Na vijest o dolasku radnika iz Gane u Srbiju

Prijethodnih dana kao glavna tema u Srbiji iskristala se vijest o navodnom dogovoru Srbije i Gane prema kojoj će zvanični Beograd u narednom periodu da dobije 100.000 radnika iz te afričke zemlje. Iako je ministar inostranih poslova u Vladi Srbije Marko Đurić, za vrijeme čije posjete Akri je navodno postignut taj sporazum o dolasku radnika iz Gane, ubrzo demantovao tu informaciju, prepirke ne prestaju.

Javnost je navela više razloga zbog kojih strahuje od dolaska radne snage. Na prvom mjestu, riječ je o egzistencijalnom strahu. Taj se strah manifestuje na dvije ravni. Ekonomskoj i kulturološkoj. Sa druge strane, iako ih je manje, zastupnici ideje o tome da dolazak radnika iz Gane nije štetan, a može se ispostaviti kao koristan ostali su u velikoj manjini. Zašto je to tako?

Ekonomski strahovi podrazumjevaju, na prvom mjestu, instikt da se preživi. Drugim riječima u osnovi svakog ekonomskog straha je strah od gladi. Gladan se može ostati, ponajprije, tako što se ostane bez radnog mjesta i izvora prihoda za svoju i egzistenciju vlastite porodice. Osim toga, tu su i strahovi od pada cijene rada ili od poskupljenja osnovnih životnih namirnica ili od gubitka „krova nad glavom“ uslijed povećanja cijena na tržištu nekretnina.

Gotovo idealna meta za te strahove nalazi se u novoj radnoj snazi. I nije to fenomen samo Srbije. Nije čak fenomen ni zemalja u regionu koje su se od ranije suočile sa uvozom radne snage iz još nerazvijenijih dijelova svijeta. Dobar primjer tih tendencija danas je Hrvatska. Ovakve se stvari dešavaju posljednjih decenija širom svijeta. Snaga evropske desnice iz dana u dan je sve jača upravo iz činjenice da su lideri partija sa tom idejom dobro artikulisali strah i bijes radničke klase ka svojim kolegama koje su došle iz drugih država ili čak sa drugih kontinenata.

Prema riječima onih koji u ganskim radnicima vide opasnost po ekonomski položaj domaćih radnika u Srbiji, oni će doći da bi oborili ionako nezadovoljavajuću visinu zarada. Ovome u prilog ide teza da će radnik iz Gane u Srbiji biti ne samo jeftiniji poslodavcima po osnovu zarada u odnosu na domaćeg zaposlenog nego će raditi daleko ispod minimalne zarade. U raznim licitacijama negdje se navodilo da je minimalna zarada u toj velikoj afričkoj zemlji 300 evra, a negdje čak da je toliko prosječan prihod. Čak i da je to tačno, teza da će oni u Srbiji primati toliko nije realna pa čak ni moguća iz prostog razloga što je u Srbiji minimalna zarada oko 50.000 dinara i biće povećana za narednu godinu. Prema zakonu nijedan zaposleni u Srbiji ne može primati ispod onoga što je zakonom propisano. Uostalom, u bilo kojoj zemlji da se zaposlite, poštovaćete zakone te države, a ne one iz koje ste došli. U skladu sa tim, takođe, vama će sljedovati prava i slobode na osnovu zakona te države.

Ali, činjenica da će radnik iz Gane primati ne manje od 50.000 dinara ne otklanja u potpunosti strah domaćeg radno sposobnog stanovništva od pada njegovih zarada. U Srbiji je, prema evidencijama nadležnih službi i njihovoj metodologiji, zaposleno nešto više od 2,3 miliona radnika. Dolazak 100.000 osoba iz Gane sa odmah dobijenim poslom i to u jednom talasu značajan je pritisak na tržište radne snage. Posebno će se osjećati ugroženim oni čija pozicija u sistemu ni danas nije zavidna. Strani radnici mahom rade potplaćene poslove pa tako neće biti ravnomjerno raspoređeni u svim sektorima. Zato je u ovom domenu strah potpuno opravdano izražen.

Istina, ministar Đurić je u pravdanju povodom vijesti, koja je osvanula najprije u medijima iz Akre, a kasnije su je preuzela i neka domaća glasila, istakao da je Srbija postala zemlja koja je uposlila skoro sve svoje ljudske resurse i da je došao red da se uvozi radna snaga. Time je želio da potcrta ekspanzivni rast domaće privrede. Međutim, kada je riječ o dovođenju strane radne snage Đurić je nagovjestio da će se ona pažljivo selektirati kao i da će biti dovođena u kontrolisanoj količini i to samo u sektorima gdje je Srbija trenutno deficitarna. Državna kontrola uvoza radne snage trebalo bi da bude usaglašena sa potrebama tržišta radne snage kao i da obezbjeđuje njegovu relativnu stabilnost.

                        Egzistencijalni strah

Činjenica je da se Srbija u prijethodnih nekoliko godina već suočila sa uvozom radne snage, prevashodno u sektorima niskogradnje i saobraćaja. Recimo, auto-put koji spaja Preljinu i Pojate, poznatiji kao „Moravski koridor“ gradi američka firma Behtel, sa brojnim domaćim podizvođačima, ali i sa radnicima koji dolaze najviše sa prostora Jugozapadne Azije. U gradovima pored kojih prolazi ova izuzetno važna saobraćajnica zabilježen je rast cijena iznajmljenih stanova i soba upravo zbog dolaska novih (privremenih) stanovnika tih mjesta.

Još su uočljiviji vozači gradskog prijevoza u Beogradu. Oni dolaze najviše iz Južne Azije. Razlozi za ovakav uvoz radne snage svakom iole informisanom u ekonomska zbivanja u Srbiji su jasni. Naime, godinama unazad destimulisan je upis djece u zanatske škole pa je sve manje majstora. Osim manje školovanih za ta zanimanja, manje je i onih koji su se, ipak, odlučili da budu zidari, armirači, vozači i tome slično, ali su zbog boljih uslova rada sreću potražili u zemljama Zapadne Evrope ili čak Sjeverne Amerike. Srbija je bila prinuđena da uvozi radnike iz još siromašnijih država ne bi li održala sistem pošto niko ne bi mogao ni da gradi puteve ni da vozi autobuse.

Upravo je ovaj primjer dobar da bi se objasnilo koliko u pojedinim sektorima privrede radnici dovedeni kao uvozna radna snaga ne samo da ne ugrožavaju posao domaćih zaposlenih nego spasavaju sistem od potpunog kolapsa. Srbija će, prvi put u svojoj istoriji, u isto vrijeme postati i izvoznik i uvoznik radno sposobnog stanovništva. Ono što može da utješi njene stanovnike je činjenica nije jedina na svijetu. Naprotiv, skoro čitav region je ispred nje u tim tendencijama.

Najzad, u ekonomske rizike po stanovništvo Srbije može da se ubroji i poskupljenje stanarine. Zvanično, Srbija nema problem sa brojem nekretnina po glavi stanovnika. On iznosi jednu nekretninu na nešto više od jednog žitelja zemlje. Takođe, Srbija je depopulacijska zemlja iz razloga što je prirodni priraštaj u konstantnom padu više decenija unazad, a najmanje 60.000 ljudi godišnje trajno napusti zemlju u potrazi za boljim i ljepšim životom.

Ali, u praksi je stvar sa stambenim prostorom sasvim drugačija. Brojne nekretnine nasljeđe su umrlih predaka, nalaze se u zabačenim predjelima i uopšte nisu funkcionalne za stanovanje. Osim toga, zemlja se već odavno neravnomjerno naseljava pa je pritisak na tržište rada nesrazmjerno veći u velikim gradovima u odnosu na male sredine gdje posla za mnoga zanimanja skoro da uopšte i nema. Otuda su cijene stanova izuzetno skupe pa čak i nerealne. U Srbiji je prosječna zarada oko 800 eura dok se kirije u Beogradu kreću obavezno iznad polovine tih primanja.

Jedan od uzroka naglog porasta kirija jeste sukob u Ukrajini. Mnogo ruskih i ukrajinskih izbjeglica doselilo se u Srbiju. Time su podstakli poskupljenje stambenog prostora. Samim tim realan je strah ljudi da bi talas od 100.000 radnika iz Gane dodatno pospješio divljanje na tržištu stanova, bilo da je riječ o kupovini ili iznajmljivanju.

Dodajmo svemu pobrojanom i tezu da dolazi samo radno sposobno stanovništvo, uglavnom vitalni muškarci, odvojeni od svojih porodica. Oni će, po prirodi stvari, zarađivati novac u Srbiji i štedjeti kako bi što više poslali svojim familijama koje žive od njihovog rada u inostranstvu. Evidentiranjem ove tendencije želi se uputiti na činjenicu da će se novac zarađen u Srbiji trošiti van nje odnosno da će se kapital ovim putem odlivati iz Srbije. Tu se završava ekonomski dio strahova, a prelazi se na kulturološke.

Kao što rekosmo, u ekonomskom ponašanju ljudi osnovno je izbjeći smrt od gladi. Kada govorimo o kulturološkim fenomenima, tu je odavno već primjećeno da se mnoge stvari baziraju na strahu od drugog i drugačijeg. „Pakao, to su Drugi“, davno je formulisao poznati francuski filozof Žan-Pol Sartr. Objašnjavajući da je svaka ljudska egzistencija ograničena egzistencijom drugih, Sart je napomenuo da se „Drugog“ plašimo najviše zato što ne znamo ništa o njemu.

Sartrov stav potvrđuje iskustvo članica EU koje su se davno prije Srbije i regiona suočile sa novim radnicima. Ubjedljivo najveći otpor imigraciji nalazimo u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka odnosno u Poljskoj, Mađarskoj i istočnim dijelovima Njemačke. Ove države su godinama bile izolovane, a radnici su mahom emigrirali iz njih u bogatije regione. Danas imaju mnogo manje migranata u odnosu na zapadni dio kontinenta. Upravo zbog toga strah od migranata je prisutniji kod njih nego na Zapadu. Oni u migrantima vide nešto novo i nepoznato, a čovjek je u suštini konzervativno biće koje počiva na ustaljenim navikama i sve drugačije može da ga izbaci iz kognitivne ravnoteže.

Paradoksalno, u tome što je strah na istoku Evrope srazmjerno veći od iskustava Zapada nalazi se utjeha i povod za realno sagledavanje situacije sa migrantima. Čak i o nelegalnim migrantima daleko je manje medijskih natpisa ili negativnog mišljenja običnih ljudi u anketama na zapadu nego na istoku Evrope. Ako su migranti zaista toliko loši, onda bi strah od njih i odijum prema njima trebalo da bude daleko veći tamo gdje je praksa velikog uvoza radne snage zaživjela. Ovako, izgleda da su migranti vremenom uspjeli da probiju barijere i ublaže predrasude domaće populacije prema njima.

            Strah od drugih

Najekstremniji kritičari uvoza radne snage govore o drugačijoj kulturi koja je netolerantna prema našoj tradiciji i, uopšte, prema našem načinu života. Govori se da ljudi iz tih sredina imaju temeljno drugačije tumačenje braka, uzgoja djece, školovanja, radnih navika. Ovo je posebno zanimljivo kada se shvata odnos prema kriminalu pa se tako pojedinim grupama, u ovom slučaju afričkim migrantima, dodjeljuje natrposječna sklonost prema kriminalnim tendencijama.

Ni ovo nije ništa novo. Krajem XIX vijeka u evropskoj sociologiji bila je zastupljena teorija da su siromašne i marginalne grupe u prosjeku sklonije kriminalnim aktivnostima od bogatijih i srednje klase. Čak i da su podaci da su pripadnici kriminalnih organizacija potekli većinom iz siromašnijih slojeva društva, to ništa ne govori o njihovoj prirodi. Motivacija za nezakonite postupke može biti siromaštvo i onemogućenost da se do pristojnog života dođe legalnim putem. Tu onda nije riječ o psihološkoj prirodi izgrednika nego o socijalnim okolnostima. Uostalom, pomenuta teorija je napuštena u nauci o društvu prije više od jednog vijeka.

Kako se društvo razvijalo, nepoželjni za mejnstrim poglede su se mijenjali. U početku su to bili potplaćeni radnici, nezaposleni, siromašni, Romi, zatim pripadnici drugih nacija i vjera. Danas se Evropa, uprkos brojnim preprekama, koliko-toliko homogenizovala pa se obrazac da je druga kultura delikventna proširio na ljude koji nam dolaze sa drugih kontinenata. Intencija je ista. „Drugi“ je uvjek kriv zato što ne izgleda kao mi i pretpostavljamo da se ne ponaša kao mi, a čim nam nije identičan, pripisujemo mu sve negativno čega se sjetimo.

Protivnici migracije u Srbiji imaju veoma bogato iskustvo svojih kolega širom Evrope, a naročito u susjednim zemljama. U Hrvatskoj je ekstremna desnica najviše čuvena po tezi o tzv. „zamjeni stanovništva“. U tom konceptu koji nam objašnjavaju desničarske stranke poput Mosta, Domovinsko pokreta, novoosnovane stranke DOMINO ili Hrvatskih suverenista globalni centri moći, naravno neimenovani i nevidljivi, protjeruju Hrvate lošim uslovima rada u vlastitoj zemlji, a useljavaju ko zna kakve došljake ne bi li još više osiromašili državu u kojoj ih nastanjuju. Lokalne vlasti ovdje nisu viđene kao nosioci politike nego samo kao puki izvršioci neke „globalne agende“.

Naravno da je termin „zamjena stanovništva“ veoma lako postao prijemčiv u desničarskim krugovima u Srbiji, bez obzira na njihovu duboko izraženu surevnjivost prema Hrvatima i hrvatskom nacionalizmu. „Zamjena stanovništva“ je teza sa kojom ćemo se u narednom periodu sve češće susretati. Sličan je slučaj i sa strahom da će neki drugi, ekstremno reproduktivni, Srbiju naselili i demografski osvojiti. Taj će strah biti povezan sa dugim tendencijama niskog nataliteta u zemlji.

Suština sa stvarima za koje je realno očekivati da uslijede, a u vezi su sa novom radnom snagom u Srbiji da se tu ne pitaju previše ni stanovnici te zemlje ni oni koji će u nju doći. Povod za njihov dolazak nije nikakva „zamjena stanovništva“. Problem sa srpskom ekonomijom je u tome što je ona riješila problem nezaposlenosti svoje radne snage na dva načina – emigracijom i zapošljavanjem u nove pogone nastale stranim direktnim investicijama. Kao komparativna prednost za otvaranje tih pogona viđeni su geografski položaj Srbije i državne subvencije poslodavcima po radnom mjestu.

Negativna stvar u vezi sa ovim načinom razvitka, osim činjenice da se nijedna ekonomija nije razvila tako što je svoj rast pretežno bazirala na stranim direktnim investicijama, jeste da su to industrije koje ne traže upotrebu modernih tehnologija i što one ograničavaju rast. Srbija je došla do maksimalnog stadijuma ovog modela rasta. To znači da ili mora da pređe na viši stadijum, kao zemlja srednje razvijenosti, ili da gasi pogone u kojima ljudi više ne žele da rade u onoj mjeri u kojoj su željeli prije početka ovog investicionog ciklusa.

Da bi se riješio ovaj problem može se pribjeći gašenju fabrika ili uvozom radne snage koja će pristati na aktuelne uslove. To znači da će se dovoditi ljudi iz zemalja gdje srpske plate izgledaju izuzetno perspektivno. Ako neko misli da je moguće treće rješenje, odnosno očuvanje pogona uz povećanje plata onih koji su sada zaposleni njima, ili četvrto, u vidu otvaranja novih fabrika baziranih na savremenim tehnologijama, onda očigledno da ne poznaje logiku globalnog kapitala. Srbija je, kao što napomenusmo ranije, atraktivna stranim investicijama sve dok ima jeftine inpute za njih. Kada ti inputi poskupe, traži se druga destinacija.

Zbog svega toga dolazak nove radne snage u Srbiji, koji je neizostavan čak i u slučaju da je Đurićev demanti u vezi sa radnicima iz Gane tačan, nije nikakav produkt razmišljanja o nekakvoj „zamjeni stanovništva“ niti je udar na srpski nacionalni identitet u vidu promjene kulturne mape zemlje nego je „pojas za spasavanje“ aktuelnog koncepta razvitka ekonomije.

Ivan Ivanović