U 2025. godini, javni dug ostaje ključno pitanje za mnoge zemlje, dok vlade širom svijeta upravljaju fiskalnim izazovima u svjetlu pandemije, geopolitičke nestabilnosti i usporavanja ekonomije.
Ova infografika rangira zemlje prema omjeru duga i BDP-a – ključnom pokazatelju koji se koristi za procjenu koliki dug vlada ima u odnosu na veličinu svoje ekonomije. Podaci potiču iz aprilske edicije World Economic Outlook Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) za 2025. godinu.
Razvijene ekonomije se generalno suočavaju sa većim teretom javnog duga nego druge, sa prosječnim omjerom duga i BDP-a od 110%, u poređenju sa oko 74% u zemljama u razvoju i ekonomijama u nastajanju.
Sudan prednjači sa javnim dugom od 252% BDP-a, što je posljedica dugotrajnog sukoba i ozbiljnih ekonomskih problema. Ova afrička zemlja je 2023. godine preuzela vodeću poziciju od Japana po visini omjera duga i BDP-a – iste godine kada je izbio građanski rat u Sudanu.
Japan ima najveći teret duga među razvijenim državama, sa 235% BDP-a, a glavni uzroci su trajni fiskalni deficiti i starenje populacije. Uz Japan, Singapur (175%), Bahrein (141%) i Italija (137%) su među najzaduženijim razvijenim ekonomijama.
SAD takođe imaju visok omjer duga i BDP-a od 123%, što odražava godine deficitarne potrošnje i obimne stimulativne mjere kao odgovor na nedavne ekonomske krize, poput pandemije.
S druge strane, Njemačka ima najniži nivo javnog duga među zemljama G7, sa 65% BDP-a, a projekcije pokazuju da će taj procenat pasti na 58% do 2029. godine.
Visok nivo javnog duga obično je rezultat više faktora, uključujući agresivne monetarne politike, kvantitativno popuštanje, spor ili negativan ekonomski rast, i potrebe za javnom potrošnjom.
Omjer duga i BDP-a obično značajno raste nakon perioda recesije ili ekonomskih šokova, kao što su finansijska kriza iz 2008. i pandemija COVID-19, kada vlade koriste fiskalne stimulanse kako bi podstakle ekonomski oporavak.
Iako dug može biti koristan za ublažavanje posljedica ekonomskih padova, dugoročno, uporan i pretjeran dug nosi rizike. Među njima su sporiji ekonomski rast, deprecijacija valute i, u ekstremnim slučajevima, državni bankroti koji zahtijevaju pomoć MMF-a.
Međutim, neke zemlje poput Japana i SAD-a izdaju dug u vlastitim valutama i imaju veću fleksibilnost u njegovom upravljanju, uključujući mogućnost „štampanja“ novca. Ipak, čak se i te zemlje suočavaju sa rastućim troškovima kamata kako nivo duga raste.
Izvor: Bankar.me