Kina I Rusija se neće razdvojiti
Mane strategije “Obrnuti Kissinger”
Mnogi američki donosioci spoljnih politika teže da emuliraju diplomatsku sposobnost Henrija Kisindžera, posebno njegove kalkulacije nacionalnih interesa i geopolitičke strategije. Ključni primjer njegovog uspjeha bila je otvaranje SAD prema Kini 1972. godine. Kako se svijet suočava sa ponovnim usponom konkurencije velikih sila, trenutni američki donosioci politika razmatraju pristup “obrnuti Kisindžer”: jačanje veza s Rusijom kako bi se suprotstavili rastućoj Kini. Ova ideja je dobila na značaju kroz rad iz 2021. godine koji je objavio Atlantic Council, a u kojem se predlaže da se Washington “rebalansira” u odnosima s Rusijom kako bi se spriječilo dublje povezivanje Moskve i Pekinga.
Administracija Donalda Trampa djelovala je receptivno prema ovoj strategiji, a državni sekretar Marko Rubio je sugerisao potrebu za angažovanjem u odnosima sa Rusijom. Ovaj pristup se gleda kao racionalno opravdanje za Trampovo zbližavanje s Putinom, iako je američko mišljenje o Putinu pretežno negativno.
Na površini, povlačenje Rusije od Kine djeluje kao korisna ideja, ali je stvarnost znatno složenija. Istorijska analogija s Hladnim ratom je manjkava; u 1970-im, SAD su iskoristile postojeći kinesko-sovjetski raskol, koji danas ne postoji. Trenutno, Peking i Moskva dijele strateško partnerstvo, oboje gledajući na SAD kao na svoju primarnu prijetnju i saradjujući na osnovu zajedničkih autoritarnih vrijednosti.
Putin nema motivaciju da se okrene prema SAD, jer Kina pruža ključnu podršku ruskoj ekonomiji i odbrani. Potencijalno pomirenje između SAD i Rusije donijelo bi minimalne koristi, dok bi ugrozilo američke interese, rizikujući da se udalji od evropskih saveznika koji skeptično gledaju na saradnju s Rusijom. Važno je napomenuti da Rusija nudi značajno manje vojnih i ekonomskih snaga od NATO-a ili Evropske unije, što čini težnju za takvim čudnim savezom nepraktičnom.
Motivacije za Nixonovo angažovanje s Kinom se drastično razlikuju od današnjih percepcija. Nixon je tražio pomirenje s Kinom u vrijeme kada je Maoova vlast bila izolovana i suočena sa značajnim unutrašnjim problemima. Nasuprot tome, Rusija i Kina su trenutno ujedinjene zajedničkim ciljem suprotstavljanja američkom uticaju, uspostavivši bliske ekonomske i vojne veze. U 2023. godini, bilateralna trgovina između ove dvije zemlje naglo je porasla, jer je Rusija postala sve zavisnija od kineskog tržišta nakon invazije na Ukrajinu.
Trampova spoljna politika dodatno je zakomplikovala američke odnose s tradicionalnim saveznicima. Njegovi pokušaji zbližavanja s Moskvom, uključujući deprioritizaciju članstva Ukrajine u NATO-u, oslabila su američku poziciju među saveznicima.
Putin strateški iskorišćava Trampovu želju za poboljšanjem odnosa, očekujući da bi se američki ustupci mogli izvući bez namjere da preispita svoje angažovanje s Kinom.
Štaviše, za Putina, održavanje strateškog partnerstva s Kinom nadmašuje sve potencijalne koristi od povezivanja sa SAD. Ruski lider, uzimajući u obzir da će Tramp biti predsjednik samo četiri godine u poređenju s Xi-jem koji može vladati decenijama, vjerovatno neće žrtvovati svoje odnose s Kinom za neizvjesnu podršku SAD. Istorijska praksa sugeriše da pragmatično ponašanje između Rusije i SAD-a ne bi dovelo do suštinske saradnje.
Zaključno, pokušaj ostvarivanja strategije “obrnuti Kisindžer” nije samo nerazuman, već i moralno upitan. Pokušavajući da približi Rusiju SAD-u, donosioci politika rizikuju da ojačaju Putinovu moć u globalnoj geopolitičkoj dinamici, dok istovremeno odobravaju njegovu autoritarnu vladavinu. Prihvatanje takve strategije ne opravdava ograničene koristi koje bi mogle proizaći iz korišćenja njega kao protivteže Kini. Što prije donosioci spoljnih politika SAD shvate da ova strategija neće uspjeti, to će biti bolje za američke interese i integritet američkih vrijednosti.
Izvor: Autori Michael McFaul and Evan S. Medeiros (Foreignaffairs)
Photo: Reuters