Logika Trampovih tarifa i novi svjetski poredak

April 2025. ostaće upamćen po američkim carinskim tarifama koje su šokirale cijeli svijet, na onaj način na koji kiša iznenadi sve one koji nisu pratili vremensku prognozu iako je istu najavila sa stoprocentnom sigurnošću. Tramp je tokom cijele predsjedničke kampanje uporno ponavljao da je za njega „tarifa najljepša riječ u rečniku engleskog jezika“. Da se nije previše šalio pokazuje i to da je na mjesto predsjednika Savjeta ekonomskih savjetnika SAD postavio Stivena Mirana (Stephen Ira Miran), ekonomistu i autora Korisničkog vodiča za restruktuiranje svjetske ekonomije (A User’s Guide to Restructuring the Global Trading System) koji kao okosnicu svog plana ima upravo tarife.

Štaviše, carinske tarife su u opticaju već osam godina, budući da ih Tramp počeo uvoditi još tokom svog prvog mandata 2017. On je tada uveo tarife Kini na čelik, aluminijum, elektroniku, automobile i druge proizvode. Raniji poduhvat je propao jer je Kina jednostavno povećala izvoz u Vijetnam, Meksiko i druge zemlje kojima Vašington nije uveo carine, pa se uvoz jeftinih kineskih proizvoda u SAD nastavio preko posrednika. Tramp bi možda i tada posegao za ovakvim planom sveobuhvatnih globalnih carina da ga u tome nije omela pandemija korona-virusa. Ovoga puta carinskim tarifama, u većoj ili manjoj mjeri, zaprijećeno je cijelom svijetu, kako suparnicima, tako i saveznicima. Ima li logike u ovim prilično ekstremnim mjerama?  

Šta je Tramp želio da postigne tarifama?

47-i američki predsjednik uveo je globalne tarife u cilju restrukturiranja svjetskog ekonomskog sistema. Ovakva tvrdnja stvara više pitanja nego što daje odgovora, ali činjenica je da ovako ambiciozan projekat ima više od jednog cilja. Na prvom mjestu to je reindustrijalizacija SAD. Ovo je nešto što je Tramp i ranije želio da postigne, a proteklih nekoliko godina samo je potvrdilo opravdanost njegovih stremljenja u tom pogledu. Pandemija COVID-19 pokazala je osjetljivost globalne ekonomije i oslanjanje na tuđu proizvodnju i preduge lance snabdijevanja. Sličnu situaciju otkrio je i rat u Ukrajini, gdje cjelokupni NATO nije u stanju da industrijski nadiđe ratnu proizvodnju Rusije i njenih malobrojnih (ali proizvodno orjentisanih) saveznika. Zaključak je jasan – u trenucima krize zemlje se ne mogu oslanjati na tuđu proizvodnju.

Ponovno pokretanje industrijske proizvodnje, u sprezi sa umanjenjem vrijednosti dolara, za cilj ima da smanji američki spoljno-trgovinski deficit, ali i javni dug. Poslednji put kada su SAD imale trgovinski suficit (više izvozili nego uvozili) bilo je 1975. godine. Poslednji put kada su SAD imale budžetski suficit (višak u državnom budžetu) bilo je krajem 1990-ih, tokom administracije predsjednika Bila Klintona. Dakle u ovom vijeku SAD ni za trenutak nisu trošile onoliko koliko zarađuju, niti izvozile više od toga koliko uvoze. Zato možda ne čudi da je na dan 24. april 2025. ukupan javni dug SAD iznosio je $36,214,749,867,321; a vjerovatno još manje čudi zašto bi jedan američki predsjednik pokušao da preokrene ovakvu situaciju.

Zašto SAD ruše sistem koje su same uspostavile?

Deindustrijalizacija SAD desila se pod dva ekonomska sistema koje su uspostavile upravo SAD. Prvi je tzv bretonvudsovski sistem. On je uspostavljen Sporazumom iz Breton Vudsa (Bretton Woods Agreement) potpisanim u julu 1944, pred kraj Drugog svjetskog rata, između 44 savezničke zemlje. U načelu, cilj je bio stvaranje stabilnog i predvidivog međunarodnog monetarnog sistema koji bi pomogao posleratnoj obnovi i spriječio ekonomske krize poput one iz 1930-ih. Praktično, SAD su stremile da ekonomskim podsticajima i odbrambenim garancijama vežu što više zemalja za sebe, kako bi izbjegla rizik da se priključe sovjetskoj sferi uticaja. 

Ono što je dogovoreno u Breton Vudsu jeste da američke saveznice vežu svoju valutu za dolar, koji je sam bio vezan za zlato. Istovremeno, SAD su se obavezale da pomognu ovim zemljama (većinski razorenim ratom) da se obnove putem sredstava iz Maršalovog plana. Ne samo da bi američkim sredstvima ove zemlje stavile svoju industriju na noge, SAD su se obavezale da im omoguće pristup svom tržištu ukidanjem carina. Sa druge strane, od saveznica se nije očekivalo ukidanje carina već su im iste dozvoljene kao metod zaštite sopstvenog tržišta u osjetljivom trenutku povoja. Ništa manje bitan bio je i vojni aspekt sporazuma koji je podrazumijevao da savezničke zemlje dobiju američku zaštitu, ali i omoguće prisustvo američkih baza na svojoj teritoriji.

Bretonvudski sistem osigurao je Sjedinjenim Američkim Državama mjesto zapadnog hegemona u borbi protiv komunizma, a dolaru status najpoželjnije rezervne valute u svijetu. Istovremeno, jačanjem privreda svojih saveznika, SAD su sebi osigurale moćne trgovinske partnere, dovoljno bogate da mogu priuštiti američke izvozne proizvode. Upravo u tim aspektima, koji su uspostavili globalnu ulogu SAD-a, ležalo je i sjeme uništenja američke industrije. Naime, bogaćenje američkih saveznika vodilo je sve većoj potražnji za dolarom radi stvaranja deviznih rezervi, ali budući da je dolar bio vezan za zlato, kojega ima u ograničenim količinama, SAD su 1971. bile primorane ukinuti zlatnu potporu svojoj valuti kako bi mogle nastaviti štampati nove dolare.

Kriza koja je nastupila vodila je uspostavljanju neoliberalnog svjetskog poretka. Ovaj sistem, koji su 80-ih godina uspostavili američki predsjednik Ronald Regan i britanska premijerka Margaret Tačer, imao je za cilj na prvom mjestu smanjenje uloge države u ekonomiji (npr. ukidanje propisa u finansijskom sektoru, energetici, telekomunikacijama). U tu svrhu sprovedene su masovne privatizacije, u kojima su državne kompanije i servisi poput željeznice, telekomunikacija i elektroprivrede prešle u privatne ruke. Privatnim kompanijama smanjeni su porezi kako bi se inicirao rast ekonomije i ulaganje, a na globalnom nivou došlo je do smanjenja carinskih tarifa kako bi se podstakla slobodna trgovina.

Nakon pada Sovjetskog Saveza, Vašington nije samo dozvolio saveznicima da zadrže veće carinske tarife prema SAD-u nego što su Sjedinjene Države imale prema njima, već je to omogućio i drugim državama. Logika iza ove odluke bila je uvjerenje da će bogaćenje drugih zemalja na račun SAD-a voditi njihovom blagonaklonijem odnosu prema Americi, jačajući i šireći američku globalnu hegemoniju. Drugim riječima, SAD su se nadale da će, među ostalima, bivše zemlje istočnog bloka nakon Hladnog rata razviti prijateljske odnose sa SAD-om, slično kao što su to poslije Drugog svjetskog rata učinile Njemačka i Japan.

Širenje broja država s povlaštenim položajem u odnosu na SAD nije vodilo samo jačanju američke hegemonije, nego i dodatnom jačanju dolara. Potražnja za dolarom kao rezervnom valutom drastično je porasla, podižući mu cijenu i čineći Amerikance bogatijim. Istovremeno, to je prosječnog američkog radnika učinilo znatno skupljim, što je vodilo premještanju proizvodnih pogona u zemlje s jeftinijom radnom snagom. Neoliberalno insistiranje na uklanjanju barijera slobodnoj trgovini dodatno je olakšalo ovu tranziciju i ubrzalo deindustrijalizaciju SAD-a. Najveći šok u tom procesu nastupio je 2001. godine, kada se Kina priključila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO).

Dakle, dva poretka koja su uspostavila američku vojnu, ekonomsku i političku dominaciju na planeti pokazala su se kao neodrživa. Njihovo dugoročno očuvanje zahtijevalo je snažne i stabilne SAD, ali bi, da su ti sistemi opstali dovoljno dugo, upravo oni doveli do urušavanja američke moći. Deindustrijalizacija je postupno potkopavala proizvodnu bazu SAD-a, dok su nejednake carine dodatno produbljivale spoljnotrgovinski deficit, nastao kao posledica činjenice da SAD konstantno uvoze daleko više robe nego što izvoze. Trampova namjera jeste upravo da preokrene trend deindustrijalizacije i deficita, a da pritom ne naruši ono što je ostalo od američkog globalnog uticaja.

Mar-a-Lago sporazum i MAGA poredak

Konačno, vraćamo se na tarife. Novi svjetski ekonomski poredak, predložen u vidu Mar-a-lago sporazuma,  ne može se uspostaviti preko noći, a u svom tranzicionom periodu podrazumijeva nešto što Trampovi saradnici nazivaju „tarifnim šokom“ ili „tarifnim haosom“ – to je upravo period u kojem se svijet trenutno nalazi. Taj prelazni trenutak karakterišu pad berze, pad kupovne moći usljed rasta cijena proizvoda pogođenih tarifama i slični poremećaji. Ništa od toga ne zvuči ohrabrujuće, ali je nužno, predviđeno i privremeno.

Jedan od Trampovih ključnih ciljeva jeste uvođenje recipročnih carinskih tarifa – da druge zemlje ne primjenjuju više stope carinjenja na američke proizvode nego što SAD carine njihove. Ipak, umjesto da budu zasnovane na stvarnim tarifama i trgovinskim barijerama, inicijalno najavljene tarife bile su određene prema veličini bilateralnog trgovinskog deficita u robi. Drugim riječima, zemlje s većim suficitom u trgovini sa SAD suočile su se s višim tarifama, bez obzira na to kakvu stvarnu trgovinsku politiku vode.

Ove drastične mjere u suštini predstavljaju pregovaračku polugu. Slično se dogodilo i početkom Trampovog prvog mandata, kada je prijetio Kolumbiji i Meksiku uvođenjem tarifa ukoliko ne preuzmu nazad ilegalne migrante koje im SAD deportuju. Tada je sama prijetnja bila dovoljna da se postigne željeni efekat, a djeluje da je i sada tako.

Jedan od dodatnih ciljeva Trampove politike jeste slabljenje vrijednosti dolara u odnosu na druge valute, uz očuvanje njegovog statusa globalne rezervne valute. Drugim riječima, zemlje koje žele nastaviti da koriste dolar kao rezervnu valutu trebalo bi da pristanu na američke uslove – u protivnom, suočiće se s tarifama. Donald Tramp želi smanjiti vrijednost dolara kako bi povećao konkurentnost američkog izvoza, smanjio trgovinski deficit i podstakao reindustrijalizaciju. Jak dolar čini američke proizvode skupljima na svjetskom tržištu, što pogoduje uvozu, ali šteti domaćoj proizvodnji. Smatra se da slabiji dolar može privući investicije, otvoriti nova radna mjesta i uravnotežiti trgovinske odnose SAD-a sa zemljama koje ostvaruju višak u razmjeni.

Ovaj slijed događaja pogoduje planu reindustrijalizacije ali za sad ima loš uticaj na berzu, što je takođe nešto za šta Tramp i njegovi savjetnici previše ne mare (iako se to ne bi moglo reći za znatan dio njegovih donatora). Štaviše, većina Amerikanaca (oko 60%) nema nikakvog udjela u berzi. Na svjetskom nivou manje od 5% ljudi učestvuje na berzi pa bi se tako moglo reći da njen pad ne pogađa 95% čovječanstva. Time se potencijalno čak i smanjuju razlike između superbogatih i ostalih, umjesto da dolazi do masovnog osiromašenja (kako to pokušava predstaviti američka ljevica naklonjena anti-Tramp retorici). Čak i ako bi pad vrijednosti pojedinih kompanija doveo do otpuštanja, ta bi se otpuštanja u najvećoj mjeri desila van SAD – tamo gdje te kompanije koriste jeftinu radnu snagu. Upravo to je praksa koju Trampova administracija želi ograničiti, podsticanjem povratka proizvodnje u SAD.

Na koncu, Tramp želi ostvariti dva vrhovna cilja – osigurati bezbjednost SAD-a i poboljšati životni standard njenih građana kroz reindustrijalizaciju, smanjenje spoljnotrgovinskog deficita i javnog duga. To kani postići prijetnjama tarifama, garancijom bezbjednosti (koja ovoga puta nije besplatna) i smanjivanjem vrijednosti dolara, uz istovremeno očuvanje njegovog statusa rezervne valute. Šta će o tome misliti savezničke države i učesnici na berzi, za Trampovu administraciju je od sekundarnog značaja.

Šanse za uspjehom?

Novi svjetski poredak je neminovan budući da je stari počeo da se urušava već tokom Trampovog prvog mandata, što zbog carinskog rata što zbog šoka koji je pandemija ostavila na globalizovano svjetsko tržište.  Čak i ako Trampov naslednik pokuša opovrgnuti njegove odluke, konstelacija snaga u svijetu već je promijenjena. Svima je postalo jasno da je prošlo vrijeme besplatne američke zaštite i neobuzdane slobodne trgovine, ali i da je slijepo povjerenje u SAD bila greška. Amerika je možda i dalje u poziciji da diktira uređenje svijeta, ali prošla su vremena kada su ostale zemlje bile spremne to prihvatiti bez skepse.

Istovremeno, ne postoje garancije da će novi svjetski poredak biti upravo onakav kakav je Tramp zacrtao, niti da će se SAD reindustrijalizovati u onoj mjeri kako je zamišljeno. Tramp je već suspendovao većinu tarifa na određeno vrijeme, što su mnogi njegovi kritičari požurili proglasiti neuspjehom. Međutim, ono što im je promaklo jest činjenica da su desetine zemalja pohrlile pregovarati o tarifama i budućim trgovinskim odnosima – što je upravo ono što je Tramp želio postići, koristeći tarife kao polugu u diplomatskim odnosima. Uprkos uspjehu, ono što Trampova administracija možda nije najbolje promislila jest činjenica da je ogoljavanje diplomatije na otvorenu borbu za vlastiti interes poslalo signal saveznicima da im je pametnije okrenuti leđa SAD čim se ukaže bolja opcija.

Tarife usmjerene ka Kini su ostale, zajedno sa trgovinskim ratom – i upravo ovdje leži možda i najveća mana Trampovog poduhvata. Kina je autokratija, a u kriznim situacijama autokratije uvijek imaju prednost u odnosu na demokratije. Kineski predsjednik Si Đinping ne mora da brine o podršci glasača, te pad životnog standarda prouzrokovan carinskim ratom neće poljuljati politiku Pekinga. Istovremeno, pad američkog životnog standarda mogao bi postati upravo platforma na kojoj će budući kandidat pobijediti na izborima.

Za sada Tramp ima zavidnu podršku od 54%, što ukazuje na to da stanovništvo SAD vjeruje njegovim tvrdnjama da je pad standarda privremen i da predstavlja uvod u porast životnog standarda koji će donijeti reindustrijalizacija (za koju postoje indicije da bi se mogla, makar djelimično, ostvariti). Pad američke berze, iako prenaduvan od strane Trampovih protivnika (budući da i dalje nije ni blizu tako drastičan kao pojedini padovi u vrijeme Bajdenove administracije), ipak nije beznačajan. Budući da je američki sistem, poput mnogih (ako ne i svih) demokratija, dobrim dijelom zapravo oligarhijski – jer uspjeh u izbornoj trci u velikoj mjeri zavisi od donacija bogatih – ovo bi takođe moglo imati uticaja na budući sastav Bijele kuće.

Među idejama čiji uspjeh nije zagarantovan nalazi se i deprecijacija dolara. Veliki broj svjetskih privreda usporio je nakon pandemije, pa i one teže ka nižoj, a ne višoj vrijednosti svojih valuta u odnosu na dolar. SAD se mogu nadati uspjehu u ovom pogledu samo kod onih zemalja koje budu smatrale američku zaštitu dovoljno vrijednom kontraponudom. Međutim, budući da su SAD u poslednjih nekoliko godina napustile Avganistan i Ukrajinu, garancije Vašingtona više nijesu ono što su nekad bile. Istovremeno, carine na uvoz zapravo podižu vrijednost dolara – upravo to se dogodilo tokom prvog tarifnog rata između SAD-a i Kine, kada je dolar ojačao 14% u odnosu na juan. Zbog toga danas jedan broj ekonomista predlaže uvođenje fokusiranih tarifa, usmjerenih isključivo na bitne proizvode (poput baterija, elektronike i dronova) u čijoj proizvodnji SAD drastično zaostaju za Kinom. Ovo bi vodilo i fokusiranoj reindustrijalizaciji koja bi izbjegla da u SAD vrati neke prljavije industrije od manjeg značaja. 

Zaključno, Trampova trgovinska strategija ne može se posmatrati kao puka protekcionistička avantura, već kao pokušaj redefinisanja američke uloge u svijetu kroz ekonomsku snagu. Iako put ka reindustrijalizaciji nosi velike rizike, uključujući političke i međunarodne otpore, jasno je da povratak prethodnom globalnom poretku više nije ni moguć ni održiv. Budućnost će pokazati hoće li carine i slabiji dolar biti sredstva tranzicije ka stabilnijem sistemu ili tek faza u novom talasu globalnih previranja.

 

Autor: Roberto Golović