Kako istinsko “energetsko primirje” može da obuzda Putina
Ukrajina se suočava sa svojim najneizvjesnijim trenutkom od prvih dana rata. Od kraja jula Rusija je, koristeći sve veće zalihe balističkih raketa i novu generaciju dronova na mlazni pogon, dramatično intenzivirala napade na velikim udaljenostima. Sada cilja naseljena mjesta širom Ukrajine, s posebnim naglaskom na logistiku, saobraćaj i komercijalnu infrastrukturu. Prema izvještajima ukrajinskih obavještajnih službi, ruska vlada planira još intenzivniju kampanju protiv energetskog i vodovodnog sistema tokom ove zime, u pokušaju da odlučujuće slomi ukrajinsku ekonomiju i društvo.
Predsjednik SAD Donald Tramp dodatno je ugrozio položaj Ukrajine kada je 9. oktobra objavio dogovor s Moskvom o jednostranom ukidanju sankcija na ruski dizel i pozvao Ukrajinu da obustavi napade na ruske rafinerije nafte. Ti napadi su posljednjih mjeseci predstavljali jedan od najdjelotvornijih načina na koje je Ukrajina mogla da izvrši protivpritisak na Rusiju. Međutim, Trampova neočekivana objava ne mora nužno predstavljati veliki udarac za Ukrajinu. Ona dolazi u trenutku šire promjene politike Trampove administracije, koja se posljednjih nedjelja udaljava od nastojanja da postigne sveobuhvatan mirovni sporazum, čiji se izgledi čine sve manjim, i okreće se uzajamnom prekidu napada na energetsku infrastrukturu. Takav zaokret na kraju bi mogao da ide u prilog Kijevu.
Štaviše, u ljutitom odgovoru na kritike ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog zbog dogovora o dizelu, Tramp je nagovijestio mogući put naprijed: sve dok Ukrajina prestane da napada ruske rafinerije, rekao je američki predsjednik, „možete da radite šta god hoćete Rusiji“.
Ukrajina bi trebalo da ga shvati ozbiljno.
Ako bi ga poštovale i Moskva i Kijev, primirje koje bi obuhvatilo energetsku infrastrukturu predstavljalo bi važan korak ka ograničavanju rata. Ako bi se pravilno postavilo, ono bi istovremeno ostavilo otvorenim druge oblike pritiska koje bi Ukrajina mogla da primijeni kako bi navela Rusiju da poštuje dogovor. U idealnom slučaju, uzajamna obustava vazdušnih i raketnih napada na velikim udaljenostima mogla bi potom da se proširi i na druge sektore – pomorski saobraćaj, trgovinu i transport – čime bi se stvorili temelji za šire vazdušno primirje.
Ruski predsjednik Vladimir Putin do sada nije dao nikakav nagovještaj da je spreman da zaustavi ili čak ograniči kampanju vazdušnih napada. Rasprostranjeno razaranje ukrajinskih gradova i infrastrukture vidi kao najdirektniji put do pobjede. Ipak, Putin se suočava i sa rastućim pritiscima usljed širenja rata. Ubrzavanje vazdušne kampanje dijelom je odraz slabosti na frontu, gdje Rusija tokom 2026. godine bilježi zanemarljiv napredak, dok je Ukrajina čak počela da ostvaruje određene uspjehe u Donbasu. Rusija se suočava i sa sve većim unutrašnjim troškovima ukrajinskih napada na velikim udaljenostima, koji remete energetsku i komercijalnu infrastrukturu i povećavaju zabrinutost stanovništva zbog produženog rata.
Sjedinjene Američke Države i Evropa mogu iskoristiti sve veće probleme s kojima se Rusija suočava, ukoliko omoguće Ukrajini da primjenjuje ciljane pritiske kako bi uvjerila Moskvu da pristane na obustavu ili značajno ograničavanje svoje neodgovorne vazdušne kampanje. Da bi takav pristup bio djelotvoran, potrebno ga je kombinovati sa usmjerenom diplomatijom čiji bi konkretan cilj bio postizanje upravo takvog dogovora. Zapravo, postoje instrumenti koji se u tu svrhu mogu upotrijebiti, a prepreke njihovoj brzoj primjeni mnogo su savladivije nego što se to obično smatra.
Ključ je u tome da se uverljivo stavi do znanja kako će ključni ruski vojni i ekonomski resursi biti izloženi riziku ukoliko ruske snage nastave da razaraju civilnu ekonomiju i društvo Ukrajine. Tek tada bi Putin mogao da zaključi da je njegova sadašnja strategija dostigla tačku opadajuće koristi i da promijeni pristup, kao što je to činio i u drugim fazama rata.
Istovremeno, ovaj diplomatski pokušaj mora biti dio šireg napora zapadnih partnera Kijeva da hitno ojačaju ukrajinsku protivvazdušnu odbranu i finansijsku stabilnost pred zimu. Takva strategija možda neće odmah uspjeti, ali bi neuspjeh da se ona uopšte pokuša gotovo sigurno značio da će Ukrajina pretrpjeti razaranja izuzetnih razmjera, koja će kasnije biti mnogo teže otkloniti.
TAČKE PRITISKA
Ponovljeni neuspjesi Trampove administracije da ostvari deklarisani cilj posredovanja u postizanju mira između Rusije i Ukrajine naveli su mnoge posmatrače da diplomatiju otpišu kao gubljenje vremena. Tokom prethodna 21 mjeseca Trampova administracija nije postigla gotovo nikakav napredak u pokušajima da posreduje u sklapanju sveobuhvatnog mirovnog sporazuma. Ratni ciljevi Rusije i zahtevi Ukrajine – posebno u pogledu teritorije, bezbjednosnih garancija za Ukrajinu i budućih odnosa Rusije sa Zapadom – jednostavno su previše udaljeni jedni od drugih.
Vašington je, takođe, propustio prilike da izgradi stvarnu pregovaračku prednost u odnosu na Rusiju. Umjesto toga, Moskvi je velikodušno nudio potencijalne komercijalne sporazume i druge podsticaje, istovremeno vršeći pritisak na Kijev da prihvati ruske uslove.
Ipak, upravo je to iskustvo pomoglo da se administracija okrene ostvarivijim i uže definisanim ciljevima. Nakon posjeta Moskvi i Kijevu početkom septembra, Trampovi izaslanici Džared Kušner i Stiv Vitkof usmjerili su se na ograničeniji cilj – primirje koje bi obuhvatilo energetsku infrastrukturu. Od tada je i sam predsjednik ponovio podršku takvom dogovoru.
Trampovo interesovanje za energetsko primirje uglavnom je motivisano sopstvenim interesima: rast cijena goriva pripisivao je ukrajinskim napadima na ruske rafinerije nafte. Ipak, ovaj zaokret mogao bi da ide u prilog Kijevu, naročito ako postane osnova za koordinisani pokušaj uspostavljanja širih, uzajamnih ograničenja vazdušnih i raketnih napada.
Osnovni izazov jeste uvjeriti Rusiju da prihvati takav sporazum. Putin je do sada odbacivao pozive na bilo kakva ograničenja vazdušnih napada. Smatra da šteta koju nanosi Ukrajini premašuje bol koji Rusija trpi zbog ukrajinskih napada.
Međutim, Sjedinjene Američke Države i evropske zemlje raspolažu sa nekoliko načina da promijene takvu računicu. Od presudne je važnosti da SAD i Evropa omoguće Ukrajini da napada lansere raketa i druge vojne ciljeve unutar Rusije – ili da joj barem dozvole da uvjerljivo zaprijeti takvim napadima.
Ukrajina je do sada svoje napade na velikim udaljenostima uglavnom usmjeravala na energetsku infrastrukturu, jer je tehnički mnogo složenije pogoditi utvrđene ruske vojne objekte i mobilne lansere. Međutim, upravo su ti teško nadoknadivi resursi ono što Putina najviše zabrinjava.
Energetsko primirje predstavljalo bi važan korak ka ograničavanju rata.
Zapravo, Sjedinjenim Državama ne bi bilo teško da omoguće napade na vojne ciljeve. Ukrajina već mjesecima traži od Trampove administracije i izvršnog direktora kompanije SpaceX Ilona Maska da omoguće pristup mreži Starlink iznad dijela ruske teritorije nasuprot ukrajinskoj granici, odakle se lansira najveći broj balističkih raketa. Kijevu je takav pristup potreban kako bi timovi koji upravljaju dronovima mogli da ciljaju mobilne lansere.
Čim Ukrajina dobije tu mogućnost, Rusija bi vjerovatno bila prinuđena da povuče preostale sisteme za lansiranje raketa dalje od granice, čime bi se znatno smanjila balistička prijetnja Ukrajini.
Tramp i Mask do sada su izbjegavali da udovolje ukrajinskom zahtjevu, pri čemu svaki od njih tvrdi da odluka zavisi od onog drugog. Ipak, nijedan nije potpuno isključio mogućnost da se takav pristup odobri.
Argumenti Kijeva za pristup Starlinku iznad Rusije mogli bi biti ubjedljiviji kada bi ukrajinski zvaničnici naglasili da se ta mogućnost može koristiti kao pregovarački instrument, u okviru šire američke diplomatske strategije usmjerene na postizanje vazdušnog primirja. To bi posebno imalo smisla ako bi pristup Starlinku bio dio dogovora sa Vašingtonom prema kojem bi se Ukrajina uzdržala od napada na ruske rafinerije nafte.
Tramp bi, konkretno, mogao da odobri pristup bez velike javne najave, istovremeno stavljajući Moskvi do znanja da će takva odluka važiti samo dok se ne uspostavi vazdušno primirje.
Postoje razlozi da se vjeruje da bi ova taktika mogla da uspije. Ranije ove godine Mask je sarađivao sa Ukrajinom na uspostavljanju sistema registracije kojim je praktično ograničena upotreba Starlinka na ukrajinske operatere dronova. Taj potez je na kratko doveo ruske snage u operativnu pometnju duž fronta.
Vašington je, međutim, propustio priliku da iskoristi taj trenutak ruske slabosti i izvrši pritisak na Moskvu kako bi prihvatila taktičku deeskalaciju. Samo nekoliko nedjelja kasnije pažnja Sjedinjenih Država preusmjerena je na rat protiv Irana.
Sličan adut ima i njemačka vlada. Kijev već dugo traži od Njemačke krstareće rakete Taurus, koje se lansiraju iz vazduha i omogućile bi Ukrajini da gađa ciljeve udaljene stotinama kilometara unutar Rusije, uključujući fabrike odbrambene industrije u kojima se proizvode dronovi na mlazni pogon i balističke rakete.
Njemački kancelar Fridrih Merc do sada se opirao slanju sistema Taurus Ukrajini, tvrdeći da bi to predstavljalo eskalaciju sukoba i zahtijevalo takav nivo tehničke podrške na terenu da bi njemačke snage praktično postale učesnice rata.
Ipak, Merc bi mogao da promijeni stav – ili barem da odobri ukrajinskim vojnicima početak obuke za upotrebu tog sistema – ukoliko bi smatrao da bi takav potez pokrenuo proces uspostavljanja vazdušnog primirja, idealno istovremeno sa Trampovom odlukom u vezi sa Starlinkom.
Drugi evropski partneri mogli bi da doprinesu takvom planu pružanjem dodatnih obavještajnih podataka i tehničke ekspertize, čime bi se Ukrajini olakšalo ciljanje ruskih lansera raketa.
EVRI I PATRIOTI
Svaka takva diplomatija zasnovana na pritisku zavisiće od toga da li će ukrajinski partneri pokazati da su i dalje posvećeni rješavanju neposrednih vojnih potreba Ukrajine i da Rusija neće uspjeti u pojačanoj kampanji čiji je cilj da ove zime slomi zemlju.
To podrazumijeva postojanje usklađene i neposredne strategije za jačanje ukrajinske protivvazdušne odbrane i ekonomije, nezavisno od američkog angažmana ili podrške.
Na prvom mjestu je pitanje presretačkih raketa za sistem Patriot. Za Ukrajinu je varijanta PAC-3 sistema Patriot daleko najefikasnija zaštita od ruskih balističkih raketnih napada. Međutim, ukrajinske zalihe su se istanjile jer Sjedinjene Države čuvaju sopstveni arsenal, koji je znatno iscrpljen ratom protiv Irana.
Evropski partneri Ukrajine traže rakete Patriot širom svijeta, ali do sada nisu uspjeli da obezbijede ni relativno skroman ukrajinski zahtjev od 300 presretačkih raketa potrebnih da se zemlja odbrani tokom zime. Države koje raspolažu značajnim zalihama sistema Patriot, poput Grčke, Japana, Južne Koreje i Španije, nerado ih ustupaju Ukrajini iz različitih bezbjednosnih i pravnih razloga.
Evropa bi ovde trebalo da primijeni pristup koji su Sjedinjene Države koristile tokom administracije Džoa Bajdena. Američki zvaničnici tada su vršili pritisak na nevoljne partnere i organizovali složene višestrane razmjene i sporazume o nadoknadi zaliha, od kojih su mnogi bili finansirani američkim novcem, kako bi oslobodili kritično važnu municiju za Ukrajinu.
Sjedinjene Države su, na primjer, kupovale artiljerijske granate kalibra 155 milimetara od Južne Koreje i presretačke rakete PAC-3 od Japana, kako bi nadoknadile sopstvene zalihe koje su slale Ukrajini.
Ovoga puta Ukrajina bi mogla sama da finansira kupovinu kroz kreditni paket Evropske unije.
Na ekonomskom planu, najhitnije potrebe Ukrajine mogle bi se zadovoljiti kada bi EU pristala da unapred isplati tranše kredita u iznosu od 90 milijardi evra, čija je isplata planirana za narednu godinu.
Lideri EU jasno su stavili do znanja da Kijev najprije mora da ispuni reformske uslove Brisela kako bi dobio tranše kredita koje su već obećane za ovu godinu. Ipak, Evropska unija će najverovatnije morati da pronađe i dodatna sredstva, jer kreditni paket, za koji se očekuje da pokrije potrebe do kraja 2027. godine, neće biti dovoljan da zadovolji sve ukrajinske potrebe.
Holandija, Poljska, Španija i Švedska ponovo su u avgustu predložile mogućnost korišćenja zamrznute ruske državne imovine. Procjenjuje se da je riječ o oko 240 milijardi dolara, od čega se najveći dio nalazi u Evropskoj uniji, uglavnom kod kompanije Euroclear sa sjedištem u Belgiji, koja pruža usluge finansijskog poravnanja i čuvanja hartija od vrijednosti.
Pravne i političke prepreke preuzimanju te imovine radi njenog daljeg prosleđivanja Ukrajini mogle bi biti prevelike da bi se prevazišle dovoljno brzo i pomogle Kijevu tokom naredne godine.
Ipak, ukrajinski partneri su i ranije pronalazili kreativna rješenja. Grupa sedam najrazvijenijih industrijskih zemalja (G7) osmislila je 2024. godine kredit od 50 milijardi dolara koji bi se otplaćivao iz budućih prihoda ostvarenih na osnovu zamrznute ruske imovine.
Kredit Evropske unije u iznosu od 90 milijardi evra predstavlja još jedan primjer takvog pristupa. On se finansira zaduživanjem EU na tržištima kapitala, a Ukrajina će morati da ga otplati samo ako Rusija isplati ratnu odštetu. U suprotnom, EU je zadržala pravo da se namiri iz zamrznute ruske imovine.
Evropska unija i zemlje istog opredjeljenja – prije svega Kanada, Japan i Ujedinjeno Kraljevstvo – mogle bi da preispitaju i prošire oba mehanizma kako bi obezbijedile dodatna sredstva za Ukrajinu, a da pritom izbjegnu politički sporne poteze koji bi mogli da ugroze njihovu primjenu.
USKLAĐENA PRIMJENA PRITISKA
Na kraju, svi ovi koraci moraju biti međusobno usklađeni kako bi što snažnije uticali na Putinovo razmišljanje.
Činjenica da je Trampova administracija pozvala visoke evropske zvaničnike da učestvuju u prošlonedjeljnim razgovorima sa ukrajinskim pregovaračima u Majamiju pokazuje da je transatlantska koordinacija moguća, uprkos tome što su odnosi Vašingtona i Evrope u drugim oblastima zategnuti.
S druge strane, izvještaji da je Trampova administracija zaprijetila prekidom obavještajne podrške, isporuke raketa za protivvazdušnu odbranu i druge ključne municije Ukrajini pokazuju da je Vašington, u najboljem slučaju, nepredvidiv sagovornik.
U svakom slučaju, evropski lideri koji imaju konstruktivne radne odnose sa Bijelom kućom, poput finskog predsjednika Aleksandra Stubba, trebalo bi da nastave da objašnjavaju da bi odobravanje pristupa Starlinku, kao i drugi koraci usmjereni na vršenje pritiska na Moskvu, doprinijeli ostvarivanju Trampovog deklarisanog cilja deeskalacije sukoba.
Putin je privržen svojim širim ratnim ciljevima i malo je vjerovatno da bi bilo kakav spoljašnji pritisak mogao da ga natjera da ih se odrekne. Međutim, on je oportunista i pokazao je da umije da prilagodi taktiku kako bi ostvario svoje šire ambicije.
Početkom 2022. godine odustao je od kopnenog napada na Kijev kada je postalo jasno da on neće uspjeti. Kasnije je povukao Crnomorsku flotu dalje od ukrajinskih obala, nakon što je Kijev dokazao da može da potapa vrijedne ruske ratne brodove.
Ukrajina je 2022. godine takođe pristala na Crnomorsku inicijativu za žito, posredstvom Ujedinjenih nacija i Turske, pod pritiskom afričkih zemalja koje su se suočavale sa nestašicom žitarica. Taj sporazum je gotovo godinu dana omogućavao bezbjedan prolaz pošiljki žitarica iz ukrajinskih luka.
Za Putina to nisu bili gestovi dobre volje, već mere samoodržanja, osmišljene tako da unaprede njegov širi cilj — potčinjavanje Ukrajine.
Ako Sjedinjene Države i Evropa primjene odgovarajuću vrstu pritiska, nema razloga pretpostaviti da bi Putin unaprijed isključio mogućnost sličnog povlačenja, odnosno obustave napada na ukrajinsko civilno stanovništvo i ekonomsku infrastrukturu.
Još je vjerovatnije da bi vazdušno primirje smatrao korisnim ukoliko bi uvidio da Ukrajina postaje sve sposobnija da ozbiljno poremeti život u velikim ruskim gradovima. Kijev nesumnjivo želi da razvije takve kapacitete, što pokazuju i njegovi nedavni uspešni napadi na ruske centre za obradu podataka.
Naravno, postoji mogućnost da Putin, čak i suočen sa ovim novim troškovima, odbije da promeni stav. U tom slučaju, omogućavanje Ukrajini da gađa ruske lansere raketa i postrojenja odbrambene industrije, uz nastavak ekonomskog pritiska, biće još važnije za suprotstavljanje ruskoj eskalaciji.
To bi pomoglo da se smanji neposredni pritisak na ukrajinske gradove, jer bi Rusiji bilo teže da izvodi raketne napade, a istovremeno bi oslabilo ruske vojne kapacitete. Takav ishod bio bi koristan čak i ako ne bi doveo do ograničavanja vazdušnog rata u cjelini.
Paradoksalno, upravo prilagodljivost koja je omogućila mnoge Putinove uspjehe ostavlja Kijevu i Zapadu više prostora za manevrisanje nego što oni sami uviđaju.
Tramp, Zelenski i evropski lideri moraju da usklade svoje poteze tako da ublaže pritisak na ukrajinsku ekonomiju, a istovremeno pokažu sve veću spremnost da iskoriste ključne slabosti Rusije.
Tek tada bi Putin mogao da zaključi da mu se više isplati da promijeni taktiku – u ovom slučaju, pristankom na vazdušno primirje – nego da nastavi sadašnjim putem.
On to ne bi učinio zato što je odustao od svojih ciljeva, već zato što bi procijenio da će na taj način efikasnije ostvariti svoje šire ambicije.
Tokom tog perioda prilagođavanja Kijev i njegovi partneri dobili bi prijeko potrebno vrijeme da se konsoliduju, ojačaju odbranu i pripreme za narednu fazu sukoba.
Izvor: Foreign Affairs