UAE: između utopije iz vladinih obećanja i stvarnosti (I)

“Ujedinjeni Arapski Emirati su zaista izvanredno mjesto za svakoga ko ih je posjetio — primjer kako vizija, inovacije i zdrava ambicija zagledana u dugoročnu budućnost mogu da preobraze jednu zemlju.” – ovim riječima je premijer Milojko Spajić na društvenoj mreži X proslavio usvajanje Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između vlada Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

https://x.com/MickeySpajic/status/1929956397807984703

Koliko je ovaj neravnopravni sporazum, i na koje sve načine, štetan za Crnu Goru ukazali su mnogi, te stoga neće biti fokus ovog teksta, koji je primarno osvrt na tačnost premijerove izjave, odnosno na to da li su UAE zaista „primjer kako vizija, inovacije i zdrava ambicija zagledana u dugoročnu budućnost mogu da preobraze jednu zemlju“. Ovaj tekst konkretno baviće se u Crnoj Gori malo poznatim ekološkim posljedicama razvoja UAE, koje su nažalost imale i globalnog efekta.

Ekološki otisak UAE

Dovoljno je baciti pogled na dvije fotografije koje prate tekstualni dio premijerove objave pa da vam već izazove sumnje u „zdrave ambicije“ i kvalitet preporoda koji su UAE donijeli. Pomučićete se da i na jednoj od fotografija pronađete neko drvo među stotinama solitera, ali će vam zato odmah u oči upasti ekstremno zagađen vazduh. Štaviše, Dubai (koji je na fotografijama) nije rijedak posjetilac vrha liste najzagađenijih gradova u svijetu, i upravo njegov nesnosan miris možda je jedan od prvih utisaka  svakoga ko je posjetio ovo „izvanredno mjesto“.

Ujedinjeni Arapski Emirati godinama unazad važe za jednu od zemalja sa najvećim ekološkim otiskom (ecologic footprint) po glavi stanovnika na planeti. Ekološki otisak, kao indikator održivosti, mjeri količinu biološki produktivne površine potrebne da bi se zadovoljile potrebe jednog čovjeka za hranom, energijom, stanovanjem i apsorpcijom ugljen-dioksida (CO₂), izražen u globalnim hektarima po osobi. U poređenju s globalnim prosjekom i biokapacitetom planete, UAE su konstantno premašivale granice održive potrošnje.

Vrhunac ove neodrživosti desio se 2006. godine, kada su UAE prema podacima Global Footprint Network-a i WWF-ovog izvještaja Living Planet Report zvanično imale najveći ekološki otisak po glavi stanovnika u svijetu – čak oko 10,7 globalnih hektara po osobi. To je višestruko iznad globalnog prosjeka koji je tada iznosio približno 2,6 gha, dok je planetarna granica održivosti iznosila oko 1,8 gha. Drugim riječima, stanovnik UAE je trošio resurse kao da ima na raspolaganju više od šest planeta poput Zemlje. 

Uprkos naporima koje ulažu da se ovo stanje malo koriguje, UAE i dalje ostaju među deset zemalja sa najvećim ekološkim otiskom po glavi stanovnika. Promjene koje su uvedene, iako važne, još uvijek nisu dovoljne da kompenzuju istorijski visoku potrošnju resursa, naročito u kontekstu sve većih izazova koje donosi klimatska kriza. Time UAE ostaju paradigmatski primjer sukoba između brzog ekonomskog rasta i dugoročne ekološke održivosti.

Za ekstremno loš uticaj na životnu sredinu odgovorna je kombinacija više faktora. Prije svega, svakodnevni život u UAE je energetski intenzivan: široko rasprostranjena upotreba klima uređaja zbog ekstremnih temperatura, visoka zavisnost od privatnih automobila i velika potrošnja energije u luksuznim objektima znatno povećavaju ugljenični otisak. Takođe, velika zavisnost od desalinizacije morske vode za piće i industriju zahtijeva ogromne količine energije, koja se u UAE mahom dobija sagorijevanjem fosilnih goriva, čime dodatno raste emisija CO₂. Emisije ugljen-dioksida u određenim godinama prelazila je i 30 tona po glavi stanovnika, čime su UAE bile rame uz rame sa državama poput Katara i SAD-a, koje su poznate po visokoj potrošnji energije. Nije iznenađenje što je UAE u zadnjih par decenija bio čest primjer u globalnim izvještajima koji upozoravaju na neodržive obrasce potrošnje i rastući jaz između potrošnje i bio-kapaciteta.

Ipak, ono što prvo privlači pažnju jeste vazduh, a upravo je kvalitet vazduha u UAE jedan od najozbiljnijih ekoloških problema sa kojima se zemlja suočava. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i IQAir-a, UAE se redovno nalaze među državama sa najvišim prosječnim godišnjim koncentracijama finih čestica PM2.5, koje lako prodiru u pluća i krvotok. Godine 2023, Dubai je povremeno bio među deset najzagađenijih gradova na svijetu, sa dnevnim vrijednostima PM2.5 koje su prelazile 150 µg/m³ što višestruko premašuje preporučene granice WHO-a od 5 µg/m³. Primjera radi, ovaj nivo zagađenja dostižu i Pljevlja (koja niko ne uzima kao parametar „zdrave ambicije“ i „održivog razvoja“), ali u UAE nije odgovoran ugalj već fosilna goriva, odnosno naftni derivati. Prije svega, tu je drumski saobraćaj koji je zastupljen u velikom obimu zbog loše pokrivenosti javnog transporta i činjenice da zbog loše organizacije gradova i visokih temperatura gotovo ništa nije dostupno pješke (UAE nemaju zapadni koncept kakav je walkable city). Iako se vlasti trude da uvedu električne automobile u upotrebnu, ne pomaže činjenica da skoro sva električna energija takođe potiče iz sagorijevanja fosilnih goriva.

Devastacija obale i morskih ekosistema

Jednostavnije rečeno, UAE su primjer neodrživog razvoja. Ova zemlja gradi neuporedivo više urbanih kapaciteta nego što je u stanju da podrži bez drastične devastacije životne sredine. Upravo je ovaj pristup ono što „ekološku državu“  Crnu Goru treba najviše da brine, jer najavljena ulaganja biće upravo u urbani razvoj izuzetno kratke crnogorske obale, čiji su eko-sistemi drastično kompleksniji i osjetljiviji od onih pustinjskih sa kojim UAE imaju iskustva. 

U savremenoj eri urbanog razvoja, Emirati (a na prvom mjestu Dubai) su se pozicionirali kao globalni simbol arhitektonske ambicije, urbanističke inovacije i luksuza. Projekti poput Palm Jumeirah, Palm Jebel Ali i The World (upravo jedno od ovih struktura vidi se i na fotografijama premijera Spajića), masivna vještačka ostrva građena u Arapskom zalivu, predstavljaju fascinantne podvige inženjerske ambicije. Međutim, iza vizuelno spektakularne fasade ovih megastruktura krije se niz ozbiljnih i kompleksnih ekoloških posljedica koje su u velikoj mjeri potcijenjene ili sistematski potisnute iz javnog diskursa.

Najdirektniji negativan uticaj izgradnje vještačkih ostrva ogleda se u gubitku prirodnih staništa, prije svega koralnih grebena i uništenju morskog dna. Uprkos tvrdnjama investitora da nijedan koral nije bio pogođen, brojni nezavisni izvori procjenjuju da je između 7,5 i 11,25 km² koralnog grebena nepovratno uništeno. S obzirom na to da su korali osjetljivi organizmi koji predstavljaju temelj morskih ekosistema, njihovo nestajanje povlači čitav lanac biodiverzitetskih gubitaka, naročito kada se uzmu u obzir specifične hemijske i biološke potrebe koje ovi organizmi imaju za reprodukciju i kolonizaciju.

Jedna od ključnih posljedica gradnje ovih ostrva jeste povećana zamućenost mora, nastala uslijed intenzivnog iskopavanja, nasipanja i pomjeranja velikih količina sedimenta. Povećana zamućenost vode umanjuje količinu svjetlosti koja dopire do morskog dna, što direktno ugrožava fotosintetske organizme poput korala i morske trave. Sediment se taloži na grebenima i dnu, guši postojeće kolonije i sprečava prirodnu regeneraciju. Ova situacija je dodatno otežana izuzetno slabom prirodnom cirkulacijom u plitkim vodama oko Dubaija, gdje povišena temperatura mora i visoka salinitet dodatno uništavaju biološke sisteme. Ako se prisjetite onog preliminarnog kompjuterskog prikaza mogućih investicija na Velikoj plaži, sjetićete se da su planirani upravo ovakvi ekstremno invazivni građevinski projekti, koji ne samo da uključuju morsku obalu već i preusmjeravanje rijeke Bojane.

Tek nakon velike devastacije obalnog i podvodnog ekosistema na obalama Dubaija, kompanija Nakheel sprovela je niz eksperimenata sa vještačkim grebenima. Među testiranim modelima našli su se betonski oblici, potopljeni avioni, barže, piramidalne konstrukcije i tzv. Runde Reef strukture. Većina ovih pokušaja bila je neuspješna – mnoge konstrukcije su se prevrnule pod udarima šamalskih vjetrova ili nisu bile dovoljno stabilne za razvoj kompleksnih ekosistema. Drugim riječima, većina nanesene štete izgradnjom ovih megastruktura trajna je i nepopravljiva. Ipak, treba odati priznanje činjenici da su UAE svjesni grešaka, koje crnogorski zvaničnici ne vide i ne priznaju kada im se na njih skrene pažnja. Nije nužno napominjati da će napori koje UAE ulaže na reparaciju ekoloških propusta u svojoj zemlji izostati u Crnoj Gori gdje vlasti nisu u stanju ni da se obračunaju sa individualnim švercerima šljunka.

Kako to obično biva, ekološku devastaciju prati i gubitak onih finijih ljudskih aktivnosti koje su vezane za zdravu prirodnu sredinu. Ovaj konkretni slučaj doveo je do gubitka atraktivnih ronilačkih lokacija. Primjera radi, Emirates Diving Association je dokumentovala da je devet ronilačkih mjesta postalo neupotrebljivo ili ozbiljno ugroženo zbog smanjene vidljivosti, prisustva teške građevinske mehanizacije i smanjenja riblje populacije. Osim toga, zabilježeno je zagađenje obala sivkastim, muljevitim slojem nastalim vjerovatno iz podmorskog jaružanja, što je dodatno narušilo kvalitet i vizuelni izgled obalnog pojasa.

Treba naglasiti da su zvaničnici UAE tvrdili da će vještačka ostrva “poboljšati” prirodu, pozivajući se na širenje morske trave, prisustvo ptica ili rijetke pojave delfina, ali ovi elementi su prije izuzetak nego pravilo. Alge i trave koje su se naselile između kraka Palm Jumeirah, ne mogu nadomjestiti izgubljene funkcije koralnih grebena u pogledu biodiverziteta, zaštite obale i ribarstva, ali zbog povišene temperature i saliniteta mogu biti opasne po ljude.

Dakle, brza urbana ekspanzija UAE, pogotovo u domenu najambicioznijih obalnih projekata, nepopravljivo je narušio lokalni ekosistem, a gradovi koji su nastali toliko su energetski neodrživi da proizvode zagađenje koje ovu zemlju stavlja među prvih 10 u svijetu (od 200 država). Iako su sprovedeni određeni pokušaji restauracije i vještačke kompenzacije, naučni dokazi dosljedno pokazuju da negativni efekti prevazilaze koristi, naročito u smislu dugoročne održivosti morskih ekosistema. Vještačka ostrva su možda simbol ljudske dominacije nad prirodom, ali njihova cijena (izražena kroz gubitak kompleksnih morskih bića i staništa) ostaje visoka i u mnogim aspektima nepovratna.

Urbano zagađenje i upravljanje otpadom

Iako je ovdje veći fokus na urbanizaciji obale (iz prostog razloga što je to priroda najavljenih investicija za CG), ni zaleđe Emirata nije prošlo bez teških ekoloških posljedica rapidne urbanizacije. Jedna od pratećih negativnih posljedica je i eksplozivni porast količine otpada. Prema izvještajima Ministarstva za klimatske promjene i životnu sredinu UAE, Emirati godišnje proizvedu više od 6 miliona tona komunalnog čvrstog otpada, pri čemu značajan dio dolazi iz Dubaija i Abu Dabija. Prosječan stanovnik Dubaija proizvede više od 2,5 kilograma otpada dnevno – što je znatno iznad svjetskog prosjeka. Iako vlasti ulažu u tehnologije za reciklažu i energetsku obradu otpada, većina se i dalje odlaže na deponije, što stvara ozbiljne rizike po zdravlje ljudi i životnu sredinu, naročito zbog emisije metana i mogućeg zagađenja podzemnih voda. Sve su ovo problemi koja Crna Gora nije ni počela da rješava, a sa potencijalnim mega-gradilištem UAE investitora problem odlaganja otpada može se samo intezivirati.

Kako za ostatak svijeta tako i za UAE veliki problem pričinjava i plastika, na koju otpada 15% ukupne mase otpada u ovoj zemlji. Dugi niz godina, plastične kese i ambalaža bile su svakodnevica u trgovinama i restoranima, a značajan dio tog otpada završavao je u pustinjskim predjelima ili u vodama Persijskog zaliva. Tek 2023. godine, Dubai je uveo zabranu jednokratnih plastičnih kesa, dok je Abu Dabi to učinio godinu ranije, što predstavlja kasni, ali važan korak ka održivijem upravljanju otpadom. Uprkos tome, na nivou UAE manje od 20% otpada se reciklira. Primjera radi, Evropska unija zahtijeva od svojih članica da do 2025. dostignu makar 55% stepena reciklaže.

Ako se u obzir uzme sve do sada navedeno, neće čuditi da u UAE poseban problem predstavlja građevinski otpad, koji čini više od 60% ukupnog otpada u zemlji. Masivni građevinski projekti (od izgradnje vještačkih ostrva do luksuznih stambenih kompleksa i poslovnih zona) proizvode velike količine građevinskog šuta, kontaminiranih materijala i betonskog otpada. Iako regulative zahtijevaju razdvajanje i ponovnu upotrebu ovog otpada, njihova primjena je često slaba, što dovodi do nelegalnog odlaganja i degradacije zemljišta na rubovima urbanih zona.

Degradacija tla i dezertifikacija

Paralelno s urbanizacijom, UAE se suočava s ozbiljnom degradacijom tla i procesom dezertifikacije (desertification), koji dodatno ugrožava klimatski ranjivi ekosistem ove zemlje. Prema podacima Programa Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEP), čak 80% teritorije Emirata je izloženo srednjem do visokom riziku od degradacije tla. Uzroci su višestruki: od klimatskih ekstrema i izražene suše, do intenzivne gradnje, širenja infrastrukture i neselektivne eksploatacije zemljišta.

Jedan od najvidljivijih oblika ove degradacije jeste mehaničko oštećenje pustinjskih predjela uslijed turizma i rekreacije. Popularne aktivnosti poput vožnje džipova kroz dine, organizovanih safari tura i vojnih vježbi uništavaju površinski sloj tla, narušavaju prirodni vegetacijski pokrivač i ubrzavaju eroziju. Bez biljnog pokrivača, tlo brzo gubi sposobnost zadržavanja vlage, što dalje vodi ka formiranju prašinskih oluja (dust storm) sve češćem fenomenu u regiji.

Iako su Emirati pokrenuli brojne projekte ozelenjavanja i pošumljavanja, mnogi od njih se oslanjaju na neautohtone biljne vrste koje zahtijevaju velike količine desalinizovane vode za održavanje. Ovakvi napori, iako vizuelno impresivni, nisu ekološki održivi i ne doprinose obnovi prirodnih procesa u degradiranim područjima. Sadnja drveća poput akacija i palmi često stvara vještački pejzaž koji ne može da se izbori sa ekstremnim uslovima bez stalne ljudske intervencije. Kao posljedica toga, poljoprivreda u UAE ostaje izrazito neodrživa bez ogromnih ulaganja u navodnjavanje, vještačka đubriva i agrotehničke mjere. Širenje pustinjskih područja i smanjenje plodnog tla dodatno pojačavaju zavisnost zemlje od uvoza hrane, što predstavlja strateški i ekološki izazov za budućnost Emirata.

Iako u prvi mah ovi problemi mogu djelovati kao nešto što se tiče udaljenih pustinjskih predjela, činjenica je da veliki dio Crne Gore kreće upravo ovim stopama. Problem suše i dezertifikacije posebno je izražen u južnoj regiji gdje klimatske promjene, potpomognute urbanom devastacijom, uništavanjem šume kroz sječu i nesposobnost države da stane na kraj i najmanjem požaru, vode rapidnoj degradaciji zemljišta. Ako se ovome pridoda i činjenica da je nelegalna eksploatacija šljunka ugrozila glavno izvorište vode za primorje, postavlja se pitanje zašto bi iko pomislio da je jedan mega-građevinski projekat na primorju uopšte potreban toj regiji i Crnoj Gori.

Autor: Roberto Golović