Ekonomist

Morgan Hausel:“Psihologija novca“.

            Prevela: Mirjana Ivanji

            Izdavač:“Publik praktikum“, Beograd, 2020. godine

            Knjiga „Psihologija novca“ Morgana Hausela pisana je i doživjela svoje prvo izdanje u SAD u vrijeme buktanja opakog virusa korona. U tom trenutku svijet se našao u velikoj dilemi šta i kako dalje. Ljudi ne samo da su bili prinuđeni da se u opštem haosu i panici bore za svoj goli život nego su strahovali da ne izgube posao i način da prehrane svoje porodice. Nije mali broj onih koji se i pet godina poslije pandemije glasno pitaju da li je i u kojoj mjeri poredak koji pamtimo ranjen, narušen pa i sasvim uništen. To, možda, nije bila nikakva velika prekretnica istorije poput 1789. ili 1917. godine, ali svakako jeste onaj trenutak u kome se umni ljudi preispituju na koji način i u kakvim socijalnim okvirima se može nastaviti dalje.

            Upravo osjećaj upitanost nad sudbinom u teškim vremenima provejava na stranicama ove knjiga. Ali, njeno opšte obilježje, i to se mora naglasiti na samom početku, nije jedan široki plan velikih društvenih gibanja nego individualni tj. psihološki prikaz. Pojedinac je u centru pažnje. Njegove odluke, planovi, ali još više strahovi i podsvijest fenomeni su na koje Hausel pokušava da da odgovor. Knjiga zamišljena kao kombinacija lucidnih opažanja i praktičnih savjeta koji su mnogo više prijedlozi za razmišljanje i kritičkog sagledavanje nego imperativni zahtjevi čitaocu.

            Hausel je želio da predoči da je novac mnogo više psihološki nego ekonomski fenomen, iako je novac u ljudskoj istoriji ekonomska kategorija par exellence. Autor pokušava da dokaže da na fenomen novca treba da se gleda iz ugla ljudske psihe. Ekonomski parametri u knjizi ni na jednom mjestu nisu osporeni. Naprotiv, postoji čitav niz tabela, grafičkih prikaza, pozivanja na istorijske korelacije, procenata, procjena. Ali, Hausel nastoji da objasni ljudima kako ekonomija uporno ostaje „bezdušna“ odnosno da premalo pažnje posvećuje čovjeku.

            Kada čitamo ekonomske analize, ali i programe određenih državnih institucija i preduzeća konstantno se ponavlja floskula da je „čovjek naš najveći resurs“. Tu se, međutim, čovjek shvata kao kreativna osoba na čijim znanjima i vještinima opstaje svaki poredak. Na ljudskoj pameti se temelji svaki napredak. Svu tehnologiju izmislio je čovjek. Za sada nije izmišljena nijedna mašina koja će uraditi nešto novo što čovjek nije sam uradio ili projektovao.

            Ali, kada se kaže „čovjek“ Hausel ga ne shvata samo kao racionalno biće već zalazi u njegova emotivna stanja ne bi li nam dočarao njegovo ponašanje u vezi sa novcem. To ponašanje on je definisao upravo terminom „psihologija novca“, po čemu je i dao naziv svojoj knjizi koja spaja psihološko i ekonomsko. Hausel u startu odbacuje tezu da je čovjek 100% racionalno biće. Ovo, naravno, nije nikakav revolucionaran pomak za samu psihologiju koja je cjelokupno ljudsko ponašanje davno, još u svom klasičnom periodu podijelila na racionalno, emotivno i afektivno. Međutim, u ekonomiji i, posebno, u politikologiji nije takav slučaj. U istoriji američke politikologiji bilo je pokušaja da se, barem teorijski, definiše tzv. „racionalni birač“. To bi bio građanin koji procjenjuje koristi i štetu od svakog političkog procesa. Na kraju računice jednog racionalnog birača dobija se rezultanta koja opredjeljuje kome će on na sljedećim političkim izborima povjeriti glas. Naravno da je taj eksperiment skoro pa beskoristan jer na glas ljudi utiču emocije i razni socijalni faktori koji djeluju na sve njegove odluke pa i na političku.

            Ni u ekonomskoj sferi čovjek nije tako racionalan kao što nam se čini. Da jeste, nikada ne bismo imali kockare, gubitaše ili one koji permanentno troše više nego što imaju. Ljudi bi bili uspješni, nasmijani, jednom riječju srećni. Ali, tu dolazimo do činjenice da svjetska ekonomija, uprkos dostignućima ljudske misli, tehnološkom napretku i milenijumskom iskustvu nije iskorjenila ni glad, ni bijedu, ni korupciju, ni propadanje preduzeća. Čovjekove slabosti ispoljene su i u ekonomskom segmentu baš kao i na svim drugim poljima. Ekonomiju vode ljudi, a ljudi nisu sasvim racionalna bića i zbog toga griješe ili bi barem imaju potencijal da pogriješe na svakom koraku.

            Tu dolazimo i do druge fundamentalne tvrdnje ove knjige, a ona se kosi sa istorijskim principima racionalizma kao filozofskog pravca. Klasični francuski racionalisti tvrdili su da su svi ljudi na svijetu jednaki da zbog toga za njih  važe isti principi u ponašanju. Postoje samo dobri ljudi i delikventi. Prvi se ponašaju onako kako propisuje kodeks ponašanja, drugi su oni koji se od tog kodeksa udaljavaju. Sve kulture propisuju ista pravila dobrog ponašanja, ali su zato vidovi odstupanja od tog ponašanja kroz istoriju nebrojano raznovrsni.

            Konzervativna kritika racionalizma, posebno zastupljena u Velikoj Britaniji, pokazuje da možemo formulisati univerzalne etičke, pravne pa i ekonomske norme, ali moramo uvažiti i izvjesne kulturološke izuzetke. To što se neki ljudi generacijski, genetski, klasno, vjerski ili nacionalno razlikuju jedni od drugih ne znači da se udaljavaju od stepena opštosti kakvom su težili racionalisti, ali ukazuje na blage nijanse. Ako neko ima drugačiji način reagovanja na izvjesne fenomene u društvu od nas, to ne znači automatski da neko od nas nije u pravu i da je kažnjiv njegov način djelovanja.

            Hausel tvrdi upravo ovo. Proučavanje istorije ekonomije nije štetno, ali što se više u nju udubljujemo, shvatićemo da nam recepti iz prošlosti mogu malo koristiti za izazove sa kojima se suočavamo u savremenom dobu. Uzrok krize iz 2008. potpuno je različit od onoga što se desilo zbog korone 12 godina kasnija pa zato svjetskoj ekonomiji sada trebaju drugi lijekovi u odnosu na ono što je već sada pohranjeno u riznicu ljudske prošlosti. Umjesto generalnog iskustva, nataloženog u kolektivnoj svijesti, Hausel maksimalno ističe individualnu svijest. To u kom se stanju nalazi ekonomija jedne zemlje ili cijelog svijeta mnogo manje utiče na neku odluku pojedinca od toga kako se on u momentu osjeća. Čak i u najvećim krizama poput one 1929. godine postojali su primjeri veoma uspješnih ljudi koje opšti haos oko njih nije poremetio.

            Istina, postoje jaki kulturološki faktori koji utiču na svijest svakog pojedinca pošto niko od nas nije atomizovan i ne djeluje u socijalnom vakuumu. Istorijsko iskustvo stanovnika Novog Zelanda, čija privreda više decenija unazad ne zna za recesiju sasvim je drugačije od onoga što baštini Njemačka, u kojoj je strah od inflacije prenijet kao trauma prijethodnih naraštaja, stasalih u doba „velike depresije“ i Drugog svjetskog rata pa je zato nacionalni dug maksimalno ograničen i kao ustavna odredba u Osnovnom aktu. Formativne godine su u razvojnoj psihologiji najbitniji period, a isto tako se definišu i u psihologiji novca. Čovjek odrastao u izobilju ponaša se sasvim drugačije tokom cijelog života od onoga ko pamti krizne momente svoje porodice iz perioda svoje mladosti.

            Iako knjiga obiluje raznovrsnim primjerima u kojima se živopisno smjenjuju uspjesi i neuspjesi, strah, panika, ushićenje, rast zaduženja i patnja zbog nemogućnosti otplaćivanja dugova, upadljivo je da Hausel mnogo manje pažnje posvijećuje statističkim parametrima nego socijalnim trendovima. Sasvim na tragu teorije o imitaciji Gabrijela Tarda, Hausel nas dovodi do zaključka da je od ekonomskih pokazatelja mnogo bitniji trend. Ljudi oponašaju one koji su nosioci trendova i pored toga što im se jasno predočava da ih to vodi u gubitke.

            Kao klasičnu pozornicu velikih psiholoških igara oko novca autor vidi berzu. Najveći dio poglavlja i primjera skoncentrisan je na investicije, akcije, berzanske tokove i potrese u ovom svijetu. Vijesti koje nam svakodnevno dolaze predočavaju nam ljude koji brzo prolaze od euforije do potpunog emotivnog kolapsa. Berzanski poslovi, koliko dinamični i uzbudljivi, toliko su opasni po naše zdravlje. Hausel ide dalje pa pokušava da pronikne u objašnjenje fenomena uspjeha na berzi i njegovog naličja.

            Za njega je berza, u osnovi, psihološki fenomen zato što se akcije kreću u zavisnosti od ljudskih očekivanja. Kao adekvatan primjer koji potkrepljuje ovu tezu navedena je upravo 1929. godina. Berzansko poslovanje u SAD, kao epicentru eksplozije „velike depresije“, bilo je u to vrijeme i dalje veoma nerazvijeno. Utvrđeno je naučno da je krah berze ili dan koji je u istoriji zauvjek naznačen kao „crni petak“ direktno pogodio samo 2, 50% stanovništva. Međutim, tada je došlo do širenja straha da se sve uništava, a strah i panika učinila su da skoro svi ljudi izgube povjerenje u ekonomski sistem. To je onda postalo proročanstvo koje se samoispunjava. Ljudi su se plašili da se sve oko njih ne uruši, strah je širio nepovjerenje oko sebe, a upravo zbog tog nepovjerenja sve se zaista i srušilo brže nego što je iko očekivao.

            Slična se situacija dogodila i 2008. godine. Američko tržište nekretninama cvjetalo je u periodu od tri i po decenije, a najviše cijene stanova bile su upravo u prvoj polovini te kobne godine. Ljudi su kupovali nekretnine samo da bi ih preprodavali jer su cijene rasle iz dana u dan. Tako je stvoren „babl“, „balon“ ili „mjehur“. To je fenomen u kome se cijena nečega naglo naduvava i izdiže nesrazmjerno iznad realne. Problem nastane kada taj „balon“ pukne. A to se Amerikancima, a posljedično i cijelom svijetu desilo upravo 2008. godine. Najpre su propali hipotekarni krediti što je i logično jer su oni vezani za kupovinu novih nekretnita. Ali, kriza iz 2008. godine pokazuje da, kada kola krenu nizbrdo, jako je teško da se zaustave i da se odvoje zdravi sektori privrede od onih koje je zahvatila propast. Poslije propasti hipotekarnih kredita, banke su izgubile sredstva za plasiranje ostalih, a istovremeno su izgubile povjerenje na tržištu. Uslijedilo je usporavanje privrednih aktivnosti, gubljenje radnih mjesta i, kao posljedica svega, drastičan pad životnog standarda.

            Samo ova dva primjera dovoljna su ne samo da shvatimo način izlaganja Hausela u ovoj knjizi i da uvidimo psihološke osnove i domete ekonomskih procesa nego i da se zapitamo koji je odgovor na sve ove izazove? Kako čovjek da ostane ne samo priseban nego i ekonomski „iznad vode“ kada poplava krene da kulja svuda oko njega? Odgovor Hausela je da nema univerzalnog odgovora.

            Naprotiv, on je uporan u stavu da je svijet toliko šarenolik i da su ekonomski interesi antagonistički da svojim čitaocima permanentno savjetuje da ne gledaju na one koji im dijele univerzalne savjete. Sasvim u duhu dobre anglikanske škole humora i ironije Hausel daje ocjenu knjige „Inteligentni investitor“. Ova se knjiga u SAD prodavala kao veliki bestseler pošto je njen autor, Bendžamin Grejem, i sam poznat kao veoma uspješan investitor na tržištu. „Knjiga Bena Grejema prepuna je mudrosti, ali ne poznajem nikog ko se obogatio primjenjujući savjete iz nje“, duhovito je primjetio Hausel.

            „Kakva se filozofija bira, zavisi od toga ko je kakav čovjek“, zapisao je prije više od dva vijeka veliki njemački klasični filozof Johan Gotlib Fihte. Sužavajući polje ove maksime na onaj dio koji bi da nam dočara i objasni Hausel, mogli bismo reći da je osnovni postulat knjige „Psihologija novca“:“Kako se ponašamo prema novcu zavisi od toga u kakvoj smo poziciji u odnosu na novac“. Različito se ponašaju kratkoročni i dugoročni investitori, profiteri i gubitaši, bogataši i siromasi, poslodavci i zaposleni u njihovim preduzećima. Ono što nam Hausel otvoreno poručuje je:“Igraj svoju igru“. Onaj ko ide jednim putem, nije definisao i put drugog. On može doći svojim putem do svog cilja. Mi njegovim putem nećemo stići nigde.

            Posebnu pažnju Hausel je posvetio fenomenu cilja. Od vremena Aristotela naša zapadna filozofija unosi pojam svrhe kao jedan od ključnih za razumjevanje čovjekovog mišljenja i djelovanja. Ako uzmemo da je cilj svakog ko investira bogatstvo, onda se postavlja pitanje temeljnijeg određenja tog bogatstva. Kao duhovit navod možemo spomenuti opasku Dzozefa Kelera, autora čuvenog romana „Kvaka 22“ koji je na opažanje još poznatijeg pjesnika Kurta Vonegata da jedan invesitor za dan zaradi mnogo više od čitavog Kelerovog honorara rekao da „on možda ima mnogo, a nikada neće imati dovoljno“.

            Šta je to dovoljno da bismo se osjećali bogatim i srećnim? U duhu relativizacije, Hausel bi mogao da u svojoj knjizi odgovori kako nema univerzalnog odgovora na jedno ovako fundamentalno pitanje. Međutim, onda bi čitaoci sa razlogom mogli da mu uzvrate kontrapitanjem:“Ako nema univerzalnog odgovora je li čitanje stranica ove kniige uzaludno utrošeno vrijeme?“ Zato se autor poduhvatio odgovora na pitanje o bogatstvu i sreći.

            Za njega su bogatstvo i sreća raditi ono što volite, koliko volite i sa kim volite i sve to ako zauzvrat dobijate onoliku količinu novca koja vam omogućava pristojan život. Savjet nije toliko komplikovan, ali ukoliko vidimo koliko je ljudi u životu to postiglo, uprkos konstantnom rastu primanja, makar nominalno, dobićemo zastrašujuće mali procenat. Da li je to poraz civilizacije ili je, što bi Ivo Andrić rekao, „čovek uvek potrebit“, pitanje je koje prevazilazi okvire ove veoma duhovito napisane knjige.

            Hausel, inače, voli da se poduhvati okršaja sa optimizmom i pesimizmom pa tako na jednom mjestu kaže da „optimizam zvuči kao reklamna kampanja“, a „pesimizam kao neko ko može da nam pomogne“. Ali, istovremeno, on predočava čitaocima da su pesimističke prognoze i loši događaji, po pravilu, u istoriji ljudskog postojanja daleko duže upamćeni nego optimistička predskazanja. Ljudima je urezano da mnogo češće pamte traume nego euforije.

            Kada je riječ o samom ljudskom faktoru, Hausel je dobri stari predstavnik bihejviorističke škole, na kojoj počiva za ovih vijek i po američka psihologija. Bihejvioristi najviše polažu na ljudska reagovanja na spoljne nadražaje i na ljudsko ponašanje u različitim situacijama. Potpuno u duhu te psihološke tradicije, Hausel pristupa i fenomenu štednje koja je, svi bismo prvo pomislili na to, ekonomska kategorija.

            U ekonomiji štedimo da bismo sjutradan više imali, da bismo kupili ono što nam je prioritet, a sada nemamo dovoljno novca za to, da bismo penzijom osigurali svoju starost itd. Hausel, naravno, ne poriče osnovne motive štednje, ali objašnjava psihološki domen tog fenomena. Štednja je suzbijanja našeg „ega“. Uspjevamo da štedimo tako što pobjedimo sebe i svoje trenutne prohtjeve. Odričemo se nečega danas da bismo bili nagrađeni nečim nama mnogo značajnijim u predstojećem periodu. Borba za uštedu sredstava kod Hausela je temeljna i beskrajna borba sa svojim „egom“, borba plana protiv stihije.

            Kada bismo proširili ovu tezu, mogli bismo otići na kolektivnu štednu pa tako ne bismo preuzeli savremenu devizu koja propagandno itekako utiče na modele ljudskog ponašanja, a prema kojoj „hoćemo sve sada i odmah“. Čitav svijet danas nezamislivo troši resurse kao nikada do sada, a to nema više samo ekonomske nego i ekološke posljedice. Ali, ne bi bilo fer na ovom mjestu govoriti o tome pošto to nije tema Hauselove „Psihologije novca“. Ona je zamišljena kao gomila savjeta pojedincima, a ne institucijama i kolektivitetima.

            Na kraju knjige dat je istorijski kontekst. To nije neka koherentna istorija SAD, u kojima živi autor knjige, nego kratko pobrojani skup fenomena koji su, prema Hauselovom mišljenju, uticali na ponašanje većine Amerikanaca u poslednjih 100 godina. Tu se uočavaju dva perioda – poslijeratni koji je trajao otprilike do početka 70.godina XX vijeka i neoliberalni započet tada. Navedeno je nekoliko karakteristika i kolona statističkih podataka za koje postoji opšti konsenzus u teoriji da su zaista takve. A onda je autor izvukao zaključke za koje smatra da su bitni za materiju ove knjige.

            Amerikanci su bili kolektivno dosta zastrašeni „velikom depresijom“ i svjetskim sukobom u kome su učestvovali. Osnovno pitanje sa kojim se nacija suočila bilo je: šta će raditi ratni veterani kada se vrate svojim kućama i od čega će živjeti oni i njihove porodice? Ispostavilo se, međutim, da se američka privreda, izmorena modelom ratnog ekonomisanja, nije urušila nakon 1945. godine i da ni veterani ni ostali građani nisu trpjeli. Sasvim suprotno, došlo je do velikog uspona. Labave kamatne stope koje su omogućile finansiranje rata poslužile su kasnije za pokretanje novog investicionog ciklusa.

            Hausel primjećuje da nikada prije sredine prošlog vijeka u SAD novac i bogatstvo nisu ravnomjernije dijeljeni. Ljudi su napredovali, standard im je rastao, a najčešći kolektivni osjećaj u ekonomskom smislu u prve dvije i po poratne decenije bio je egalitarizam. Zanimljivo je da Pol Grejem smatra da je jedan od kulturoloških preduslova tog novog američkog egalitarizma bio brz prodor televizije na tržište. Sve više ljudi u isto vrijeme gledalo je jedinstveni televizijski program pa su se svi osjećali pripadnicima jedne zajednice.

            Ovaj se uzlet odvijao negdje do 1970. godine, a zatim je počeo da stagnira. Uzroci su bili višestruki. SAD su uvučene u bespoštedni rat u Vijetnamu. Naftna kriza poskupjela je cijene energenata. Nekoliko godina uzastopno ukazivali su na trend hroničnog povećanja nezaposlenosti. Inflacija se ponovo javila iznad kontrolisanog okvira. Kao i uvjek, Hausel je naglasio da su ljudski strahovi produbljivali domete kriza.

            Više od svega njega je zanimala svijest ljudi u određenom periodu ekonomske istorije pa je tako primjetio da su veoma bitni bili u tom vremenu pripadnici „bejbi-bum“ generacije koji su postajali punoljetni, dobijali pravo glasa, završavali škole i fakultete, i na kraju, dobijali poslove i zarade. Značajnije od svega, ova generacija rođena je poslije „velike depresije“ i najvećeg vojnog sukoba u istoriji. Ona nije pamtila loša vremena za SAD i zato se nije zadovoljavala onim što ima. Za nju je napredak ostvaren u vrijeme njihovog formatiranja nešto logično što se primalo „zdravo za gotovo“. Ovi ljudi jednostavno su htjeli više.

            Nasuprot dotadašnjem duhu egalitarizma, američko društvo je naglo skrenulo i prihvatilo model „slijediti drugoga“. Taj „drugi“ nije bio nikakav sartrovski „pakao“ nego neko ko je svojim investicijama diktirao tempo promjena. Po pravilu, taj „drugi“ bio je bogatiji i cijenjeniji u društvu. On je grabio naprijed, a ostali su ga pratili, koliko su mogli i stigli.

            Otvoren je put novom lancu zaduživanja američkih građana što je pospješilo rast ekonomije jer je kreditirana svaka vrsta investicija. Da biste školovali dijete gdje i bogatiji komšija od vas, morali ste da se zadužite. Da biste vozili auto barem približno dobar kao i on, morali ste da se zadužite. Slična bi situacija bila i kada biste riješili da zimujete ili ljetujete gdje i bogatiji ljudi od vas. Hausel primjećuje dva veoma bitna psihološka motiva koja se u takvom svijetu paralelno razvijaju: motiv sticanja i motiv zavisti prema drugima.

            Kasnija pobjeda Ronalda Regana na izborima za predsjednika SAD 1980. godine i prihvatanje neoliberalne doktrine uticali su na zamah ovakvog koncepta. Regan je povećanjem javne potrošnje intenzivirao ulaganja u američke vojne resurse što je dovelo do većeg zaduženja države. Takođe, odmicao je proces deregulacije u ekonomiji pa se do novca i profita dolazilo nikada lakše.

            Druga strana medalje ovakvih procesa vidi se u socijalnom raslojavanju. Podaci govore da su realni prihodi bogatijih slojeva društva u posljednjih 50 godina uvećani za 86% dok su siromašniji dobili svega 6% više nego što su imali prije pola vijeka. Onaj ko je imao, burdijeovski rečeno, „kulturnu dobru volju“ da prati najbogatije morao je da prizna na kraju dana da ne samo da u tome nije uspjeo nego da u samom startu nije imao nikakve šanse da to ostvari.

            Stvar sa politikom zaduživanja i deregulacije, u prvom redu, novčanih tokova, u SAD je eksplodirala 2008. godine. Međutim, za razliku od prijethodnih kriza koje su doživljavane kao istorijski „kameni-međaši“, za onu koja nas je zapljusnula 2008. godine nismo sigurni da li je ona svršetak nekih praksi, a još manje je li se iz nje nešto izrodilo. Sam Hausel kaže da je počeo da piše knjigu baveći se baš tom krizom i da je na kraju shvatio da „mi o njoj ni danas ništa ne znamo“.

            Ono što, međutim, pouzdano znamo, to je da se kriza proširila na gotovo čitav svijet. Krizu „naduvanog balona“, u Evropi je naslijedila kriza javnog duga, a iza nje je došla velika migrantska kriza da bismo danas brojali četvrtu godinu rata u Ukrajini. Globalno društvo je tako zapalo u ciklus kriza u kome jedna smjenjuje drugu bez konačnog rješenja na mnoga suštinska pitanja.

            Knjiga „Psihologija novca“ bavi se očekivanjima, strahovima, ushićenjima i, na prvom mjestu, poziciji pojedinca u ekonomiji. Ona pokušava da ga vrati suštinskoj tezi da ekonomija služi čovjeku umjesto čovjek ekonomiji. Takođe, njeno načelo je da svako treba razumno da pristupi svijetu oko sebe i da mu od apstraktnih ekonomskih parametara za ponašanje prema novcu bude bitnija njegova individualna situacija.

Ivan Ivanović

Jedan bihejvioristički pogled na ekonomiju

Home / Mišljenja & Analize / Jedan bihejvioristički pogled na ekonomiju