Mijazaki trči počasni krug: Vještačka inteligencija, Ghibli i budućnost rada

Kraj marta 2025. donio je sa sobom online trend korištenja vještačke inteligencije (artificial intelligence – AI) za preradu slika – što sopstvenih, što poznatih ili istorijski značajnih – u stilu japanskog anime studija Ghibli. Očekivano, umjetnici nisu bili oduševljeni ovim trendom, a među njima je i centralna figura studija Ghibli, Hajo Mijazaki (Hayao Miyazaki), koji je svojevremeno za upotrebu AI imao da kaže: „Ja sam potpuno zgrožen. Nikada ne bih želio da uvrstim ovu tehnologiju u svoj rad (…) čvrsto osjećam da je to uvreda za sam život.“

Prije nego se osvrnemo na to jesu li Mijazaki i ostali umjetnici u pravu i do koje mjere, treba naglasiti da vještačka inteligencija u punom smislu te riječi ne postoji, i nije potpuno izvjesno da li će ikada postojati. Iako se termin odomaćio u svakodnevnoj upotrebi, pri čemu doprinose i sami tehnološki giganti ne samo oslovljavajući sve proizvode sa AI nego nerijetko i u samom nazivu kompanije (poput OpenAI), radi se zapravo o kompleksnim algoritmima koji samo simuliraju vještačku inteligenciju. Bilo da je u pitanju chat-bot, servis za generisanje slika ili neki drugi oblik onoga što oslovljavamo sa „AI“, oni funkcionišu po istom principu – na osnovu korisničkog zahtjeva odgovaraju pretražujući sopstvenu pred-programiranu arhivu i/ili internet. Na osnovu satisfakcije korisnika (stoga vas veliki broj AI servisa često pita za feedback), algoritam se samopodešava da bi sledećeg puta dao bolje rezultate. Niti u jednom trenutku AI ne pokazuje stvarne znake samostalne inteligencije niti proizvodi originalnu misao.

Upravo u tome i leži dio problema koji umjetnici imaju sa ovom vrstom servisa – AI koristi tuđa umjetnička djela da njihovom preradom ili stvori „novo“, ili emulira stil u obradi fotografije, kakav je slučaj u „incidentu“ Ghibli. Neko poput Mijazakija proveo je decenije rafinišući svoju vještinu i gradeći reputaciju, samo da bi na kraju vidio da je AI učinio da plodovi njegovog rada postanu dostupni svima za malu naknadu. Taj svojevrsni plagijat samo je dio problema koji umjetnici ističu – ništa manje bitan jeste taj da AI omogućava izradu crteža, slika, muzike, pa i kompleksnih video sadržaja ljudima koji nisu uložili ni vrijeme ni trud da steknu te vještine, rapidno umanjujući šansu za zaposlenjem onima koji jesu.

Nijedna od ovih zamjerki nije bez osnova, ali nosi i dozu licemjerja. Prije nego pređemo na to koliko su brige umjetnika opravdane, možda trebamo postaviti pitanje koliko njih unajmljuje profesionalnog prevodioca, a koliko koristi servise poput Google Translate? Ako je iko od njih ikada i pomislio da korištenje praktično besplatnog servisa koji za manje od sekunde nudi prevod „na klik“, sigurno nije to javno iznio, iako prevodioci već više godina gube posao u sličnoj mjeri kao i oni danas. Algoritmi su prevodiocima oduzeli monopol nad njihovom profesijom svega nekoliko godina prije nego su to učinili umjetnicima. Međutim, isti ti umjetnici nisu se našli pogođeni tuđom sudbinom, onako kako bi sada da se cijeli svijet nađe pogođen njihovom. Naravno, prevodioci su samo jedan od primjera, a mogao je biti i taj da je najbazičniji autocorrect nanio štetu lektorima čije će usluge servisi poput Grammarly i ChatGPT dodatno obesmisliti.

Slikovit primjer ovoga kroz šta umjetnici trenutno prolaze imamo u filmu Maratonci trče počasni krug (1982), kad Kristina (koju tumači Seka Sablić) gubi posao pijanistkinje u bioskopu i dramatično poručuje publici: „Serem vam se u ton film!“ Kristinin pokušaj prekvalifikacije u (porno)glumicu takođe podsjeća na trenutnu situaciju u kojoj u SAD 1.4 miliona žena (2% ukupne ženske populacije između 18 i 45 godina) stvara i prodaje erotski i pornografski sadržaj putem internet platforme OnlyFans. I ostatak filma prožet je temom tehnološkog progresa, budući da porodica Topalović pokušava da modernizuje svoj posao uvođenjem krematorijuma. Kad smo kod filmova, možemo napomenuti i to da su  nekada umjetnici ručno oslikavali svaki filmski plakat, baš kao što su to činili za predstave. Što je za Kristinu bio ton film, za velaje (jedrare) parni brod, za prevodioce Google Translate, za umjetnike današnjice su Midjourney, DaVinci AI, StableDiffusion, ChatGPT i slični alati.

Činjenica je da su savremeni algoritmi koje podvodimo pod AI samo nastavak automatizacije koja je počela svoj galopirajući napredak sa prvom industrijskom revolucijom prije više od dva i po vijeka. Kada je parna mašina sa jarbola spustila dio mornara u potpalublje, a veći dio na brutalno tržište rada, udareni su temelji onoga što se sada polako privodi kraju – sa sve manje potrebnim umjetnikom. Na tržištu gdje „brzi jedu spore“, derivativni osrednji logo ili plakat koji AI načini danas vrijedi više nego originalni i dobro osmišljeni ekvivalent koji će ponuditi grafički dizajner za nedjelju dana i po značajno većoj cijeni (a sama vizuelna razlika između jednog i drugog proizvoda danas je sve manja). Tržište ne vodi računa o estetici (osim u slučaju da je suprotni scenario profitabilniji), a ni o socijalnim posledicama besomučne maksimizacije profita i umanjenja troškova. Sa druge strane, pohlepa tržišta ne dolazi van ljudske vrste već proističe iz nje i podilazi našoj kolektivnoj potrebi za konformizmom.

Ako je točak tehnološkog napretka moguće vratiti, u istoriji čovječanstva se to nije desilo, osim u slučaju neplaniranih katastrofa velikih razmjera. Sam napredak je uvijek „mač sa dvije oštrice“, a nekad baš taj korak naprijed vodi i preko litice. Ipak, uzmimo u obzir neke pozitivne aspekte razvoja događaja. Na sličan način kako AI uzima radove drugih umjetnika da rekreira njihov stil ili razvije neki amalgam stilova koji će nazvati svojim, može uzeti i stručne prikaze u kojima će algoritmi prepoznati greške i iznaći rješenja puno brže od ljudskog bića. Primjera radi, dijabetička retinopatija je očno oboljenje uzrokovano dugotrajnom šećernom bolešću (dijabetesom), a algoritam istreniran na svega 46.000 slika ovog oboljenja za samo mjesec dana postao je sposoban da sa više od 95% sigurnosti uočava ovo oboljenje na osnovu adekvatnog snimka. Doktorima su potrebne godine, pa i decenije, skupe obuke i usavršavanja da dostignu ovaj nivo dijagnostičke preciznosti. U ovakvoj situaciji, gotovo niko neće reći da treba izbaciti AI iz upotrebe, iako već u ranim fazama pokazuje nivo korisnosti koji će vremenom umanjiti potrebu za velikim brojem doktora i tehničara koji su ranije bili potrebni da dostignu ovaj nivo dijagnostike. Međutim, ako ne ograničimo njegovu upotrebu u jednom domenu – na osnovu čega ćemo to raditi u drugom?

U SAD automobil u prosjeku doživi udes na 800.000 pređenih kilometara (u CG situacija je drastično gora), međutim, autonomna vozila (bez ljudskog vozača) dožive udes na svaka tri miliona pređenih kilometara. Stručnjaci predviđaju da će autonomna vozila u potpunosti istisnuti ljude iz oblasti upravljanja automobilima i da će tako, kroz međusobno umrežavanje, praktično eliminisati postojanje saobraćajnih nesreća. Da li smo spremni da živimo sa prilično velikom saobraćajnom opasnošću samo da ne bismo vozače, instruktore vožnje, taksiste, dostavljače i one koji od drumskog transporta žive ostavili bez posla? Moguće je ponuditi puno ovakvih primjera, ali zaključak je uvijek isti – bilo da je u pitanju veći stepen bezbjednosti, bolja ili jednostavno jeftinija usluga, korisnici će se gotovo uvijek odlučiti za to radije nego za goru i/ili skuplju uslugu koja čuva tuđe poslove.

Kako se može i pretpostaviti (ako ništa, na osnovu dosadašnjeg ljudskog iskustva), sebičnost i konformizam rijetko vode ka pravednijem društveno-ekonomskom uređenju. AI će bez posla ostavljati eksponencijalno rastući broj ljudi na planeti čija se populacija rapidno povećava. Nove tehnologije stvaraju novu mogućnost zaposlenja, ali ne ni približno u onom omjeru koji će nadoknaditi gubitke. Primjera radi, digitalizacija (a potpomognuta pandemijom) dovela je do revolucije na tržištu rada u kreaciji digitalnih nomada svih vrsta. Ipak, upravo su ove profesije prve na udaru uspona AI. Jedan od primjera su i mnogi pojedinci koji su uložili trud da se prekvalifikuju za programerske poslove, a sada naprasno dolaze u situaciju da i njihove, do juče perspektivne „poslove budućnosti“, dobrim dijelom može da zamijeni AI. Naravno, rijetko koja profesija jeste ili će biti u potpunosti eliminisana, ali sada par programera uz pomoć adekvatnog AI alata može postići isti rezultat za koji su do juče bili potrebni veći timovi sa svim poteškoćama koordinacije istih.

Ovdje dolazimo do sledećeg i ključnog problema, koji nas ujedno vraća i na to zašto su umjetnici dobrim dijelom (iako ne u potpunosti) u pravu. Poslove koje AI eliminiše po svojoj prirodi prefinjeniji su od onih na koje se očekuje da se ljudi prekvalifikuju. Nije sramota raditi nijedan posao koji ne nanosi nezasluženu štetu drugima, ali nije bez sramote činjenica da automatizacija kojoj svjedočimo umjesto ljepših poslova i viška slobodnog vremena čovječanstvu donosi anksioznost neizvjesnosti zaposlenja i pogoršane uslove i vrste rada. Ili, kako je to dobro sročila na društvenoj mreži X izvjesna Joana Mačjevska (Joanna Maciejewska): „Želim da vještačka inteligencija pere moj veš i sudove kako bih ja mogla da se bavim umjetnošću i pisanjem, a ne da se vještačka inteligencija bavi mojom umjetnošću i pisanjem da bih ja prala veš i sudove.“

Drugim riječima, umanjujući broj ljudi koji se bavi umjetnošću i intelektualnim poslovima vodi gubljenju lijepih vještina i generalnim zaglupljivanjem čovječanstva. Ovome smo u više navrata prisustvovali za naših života, a jedan od primjera je koliko smo generalno postali manje pismeni i prostiji u načinu izražavanja prelaskom sa olovke na tastature telefona. Kada ste posljednji put bez pomoći interneta i svojom rukom napisali nešto tako jednostavno, a za savremene standarde kompleksno, poput pisma?

Profesor ekonomije sa Masačusetskog instituta za tehnologiju (MIT), Daron Aćemoglu (Daron Acemoglu), smatra da će u sljedećih par decenija AI zamijeniti samo 5% profesija. Kako tvrdi, uslužne djelatnosti, fizički radovi poput stolarije ili zidarstva i sl. mahom će ostati u rukama ljudi. Čak i u ovoj najoptimističnijoj od procjena, vidimo da bijele okovratnike mijenja AI puno većom stopom nego plave – tj. više poželjne poslove mijenja u više slučajeva nego one manje povoljne. Sa druge strane, bivši predsjednik Google-a u Kini, Kaj-Fu Li (Kai-Fu Lee), drži da će do 2027. nestati preko 50% poslova.

Da bismo stvorili sliku ka čemu se kreće globalna ekonomija, iskoristimo jedan primjer iz bliskog regiona. Na prvi pogled, tržište rada u Dubrovniku danas je slično onome u Crnoj Gori – privreda mahom nudi poslove u turizmu i drugim uslužnim djelatnostima kao što su priprema hrane, transport i slično. Razlog zbog kojeg je Dubrovnik bolji primjer od Crne Gore jeste to što je u XVIII i XIX vijeku bio pozitivan primjer intelektualne metropole na Jadranu. Da spomenemo samo neka imena poput Ruđera Boškovića – fizičara, astronoma, matematičara, filozofa, diplomate i pjesnika; Lukše Sorkočevića – kompozitora, diplomate i pisca; Bernarda Zamagne – pjesnika na latinskom jeziku; Meda Pucića – pisca, prevodioca i istoričara; Ivana Augusta Kaznačića – pisca; Vlaha Bukovca – slikara itd. Vjerovatno biste i sami mogli dodati značajan broj stvaralaca ovoj listi, ali to nije slučaj sa savremenim Dubrovnikom, koji je gotovo isključivo turistička destinacija.

Ne treba ponavljati da nije sramota baviti se uslužnim djelatnostima, ali ako se društvo bavi isključivo njima, ono će intelektualno da zamre. Upravo ono što je turizam učinio od Dubrovnika (ali i mnogih drugih nekada slavnih gradova po Mediteranu – poput Venecije – i šire), danas vještačka inteligencija prijeti da učini sa cijelim svijetom. Stoga, umjetnici koji se nisu zalagali za odbranu tuđih profesija možda reaguju motivisani strahom za sopstveni položaj, ali urušavanje njihovog položaja zaista jeste od štete za cjelokupno društvo – a u globalizovanoj ekonomiji, svaka šteta je globalna.

Jedan od prvih autora koji je upozorio na ovakav slijed događaja bio je Semjuel Batler (Samuel Butler) – u svom utopijskom djelu Erewhon (1872), stanovnici istoimene zemlje posjeduju „Knjigu o mašinama“ koja upozorava da će stvaranje sve sofisticiranijih mašina dovesti do toga da ljudi postanu previše zavisni od tehnologije, praktično njeni robovi. Tako da, kada trenutak dođe da mašine zaista postanu svjesne i zasluže naziv „vještačka inteligencija“ u punom smislu, neće morati ni da upotrebljavaju silu kako bi porobile čovječanstvo.

Među brojnim kasnijim autorima izdvaja se i Martin Hajdeger (Martin Heidegger), koji je u svom djelu Pitanje tehnologije (Die Frage nach der Technik) obradio je drugi aspekt – onaj koji se tiče dehumanizujuće prirode tehnike i otuđenja čovjeka kroz tehničko razmišljanje. On smatra da tehnologija nije samo puko sredstvo, već da ona oblikuje naš pogled na svijet. Dakle, opasnost nije od same tehnike koliko od toga što čovjek, pod uticajem tehničkog pogleda na svijet, zaboravlja druge načine postojanja i razumijevanja (npr. umjetničko, duhovno, filozofsko viđenje sveta).

Osim negativnih posledica koje pretjerano oslanjanje na tehnologiju ima na društvo, bilo je i onih koji su se bavili potencijalnim rešenjima. Međutim, ni u tom aspektu stvari nisu optimistične. Žak Elil (Jacques Ellul) u svom djelu Tehnološko društvo (La Technique ou l’enjeu du siècle) tvrdi da se tehnologija razvija nezavisno od ljudske volje i da postaje samosvrhovita. Po njemu, tehnološki razvoj ima sopstvenu autonomiju i ne može biti zaustavljen demokratskim ili političkim sredstvima. Ako je u pravu (a sve su prilike da jeste), putanja na kojoj se čovječanstvo sada nalazi neće biti zaustavljena nikakvim međudržavnim sporazumima – iz jednostavnog razloga što bi one države koje bi se obavezale da ograniče vještačku inteligenciju zaostale u razvoju za onima koje bi to odbile. Ukratko: mnogi su veliki umovi predvidjeli situaciju u kojoj se sada nalazimo – i onu ka kojoj se krećemo. A po svemu sudeći, ishod je taj da nas u budućnosti očekuje sve manje velikih umova, jer razmišljanje sve više prepuštamo mašinama.

 

Autor: Roberto Golović