Šta Crna Gora može da nauči od argentinskog „Ludaka“

Argentina je počela prethodnu godinu setom najradikalnijih rezova u javnoj potrošnji kakve je jedna mirnodopska zemlja prošla u modernoj ekonomskoj istoriji. Proces je bio bolan ali rezultati neporecivi. Nakon 123 godine Argentina je okončala fiskalni deficit (tj. po prvi put je imala više novca nego što troši). Na godišnjem nivou inflacija je u prosjeku pet puta manja nego prije reformi. Iz siromaštva je izašlo oko pet miliona stanovnika uprkos činjenici da je reforma uključivala otpuštanje desetina hiljada državnih službenika. Drugim riječima, radeći potpuno suprotno od onoga što trenutno radi crnogorsko rukovodstvo, Argentinci su uspjeli da preokrenu vijek propadanja svoje zemlje.

100 godina nestabilnosti i propadanja

Početkom XX vijeka Argentina je bila među najbogatijim državama svijeta – među prvih deset prema BDP-u po glavi stanovnika, višim čak nego u Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji. Danas je taj parametar niži nego u Crnoj Gori ili Srbiji, a jedva nešto viši nego u Albaniji ili Sjevernoj Makedoniji. Kako je došlo do toga?

Kada je početkom XIX vijeka Argentina stekla nezavisnost od španske krune, bila je to siromašna zemlja koja je jedva izdržavala sopstveno stanovništvo. Međutim, tokom 1860-ih, Argentina je počela da iskorištava svoj poljoprivredni potencijal kako bi snabdijevala industrijalizovane zemlje sjeverne hemisfere žitom, mesom i vunom. Kako je izvoz rastao, a s njim i prihodi, zemlja je počela rapidno da se razvija. Između ostalog, uslijedio je razvoj željeznice, putne infrastrukture i trgovačke mornarice.

Sami ovi infrastrukturni poduhvati otvorili su veliki broj radnih mjesta, kako za kvalifikovanu, tako i za nekvalifikovanu radnu snagu, koja je često dolazila upravo iz Evrope (pa i iz naših krajeva). Može se reći da je oko 1900. godine počelo zlatno doba argentinske ekonomije, što se ogleda i u naglom porastu broja stanovnika. Na popisu iz 1869. godine, Argentina je imala svega 1,8 miliona stanovnika, dok je, na primjer, samo u deceniji 1910-1920. taj broj porastao za 1,9 miliona. Tako je krajem 1920-ih Argentina bila ne samo bogatija već je imala i više stanovnika od Australije i Kanade.

Veliki ekonomski uspjeh Argentine privukao je investitore iz cijelog svijeta, što je dodatno doprinosilo bogaćenju zemlje, ali i njenoj zavisnosti od stranog kapitala. Predsjednik Hipolito Irigojen (Hipólito Yrigoyen), koji je predvodio zemlju tokom većeg dijela decenije 1920–1930, pokušao je zaštititi neke od strateških resursa zemlje osnivanjem nacionalnih kompanija, poput one za naftu – Yacimientos Petrolíferos Fiscales (1922). Ove kompanije postale su konkurenti stranim firmama koje su već poslovale u Argentini, ali do nacionalizacije nije došlo. Uprkos tome, strani investitori s podozrenjem su gledali na pokušaje argentinske vlade da zemlju učini ekonomski manje zavisnom od spoljnog kapitala. Sve je to bilo praćeno stvaranjem glomaznog i neefikasnog državnog aparata, izgrađenog prema klijentelističkom i nepotističkom modelu, koji nam je, nažalost, i u Crnoj Gori dobro poznat. Ono što se kod nas danas naziva „uhljebljivanjem“, u Argentini je bilo poznato kao el empleadismo – pojava koja će, nažalost, progoniti tu zemlju narednih stotinu godina.

Dakle, argentinski uspjeh ostvaren je tako što je zemlja otvorila svoje tržište ne samo za trgovinu, već i za strana ulaganja, u periodu kada su proizvodi koje je nudila bili traženi širom svijeta. Ipak, vrtoglavom usponu došao je kraj s izbijanjem Velike depresije 1929. godine. Globalna ekonomska kriza rezultirala je smanjenjem potražnje za relativno skupim proizvodima s drugog kraja planete, a nestao je i višak kapitala koji bi mogao završiti u Argentini u obliku stranih investicija. Istovremeno, vlasti su pokušale iskoristiti prethodni period blagostanja za smanjenje zavisnosti od stranog kapitala, ali u tome nisu bile dovoljno uspješne. Ono u čemu jesu bile uspješne jeste rasipanje velikih količina javnih sredstava na glomazni i neefikasni državni aparat – i to upravo u vrijeme najdublje ekonomske krize. Stoga ne treba da čudi što je manje od godinu dana nakon kolapsa berze 1929. godine vlast u Argentini preuzela vojna hunta.

Da hunta nije učinila ništa drugo do toga što je preuzela vlast, već je učinila dovoljno štete Argentini na međunarodnom planu jer je stvorila percepciju političke nestabilnosti – koja se lako stiče, a teško uklanja. I ova nestabilnost je nešto što će pratiti Argentinu tokom cijelog predstojećeg vijeka. Za sada, hunta je pokušala da nadoknadi pad uvoza domaće industrije kroz import-substituciju (ISI). Tako je došlo do tzv. razvoja industrije iz nužde.

Ipak, kako država nije bila u stanju da konsoliduje svoju potrošnju (a uhljebljivanje se samo nastavilo), bio joj je nužan upliv novca iz inostranstva. Tako je već 1933. došlo do Roca-Runciman sporazuma sa Velikom Britanijom, kojim Argentina dobija kvote za izvoz mesa, ali zauzvrat britanske kompanije dobijaju privilegovan položaj u argentinskoj ekonomiji. Ovako je jednim nepovoljnim bilateralnim sporazumom argentinska privreda potčinjena stranim investitorima  (od čega su korist imali samo pripadnici vladajuće elite i njima bliske oligarhije), a i ova zavisnost je nešto što će je na jedan ili drugi način proganjati u decenijama koje dolaze.

Nakon „sramne decenije“ (kako se ovaj period naziva u argentinskoj istoriografiji), uslijedio je još jedan prevrat 1943. godine. Među novim pučistima nalazio se i mladi oficir Huan Peron (Juan Perón), čiji će politički pravac – peronizam – ciklično dominirati argentinskom politikom sve do pred kraj 2023. godine. Drugi svjetski rat doveo je do toga da tradicionalni investitori u Argentinu preusmjere svoja sredstva na ratne potrebe. To je oslabilo dotadašnju vladajuću elitu, koja se oslanjala na strani kapital, i primoralo novu vlast da se dodatno posveti politici import-substitucije, razvijajući industriju usmjerenu na domaće, a ne izvozne potrebe.

Peronov model industrijalizacije, iako u početku djelotvoran u podsticanju rasta i zapošljavanja, postao je s vremenom izuzetno neefikasan, prebirokratizovan i centralizovan, čime je ozbiljno ograničena njegova dugoročna održivost. Država je preuzela vodeću ulogu ne samo kao regulator, već i kao direktan proizvođač i vlasnik sredstava za proizvodnju, što je dovelo do nastanka ogromnog javnog sektora. Industrijska preduzeća pod državnom kontrolom, poput IAME i nacionalizovanih energetskih firmi, često su funkcionisala bez tržišne logike, sa viškom zaposlenih, političkim zapošljavanjem, i slabim tehnološkim kapacitetima. Efikasnost je bila žrtvovana zarad socijalne stabilnosti i političke lojalnosti, što je dugoročno ugušilo inovaciju, produktivnost i konkurenciju.

Ukratko, argentinske poteškoće proteklih 100 godina nisu posljedica nedostatka resursa, već prije svega pogrešnih politika i lošeg upravljanja. Argentina služi kao upozorenje kako dosljedno loše političko odlučivanje može urušiti potencijal jedne resursima bogate zemlje. U vijeku za nama ova zemlja je išla putem političke nestabilnosti i ekonomskih lutanja. Česte smjene vlasti, državni udari i stalne oscilacije između autoritarnih i demokratskih režima uništile su kontinuitet u vođenju javne politike. Ekonomske strategije su se smjenjivale između liberalizacije i protekcionizma, što je stvorilo neučinkovit sistem i usporilo rast. Konstantno zaduživanje i hronična inflacija dodatno su narušili povjerenje građana u nacionalnu valutu, zbog čega su mnogi štednju počeli da čuvaju u stranim valutama.

Tako je Argentina za 100 godina promijenila pet valuta. Bankrotirala je 1951., 1982., 2001. i 2020., svaki put postajući sve manje poželjna destinacija za strano ulaganje, ali i razvojne kredite. Političke prevrate imala je 1943., 1955., 1962., 1966. i 1976., a da su demokratske smjene vlasti bile ništa manje turbulentne u pogledu ekonomske politike, samo doprinoseći percepciji nestabilnosti i nepredvidivosti. Jedna stvar koja jeste bila predvidiva jesu birokratizovanost i korupcija u glomaznom, skupom i neefikasnom javnom sektoru.

Činjenica je da su zemlje širom svijeta pokušavale načelno iste politike između kojih Argentina luta – ali rijetko sa tako lošim rezultatima. Neke su ostvarile uspjeh sa protekcionističkim mjerama, neke su ostvarile uspjeh sa slobodnim tržištem i stranim investicijama, ali niti jedna uspješna zemlja nije se mogla pohvaliti velikim stepenom korupcije, nepotizma i populizma koji je Argentina gajila do skoro, a Crna Gora baštini i dalje.

Šta se promijenilo?

U Argentini su se, kao i u mnogim drugim zemljama izbori dobijali na osnovu obećanja o očuvanju ili poboljšanju životnog standarda, ma koliko ta obećanja bila objektivno nerealna i fiskalno neodrživa. Barem je tako bilo sve do 2023. kada se na političkoj sceni pojavio potpuni autsajder Havijer Milej (Javier Gerardo Milei). Ovaj 54-godišnji ekonomista opisuje sebe kao libertarijanca i anarhokapitalistu, ali mu je javnost, zbog karakterističnog nastupa i govora bez filtera, nadjenula nadimak El Loco (Ludak).

Ono što je u njegovom pristupu bilo možda „najluđe“ jeste to što je u kampanji izgovorio bolnu istinu: „Nema novca. Ne postoji alternativa štednji i šok mjerama. To će imati negativan uticaj na privredu, zaposlenost, broj siromašnih i ekstremno siromašnih. Doći će do stagflacije, ali to neće biti mnogo drugačije od posljednjih 12 godina. (…) Ne postoji moguća alternativa štednji. Takođe, nema prostora za raspravu između šoka i postepenosti. Svi programi postepenog prilagođavanja završili su loše, dok su svi programi ekonomskog šoka – osim onog iz 1959. – bili uspješni.“

Drugim riječima, Milej je biračima poručio da je jedini put ka stvarnom i dugoročnom oporavku Argentine da zemlja počne trošiti manje nego što zarađuje – i to odmah. Uprkos predviđanjima, ova poruka je odjeknula među argentinskom populacijom, od koje je na dan izbora polovina živjela u siromaštvu. Za mnoge je stanje postalo toliko neizdrživo da su vladini podsticaji, javni izdaci i političke privilegije očigledno izgubili svaku vrijednost, zajedno s argentinskim pezosom.

Najavljeni rezovi doveli su do drastičnog smanjenja vlade, otpuštanja desetina hiljada državnih službenika i ukidanja privilegija u vidu smanjenja plata, broja službenih vozila i putovanja – koja najčešće nisu imala drugu svrhu osim nagrađivanja političkih lojalista sredstvima poreskih obveznika. Sam broj ministarstava smanjen je sa 18 na devet (od čega je jedno upravo ministarstvo koje se bavi smanjenjem uprave), poređenja radi vlada Crne Gore ima 26 ministarstava i sedam potpredsjednika vlade.

Istovremeno, ukinute su subvencije koje su najviše koristile najsiromašnijim slojevima stanovništva, poput one za električnu energiju, a smanjen je i broj korisnika socijalne pomoći. Primjera radi, subvencije za energente prelazile su i 3% BDP-a, pri čemu se očekivalo od (do granica iznemoglosti oporezovanog) privatnog sektora da nadomjesti državnu neproduktivnost. Da ukidanje ovakvih subvencija ipak vodi smanjenju broja siromašnih, razlog je drugi veliki fokus Havijera Mileja – efikasnost.

Izdaci za socijalnu pomoć jesu smanjeni ali su po prvi put sa pažnjom usmjeravani baš onamo gdje je potrebno. Istovremeno, smanjene su birokratske prepreke i porezi koji su obeshrabrivali građane da započnu sopstveni biznis, pa je tako veliki broj otpuštenih iz javnog sektora brzo pronašao svoje mjesto u privatnom sektoru, koji je po prvi put postao privlačniji od državnog posla. Koraci su bili u duhu Milejeve doktrine da su „ekonomska sloboda, ograničena uloga države i neograničeno poštovanje privatne svojine ključni su elementi za ekonomski rast“.

Efikasnost je prioritet i za one rijetke potrošače budžeta koji nisu umanjeni – vojsku i policiju. Milej je ocijenio da bi vojska, koja mimo ratova i prirodnih nepogoda ne doprinosi državi značajno, mogla preuzeti aktivnu ulogu u suzbijanju organizovanog kriminala. Zasigurno, dajući vojsci misiju na koju može da se fokusira, Milej je umanjio i mogućnost da iz puke dokolice odluče da bi bila dobra ideja izazvati jedan od onih vojnih udara po kojima je Argentina poznata. I sama policija igra ključnu ulogu u osiguravanju efikasnosti onoga što je preostalo od državnog aparata, kroz suzbijanje korupcije i kriminala (prije svega u svojim redovima).

Za razliku od svojih prethodnika, Milej je zabranio Centralnoj banci da štampa novu valutu za finansiranje budžetskog deficita, čime je zaustavio praksu koja je godinama doprinosila rastu inflacije. Ove mjere su dio šire strategije Milejeve vlade da smanji zavisnost od monetarne ekspanzije i poveća povjerenje investitora kroz fiskalnu disciplinu i liberalizaciju tržišta. Jedan od njegovih ciljeva jeste i dolarizacija argentinske ekonomije – odnosno zamjena argentinskog pezosa dolarom kao službenom valutom. Dolar se u velikoj mjeri već paralelno koristi sa pezosom, iako je potpuna zamjena valute daleko zbog nedovoljne količine dolara. Razlog koji Milej navodi jeste uklanjanje mogućnosti štampanja valute radi popunjavanja rupa u budžetu, budući da je upravo takvo ponašanje dovelo do toga da je Argentina često imala najgoru inflaciju u svijetu. (U Crnoj Gori srećom nemamo mogućnost štampanja valute, ali je inflacija izazvana naprasnim povećanjem plata kroz ukidanje doprinosa, što je samo po sebi stvorilo multimilionsku rupu u budžetu, koja će samo rasti.)

Zaključak

Šok-terapija Havijera Mileja dala je rezultate već nakon prvih mjeseci primjene. Kako je i predviđeno, prvi koraci su bili bolni. Ipak, čini se da je argentinsko stanovništvo ukazalo povjerenje šok-terapiji i uprkos inicijalnom padu kvaliteta života, nije pala i podrška za predsjednika Mileja, koji je i sam izrazio svoje iznenađenje ovakvim razvojem događaja. I zaista, gubitak podrške javnosti trenutno djeluje kao jedina potencijalna prepreka uspjehu šok-terapije. Fiskalna održivost i pad korupcije treba da potraju dovoljno dugo da pređu u naviku, da Argentini nije potreban „ludak“ i radikalne mjere da bi je vratile u normalnost. 

U zadnjih pola vijeka Argentina je doživjela makar pet kratkoročnih ekonomskih uspjeha, ali se svaki okončao još gorim padom. Štaviše, slobodno tržište takođe nije nikakva novost, budući da ga je oprobala vojna hunta 70-ih, Menei 90-ih, pa i Macri prije svega desetak godina. Uprkos tome svaki od navedenih sistema suočio se sa neuspjehom, pa makar samo na političkom polju i ubrzo je zamijenjen ljevičarskim populizmom, koji bi ubrzo poništio sve prethodne reforme. Moglo bi se reći da dio problema leži u demokratiji, pa i u samoj ljudskoj prirodi, gdje su ljudi spremni da glasaju onoga ko će im iz javne kase ponuditi više (pa čak i više od same količine novca u istoj toj kasi).  

 

Autor: Roberto Golović