Sudbinski izbor Donalda Trampa
Ko pobjeđuje kada zgazite osinjak? Izolacionističko krilo Republikanske stranke, uključujući ličnosti poput Stiva Banjona, smatra da je Donald Tramp upravo izveo geopolitički ekvivalent takvog gaženja. Lansirajući bombe na iranska nuklearna postrojenja u Fordou i drugdje — u suštini po nalogu Izraela — gospodin Tramp je napravio sudbinski izbor.
Šta god da bude iranski odgovor, spoljna politika SAD je sada usklađenija sa Izraelom nego ikada prije. Kao što je ranije napomenuto, Beniamin Netanjahu izgleda da vodi, dok Tramp juri da održi korak sa svojim navodno mlađim saveznikom. Sada, uprkos onome što je tvrdio godinama da će izbjegavati ratove i druge spoljnotrgovinske komplikacije, Tramp je upravo kockao svoj mandat na izuzetno agresivnom činu u Iranu. Kao što smo naveli u našem članku o Izraelu, američki je prvi predsjednik ikada koji je udario na nuklearne lokacije druge zemlje. Takođe, prvi je koji je očigledno stupio u savez sa Izraelom u napadu na protivnika.
Izolacionisti su upozoravali da bi uključivanje u sukob s Iranom bilo u principu pogrešno. Članovi drugačijeg tabora razumno su zabrinuti da će Kina, daleko veća prijetnja Americi na duži rok, postati jača od svega ovoga. Svaki dodatni američki satelit, general, diplomata, špijun, avion ili nosač aviona usredsređeni na Bliski istok predstavlja resurs koji nije dostupan u Pacifiku ili drugim djelovima Azije. Sa te perspektive, ovaj napad djeluje nerazumno Ali, potpune posljedice će biti jasne tek kada se pojave dokazi da li je Izrael bio u pravu kada je tvrdio da su Iranci na pragu proizvodnje nuklearnog oružja. Ja sam skeptičan u to, ne manje zato što se sjećam lažnih obavještajnih tvrdnji koje su Amerikance uvele u katastrofalan rat u Iraku 2003. godine.
Takođe je prerano da se zna da li su napadi Izraela i SAD, iako dramatični, odlučno odložili iranski nuklearni program. Jedno od rizika je da će iranski režim biti podstaknut da prati još bržu, ali sada potpuno skriveniju, putanju do pravljenja i upotrebe nuklearnog oružja. Iranski vođa, u stanju da se odupire i najtežim pritiscima, mogao bi smatrati da je gotovo svaka akcija opravdana ako im ona omogućava da stvore oružje kojim će odvratiti buduće napade. Dajem vrlo malo kredibiliteta Trampovoj tvrdnji od prošlog vikenda da su bombe „izbrisale“ iranski nuklearni program. Kao što smo pisali u našem članku o bunker-busterima, nije jasno da li su čak i američke velike bombe bile dovoljno snažne da prođu dovoljno duboko ispod zemlje u Fordou. Takođe, ne znamo da li je Iran, prije početka bombardovanja, već razasutim delovima svojih nuklearnih materijala na drugim lokacijama u zemlji.
Šta je sljedeće? Nadolazeći dani bi mogli biti veoma neizvjesni. Naš vođa tvrdi da bi administracija Trampa morala težiti da se sastane s Iranom za pregovaračkim stolom u nadi da će spriječiti mnogo razorniji rat. Čini mi se da SAD takođe moraju biti odlučnije u namjeri da ograniče neke od akcija svog mlađeg saveznika, Izraela. Gospodin Netanjahu sada važi za najmoćnijeg vojno aktera na Bliskom istoku. On je u posljednjih nekoliko godina vodio izuzetno agresivnu politiku, nanoseći ne samo poželjne poraze militantima i drugim neprijateljima u regionu, već i neophodnu nevolju očajnom stanovništvu u Gazi. Ovo je trenutak, stoga, da Amerikanci insistiraju na tome da Izrael povuče ruku i pokaže više humanitarne brige. To ne bi bilo samo ispravno, već i pametna strategija koja ima priliku da pridobije podršku u arapskom svijetu.
Prije nedjelju dana pitao sam vas da li očekujete da će Amerika biti uvučena u izraelske napade na Iran i zašto. Naš inbox je bio prepun — hvala vam na svim detaljnim i promišljenim porukama. Nažalost, imam prostora da spomenem tek mali dio. Neki od vas vide Izrael ne kao pokušaj da eliminiše nuklearnu prijetnju od Irana, već kao način da postane dominantna regionalna sila. Stefan Kentvel iz Australije predviđa da će Saudijska Arabija sada požuriti da „nabavi nuklearno oružje kako ne bi dozvolila Izraelu da previše proširi svoju ruku u budućnosti“. Robert Hant, bivši ambasador u Americi i stručnjak za Bliski istok koji je radio skoro šest decenija, sugeriše da Trampovi napori nikada nisu prvenstveno ili čak sekundarno bili usmereni na iranski nuklearni potencijal, jer bi, u suprotnom, podržao ranu pregovaračku inicijativu za zaustavljanje njegovog razvoja. Umjesto toga, vidi da Izrael želi „da eliminiše sve konkurente moći u regionu“.
Na kraju, Herzl Tobej, Izraelac koji navodi da ima „mnoge persijske prijatelje“, predlaže da bi naredni koraci mogli biti bliža saradnja i mir između naroda Irana i Izraela, ako samo Iranci i Izraelci mogu da promovišu svoje „demokratske i liberalne“ prirode. Herzl, nadam se da si u pravu, ali sumnjam da bi to zahtijevalo promjenu vlasti u obje zemlje.