Iran sada ima sve podsticaje da juri ka nuklearnom proboju

Izrael i Sjedinjene Države su zadali teške udarce iranskoj nuklearnoj infrastrukturi. operacija “Uzdignuti lav“ i operacija “Ponoćni čekić“ su predstavljene kao precizni udari koji će zaustaviti nuklearni program Islamske Republike.

Ali šta god se bombardovanjima moglo taktički postići, rizikuje se da strateški propadnu, jer je Iran sada više nego ikad uvjeren da je nuklearno oružje jedini način da se odvrati buduća agresija i osigura opstanak režima.

Iran je jednom doveden za pregovarački sto pažljivo kalibrisanom kombinacijom pritiska i podsticaja. Uprkos svojim nesavršenostima, taj pristup je funkcionisao.

Godine 2015, dogovoren je Zajednički sveobuhvatni akcioni plan (JCPOA), pri čemu je Iran pristao da ograniči svoj nuklearni program u zamjenu za ublažavanje sankcija i druge ustupke.

Ali – na insistiranje Izraela i uprkos očiglednom poštovanju dogovorenog od strane Irana – Donald Tramp je napustio JCPOA tokom svog prvog predsjedničkog mandata, uništivši svako međusobno povjerenje koje je izgrađeno tokom 20 mjeseci mukotrpne diplomatije.

Sada, uprkos vođenju novih nuklearnih pregovora sa Iranom, SAD su se pridružile Izraelu u napuštanju strateškog strpljenja u korist povremene sile. Neki tvrde da je Iran izazvao napade obmanjujući međunarodnu zajednicu, podstičući regionalne sukobe i obogaćujući uranijum do nivoa daleko iznad onih potrebnih za bilo kakvu civilnu primjenu. To su legitimne žalbe.

Čak je i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), u izvještaju objavljenom neposredno prije početka izraelske kampanje, izrazila zabrinutost u vezi sa poštovanjem međunarodnih obaveza od strane Irana.

Zaista, u analizi ovog izvještaja koju je sproveo Institut za nauku i međunarodnu bezbjednost se tvrdi da „Iran može da pretvori svoje trenutne zalihe uranijuma obogaćenog 60 odsto u 233 kg (uranijuma za oružje) za tri nedjelje u postrojenju za obogaćivanje goriva Fordou (FFEP), dovoljno za devet nuklearnih bombi.“ Taj zaključak je vjerovatno zapalio vatru pod Trampovom administracijom.

Međutim, IAEA je takođe zaključila da „nema vjerodostojnih indikacija o tekućem, neprijavljenom strukturiranom nuklearnom programu“ u Iranu, dok je podvukla hitnu potrebu za postizanjem nuklearnog sporazuma.

„Iran“, upozorila je agencija, „jedina je država na svijetu koja nema nuklearno oružje i koja proizvodi i akumulira uranijum obogaćen do 60 odsto“, što je samo kratak tehnički korak od čistoće od 90 odsto, potrebne za materijal za proizvodnju oružja”.

Uprkos tome, donosioci odluka u SAD i Izraelu odobrili su napade na iranske nuklearne objekte u Fordu, Natancu i Isfahanu – objekte koji podliježu zaštitnim mjerama IAEA i koji su pod nadzorom u skladu sa iranskim obavezama iz Sporazuma o neširenju oružja (NPT). Time su razbili pravni i verifikacioni okvir koji postoji upravo da bi se spriječilo naoružavanje.

Pored potkopavanja autoriteta IAEA i njenog režima inspekcija, napadi su prekršili princip mirnodopske upotrebe nuklearne energije iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (Član IV) i međunarodno pravo, uključujući Povelju Ujedinjenih nacija.

SAD, nuklearna supersila sa istorijom katastrofalnih ratova usmjerenih na promjenu režima, i Izrael, tajna država sa nuklearnim oružjem koja odbija da potpiše Sporazum o neširenju nuklearnog oružja, time su poslali nedvosmislenu poruku: samo slabi poštuju pravila, a samo jaki su bezbjedni. U stvari, sve dok imate nuklearno oružje, možete kršiti međunarodno pravo po volji.

Ovo važi ne samo za velike sile, već i za manje države. Pakistan, na primer, njeguje prekogranični terorizam i izvozi posrednički rat nekažnjeno, preteći nuklearnom odmazdom svakome ko je pređe. Ovo predstavlja akutniju prjetnju regionalnom miru nego hipotetička bomba Irana, ali SAD ćute.

Ovo licemjerje je duboko ukorijenjeno. Na kraju krajeva, upravo su SAD pomagale i podržavale skrivenu težnju Pakistana za bombom. Tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, uzastopne američke administracije ignorisale su sve veće dokaze da Pakistan tajno obogaćuje uranijum i pravi nuklearno oružje – i nastavile su da usmjeravaju milijarde dolara pomoći zemlji. Rezultat je krhka država naoružana „islamskom bombom“.

Danas, kada je diplomatija iskliznula iz kolosjeka, inspekcije diskreditovane, prisila normalizovana, a dvostruki standardi prihvaćeni, koja su sredstva preostala da se Iran ubijedi da je ostajanje bez nuklearnog oružja mudro i strateški održivo?

Nakon višegodišnje debate o vrijednosti nuklearnog odvraćanja – gdje je vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei čak izdao vjerske edikte protiv nuklearnog oružja – iranski donosioci odluka će gotovo sigurno odlučiti da ne postoji drugi način da se zemlja zaštiti od napada.

Iran sada ima sve podsticaje da izađe – ili barem ograniči – okvir IAEA i da juri ka nuklearnom proboju. Baš kao što je Sadam Husein sakrio svoj nuklearni program nakon što je Izrael bombardovao irački reaktor Osirak 1981. godine, koji je nadzirala IAEA, Iran će vjerovatno odbaciti transparentnost i nadzor u korist tajnosti i dvosmislenosti. To ne bi bio neki dramatičan čin prkosa, već prije racionalan odgovor na ozbiljnu – čak i egzistencijalnu – prijetnju.

I nije samo Iran u pitanju. Ako moćne države mogu nekažnjeno bombardovati zaštićene nuklearne objekte, zašto bi se bilo koja zemlja oslanjala na globalni režim neširenja oružja? Svaka vlada koja želi da izbjegne sudbinu Sadamovog Iraka ili Libije Muamera el Gadafija (ili, štaviše, demokratske Ukrajine), nastojaće da se domogne bombe – ili barem da joj se dovoljno približi da drži protivnike u neizvjesnosti.

Jedini održivi put ka neširenju nuklearnog oružja jeste i uvek će biti diplomatija, a ne uništenje. Vojni udari mogu usporiti nuklearni program, ali ne mogu nametnuti dugoročna ograničenja – posebno kada ih sprovode sile koje krše upravo ona pravila koja tvrde da sprovode.

Na kraju krajeva, operacije „Uzdignuti lav“ i „Ponoćni čekić“ mogu se pamtiti ne kao preventivni udari protiv iranskog nuklearnog prodora, već kao katalizatori za njega.

Autor je profesor emeritus strateških studija u Centru za političko istraživanje sa sjedištem u Nju Delhiju i saradnik Akademije Robert Boš u Berlinu. Napisao je knjigu „Voda, mir i rat: Suočavanje sa globalnom krizom vode“ (Rowman & Littlefield, 2013).