DOGE: Prijeko potrebna inicijativa sa malom šansom za uspjeh

Iz Japana je 24. maja 2024 stigla tužna vijest, da popularni šiba-inu pas Kabosu više nije među živima. Iako je  Kabosu doživjela poznu starost od 18 godina i imala stotine hiljada pratilaca na Instagramu jedna njena fotografija zapravo je imala planetarnog odjeka u vidu čuvenog internet mima poznatog kao „Doge“. Upravo je Doge poslužio i kao nezvanična maskota i kao anagram za  DOGE,  Department of Government Efficiency (Odjeljenje za efikasnost uprave), koju je u januaru 2025. osnovala administracija američkog predsjednika Donalda Trampa i dala na upravu najbogatijem čovjeku svijeta, Elonu Masku. 29. maja 2025, nakon svega pola godine, Elon Mask je napustio američku administraciju iako DOGE nastavlja da operiše. Ovaj tekst će se pozabaviti time zašto je DOGE nužan za Sjedinjene Američke Države (SAD), sa kakvim se problemima suočava i koje su mu šanse za uspjehom.    

Zašto DOGE?

Javni dug jedan je od ključnih pokazatelja fiskalnog zdravlja zemlje. U trenutku pisanja ovog teksta ukupni javni dug SAD iznosi oko 36.9 biliona dolara (36 920 milijardi), od čega se približno 27 biliona odnosi na domaći i strani dug u vlasništvu javnosti, dok ostatak duguje savezna vlada sama sebi (tzv. „intragovernmental holdings“, poput trust fondova za socijalno osiguranje). Ukupan javni dug SAD trenutno iznosi oko 123–125% bruto domaćeg proizvoda (BDP-a).

Ovakav nivo zaduženja predstavlja drastičan rast u poređenju sa istorijskim prosjekom, koji se tokom druge polovine XX vijeka uglavnom kretao između 60% i 80% BDP-a. Posljednji put kada je dug u odnosu na BDP bio ovako visok bio je odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada je dostigao vrhunac od oko 119% BDP-a 1946. godine, kao posljedica ratne potrošnje. Nakon toga je decenijama opadao zahvaljujući ekonomskom rastu i fiskalnoj disciplini, sve do 1980-ih kada je ponovno počeo da raste.

SAD su posljednji put imale budžetski suficit (odnosno trošile iz budžeta manje nego što u njega stavljaju) 2001. godine, pod administracijom predsjednika Bila Klintona. U fiskalnoj 2000. godini suficit je iznosio oko 236 milijardi dolara, što je tada bilo oko 2% BDP-a. Taj višak bio je rezultat kombinacije snažnog ekonomskog rasta, fiskalne konsolidacije (smanjenje javne potrošnje) i povećanja poreskih prihoda. Međutim, nakon 2001. godine došlo je do više negativnih faktora, uključujući ratove u Iraku i Avganistanu, poreske olakšice, finansijsku krizu 2008, pandemiju COVID-19 i povećanje socijalnih rashoda, što je dovelo do stalnih budžetskih deficita.

U poređenju sa drugim zemljama, SAD spadaju među najzaduženije razvijene ekonomije kada se posmatra javni dug u odnosu na bruto domaći proizvod (BDP). Globalni prosjek varira u zavisnosti od grupe zemalja: u državama članicama OECD-a prosječan javni dug iznosi oko 90–100% BDP-a, dok je u Evropskoj uniji taj odnos približno 85–90%, iako evro-zona formalno preporučuje da dug ne prelazi 60% BDP-a prema Maastrichtskim kriterijumima. Zemlje u razvoju često imaju znatno niži nivo javnog duga u odnosu na BDP, ali se suočavaju s nepovoljnijim uslovima zaduživanja.

U pojedinačnim slučajevima, Japan prednjači sa oko 260% BDP-a duga, iako se najveći dio odnosi na domaće obveznice. Italija ima oko 140%, Francuska preko 110%, dok se Ujedinjeno Kraljevstvo kreće oko 100%. Njemačka je među fiskalno najdisciplinovanijim članicama G7, sa dugom oko 65% BDP-a. Kina formalno prikazuje dug od oko 80%, ali uz dodatne obaveze lokalnih vlasti i „sjenkastog“ bankarskog sektora, realan nivo može biti znatno viši. S druge strane, Rusija ima relativno nizak dug ispod 20%, iako je pod međunarodnim sankcijama i praktično isključena sa svjetskih finansijskih tržišta. U 2025. Crna Gora ima oko 65% dok Srbija ima oko 50%, iako ovi procenti u crnogorskom slučaju mogu navesti na pogrešan zaključak ako se ne uzme u obzir koliko je nestabilna ekonomija koja se oslanja samo na jednu privrednu granu (turizam) i koliko su javne finansije zavisne od spoljnog duga.

Uprkos svemu navedenom, SAD trenutno imaju poseban položaj koji im omogućava da neometano funkcionišu uprkos najvećem javnom dugu u svijetu,  procentu duga spram BDP-a i fiskalnom deficitu. SAD imaju jedinstvenu prednost u globalnom ekonomskom sistemu jer se zadužuju u sopstvenoj valuti, tj američkom dolaru (USD). Za razliku od zemalja poput Crne Gore, koja uprkos tome što trenutno ima odnos duga spram BDP oko 65%, ima puno više razloga za brigu je vezana za zajedničku valutu (euro) i zavisi od eksternih kreditora, SAD ne mogu bankrotirati u klasičnom smislu, jer uvijek imaju mogućnost da emituju dodatni novac kako bi servisirale svoj dug. Naravno, ova sposobnost „štampanja novca“ nosi sa sobom rizike, prije svega inflaciju i potencijalno slabljenje povjerenja u dolar, ali zasad ostaje ključna ekonomska prednost.

Pored toga, dolar je i dalje dominantna globalna rezervna valuta, koju centralne banke širom svijeta drže u svojim deviznim rezervama. Ova privilegija omogućava SAD da se zadužuju uz relativno niske kamatne stope i da imaju stalan pristup dubokom i likvidnom tržištu državnih obveznica. Međutim, u poslednjih nekoliko godina, naročito posle pandemije i rasta inflacije, kamatne stope su naglo porasle, što je značajno povećalo troškove servisiranja javnog duga. Već sada godišnji izdaci za kamate na dug prelaze 1 bilion dolara, što je više nego što federalni budžet izdvaja za cijelu nacionalnu odbranu. Kako se postojeće obveznice refinansiraju po višim kamatama, taj iznos će vjerovatno nastaviti da raste, čime se dodatno opterećuje budžet i sužava fiskalni manevarski prostor za druge prioritete, poput infrastrukture, obrazovanja i socijalnih programa. Ovo otvara ozbiljna pitanja o dugoročnoj održivosti javnih finansija SAD, uprkos njenom trenutnom privilegovanom položaju u svjetskoj ekonomiji.

Dakle, SAD trenutno nemaju hitnih problema zbog pretjeranog javnog duga, ali akcenat je na „trenutno“. Od svega navedenog postoji jedna još veća prednost koja nije direktno vezana za ekonomiju, a to je vojna moć SAD koja je bez premca na planeti. Uzmimo za primjer Grčku, koja je zbog ogromnog javnog duga bila prinuđena da prodaje pojedina ostrva na način na koji se danas vlada Crne Gore nada da će prodati djelove (daleko kraće) crnogorske obale. Da li bi se ovako nešto moglo desiti SAD? Trenutno ne, iz prostog razloga što niko nema mehanizam sile koji bi mogao primorati ovu zemlju da učini nešto slično. Ipak, sve je više ljudi u Vašingtonu svjesno da ovakvo stanje nije održivo, a i sama vojna sila koja trenutno daje imunitet SAD u odnosu na druge dužnike širom svijeta upravo je potkopana slabljenjem javnih finansija. Ukoliko se nešto ne preduzme nije pitanje hoće li doći do kraha, već kada će doći – u pravo iz ovog razloga oformljen DOGE.  

Da li je DOGE opravdao očekivanja?

Da li DOGE radi tačno ono za šta je oformljen? Da. Da li DOGE postiže očekivane rezultate? Uprkos tome što je ova vladina agencija tek u povoju moglo bi se sasvim izvjesno zaključiti da su najave bile suviše optimistične. Ipak, prije nego uđemo u šta DOGE nije postigao i zbog čega, napravimo kratak pregled onoga što jeste. Poređenja radi, možda bi trebalo imati u vidu da ukupni budžet Crne Gore za 2025. iznosi oko 4.5 milijardi dolara.

Dakle, DOGE je tokom 2025. godine sproveo niz velikih reformi sa ciljem da se eliminiše rasipanje novca poreskih obveznika i poveća efikasnost savezne administracije. Do sada je, prema objavama portparolke Karoline Leavit i samog odjeljenja, ušteđeno oko 170 milijardi dolara – što je približno 1 056 dolara po poreskom obvezniku.

Među prvim otkrićima ovog odjeljenja je i to da je za samo 76 dana nakon Trumpove izborne pobjede (a do preuzimanja vlasti od Bajdena), Ministarstvo energetike (DOE) dodijelilo čak 93 milijarde dolara organizacijama povezanim s Bajdenovim saveznicima – što je dvostruko više nego što je ukupno dodijeljeno u prethodnih 15 godina! Značajan dio tih sredstava otišao je novooformljenim organizacijama koje su nastale neposredno prije same dodjele sredstava, bez ikakvih prethodnih dostignuća ili rezultata koji bi opravdali tako velike iznose.

Sredstva američkih poreskih obveznika rasipala su se i pod plaštom humanosti kroz  Američku agenciju za međunarodni razvoj (USAID). Umesto da podstiče ekonomski razvoj u inostranstvu, ova agencija već decenijama ne služi svrsi i leglo je rasipništva, korupcije i lošeg upravljanja Prema podacima sa sajta USASpending.gov, američki poreski obveznici su u poslednjih nekoliko godina izdvojili ogromne sume za USAID: 37.5 milijardi dolara u fiskalnoj 2021, preko 47 milijardi u 2022, više od 50 milijardi u 2023, i skoro 44 milijarde u 2024. Do sada, u 2025. godini, već je potrošeno 22,5 milijardi, ali je Trampova administracija na inicijativu DOGE-a finansiranje privremeno obustavila.

Iako je ova obustava naišla na oštre kritike i tvrdnje da će izostanak američke pomoći maltene dovesti do pomora od gladi i zaraze širom planete, istina nije baš tako prosta. Studije pokazuju da USAID često ne ispunjava ni osnovne ciljeve. Izvještaj iz 2019. otkrio je da čak 43% projekata te agencije ostvaruje tek polovinu očekivanih rezultata. Ogromna birokratija, zavisnost od velikih ugovarača i nedostatak transparentnosti doveli su do toga da milioni, pa čak i milijarde dolara, nestaju bez konkretne kontrole ili koristi. USAID je često korišćen kao politički alat za usluge i pogodnosti (između ostalog i na Balkanu), a u brojnim izvještajima navode se primjeri zloupotreba i korupcije. Iako su prethodne administracije bile svjesne problema, jedino je Trampova pokazala političku volju da djeluje.

Koliko je raznovrstan, ali i zahtijevan, zadatak DOGE-a pokazuje i sledeći primjer rasipanja javnih sredstava. U okviru revizije softverskih licenci, otkriveno je da državne agencije često imaju više licenci nego zaposlenih, a mnoge licence nisu ni instalirane. Tako je, recimo, Poreska uprava (IRS) imala 3 000 licenci za Microsoft Visio, ali se koristilo samo 25. Slična situacija je zabeležena u GSA, gdje je bilo čak 37 000 WinZip licenci za 13.000 zaposlenih. U sektoru telefonije, Ministarstvo rada (DOL) imalo je 16 800 aktivnih linija, dok je korišćeno samo 4 000, što je dovelo do gašenja neiskorištenih linija i uštede od pola miliona dolara godišnje.

Takođe, DOGE je identifikovao 4.6 miliona aktivnih vladinih kreditnih kartica, od kojih je više od pola miliona već deaktivirano. Pored toga, otkriveno je da više od 12 miliona osoba u evidenciji Socijalnog osiguranja ima 120 ili više godina, te su ti zapisi označeni kao nevažeći, što je dio šire kampanje protiv prevara. Na polju ugovora i subvencija, otkazane su hiljade bespotrebnih i neefikasnih ugovora – samo u jednom navratu, ušteda je iznosila 908 miliona dolara otkazivanjem 120 ugovora. Među najkontroverznijim grantovima koji su ukinuti bili su oni za “analitičku podršku za zdravstvenu jednakost” i „DEI radionice“ (predavanja o inkluzivnosti). Ministarstvo odbrane je takođe otkazalo više milijardi dolara vrijedne konsultantske ugovore koji nisu doprinosili borbenoj spremnosti.

DOGE se takođe fokusirao na modernizaciju digitalne infrastrukture. Ustanovljeno je da savezna vlada ima preko 6 500 sajtova, od kojih mnogi nisu posjećeni ni deset puta mjesečno, a koštaju između 100.000 i 6 miliona dolara godišnje po sajtu. Revizijom je procojenjeno da se oko 20% sajtova može potpuno eliminisati.

Sve ove mjere (a i mnoge koje nisu pobrojane) dio su šire kampanje aktuelne administracije na čelu sa predsjednikom Donaldom Trampom da se državna potrošnja racionalizuje, eliminiše ideološki motivisano trošenje sredstava i ojača povjerenje građana u rad vlade. Međutim, količina ušteđenih sredstava za sada je daleko od projektovanih

Sa kojim preprekama se DOGE sreće?

Pred DOGE-om je mamutski zadatak da najzaduženiju zemlju svijeta vrati u domen racionalne potrošnje, zadatak koji bi bio težak i da su svi državni elementi spremni i voljni da u tome pripomognu. Nažalost, suprotno je slučaj. Tramp ne spominje slučajno „duboku državu“, sa problemima ove pojave suočio se i tokom prethodnog mandata, pa i među članovima svog kabineta. Iako sam termin asocira na neku zavjeru zapravo se radi o prilično jednostavnom i rasprostranjenom fenomenu koji se može naći i pod terminom „birokratska inercija“.

Naime, radi se o tome da državni organi i srodne institucije koje su obrazovane da vrše neki poseban vid zadatka za državu i društvo, vrlo brzo po osnivanju postaju cilj samima sebi, često radeći protiv interesa države. Iako se radi o većim interesima u SAD je ipak odrađeno suptilnije nego recimo u Crnoj Gori gdje trenutno svjedočimo birokratskoj inerciji Agencije za sprečavanje korupcije koja nikada nije ni pokušala da ozbiljno radi svoj posao, ali je zato dala sve od sebe da iz budžeta građanima (koji ne dobijaju apsolutno nikakvu uslugu za to što plaćaju) uzme što više sredstava kroz dodjele bonusa i beneficija. Tako dakle, državni organi kojima DOGE pokušava racionalizovati potrošnju i povećati efikasnost ne vide rečeni proces kao nešto od čega će građani koji plaćaju rad tih organa imati korist (a nesumnjivo hoće) već gledaju kao da im neko „vezuje ruke“ i „vadi novac iz džepa“. Prostije rečeno, najveći otpor efikasnosti državnih institucija je njihova inherentna želja da budu neefikasni.

U strahu da će i same doći pod lupu nadzornih institucija drugi državni organi, prije svega sudovi, često pružaju podršku neefikasnim i korumpiranim institucijama ne bi li same stvorile bafer zonu između sebe i kontrolnih mehanizama. Tako smo u Crnoj Gori imali dvije presude u korist bivše direktorice ASK-a u jednom danu, dok normalni građani na pravdu i presude čekaju godinama (da ih mnogi nikada i ne dočekaju). Nažalost, nije samo u Crnoj Gori slučaj da su sudovi brzi u odbrani interesa korumpiranih institucija i činovnika, a spori do granica nepokretnosti kada poreske obveznike treba štititi od samovolje, nesposobnosti i nepočinstava institucija koje plaćaju.   

Tako ne treba da čudi vijest da je jedanod federalnih sudija izdao je privremenu zabranu kojom se blokira plan Trampove administracije da značajno smanji broj zaposlenih i reorganizuje strukturu mnogih ključnih saveznih agencija na DOGE-ovu inicijativu. Sudija Suzan Ilston je u svojoj odluci naglasila da, iako predsjednici mogu postavljati političke prioritete, agencije ne mogu sprovoditi velike reorganizacije i otpuštanja u suprotnosti sa zakonskim obavezama koje im je odredio Kongres. Odluka privremeno zaustavlja sve dalje reforme dok traje sudski proces, pokrenut od strane sindikata državnih službenika, nekoliko saveznih država i gradova.

Trampova administracija je odmah uložila žalbu Apelacionom sudu 9. okruga i najavila da će tražiti ukidanje zabrane. Takođe je podnijela zahtjev Vrhovnom sudu SAD za hitnu suspenziju naredbe. U obrazloženju zahtjeva, američki državni advokat Džon Sauer tvrdi da bi zadržavanje zabrane praktično blokiralo cijeli izvršni aparat u sprovođenju politika smanjenja administracije, te narušilo izvršnu privilegiju predsjednika (koja u američkom pravnom sistemu ima snagu zakona).

Ipak, neuspjesi DOGE-a ne mogu se vezati samo za institucionalni otpor, jednim dijelom u pitanju je i neuspjeh rukovodstva. Da je zadatak pred DOGE-om daleko kompleksniji i ozbiljniji, a rešenja složenija, nego se to inicijalno očekivalo priznaje i njegov dojučerašnji vođa Elon Mask. Naime, Mask je pao u zamku mnogih laika kada je u pitanju upravljanje državom, a to je pretpostavka da ako je neko bio uspješan u nekoj drugoj profesiji (u Maskovom slučaju na tržištu) da će nužno naći uspjeh i u upravljanju državom. Stvari ne mogu biti dalje od istine, država u sebi sadrži sve druge sfere ljudskog djelovanja tako da za uspješno upravljanje bilo kim aspektom države potrebno je više truda, znanja i vještine, a ne manje, nego za rukovođenje privatnom kompanijom, pa bila ta kompanija Tesla a država Crna Gora.

Ima li DOGE budućnost?

Razlozi za Maskovo napuštanje DOGE-a su  višeslojni i ne u potpunosti vidljivi javnosti. Jedan od očiglednih razloga je i zapostavljanje privatnog poslovanja. Naime, Maskova kompanija u prvom kvartalu 2025. (dakle u periodu dok je Mask rukovodio DOGE-om) doživjela je pad profita od čak 71%. Jedan od razloga za ovo svakako leži u militantnom otporu ovoj kompaniji koju su pružile pristalice Demokratske partije. Budući da tesla proizvodi električna vozila, koja se uklapaju u zelenu agendu Demokrata i drugih ljevičara, nekada su glavni kupci Teslinih proizvoda bili upravo oni koji ih danas bojkotuju iz ideoloških razloga. Demokratska partija učinila je sve da svaki pokušaj DOGE-a da racionalizuje državnu potrošnju predstavi kao udar na siromašne, kako u Americi tako i širom svijeta, te maltene kao nehumani čin bezobzirne zlobe. Ovo je rezonovalo kod velikog broja njihovih pristalica koje nerijetko vandalizuju Teslina vozila, bez obzira što u procesu uništavaju privatnu imovinu i onih građana koji su ideološko možda na njihovoj strani, a sa Maskovim djelovanjem svakako nemaju ništa.  

Trenutno svjedočimo i javnoj svađi između Trampa i Maska koji je nezadovoljan novom poreskom politikom i odlukama administracije. Sa druge strane, Tramp nije pretjerano zadovoljan Maskovim rezultatima jer je obećano neuporedivo više od onoga što je postignuto. Za sada DOGE nastavlja da ulaže napore u racionalizaciju javne potrošnje, ali za dugoročne i osjetne rezultate biće potrebno vremena. SAD su posljednji put imale budžetski suficit prije četvrt vijeka; decenije rasipničkih ratova i politika ne mogu se nadoknaditi preko noći. Loše navike se stiču lako, a gube teško – naročito kada su oni koji ih praktikuju spremni na sve, od pravnog do fizičkog nasilja, samo da ne promijene svoj modus operandi. Ipak, ukoliko ova administracija nastavi sa naporima u tom pravcu, a naredna ne napravi zaokret u pogledu racionalizacije, SAD bi mogle opstati kao dominantna supersila na planeti. U suprotnom, zadovoljstvo neefikasnih službi potrajaće još neko vrijeme, sve do trenutka kada će zajedno sa ostatkom zemlje potonuti, kada ekonomski kolaps neminovno dođe.

Autor: Roberto Golović