma uspješnih ljudi koje opšti haos oko njih nije poremetio. Istina, postoje jaki kulturološki faktori koji utiču na svijest svakog pojedinca pošto niko od nas nije atomizovan i ne djeluje u socijalnom vakuumu. Istorijsko iskustvo stanovnika Novog Zelanda, čija privreda
Stiže kriza
Predlog mišljenja nije mišljenje… Nominalni ministar finansija je Generalnom sekretarijatu Vlade poslao predlog mišljenja (jun 2024-e). Predlog mišljenja se odnosio na upućivanje pažnje Skupštini Crne Gore na legitimnu, regulatornu i ekonomsku neodrživost normi u vezi izmjena i dopuna Zakona o nepokretnosti, predložen od tri poslanika (Camaj-Čobi-Capuni; jun i decembar 2024-e), a potom dopunjen predlogom još dva poslanika (Janović-Petrić; mart 2025-e). Kako je ova MF-pisanija stigla do Vlade, tako je završila u fioci da kupi prašinu i da vještački čuva spajkijevštinu. Nikada nije izašala iz GSV-a, odnosno kabineta premijera gdje sjedi stvarni ministar finansija, a čuvar svakojakih političkih trgovina. Ovih dana nominalni ministar finansija je objelodanio predlog mišljenja putem instagramisanja uz ostale slikovnice emoticona, da se neuspješno opravda. Predložene norme su se ticale izmjena olakšica (od 70% na skalu od 20%-90%) za poljoprivrednike, do spornije norme oko retroaktivnosti iz sudskog postupanja. Nedostojna igranka da se usvoje norme trajala je od juna prošle do juna ove godine. Zakonodavni odbor je tri puta odobravao predložene izmjene i dopune, uz tehničke ispravke (novembar i decembar 2024-e i jun 2025-e). Resorni odbor za ekonomiju, finansije i budžet je dva puta trošio rečenice (novemabr 2024-e i jun 2025-e), kojima je vršio odobravanje neustavnih predloga. Bilo je uzdržanih u glasanju, ali se većina vazda nađe za uneređenje poreskom regulativom. Prvim odobravanjem resornog odbora se tražilo mišljenje Zajednice opština, koja je prošle godine upozoravala da je potrebno organizovati radnu grupu da se bolje doradi zakonsko rješenje (septembar 2024-e), a onda su se ove godine uspavali, čime se šuma (ustavna održivost normi retroaktivnosti) nije vidjela zbog par balvana (rata sa advokatima oko dostavljanja tirada upravnih tužbi o trošku lokalnih samoupava). Vlada je kroz dva mišljenja dala zelena svjetla, u potpisima potpredsjednika i premijera (april i jun 2025-e). Onda se prvom sjednicom proljećnog zasijedanja sve usvojilo. Šezdest poslanika-ca (51 za dodatne predloge) je po utabanom tragu onih zaslijepljenih 58-oro, koji su pritisli zeleni taster za df pes guvernera, glasalo za izmjene normi oko Zakona o porezu na nepokretnosti. Glasali su svi iz političke većine, uz začuđujući broj opozicionih poslanika koji tekuće ćute, da se ne vidi kakvu su grešku napravili. Predsjednik države je vratio zakon u ponovnu proceduru, uz pristojno ali ne izuzetno pravno obrazloženje, poredeći sa ranijim sličnim postupcima. Tako je Skupština Crne Gore sebe obilježila i samoodredila najgorom institucijom u sistemu, koja njeguje užasavajuće neznanje i golemu nebrigu za poreske obveznike, koji im finansiraju i plaćaju pregoleme zarade i ostale političke naknade. Vlada Crne Gore je napravila paralelnu neodbranjivu grešku: predlog MF-mišljenja se ukisjelio ko zna gdje, dok je Vlada odobrila izmjene i dopune. Onda su stigla uneređenja po bostanu: javni sukob predsjednika države i potpredsjednika Vlade Crne Gore je upalio institucionalne blinkajuće crvene lampice: politička đečurlija raznih političkih subjekata su pokazali da ne umiju da izađu iz ograničenja sujetnog nadgornjavanja. Tako je konačno “car go“; proćerdao je i pregazio onomadašnje “svetinje“. Onomad se navodno litijanjem tražila pravda, a realno se svakodnevnim nezakonitim postupanjima dokazuje da se iskao bijedni revanšizam uhljebnika, koji bez stida, srama, etike i morala uništavaju svoj dom. Nakon pet godina od događanja samoubijenog, samouništenog i samosahranjenog 30-tog avgusta, politička dječica i njihove sijede glave dalajlamanja su pokazali da su deset puta gori od onih prije tobož-bitnog datuma. Znanje im nikad nije bilo zvijezda vodilja. Čitanje još manje… Odgovornost za javno djelanje predaleko i nedokučivo… Poštovanje postojećih normi nebitno, osim ako se manipulacijom ne svodi na lična osvetništva iz pizme i partitokratske sičije. Crnogorska ekonomija je naša zajednička kuća. Nakon krize koja stiže, koja je generisana neznanjem i štetočinskom namjerom svih koji su zgazili pravdu, izviiskra će iznjedriti oporavak. Autorka: Mila Kasalica Stiže kriza Home /
UAE: između utopije iz vladinih obećanja i stvarnosti (II)
“Ujedinjeni Arapski Emirati su zaista izvanredno mjesto za svakoga ko ih je posjetio — primjer kako vizija, inovacije i zdrava ambicija, zagledana u dugoročnu budućnost, mogu da preobraze jednu zemlju.” – Ovim riječima premijer Milojko Spajić na društvenoj mreži X proslavio je usvajanje Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između vlada Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata. U tekstu „UAE: između utopije iz vladinih obećanja i stvarnosti (I)” preispitana je ova tvrdnja u domenu ekologije i ekstremno negativnog uticaja koji UAE imaju na životnu sredinu. Tekst koji je pred vama ispitaće kakav je uticaj privrede UAE na stanovništvo i njegova prava u toj zemlji, budući da to može u značajnoj mjeri predstavljati indikator onoga što očekuje Crnu Goru. „Demografija je sudbina“ – izjava koja se često pripisuje Ogistu Kontu. Iako je vjerovatno riječ o novijoj parafrazi, suština iza tih riječi nije ništa manje tačna. Prilično indikativan primjer njihove tačnosti jeste i sama Crna Gora, čije se stanovništvo rapidno iseljava i stari, prvenstveno zbog loše ekonomske situacije, generalne neuređenosti i nepravde koja proizilazi iz izostanka vladavine prava. Kako bi na ove tokove mogle uticati najavljene investicije iz UAE može se naslutiti iz toga kakav su efekat imale u matičnoj zemlji. Ekonomski uspon UAE tokom posljednjih nekoliko decenija doveo je do naglog rasta populacije, ali ne kroz prirodni priraštaj, već gotovo isključivo zahvaljujući uvozu strane radne snage. Prema najnovijim podacima, čak oko 89% stanovništva Ujedinjenih Arapskih Emirata čine stranci, dok su domaći državljani u manjini. Ova nesrazmjera demografske strukture nije slučajna — riječ je o planskoj politici koja je pratila ubrzanu izgradnju infrastrukture, razvoj turizma, digitalnih servisa i tržišta nekretnina. Većinu radne snage čine migranti iz Južne Azije: Indijci, Pakistanci, Bangladešani i Filipinci. Samo Indijaca ima više od 4 miliona, što je preko 38% ukupne populacije UAE (koja je nešto preko 10 miliona). Ova etnička struktura nije neutralna: jasno oslikava duboke klasne i pravne razlike. Strani radnici, iako brojčano dominantni, često su isključeni iz sistema socijalne zaštite, političkog predstavljanja i osnovnih građanskih prava koje uživa svega 11% stanovnika ove zemlje. Rad pod teškim uslovima, ograničene slobode kretanja i pravna nesigurnost čine okosnicu njihove svakodnevice. Upravo ta demografska struktura (gotovo u potpunosti oblikovana potrebama tržišta, a ne društvenim razvojem) stvara ozbiljne tenzije u samom temelju UAE društva. Brojčana dominacija stranih radnika nije praćena odgovarajućim pravima, integracijom ili socijalnom zaštitom. Naprotiv, veliki dio migrantske populacije živi u uslovima koji se sve češće opisuju kao oblik modernog ropstva. Ogromna većina radne snage dolazi iz zemalja globalnog juga i zapošljava se kroz sistem poznat kao kafala. Taj sistem veže radnike za pojedinačne poslodavce, koji im često oduzimaju pasoše, određuju uslove života i rada, i sprečavaju prelazak na drugo zaposlenje. U praksi to znači da hiljade ljudi rade pod prisilom, bez pravne zaštite, često za simbolične zarade i uz prijetnju deportacije. Prema procjenama Global Slavery Indexa iz 2023 (kada je ova zemlja imala manje od 10 miliona stanovnika), u UAE se nalazilo preko 130.000 ljudi koji žive u uslovima ropstva. Odnosno 13.4 robova na 1000 stanovnika. Štaviše, jedine zemlje sa većim udjelom robova u stanovništvu bili su Jemen, Sirija, Irak i Saudijska Arabija. Posebno ranjivu grupu čine žene zaposlene kao domaće radnice. Izolovane unutar privatnih domova, često rade 16 do 20 sati dnevno, bez slobodnih dana, izložene su fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju. U brojnim svjedočenjima, žene su izjavile da su bile tretirane kao „vlasništvo“, a ne kao radnice, upoređujući svoj položaj sa robinjama. Uprkos formalnim reformama, inspekcije u privatnim domovima su praktično nepostojeće, a sistemske zaštite gotovo da nema. U periodu od dvije godine, The Guardian je razgovarao sa 50 žena, radnica u domaćinstvu različitih zemalja (najčešće Filipina, Etiopije, Liberije, Bangladeša), koje su svjedočile o brutalnim uslovima u kojima su živjele i radile. Sve su izgubile pravo na slobodu kretanja, a većina imala je oduzet pasoš, radila bez dana odmora, trpjela fizičko ili seksualno nasilje, i dobijala samo jedan obrok dnevno. „Spavala sam na balkonu Eksperti UN-a i profesori prava o ovim slučajevima govore kao o jasnim pokazateljima prisilnog rada i savremenog ropstva. „Kafala sistem je postao sredstvo za izvlačenje maksimalnog rada uz minimalne troškove,“ kaže François Crépeau, bivši specijalni izvjestilac UN za migracije. Tomoya Obokata, specijalni izvestilac UN za savremene oblike ropstva, ocenjuje da „svi navedeni uslovi jasno ukazuju na prisilni rad ili čak domaće ropstvo, suprotno međunarodnim standardima.“ Uprkos tvrdnjama vlasti UAE da su 2021. reformisali kafala sistem i omogućili radnicima da mijenjaju poslodavce i imaju slobodne dane, izveštaji pokazuju da su te promjene uglavnom deklarativne. „Zakon postoji, ali se ne primjenjuje. Sistem i dalje omogućava poslodavcima ogroman stepen kontrole,“ upozorava Rothna Begum iz organizacije Human Rights Watch. Profesor Kevin Bales, ekspert za savremeno ropstvo, zaključuje: „Zakon o ‘begu’ ili ‘odbeglim radnicima’ je čista iluzija pravde. Ti ljudi su tretirani kao vlasništvo – a to je definicija ropstva.“ Posljedice su tragične: mnoge žene su izgubile život u pokušaju da pobjegnu. Upravo zbog ovakvih okolnosti, važno je da Crna Gora pri razmatranju investicija iz UAE ne posmatra samo ekonomske pokazatelje, već i širi društveni kontekst iz kojeg one dolaze. Model rasta zasnovan na masovnom uvozu jeftine radne snage, gentrifikaciji prostora i centralizovanom odlučivanju može proizvesti duboke strukturne nejednakosti. Ako se ne adresiraju jasno definisanim socijalnim i pravnim garancijama, takvi procesi lako mogu potkopati demokratske temelje, socijalnu koheziju i dugoročnu održivost društva. Kakve mehanizme zaštite planira uvesti Crna Gora kako bi spriječila ponavljanje oblika eksploatacije (bilo nad domaćim, bilo nad stranim radnicima) koji su uobičajni u UAE? Ili bolje pitanje, kakav se oblik zaštite spram ovako invazivnog i razrađenog sistema eksploatacije može očekivati od Crne Gore u kojoj inspekcije (po sopstvenom priznanju i na očigled svih) nisu u stanju da se nose ni sa trenutnim problemima crnogorske privrede? Investicije koje je Vlada Crne Gore najavila iz Ujedinjenih Arapskih Emirata dolaze upravo u sektore u kojima domaće tržište rada već sada bilježi ozbiljan deficit. Upravo zato začuđuju trijumfalističke izjave da će ove investicije „otvoriti radna mjesta“. Iako je moguće da će doći do
Na vijest o dolasku radnika iz Gane u Srbiju
Na vijest o dolasku radnika iz Gane u Srbiju Prijethodnih dana kao glavna tema u Srbiji iskristala se vijest o navodnom dogovoru Srbije i Gane prema kojoj će zvanični Beograd u narednom periodu da dobije 100.000 radnika iz te afričke zemlje. Iako je ministar inostranih poslova u Vladi Srbije Marko Đurić, za vrijeme čije posjete Akri je navodno postignut taj sporazum o dolasku radnika iz Gane, ubrzo demantovao tu informaciju, prepirke ne prestaju. Javnost je navela više razloga zbog kojih strahuje od dolaska radne snage. Na prvom mjestu, riječ je o egzistencijalnom strahu. Taj se strah manifestuje na dvije ravni. Ekonomskoj i kulturološkoj. Sa druge strane, iako ih je manje, zastupnici ideje o tome da dolazak radnika iz Gane nije štetan, a može se ispostaviti kao koristan ostali su u velikoj manjini. Zašto je to tako? Ekonomski strahovi podrazumjevaju, na prvom mjestu, instikt da se preživi. Drugim riječima u osnovi svakog ekonomskog straha je strah od gladi. Gladan se može ostati, ponajprije, tako što se ostane bez radnog mjesta i izvora prihoda za svoju i egzistenciju vlastite porodice. Osim toga, tu su i strahovi od pada cijene rada ili od poskupljenja osnovnih životnih namirnica ili od gubitka „krova nad glavom“ uslijed povećanja cijena na tržištu nekretnina. Gotovo idealna meta za te strahove nalazi se u novoj radnoj snazi. I nije to fenomen samo Srbije. Nije čak fenomen ni zemalja u regionu koje su se od ranije suočile sa uvozom radne snage iz još nerazvijenijih dijelova svijeta. Dobar primjer tih tendencija danas je Hrvatska. Ovakve se stvari dešavaju posljednjih decenija širom svijeta. Snaga evropske desnice iz dana u dan je sve jača upravo iz činjenice da su lideri partija sa tom idejom dobro artikulisali strah i bijes radničke klase ka svojim kolegama koje su došle iz drugih država ili čak sa drugih kontinenata. Prema riječima onih koji u ganskim radnicima vide opasnost po ekonomski položaj domaćih radnika u Srbiji, oni će doći da bi oborili ionako nezadovoljavajuću visinu zarada. Ovome u prilog ide teza da će radnik iz Gane u Srbiji biti ne samo jeftiniji poslodavcima po osnovu zarada u odnosu na domaćeg zaposlenog nego će raditi daleko ispod minimalne zarade. U raznim licitacijama negdje se navodilo da je minimalna zarada u toj velikoj afričkoj zemlji 300 evra, a negdje čak da je toliko prosječan prihod. Čak i da je to tačno, teza da će oni u Srbiji primati toliko nije realna pa čak ni moguća iz prostog razloga što je u Srbiji minimalna zarada oko 50.000 dinara i biće povećana za narednu godinu. Prema zakonu nijedan zaposleni u Srbiji ne može primati ispod onoga što je zakonom propisano. Uostalom, u bilo kojoj zemlji da se zaposlite, poštovaćete zakone te države, a ne one iz koje ste došli. U skladu sa tim, takođe, vama će sljedovati prava i slobode na osnovu zakona te države. Ali, činjenica da će radnik iz Gane primati ne manje od 50.000 dinara ne otklanja u potpunosti strah domaćeg radno sposobnog stanovništva od pada njegovih zarada. U Srbiji je, prema evidencijama nadležnih službi i njihovoj metodologiji, zaposleno nešto više od 2,3 miliona radnika. Dolazak 100.000 osoba iz Gane sa odmah dobijenim poslom i to u jednom talasu značajan je pritisak na tržište radne snage. Posebno će se osjećati ugroženim oni čija pozicija u sistemu ni danas nije zavidna. Strani radnici mahom rade potplaćene poslove pa tako neće biti ravnomjerno raspoređeni u svim sektorima. Zato je u ovom domenu strah potpuno opravdano izražen. Istina, ministar Đurić je u pravdanju povodom vijesti, koja je osvanula najprije u medijima iz Akre, a kasnije su je preuzela i neka domaća glasila, istakao da je Srbija postala zemlja koja je uposlila skoro sve svoje ljudske resurse i da je došao red da se uvozi radna snaga. Time je želio da potcrta ekspanzivni rast domaće privrede. Međutim, kada je riječ o dovođenju strane radne snage Đurić je nagovjestio da će se ona pažljivo selektirati kao i da će biti dovođena u kontrolisanoj količini i to samo u sektorima gdje je Srbija trenutno deficitarna. Državna kontrola uvoza radne snage trebalo bi da bude usaglašena sa potrebama tržišta radne snage kao i da obezbjeđuje njegovu relativnu stabilnost. Egzistencijalni strah Činjenica je da se Srbija u prijethodnih nekoliko godina već suočila sa uvozom radne snage, prevashodno u sektorima niskogradnje i saobraćaja. Recimo, auto-put koji spaja Preljinu i Pojate, poznatiji kao „Moravski koridor“ gradi američka firma Behtel, sa brojnim domaćim podizvođačima, ali i sa radnicima koji dolaze najviše sa prostora Jugozapadne Azije. U gradovima pored kojih prolazi ova izuzetno važna saobraćajnica zabilježen je rast cijena iznajmljenih stanova i soba upravo zbog dolaska novih (privremenih) stanovnika tih mjesta. Još su uočljiviji vozači gradskog prijevoza u Beogradu. Oni dolaze najviše iz Južne Azije. Razlozi za ovakav uvoz radne snage svakom iole informisanom u ekonomska zbivanja u Srbiji su jasni. Naime, godinama unazad destimulisan je upis djece u zanatske škole pa je sve manje majstora. Osim manje školovanih za ta zanimanja, manje je i onih koji su se, ipak, odlučili da budu zidari, armirači, vozači i tome slično, ali su zbog boljih uslova rada sreću potražili u zemljama Zapadne Evrope ili čak Sjeverne Amerike. Srbija je bila prinuđena da uvozi radnike iz još siromašnijih država ne bi li održala sistem pošto niko ne bi mogao ni da gradi puteve ni da vozi autobuse. Upravo je ovaj primjer dobar da bi se objasnilo koliko u pojedinim sektorima privrede radnici dovedeni kao uvozna radna snaga ne samo da ne ugrožavaju posao domaćih zaposlenih nego spasavaju sistem od potpunog kolapsa. Srbija će, prvi put u svojoj istoriji, u isto vrijeme postati i izvoznik i uvoznik radno sposobnog stanovništva. Ono što može da utješi njene stanovnike je činjenica nije jedina na svijetu. Naprotiv, skoro čitav region je ispred nje u tim tendencijama. Najzad, u ekonomske rizike po stanovništvo Srbije može da se ubroji i poskupljenje stanarine. Zvanično, Srbija nema problem sa brojem nekretnina po glavi stanovnika. On iznosi jednu nekretninu na nešto više od jednog žitelja zemlje. Takođe, Srbija je depopulacijska zemlja
Srbija i dalje sa nezavidnom minimalnom zaradom
Iako je Vlada Srbije najavila povećanje minimalnih zarada na 58.630 dinara, a prema njenim prognozama najniže plate bi dostigle nivo od oko 650 eura 2028. godine, to je i dalje slabije od onoga što imaju radnici u regionu odnosno u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, ako se izuzme Sjeverna Makedonija. Po visini minalnih primanja zaposlenih prednjači Slovenija, čiji radnici primaju oko 930 eura, što je povećanje u odnosu na prošlu godinu u iznosu od 1,90%. U Hrvatskoj zaposleni sa najnižim primanjima od 1. januara imaju oko 730 eura, što je 15,48% više nego prošle godine. Premijer Andrej Plenković pohvalio se u Saboru, prilikom posljednjeg povećanja ovih plata, da je sporazum između socijalno-ekonomskih partnera postignut glatko i bez ikakve intervencije njegovog kabineta. U Bosni i Hercegovini, shodno državnom uređenju, odluke o visini primanja najugroženijih radnika donose entitetske izvršne vlasti pa je tako u Federaciji „minimalac“ 511, a u Republici Srpskoj 460 eura. Otprilike slične minimalne zarade imali su do ove godine crnogorski i srpski radnici. Sa povećanjima od 1. januara u Srbiji bi one skočile sa 450 na oko 500 eura dok u Crnoj Gori još nije postignut dogovor partnera pa ne znamo koliko će se one povisiti sljedeće godine. Na začelju ove „jugoslovenske lige minimalnih plata“ nalazi se Sjeverna Makedonija. U njoj radnik sa najmanjim primanjima mjesečno zarađuje približno 370 eura. Srbija i dalje sa nezavidnom minimalnom zaradom Home /
Crnogorski turizam, od sjaja do očaja
Uprkos tome što Crna Gora živi od turizma, ona iz godine u godinu nudi sve lošiji turistički proizvod, bez ikakvih izgleda za smislenim unapređenjem ponude. Frapantno brojna državna uprava kao da se trudi da učini sve kako bi potkopala održivost iste one državne kase iz koje se i sama finansira, a koja se dominantno puni upravo iz turizma i za turizam vezanih djelatnosti. Ne samo da nisu u stanju da nauče iz grešaka koje su razvijenije destinacije počinile i prevazišle u prije više decenija, oni ostaju predani da iz godine u godinu ponavljaju (ili čak eskaliraju) sopstvene greške. Nakon državne, najodgovornije su lokalne uprave, ali je i sam turistički sektor privrede češće saučesnik, nego žrtva loših politika. Bitno je naglasiti da turizam u Crnoj Gori nije uvijek bio u lošem stanju, ali za njegove ranije uspjehe odgovorniji su bili činioci van Crne Gore nego u njoj. Turistički potencijal lokacija koje danas pripadaju Crnoj Gori prepoznat je prije više od vijeka, među prvim hotelima bili su hotel „Plaža“ (Pansion na zelenoj plaži), izgrađen 1902. u Zelenici u vrijeme austro-ugarske uprave i Hotel „Avala“, izgrađen 1937. u Budvi u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Ipak, prateći svjetske trendove, turizam je krenuo da cvjeta tek nakon Drugog svjetskog rata, što su vlasti SFRJ iskoristile na pravi način. Uprkos njihovom čestom pominjanju, radnička odmarališta nisu bila okosnica crnogorskog turizma u vrijeme socijalizma, već je turizam cvjetao uprkos njima. Rapidni razvoj turističkih kapaciteta počeo je 1960-ih, a zlatno doba crnogorskog turizma uslijedilo je u decenijama 1970-1980-ih. Razorni zemljotres 1979. tadašnje vlasti su iskoristile mudro, pa su hoteli koji su zamijenili ruševine bili još otmeniji, održiviji i sadržajniji nego prethodni. Tokom 1980-ih, samo Budva – sa manje od 40.000 ležajeva u hotelima, kampovima i privatnom smještaju – ostvarivala je i po tri miliona noćenja godišnje (što je činilo oko 30% ukupnih turističkih prihoda Crne Gore). Naravno, sam broj noćenja ne govori sve, ali većina turista bili su stranci iz zapadne i centralne Evrope, prije svega iz Austrije, Njemačke i Čehoslovačke, koji su bili primarno zainteresovani za more i prirodu crnogorskog priobalja. Hoteli poput „Avale“, „Mogrena“, „Slovenske plaže“, „Montenegra“, „Mediterana“, „Miločera“, „Maestrala“, „Svetog Stefana“, „As-a“, „Palasa“ i drugih nudili su vrhunsku uslugu, imali zelene površine i sportske terene, a nisu bili predimenzionirani, što je eliminisalo potencijalne neprijatnosti poput gužvi i prenatrpanih plaža. Sukobi u regionu i izolacija 1990-ih vodili su ka prekomponovanju crnogorskog turizma u tri ključna aspekta. Kao prvo, nužno orijentisanje na domaće turiste, a ubrzo i one iz bliskog regiona, u potpunosti je preoblikovalo ponudu. Crna Gora se orijentisala na jeftini, masovni turizam, koji je rupu koju su ostavili strani turisti pokušao nadomjestiti turbo-folk sadržajima. Ova vrsta turizma privlači najviše mlade, niske platežne moći, koji novac dominantno troše na alkohol, pri čemu profit gube sve druge turističke djelatnosti. Najveći gubitak svakako proizilazi iz toga što svojim ponašanjem ova vrsta turista odbija sve druge (otmenije i profitabilnije) oblike turizma. Ljudi koje interesuju priroda, sportski, kulturni, vjerski ili bilo koji drugi oblik turizma, ne žele da do ranih jutarnjih časova slušaju preglasnu muziku i viku po sve prljavijim ulicama. Nažalost, od 1990-ih do danas, ovo je ostala ključna okosnica crnogorskog turizma, iako je nužnost koja je do toga dovela prestala biti aktuelna već prije tri decenije. Drugi aspekt jeste vlasnička i upravljačka struktura. Korupcijske privatizacije i opšta kriminalizacija društva vodile su tome da ogroman broj ugostiteljskih objekata pripadne ljudima koji nisu došli iz turističkog, već iz kriminalnog sektora. Nedostatak elementarnog znanja o turizmu i ekonomiji, prožet pohlepom i lokalnim bezakonjem koje joj podilazi, vodio je betonizaciji obale i eksponencijalnom rastu broja ležajeva, koji ni za trenutak ne uvažava pravilo ponude i potražnje. Iako je ovo posebno tačno za primorje, sličnoj situaciji svjedočimo i u planinskim destinacijama. Budva je, od sinonima turističkog uspjeha, postala sinonim urbane devastacije, a gradovi poput Žabljaka i Kolašina rapidno se “budvanizuju”, ne bi li se taj recept za urušavanje kvaliteta turističke ponude prenio na što veći broj destinacija. Drugim riječima, crnogorske političko-kriminalne elite pokušale su turizmom upravljati na način na koji upravljaju zemljom i gradovima – na silu, „preko veze“ i kičem koji i same konzumiraju. Ne treba napominjati da ovo nije nešto što visoko platežni turisti cijene. Za razliku od ostatka Crne Gore, turizam se bazira na meritokratiji: kvalitet privlači kvalitet. Treći aspekt transformacije turističke ponude ogleda se u nerazumijevanju samog proizvoda. Turizam je privredna grana – vi na tržište plasirate proizvod koji turista plaća svojim dolaskom, ostankom i (idealno) vraćanjem u destinaciju u budućnosti. Početkom vijeka neko jeste prepoznao ono što je potencijal Crne Gore – divlja ljepota, tj. „wild beauty“, kako je glasio slogan. Nažalost, od tog trenutka nadalje činilo se sve kako bi se ta divlja ljepota uništila iz svakog ugla iz kojeg je to bilo moguće – do te mjere da danas slobodno možemo tvrditi da se državna i lokalne turističke organizacije služe praksom „lažne reklame“. Zaista, ako pogledate reklame za Crnu Goru, one vam prikazuju prostrane, ali uređene plaže (snimljene u predsezoni), čiste rijeke i šume i poneku drevnu urbanu cjelinu. Već prvog sata boravka u destinaciji svima će biti jasno da od prizora sa reklama nema gotovo ništa. Plaže su prenatrpane, prekrivene mobilijarom i prljave, u njihovom akvatorijumu vlada haos od neobuzdanih plovila, dok iz zaleđa često dopire preglasna muzika, potpuno neprikladna ambijentu. Ovakvo stanje na ponovni dolazak nagnaće samo one turiste koji i sami doprinose haosu, neumjesnim ponašanjem, bacanjem smeća i svime onim što će odbiti kulturnije turiste kakve svaka destinacija zapravo želi. Ukoliko turisti požele da se sklone iz haotične „zone Morskog dobra“, na putu ka planinama dočekaće ih divlje deponije, opasni putevi i još opasniji vozači, neobuzdani šumski požari, blokade puta, neefikasni putni radovi, nebrojeni auto-placevi i slični objekti koji stvaraju atmosferu svega, samo ne divlje prirode i ljepote. Kada stignu u nacionalne parkove, otkriće da se njima upravlja na sličan način kao i obalom – gdje se uspjeh mjeri pukim brojem turista, umjesto njihovim kvalitetom, bez ikakvog obzira prema tome postoji li zapravo optimalan broj posjetilaca preko kojeg lokacija postaje neprijatna za
Malo sjutra za znanje
“Legal Liability“ je koncept, koji već decenijama unazad sistemski devastira strukovnu izvrsnost, koju impliciraju gomile ozbiljnih licenci (ACCA, CIMA; CFA; i sl). Sve su ovo skraćenice visoko-kvalitetnih licenci za računovođe, revizore, finansijske analitičare, biznis konsultante i sl. Koncept predstavlja poslovnu aktivnost: kako umanjiti izloženost regulatornom riziku, kad se bilo ko bavi podacima. Ili prevedeno: kako naći optimalni model da niko nije odgovoran, a da se zna ko uzima novce i još se broji da je stručnjak-kinja. Šta je u pitanju? Početkom stoljeća (2001) zbog konflikta interesa, jer su bili decenijski revizori/ računovođe/ savjetnici energetskoj kompaniji Enron, tadašnja članica “velike petorke“, Arthur Anderson, propala je kad su se otkrila pregolema neprincipijelna analitička laganja za klijenta, s ciljem da se u zabludu dovedu potrošači i tržište. Slom revizorske kuće se smatra najbezočnijom prevarom u oblasti savjetovanja oko restrukturiranja i kasnijih likvidacija i stečaja u svijetu. AA nisu otišli u bankrot zbog poslova revizije-računovodstva, koje su dugi niz godina otaljavali, ali ih i smatrali neprofitabilnim za šeme bonusa partnera. AA je prestao da posluje zbog konsultantskih usluga, preko kojih su se fakturisali sati (ne)rada: o tome kako da se skuvaju knjige i skockaju analize ili kojekakva “naručena“ uporediva umotvorina upravljačkog računovodstva; o tome kako da se selektovanim isplate bonusi i opcije oko prijevarnosti u ime klijenta; o tome kako da se izvrše procjene koje su pumpale cijene aktive na tržištima, posebno u oblasti derivatnih instrumenata (fjučers kupovine u budućem momentu vršne energije i sl). Lekcija unižene strukovnosti nije naučena iz ovog slamajućeg esnafskog iskustva… Stigla je Velika finansijska recesija 2007-08; u knjigama banaka su se našli krateri toksičnih finansijskih instrumenata, koji su preko noći srušili Lehman Brothers i niz manjih banaka i hipotekarnih firmi. Potom su se sredstvima poreskih obveznika spasile ostale bankarske i osiguravajuće kompanije. Ni jedna revizorska kuća iz “velike četvorke“ se nije ni uzdrmala. Konceptom “legal liability“ su se sakrili iza jednako opravdane mete za nepočinstva u ozbiljnosti rada: iza rejting agencija, koje su instrumentima i bankama i mnogim učesnicima na tržištu lagodno, a preskupo, kačile najbolje rejtinge, sprovodeći najveću istorijsku prevaru na globalnim tržištima. Nakon krize, ni jedna nije propala. Zašto je ovaj uvod bio potreban? Udruženje pomorskih kapetana se zbog odluke Vlade, saglasno inputu resornog ministarstva pomorstva o gašenju Crnogorske plovidbe i prodaje dva broda, obratilo zvaničnim izvješćem, iz kojeg je jedan citat suštinski primjer koncepta iz uvoda: “Ministar Radulović, umjesto da angažuje stručnu i referentnu kuću za izradu tako važne analize, što smo kao strukovno udruženje predlagali, angažuje privredno društvo RAČUNOVOĐA DOO, pod pokroviteljstvom Instituta sertifikovanih računovođa Crne Gore. Posebno je važno napomenuti da u uvodnom dijelu pomenute analize, odnosno Plana restruktuiranja, stoji da je isti pripremljen isključivo u svrhu pružanja infromacija korisnicima i ne predstavlja pravni, finansijski i investicioni savjet, te da Institut sertifikovanih računovođa, društvo RAČUNOVOĐA DOO, njihovi saradnici i zaposleni ne prihvataju nikakvu odgovornost za eventualne gubitke, štetu ili bilo kakve posljedice koje mogu proizaći iz korišćenja ovog dokumenta ili oslanjanja na iznijete zaključke i preporuke;…“ (izvor: https://www.antenam.net/ekonomija/373505-udruzenje-pomorskih-kapetana-trazi-da-spajic-smijeni-ministra-radulovica) Plan restrukturiranja mora biti dokument koji se radi in-house. Potiče iz normi o privrednim društvima, ali se bilo koja eksterna podrška, plaćena sredstvima poreskih obveznika, ne može uzimati zdravo za gotovo. Šta će bilo kojem državnom organu ovakvi dokumenti (planovi i analize), kad u sistemu ima ozbiljnih profila koji umiju da odrade posao za državnu administraciju saglasno regulatornom okviru?, pitanje je koje ne treba postavljati jer se nema kome postaviti. Ali, kad mlađani ministar naruči analizu instituta (njegovog preduzeća), koji ima regulatorno neodrživu koncesiju na javna ovlašćenja iz računovodstva i revizije, za koje decenijama nije platio ni po jednom osnovu, može se možda izvršiti inpekcija u vezi “konflikta interesa“, što je strogo etički zabranjeno u profesijama računovođa i revizora. Da institut preko svojeg preduzeća izlazi na tržište da radi analize koje su realno skupljanje javnih podataka (finansijski podaci kompanija) koje državni organi imaju na dohvat ruke, a ograđuje se od bilo kakve odgovornosti, iako se analiza radi državnom organu, primjer je neprofesionalnosti koja ubija znanje na tržištu. Ova skandalozna neodgovornost kako resornog ministarstva, tako i strukovnih profila, najbolji je politički uvod da naredne sedmice poslanici-ce usvoje predlog zakona o računovodstvu i predlog zakona o reviziji, koje je premijer polovinom juna hitno dostavio na usvajanje kako bi se EU-agenda pridruživanja uljepšala još ponekim štrikom. A, navedenim tekstovima predloga zakona nastavlja se dvoipodecenijsko fekalisanje stanjem strukovnosti u crnogorskoj ekonomiji, koje tekuće iz pomenute analize čini kontra-uslugu javnim postupanjima u zemlji. U konačnici, ostaje otvorenom sljedeća dilema: zar nije uspostavljeno ministarstvo javnih radova, kojima se pridružuje instagram-slatkoća da su “strateški projekti“, sa zadatkom da radna dokumenta iz analiza bilo-koga-ko-je-sebe-zaštitio-od-odgovornosti uvede u održiva upravna štiva, koja trebaju da odgovore na pitanje: kako ekonomski i razvojno argumentovati da je javna politika Vlade da se ugasi Crnogorska plovidba dobra, pa je po tom volšebnom tragu još bolja javna politika da se novcem poreskih obveznika iz mjeseca u mjesec finansira druga državna kompanija- Institut Igalo, koji je finansijski u slabijoj situaciji od CG-plovidbe ili od ugašenog MA iz 2020-e? Tada bi se posljedično javno moralo odgovoriti na pitanje: saglasno političkim bjedastim ciljevima, kojom selektivnošću u diskrecionom odlučivanju se nastavlja namjerno slamanje crnogorske ekonomije? Autorka: Mila Kasalica Malo sjutra za znanje Home /