Američki rat sa Iranom – šta dolazi poslije napada SAD-a?
Sjedinjene Države napale su Iran. Tek nekoliko dana nakon što je sugerisao da bi mogao odložiti bilo kakvu američku vojnu akciju na više nedjelja, predsjednik SAD Donald Tramp je 21. juna objavio da su američki avioni pogodili tri iranska nuklearna objekta, uključujući i duboko ukopani objekat u Fordou. Iranski zvaničnici su potvrdili da su napadi izvršeni. Iako je Tramp insistirao da su objekti “izbrisani”, ostaje nejasno kakvu štetu su ti napadi nanijeli.
Međutim, jasno je da je ovom američkom intervencijom rat koji je Izrael započeo prije više od nedjelju dana ušao u novu fazu. Događaji bi mogli da se razviju u nekoliko pravaca. Američki napad može zaista dovesti do iranske kapitulacije pod uslovima koji su pogodni za Izrael i Sjedinjene Države. Ali jednako ili čak i više vjerovatno je da će to uvesti SAD dublje u sukob sa duboko negativnim posljedicama. Iran će gotovo sigurno tražiti neku vrstu odmazde, možda napadom na obližnje američke baze i potencijalnim pogibijama američkih vojnika. To bi moglo dovesti do sve većeg zaoštravanja sukoba, sa razornim efektima za region i američkim uključivanjem u rat koji većina Amerikanaca ne želi.
ODGOVOR IRANA
Više od nedjelju dana nakon početka sukoba, Izrael je izbjegavao da napadne jedan od najvažnijih iranskih nuklearnih objekata u Fordou — objekat koji je, prije nego što je sukob počeo, imao dovoljno obogaćenog uranijuma i centrifuga za brzu proizvodnju materijala za više nuklearnih oružja. To nije bilo zato što Izrael nije želio da uništi Fordou, već zato što nije mogao. Taj objekat je ukopan toliko duboko pod zemljom da bi ga mogle uništiti samo bombe tipa “bunker-busting” (bombe za razbijanje podzemnih skloništa), koje SAD imaju, a Izrael ne. Svaka nada da se onemogući Iranu brzo pravljenje nuklearnog oružja zahtijevala je ili uništavanje Fordou ili postizanje dogovora u kojem bi Iran pristao na raspuštanje većeg dijela tog objekta. Na kraju, Tramp je postao nemiran od diplomatskih opcija i odlučio je da zatvori mogućnost brzog iranskog nuklearnog proboja tako što je ušao u sukob i bombardovao objekte u Fordou, Natanzu i Isfahanu.
Vašington je navodno naveo da je Teheranu poručio da će napadi označiti kraj američke uključenosti sve dok Iran ne uzvrati. Tramp vjerovatno želi da SAD prime umanjenu iransku osvetu i da pokušaju da ostanu izvan dubljeg uključivanja u sukob. Takva taktika bi mogla da funkcioniše, ali je izuzetno rizična.
U posljedicama ovog napada, najverovatniji odgovor Irana bi bio napad na američke baze na Arapskom poluostrvu ili u Iraku, baš kao što je Iran uzvratio 2020. godine nakon američkog napada koji je ubio iranskog vojnog lidera Kasema Solejmanija. Pod opsadom od strane dva moćna protivnika, iransko rukovodstvo bi moglo odlučiti da pokrene ograničen broj raketnih napada na američke baze, baš kao i 2020. godine. Ovaj odgovor bi svakako nosio rizik od pogibije Amerikanaca. Američke snage bi mogle da prođu uglavnom neokrznute, jer je verovatno već ranije prebačeno mnogo vojnika iz blizine Irana, dok su dodatno pojačane odbrambene mjere za odbranu od iranskog napada. Ako bi američke žrtve bile minimalne, Tramp bi mogao da ponovi strategiju iz 2020. i da SAD odlože dalje akcije.
Druga mogućnost je da Iran pokrene mnogo širi napad na američke snage u regionu, što bi moglo dovesti do velikih žrtava i uvlačenja SAD u dugotrajan sukob. Iransko rukovodstvo je, možda, naučilo lekciju iz Trampovih akcija u Jemenu ove godine, kada je eskalirao sukob protiv Huta, a zatim odustao nakon neuspjeha američkih napada. Upornost i agresivnost, razmišljali bi u Teheranu, jesu najbolji načini da se Tramp primora na povlačenje. Iako je Izrael značajno smanjio iranske kapacitete za dugotrajno lansiranje projektila, ostaje nejasno kakva je šteta nanijeta iranskom skladištu projektila kratkog dometa koji bi mogli da dosegnu američke baze u Bahreinu, Iraku, Kuvajtu, Katara, Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i drugde.
Iran će tražiti neku vrstu odmazde.
Neplanirane situacije i greške u računu mogle bi znatno pogoršati situaciju. Iran bi mogao pokušati da odgovori ograničenim brojem projektila, ali bi pri tome mogao slučajno ili namjerno upasti u „katastrofalni uspjeh“ — kada jedan projektil prođe kroz američku odbranu i izazove mnogo veću štetu nego što su iranske procjene, čime bi se SAD uvukle dublje u sukob.
Još jedna značajna iranska osveta je flota malih brodova, koja je teška za uništenje i koja bi mogla početi da postavlja mine u Hormuškom tjesnacu ili da pokušava samoubilačke napade na američke brodove. Takvi potezi mogli bi blokirati otprilike trećinu svjetske trgovine naftom, izazvati skok cijena i pokrenuti globalnu recesiju. Ako bi Iran krenuo tim putem, samo američka mornarica bi mogla ponovo otvoriti Hormuški tjesnac, što bi izazvalo veliki pomorski sukob, sa američkim brodovima i avionima u sukobu sa iranskim brodovima i obalnom odbranom.
Sigurno je da bi Iran razmišljao dvaput prije zatvaranja Hormuškog tjesnaca. Najveći gubici u takvoj situaciji bili bi za Kinu — najvećeg kupca gulf nafte — i same države Zaliva. Cio Iranov strateški pravac posljednjih godina bio je usmjeren na uspostavljanje boljih odnosa s Kinom i državama Zaliva, s ciljem da se izađe iz diplomatske izolacije. Napad na naftne transportne linije odveo bi Iran u potpuno izolaciju, zbog čega tržišta nafte i dalje procjenjuju da je vjerovatnoća takvog scenarija niska — povećanje cijena od 10 odsto od početka sukoba 13. juna već se smatra relativno niskim rizikom.
Potpuno je moguće da situacija nakon američkih udara ne eskalira. Iran bi mogao lansirati ograničen broj projektila, izazvavši možda minimalne ili nikakve žrtve. Tramp bi mogao odlučiti da prihvati iranske napade i time zaustavi lanac eskalacije, dok bi Izrael, zadovoljan ishodom, takođe zadržao uzdržanost. Međutim, mnogo zavisi od mudrosti i uzdržanosti Trampa, izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, iranskog vrhovnog vođe Ajatollaha Alija Khameneija i njihovih okruženja. A to, nažalost, ne daje naznake dobre budućnosti ni na kratki ni na duži rok.
PROBLEMI KOJI NAS ČEKAJU
Na duži rok, ishod odluke da se napadne Iran je vrlo neizvjestan. Vrlo je malo vjerovatno da će, kao što neki u Izraelu i SAD očekuju, ti napadi izazvati pad iranskog režima. Režim i dalje posjeduje oružje, a nema ni naznaka da će doći do kopnene invazije i rušenja Islamske Republike. To nije Sirija Bashara al-Asada, zemlja uništena i ispraznjena od deset godina građanskog rata prije nego što je režim pao u decembru 2024. godine. Čak i ako bi sukob i smrt mnogih visokih iranskih zvaničnika nekim čudom doveli do urušavanja režima, nestabilnost i nasilje koje bi uslijedile teško bi dovele do uspostavljanja demokratije i vjerovatno bi dovele do radikalnijeg rukovodstva ili opasnog vakuuma.
Najbolji scenario je da se, kroz unutrašnju političku borbu, pojave umjereniji glasovi unutar režima, poput iranskog predsjednika Masuda Pezeshkijana, bivšeg predsednika Hasana Rohanija i drugih reformističkih snaga, i da oni zaključе da Iran mora promijeniti kurs. Mogli bi insistirati da je nuklearni program i podrška proksijima širom Bliskog istoka skupa i pogrešna strategija, koja je donijela više bola nego koristi. Prihvatili bi dogovor sličan onom koji je Hezbolah prihvatio prošle jeseni — prekid vatre pod uslovima Izraela i SAD.
Ali Iran nije Hezbolah. To je zemlja od 90 miliona stanovnika. Njegova vlada će vjerovatno biti mnogo otpornija. Vjerovatniji scenario je sličan onom što se dogodilo Iraku posle Prvog Zalivskog rata: Iran će ostati sa oslabljenom, ali radikalizovanom vlašću, koja će biti neprijateljski nastrojena prema SAD i spremna na rizike.
U tom slučaju, Iran će sigurno pokušati da dođe do nuklearnog oružja. S obzirom na udarce već nanijete iranskom programu i dostupne resurse, nije jasno koliko će vremena biti potrebno. Sadam je u 1990-im godinama propustio da razvije bombu, iako irački nuklearni program tada nije imao ni približno isti nivo znanja i kapaciteta kao danas Iran. A s obzirom na to da Međunarodna agencija za atomsku energiju vjerovatno neće moći ponovo da pristupi Iranu i nadgleda razvoj nuklearnog naoružanja, moguće je da će iranski režim uskoro doći do nuklearnog oružja, za nekoliko godina. Sigurno je da će američka i izraelska obavještajna služba pažljivo pratiti dešavanja u bilo kojoj verziji postratnog Irana.
Ovi napadi najvjerovatnije neće dovesti do kolapsa režima.
Iran bi takođe mogao da traži druge načine odmazde, uključujući terorističke napade na američke objekte širom svijeta. To bi mogli biti ciljani atentati, poput onih koje su Iranci već pokušavali od ubistva Solejmanija ili kao što je Sadam pokušavao protiv predsjednika Džordža H. Busa posle Prvog Zalivskog rata.
Još jedna opasnost je da bi, sa sve očajnijim i radikalizovanijim režimom, sukob s Izraelom mogao da traje u nedogled. Kao što je to bilo u Gazi, Ukrajini i tokom prvog rata između Irana i Iraka, mnogo je lakše započeti rat nego ga završiti. Iranski projektili bi mogli svakog mjeseca ili čak svakog dana da se šalju u Izrael, a Izrael bi odgovarao vazdušnim napadima na Iran. SAD bi uglavnom ostale po strani, pružajući Izraelu odbrambenu podršku. Međutim, takav sukob bio bi užasan za civile koji bi se našli u sredini.
Za supermoć poput SAD, prijetnje od slabog Irana bi bile upravljive, ali bi morale da zahtijevaju mnogo vremena i resursa, uključujući vojne kapacitete i ulaganja u region koje bi inače bile usmjerene na druge teatre sukoba. Moguće su i sekundarne posljedice. Nakon Zalivskog rata, američko vojno prisustvo u regionu postalo je okosnica al-Qaide i razlog za napade 11. septembra.
Na kraju, ako sukob eskalira i SAD se ponovo nađu uvučene u sukob u regionu, odnosi sa Izraelom bi mogli da se drastično promijene. Nakon invazije na Irak, optužbe da je Izrael podstakao američku intervenciju bile su marginalne, ali ako se Amerika nađe u rizičnom i neuspješnom sukobu, javnost će opravdano okriviti Izrael. Već danas, na američkoj ljevici, ponašanje Izraela u Gazi je znatno smanjilo podršku za savez SAD i Izrael, a na desnici se vodi žustra rasprava o spoljnoj politici SAD, posebno u svjetlu sukoba oko podrške Izraelu i odluke o sukobu s Iranom, što je izazvalo žestoke polemike između komentatora poput Tuckera Carlsona i senatora Teda Kruza.
Šanse za uspjeh
Ovi napadi mogu i uspješno da se završe. U narednim danima ili nedjeljama, Iran bi mogao biti primoran da prihvati uslove koji su pogodni za Izrael i SAD, i sukob bi se mogao brzo završiti. Međutim, dosadašnje iskustvo sa američkim intervencijama u regionu i priroda sukoba kroz istoriju pokazuju da američko uključivanje nosi velike rizike. Najbolja i najtrajnija opcija od početka bila je diplomatska, koja bi verifikovano ograničila iranski nuklearni program. Nažalost, nakon ovih događaja, ta opcija je znatno manje vjerovatna.