„Evropa sad“ – potkupljivanje naroda narodnim novcem

Nedavno je Vlada Crne Gore predstavila „Maršalov plan“ i program „Evropa sad“. Šta obećavaju autori „Maršalovog plana – Evropa sad“, a šta on zaista donosi?

“A democracy cannot exist as a permanent form of government. It can only exist until the voters discover that they can vote themselves largesse from the public treasury. From that moment on, the majority always votes for the candidates promising the most benefits from the public treasury with the result that a democracy always collapses over loose fiscal policy, always followed by a dictatorship.”

– Alexander Fraser Tytler

Nedavno je Vlada Crne Gore predstavila „Maršalov plan“ i program „Evropa sad“. Šta tačno ovaj plan čini Maršalovim ostaje nejasno jer ga, za razliku od imenjaka, nije ni osmislio neko ko se zove (Džordž) Maršal, niti se radi o stranoj, poslijeratnoj pomoći. Nejasnoćama tu nije kraj. Iako su autori trijumfalno obznanili da je plan podržala Evropska unija (predstavljajući je kao vrhovnog arbitra dobrih ekonomskih odluka, što ona očigledno nije, sa toliko planetarno poznatih primjera loših ekonomskih praksi poput Grčke, Bugarske, Malte i mnogih drugih), pitanje je šta su oni zaista podržali. Ako odgledate gostovanje ministara finansija (i socijalnog staranja) i ekonomskog razvoja u emisiji „Okvir“ na javnom servisu vidjećete da je, po njihovim riječima, EU pohvalila način prezentacije. O suštini, predstavnici EU su (na tim svakako prekratkim sastancima za detaljno razmatranje) vjerovatno čuli koliko i crnogorski poslanici koji uniformno, bez obzira iz koje partije dolazili, tvrde da im detalji plana nisu predočeni.

Na sajtu Vlade CG nalazi se inicijalna Powerpoint prezentacija „Maršalovog plana“, koja sadrži mahom irelevantne, netačne ili netačno predočene podatke. Primjera radi, upoređuje se prihod od sezone 2021. sa gotovo nepostojećom sezonom 2020. ali ne i sa sezonama iz ranijih godina kako bi se stekla sveobuhvatnija slika. Takođe, vlada izbjegava da spomene kako je svojim direktnim činjenjem (uvođenjem novih sankcija) višestruko smanjila broj turista iz Bjelorusije i visokoplatežne Rusije, a CG pretvorila u regionalnu anti-vaksersku destinaciju. Istovremeno, možemo naći i tako neumjesne grafike koji nam kao uspjeh predstavljaju da je u trezoru u decembru 2020. bilo oko 60 miliona eura, a krajem septembra oko 600 miliona – ono što izostaje jeste činjenica da je u međuvremenu ta ista vlada digla kredit od preko 700 miliona euDostupna je i prilično štura analiza programa „Evropa sad“ u kojoj saznajemo da je vlada „u izradi analize efekata predloženog programa (…) i uticaja na poslovni ambijent“  koristila „mikrosimulacioni model razvijen u okviru tehničke podrške pružene od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF)“. Isti taj MMF je u međuvremenu poručio da je plan prožet višestrukim rizicima, te da ga ne treba primijeniti odmah, već u fazama, kako bi se vidjeli da li daje željene ili neželjene efekte. Ono što analiza sadrži jeste okvirni plan programa i šta vlada očekuje od njega.

Šta obećavaju autori „Maršalovog plana – Evropa sad“?

Po vladi, cilj programa je da se ojača ekonomija Crne Gore kroz podizanje platežne moći njenih građana. Prije svega kroz podizanje minimalne zarade sa 250 na 450 eura, a projektuje se i povećanje svih zarada za oko 17%, da bi prosječna neto plata u Crnoj Gori već sljedeće godine dostigla 700 eura. Ministar Spajić je u emisiji „Okvir“ izjavio da se on nada ovom povećanju već u prvom kvartalu sljedeće godine. Preciznije, predviđa se da će oni sa platama do 1000 eura imati povećanje od preko 20%, dok će oni sa primanjima preko 1000 eura očekivati uvećanje od 10-16%. Ovo uvećanje predviđeno je kroz ukidanje  doprinosa na zdravstveno osiguranje i smanjenje poreskog opterećenja na zarade sa sadašnjih 39% na 21%. Ova promjena učinila bi da Crna Gora umjesto najoporezovanije zarade u regionu, što je slučaj sada, ima najmanje oporezovanu. Porez na dobit kompanije biće progresivan, te će tako one kompanije koje ostvare dobit do 100 000 eura plaćati 9%, do 1.5 miliona eura 12%, a preko tog iznosa 15%. Iako bi i Fond PIO i Fond za zdravstveno osiguranje bili uskraćeni za budžet od po preko stotinu miliona eura, (kontraintuitivno) se najavljuje i povećanje zarada zdravstvenih radnika. Uz „Maršalov plan“, najavljeni budžet predviđa i dodatne izdatke za preko stotinu infrastrukturnih projekata, uključujući nove bolnice, klinike, škole, vrtiće, a tu su i povećana socijalna davanja, prije svega dječiji dodaci, naknade za majke i slično. Drugim riječima, Crnu Goru očekuje rekordna potrošnja.   Najavljeni izdaci stvoriće rupe u budžetu koje vlada planira da popuni uvećanjem nameta. PDV na usluge smještaja i služenja hrane i pića u turističkim objektima biće trostruko uvećan, sa 7% na 21%. Uz već zloglasne akcize na gorivo, slijedi i uvećanje akciza na sva pića sa dodatkom šećera – na alkohol, duvanske proizvode, slatkiše i slično. Uvodiće se i novi porezi, poput onog na podizanje gotovine za pravna lica i preduzetnike, a najavljuje se i novi zakon o igrama na sreću. Najavljen je i reprogram poreskog duga i ovlaš pomenut obračun sa sivom ekonomijom, ali je i dalje potpuno nejasno kako i koliko prihoda ovo može da generiše.

Šta „Maršalov plan – Evropa sad“ zaista donosi?

Ukratko, „sounds good, doesn’t work“. Veće plate, nove bolnice i škole, to su nesporno dobre stvari, ako možete da ih priuštite – Crna Gora, nažolost, ne može. Države nemaju sopstveni novac, one preusmjeravaju novac koji putem nameta uzmu od građana, ili iz kredita (koje će takođe vraćati novcem građana). Dakle, koliko god to primamljivo zvučalo, ministar Spajić nema novca da podigne minimalne zarade, a da ga prethodno ne preusmjeri iz poreza, akciza ili nekog drugog resora koji ga je do (Evrope) sada trošio. Drugim riječima, ako planira nove troškove, država može povećati namete, ili smanjiti rashode, kao na primjer – smanjenje plata, smanjenje broja zaposlenih, smanjenje broja službenih vozila, manje nepotrebnih službenih putovanja… Sve ono što ova vlada do sada nije učinila.

I tu je jedan od glavnih problema ovog plana, za godinu dana vlada ne da nije smanjila abnormalno visok broj zaposlenih u javnoj i lokalnoj upravi, već se taj broj konstantno povećava. Povećava se uprkos preporukama stručnjaka, ali i Evropske unije, na koju se vlada tako spremno poziva kada treba okititi sopstveni plan tuđim autoritetom, ali ne i kada treba poslušati preporuke iz nikad negativnijeg izvještaja koji je Crna Gora dobila iz Brisela. A to su preporuke i MMF-a, Svjetske banke, ali i svih onih kojima je jasno da je državne troškove potrebno racionalizovati. Radi se o inerciji birokratskog uvećanja koji u Crnoj Gori traje puno duže od ove vlade i lokalnih samouprava. Izvještaj o realizaciji Plana optimizacije javne uprave 2018-2020 navodi da je umjesto smanjenja broja zaposlenih, što je taj plan imao za cilj, njihov broj uvećan za čak osam odsto (pet na državnom i deset na lokalnom nivou), odnosno za 4.195. Na državnim jaslama je preko 50.000 ljudi, ili svaki treći zaposleni građanin. Po posljednjim ovogodišnjim podacima MONSTAT-a broj zaposlenih u Crnoj Gori je nešto iznad 150.000.

Kako ove godine, uprkos obećanjima, nismo imali popis stanovništva, moraćemo se osloniti na pretpostavku Svjetske banke da u Crnoj Gori živi preko 621.000 građana. Dakle, benefite povećanja plata osjetiće svaki četvrti građanin koji je prima, ali će opterećenje od povećanja nameta osjetiti svaki. Drugim riječima, 621.000 građana dopunjavaće plate za ovih 150.000, od kojih je 50.000 na budžetu i ne stvara novu vrijednost, već je troši. Od preostalih 100.000 zaposlenih građana, veliki broj radi u gotovo monopolističkim kompanijama koje je u sprezi sa režimom proizvela privatizaciona mafija. Praktično, građani koji su najvećim dijelom žrtve tranzicije, doniraće za (između ostalog i za) zdravstveno osiguranje radnika u kompanijama bliskim režimu – poput aktuelnih građevinskih firmi koje iz Morače bespravno crpe šoder ugrožavajući regionalni vodovod.

Dok će benefite „Maršalovog plana“ snositi oni koji budžet Crne Gore prazne, bilo kroz zarade, ili kroz loše tržišne prakse koje proizilaze iz povlašćenog položaja na tržištu, u sprezi sa politikom, oni koji budžet Crne Gore zapravo pune izvući će deblji kraj. Na prvom mjestu nalazi se turizam. Ne samo da je ovo naša prva grana privrede, već je Crna Gora jedna od samo dvije zemlje u Evropi kojima više od pola bruto društvenog proizvoda dolazi iz turizma. Većina radne snage u turizmu su sezonski radnici koji najčešće i nemaju boravište u Crnoj Gori, izdavaoci privatnog smještaja koji čine veliki dio ove privrede a takođe ne primaju plate. Međutim, uvećanje PDV na usluge sa 7% na 21% biće značajan udar na budžet turista, pa preko njih i na same turističke radnike. Dodatno povećanje cijena turističkih usluga (a ne u korist onih koji ih pružaju) dolazi i kroz akcize na gotovo sva pića i dobar dio prehrambenih proizvoda koji se u ovim objektima nude. Svjesni su ovoga i ugostitelji pa je za portal RTV Budva jedan od njihovih predstavnika izjavio da „ukoliko se PDV vrati na 21% posto, plašim se da će dio kolega ponovo ići u sivu zonu, i da će se postići samo kontra efekat u poslovanju“.

Bez realne proizvodne ekonomije u Crnoj Gori, drugu ‘granu privrede’ čini novac koji dolazi iz inostranstva, uglavnom kroz zarade pomoraca, „gastarbajtera“ i dijaspore. Niko od njih neće imati benefite od najavljenog povećanja plata, ali će takođe biti suočen sa većim troškovima. Sve u svemu, oni koji stvaraju vrijednost za Crnu Goru snosiće teret, a oni koji su i sami teret biće za to nagrađeni. Ne treba posebno napominjati da bez preduzetništva nema stvarnog rasta privrede, a sve mjere koje vlada najavljuje obeshrabruju započinjanje novog biznisa, a ohrabruju inertnost i rad za platu koja će rasti bez stvarnih osnova za to.

Iako vlada najavljuje obračun sa sivom ekonomijom, najavljene mjere ukazuju na suprotno, a u tom smjeru idu i upozorenja MMF-a. Primjera radi, akcize na duvanske proizvode uvijek su za rezultat imale rast sivog tržišta. Činjenica da za godinu dana nije izvršena reforma ekstremno disfunkcionalnih inspekcijskih službi ne obećava da će se bilo koji aspekat ovog programa sprovoditi kako je zamišljeno. Sjetimo se samo građevinskih inspektora, kojih je na cijelom (urbanistički najaktivnijem) primorju bilo dvoje, ali su zato sprovodili koruptivne aktivnosti uzimanja i po desetine hiljada eura po građevinskoj kompaniji, nanoseći tako štetu i građevinarima i građanima čiji su gradovi trajno uništeni. Nepovjerenje radnika u inspekcije rada više je nego opravdano, budući da je praksa pokazala da su nuporedivo veće šanse da radnik ostane bez posla nego da ostvari svoja prava. Do ovog dolazi jer inspektori skoro redovno obavještavaju poslodavce o zaposlenima koji prijavljuju nepravilnosti. Imajmo u vidu da živimo u onoj istoj državi koja je bila nemoćna da putem inspekcija osigura da radnici imaju makar jedan slobodan dan sedmično, do te mjere da je bila prinuđena da uvede neradnu nedelju.

Čak i danas, poslodavci često zloupotrebljavaju taj „neradni“ dan, tražeći novac nazad na ruke ili obavljajući popis baš tog dana. Upravo su poslodavci poznati po takvim praksama, prije svega lanci supermarketa, oni koji će sada biti oslobođeni dobrog dijela doprinosa za radnike, a ostaje i mogućnost da će im, po staroj praksi, dio novca od uvećane plate tražiti nazad „na ruke“. Na ovo upozorava i Unija slobodnih sindikata, poučena iskustvom da sa svakim uvećanjem minimalne zarade raste i broj poslodavaca koji nezakonito teži da umanji sopstvene izdatke. Jedna od mogućnosti koja se već ukazala jeste zaključivanje aneksa ugovora sa radnicima, sa punog na ograničeno radno vrijeme, legalna mogućnost je i 10 sati sedmično umjesto uobičajnih 40. „Potisivanjem novog ugovora o radu sa zaposlenim na polovinu radnog vremena, poslodavac bi za sebe zadržao i iznos poreza i doprinosa koji se umanjuju, dok bi radnik ostao na skoro istom iznosu prijavljene zarade kao i do sada“, upozoravaju iz USSCG, dodajući da bi „zaposleni mogao da ostali dio zarade prima ‘na ruke’ bez obračuna staža i dažbina, a na ‘crno’ bi nastavio da radi puno radno vrijeme“. Ovo bi proporcionalno umanjilo i njihovu penziju na kraju radnog vijeka.

Upitna je i uspješnost nove poreske politike. Ekonomska analitičarka Mila Kasalica je za Dan objasnila da „progresivno oporezivanje poslovnih rezultata velikih kompanija, posebno onih u vlasništvu države, sistemsko je opterećivanje i na mostu i na ćupriji, a istovremeno limitiranje internih investicionih razmahivanja“. Ona između ostalog dodaje i da „reprogram poreskog duga ne uvećava prihode, jer su to već uknjižene stavke koje treba naplaćivati drugačijom regulatornom dinamikom“.

Iako nisu direktni dio takozvanog „Maršalovog plana“, treba se osvrnuti i na neke od drugih budžetskih izdataka, jer se radi o komplementarnim aktivnostima koje direktno utiču na izvodljivost programa. Najavljen je ogroman broj javnih radova, što je praksa kojoj države često pribjegavaju kada ekonomija stagnira. Država preusmjerava novac građana u radove koji generišu poslove, u neku ruku vršeći redistribuciju novca građanima, a da se pritom ne radi o „milostinji“, već o stvarnim aktivnostima, iza kojih ostaju infratruskturni i drugi objekti od koristi za društvo. Novac koji građani dobiju radom u kompanijama angažovanim na javnim radovima kroz potrošnju se vraća u privredu, i generiše rast. Ovo je dobra ideja kada država ima novčane rezerve, u suprotnom je prinuđena da se zadužuje. Zaduženje nije nužno loše ako se novac troši svrsishodno, odnosno ako će na duže staze generisati dobitak. Zato pri zaduživanju udio duga u BDP-u nije recimo 83.51%, koliko je po podacima Ministarstva finansija iznosio na kraju septembra. Dakle, u ekonomski najpovoljnijem trenutku za Crnu Goru, na kraju turističke sezone, od zarađenih 100 eura 83.51 euro ide na otplatu javnog duga.

Do novog zaduživanja će neminovno doći budući da najavljene mjere ne mogu generisati dovoljno prihoda da pokriju najavljene rashode. Po pitanju infrastrukture slično je bilo i sa izgradnjom auto-puta, kada je obećano zaduživanje za koristan projekat u kom bi učestvovale lokalne kompanije i tako vratile novac u zemlju. Od lokalnih kompanija učestvuju iste one monopolističke grupe koje su posljednjih dana u centru pažnje, jer za svoje radove ilegalno eksploatišu šljunak iz Morače, nanoseći Crnoj Gori štetu od koje se neće oporaviti decenijama. Programom „Evropa sad“, Crna Gora srlja u još jednu neisplativu avanturu.

Tako, kada pred vas populisti postave simplističko pitanje „zar plate od 450 eura nisu bolje od onih od 250“, odgovorite im da jesu samo ukoliko ne moramo mi da ih platimo, a u ovom slučaju moramo, makar ovo uvećanje, ali kod trećine zaposlenih koji plate primaju iz budžeta i cijeli iznos. Uz to, uvećanje akciza i poreza neminovno će dovesti do uvećanja cijena, pa i ako ste među onom četvrtinom stanovnika koja će (navodno) osjetiti rast plate, budite spremni da sa njom možete da kupite manje nego prije povećanja. Dobar dio građana ove zemlje još se sjeća vremena kada su plate dostizale i po nekoliko stotina milijardi dinara, a da se za njih moglo kupiti manje nego danas za 10 eura – nije bitna količina apoena nego efektivna vrijednost tog novca, tj. kupovna moć građana. Crna Gora danas (srećom) nema mogućnost štampanja novca da bi izazvala hiperinflaciju, ali sve radi da cijene poveća do granica nedostižnog. Oni koji uvećanje zarada uzmu van konteksta i dugoročnih posljedica, prave istu grešku poput onih koji su veličali Marksovo „svako (da prima) prema potrebama“, zaboravljajući dio „svako (da pruža) prema mogućnostima“. Država vam ne može dati ništa, a da vam prethodno nešto ne uzme. U ovom slučaju mogla bi vam uzeti budućnost vaših unuka, jer budućnost vaše djece je već uzela prethodna vlast. Ne postoji zamjena za pravnu državu, niti za realnu ekonomiju. Dok to ne vidimo makar u obrisima, ne možemo se nadati ekonomskom ozdravljenju Crne Gore, ma koliko željeli da vjerujemo u bajke o platama, koje se povećavaju ukaz