Japanski „novi kapitalizam“: zašto je potreban i koje su šanse za uspjehom

Zbog lošeg odgovora na krizu izazvanu pandemijom COVID-19, japanski premijer Jošihide Suga je 3. septembra dao ostavku, a već 4.oktobra sišao sa funkcije. U Suginu odbranu, pred njim nije bio lak zadatak, na vlast je došao u jeku pandemije i pod pritiskom da uprkos svemu održi Olimpijske igre. Štaviše, Japan je u posljednjih 20 godina (od kojih je Sugin prethodnik Šinzo Abe na vlasti bio devet) promijenio čak deset premijera. Jasno je da biti predsjednik vlade treće ekonomije svijeta nije lak posao i kada nije pandemija, međutim, pred Suginim nasljednikom nalazi se monumentalni zadatak buđenja japanske ekonomije iz stagnacije koja traje već punih 30 godina. Fumio Kišida, bivši ministar spoljnih poslova i novi premijer Japana, najavio je ambiciozni plan uspostavljanja „novog modela kapitalizma“ koji će se fokusirati na ravnomjerniju (re)distribuciju dobiti. U prvi mah, spominjanje „redistribucije“ obradovalo je mnoge ljevičare širom planete zbog socijalističkog prizvuka, ali o čemu se zaista radi i zašto japanski premijer ovo smatra potrebnim vidi se tek nakon što se sagledaju specifičnosti japanske privrede.  

Populacija Japana je u padu još od 2011. godine. Samo tokom 2020. u ovoj zemlji umrlo je 531 816 više ljudi nego što je rođeno. Sa starenjem populacije i smanjenom stopom reprodukcije nezaposlenost u Japanu je očekivano niska, međutim, plate stagniraju, a kupovna moć građana dugo je bila u padu. Prosječna godišnja primanja u Japanu nisu premašila 40 000 američkih dolara još od 1991. Poređenja radi, u susjednoj Južnoj Koreji prosječna godišnja primanja u istom periodu skočila su sa 22 000 na oko 42 000 dolara, a u SAD sa 47 000 na 69 000. Korijeni ovakvog stanja leže u japanskom setu principa poznatom kao shushin koyo. Ova praksa, zastupljena još od od prve polovine prošlog vijeka, podrazumijeva da velike kompanije unajmljuju radnike direktno nakon završene srednje škole ili fakulteta, zaključujući sa njima dugoročne ugovore koji vezuju radnike za kompaniju. Ovaj pristup vodi daleko većem stepenu lojalnosti radnika prema kompaniji (i obratno) nego što je uobičajeno na Zapadu. Samo praktikovanje ovog koncepta kroz gotovo sto godina usadilo ga je duboko u japansku kulturu i razumijevanje poslovne etike.

Shushin koyo nesumnjivo ima svojih pozitivnih aspekata, osiguravajući lakši pristup tržištu rada novim radnicima i daleko veću sigurnost od otkaza. Ovaj pristup omogućio je Japanu da se nakon devastacije Drugog svjetskog rata za samo 23 godine uzdigne do pozicije druge ekonomije svijeta (gdje je bio sve do 2010.). Japan je imao daleko jeftiniju radnu snagu u odnosu na Zapad, ali je njegova industrija, prije svega elektronike i automobila, na svjetsko tržište plasirala proizvode jednakog ili boljeg kvaliteta. Ipak, shushin koyo ne odgovara svim okolnostima podjednako i vremenom očiglednije postaju mane koje sve više povređuju japansku ekonomiju. Prije svega, samo vrednovanje sigurnosti i inertnosti stavilo je u zasjenak ličnu sposobnost i produktivnost. Umjesto po zaslugama i doprinosu kompaniji, radnici su plaćeni gotovo isključivo u zavisnosti od toga koliko su godina proveli na svom radnom mjestu. To se može primijetiti i na mikro nivou, gdje se radnici gledaju pozitivno ako na radnom mjestu ostaju prekovremeno bez obzira na to koliko su zapravo produktivni. Statistike pokazuju da više od polovine Japanaca ne iskoristi svoj godišnji odmor, ne zato što su neophodni kompaniji već zato što se na odsustvo sa posla gleda negativno unutar radnog kolektiva. Naravno, ovo se odražava i na veliko nezadovoljstvo radnika koji maltene da nemaju kontrolu nad svojim životima – prema podacima Randstad Workmonitora, od vodećih ekonomija svijeta zemlja u kojoj je najmanje anketiranih radnika izjavilo da osjeća satisfakciju na poslu je upravo Japan sa 41% ispitanika.

Imajući sigurne radnike, obavezane kako dugim ugovorima tako i kulturološkim pritiskom, poslodavci su nevoljni da povećavaju plate. Istovremeno, radnici ne osjećaju potrebu za vanrednim trudom i inovacijom, budući da će im primanja rasti vremenom bez obzira na rezultate. Uz to, starenje populacije doprinijelo je i tome da stariji zaposleni sve kasnije odlaze u penziju, pa se tako više pozicije i primanja koja uz njih idu sve ređe otvaraju mlađim radnicima. Ovi neinspirativni uslovi za rad svojevrsni su paradoks ako se u obzir uzme odumiranje populacije i nestašica stručne radne snage. U Japanu je 2020. godine u prosjeku dnevno umiralo 1 164 stanovnika, a istovremeno se otvaralo 3 479 novih radnih mijesta.

Dvodecenijsku stagnaciju ekonomije pokušao je da opovrgne japanski premijer Šinzo Abe, tako što će se obračunati sa deflacijom valute, nestašicom radne snage i demografskim sunovratom. Abe je na vlasti bio između 2012. i 2020, što ga istovremeno čini i najdugovječnijim premijerom u istoriji japanskog parlamentarizma. On je svoju reformu oslonio na, kako ih je nazvao, „tri strijele“. Ovaj pristup ubrzo je nazvan Abenomics, i podrazumijevao je monetarne olakšice, fiskalne stimulanse i strukturne reforme. Agresivnom monetarnom politikom kamate na kredite gotovo su ukinute, kako bi se stanovništvo ohrabrilo da poveća potrošnju, ali i pokrene sopstvene biznise, za koje se ranije nisu usuđivali da se kreditno zaduže. Manje kamate znače više raspoloživog novca za pojedinca koji će ga konsekventno utrošiti u lokalnu ekonomiju. Upravo je manja potrošnja, usljed pada potražnje koja proističe iz pada broja stanovnika, odvela Japan u deflaciju koju je Abe sada planirao da savlada. Iako pad cijena koji dolazi sa deflacijom građanima može djelovati kao nešto pozitivno, sa pozicije centralne banke radi se o „noćnoj mori“ koja će imati katastrofalne dugoročne posljedice. Već 2013. japanska centralna banka, po nagovoru premijera, najavila je udvostručavanje količine jena u cirkulaciji kako bi podstakla inflaciju, koja je tada projektovana na 2%. Iako je do inflacije došlo, ona je uglavnom bila ispod projektovanog procenta.

„Druga strijela“ Abeove politike odnosila se na fiskalnu politiku. Vlada je dramatično povećala trošenje budžetskih sredstava na izgradnju ključnih infrastrukturnih projekata, istovremeno smanjujući poreze. Sa jedne strane, ovo je značilo da građani imaju više novca koji mogu trošiti, stimulišući tako rast ekonomije. Javna potrošnja, osim kratkoročnog stimulisanja rasta, ima i dodatnu vrijednost, jer iza sebe ostavlja infrastrukturu od koristi za cijelo društvo. Sa druge strane, došlo je do pražnjenja državnog budžeta, a smanjeni porezi smanjili su i šansu da se on adekvatno dopuni. Sve ovo ne bi predstavljalo preveliki problem da Japan već nije imao jedan od najgorih javnih dugova u odnosu na BDP u svijetu (preko 253%). Ovo je svakako bilo jasno i Abeu koji je 2019. podigao porez na dodatu vrijednost na 10%. Ova povećanje nameta ne bi ostvarilo tako velik udar na budžet građana da nije došlo neposredno pred pandemiju. U kombinaciji sa zaključavanjem ekonomije, prekidima u lancima snabdijevanja i ostalim problemima koji su se javili kao posljedica mjera za suzbijanje virusa, mnogi benefiti Abenomics-a brzo su opovrgnuti.

Iako ni ona nije sasvim uspješna, Abeova „treća strijela“ uspostavila je neke korisne trendove koje njegov nasljednik planira da intenzivira. Prije svega, Abe je nestašicu radne snage pokušao da nadomjesti povećanim učešćem žena i migranata na tržištu rada. Tradicionalno patrijarhalni japan ne može se pohvaliti velikim brojem žena u ključnim kompanijama, ali je taj problem prepoznat baš kao što su nezaposlene žene prepoznate kao neiskorišten resurs. Primjera radi, u Japanu je plaćeno porodiljsko odsustvo i dalje na jako nezavidnom nivou, u dužini od svega dva mjeseca. Međutim, država se postarala da učini servise čuvanja djece dostupnim i kvalitetnim kako se mladi roditelji ne bi osjećali da su zbog posla zapostavili djecu. Danas je više od polovine žena u Japanu zaposleno, što nije bio slučaj prije Abeovog mandata, ipak, daleko je od projektovanih 73%. Sa druge strane, migranatska radna snaga jeste ojačala, samo u Tokiju za deset godina broj migranata skočio je sa 3% na 6%. Treba naglasiti da su su u pitanju pažljivo probrani migranti deficitarnih zanimanja koji će ostvariti vrijedan doprinos japanskoj ekonomiji, za razliku od većine migranata na Zapadu, koji predstavljaju opterećenje za državne budžete.   

Dakle, ako su Abeove politike bile djelimično uspješne, šta je to što Fumio Kišida pokušava da promijeni? Zapravo, on pokušava da ojača politike koje je uveo Abe, a ono što je „novo“ kod „novog japanskog kapitalizma“ jeste kako se uspjeh kompanije prenosi na one koji su zaposleni u njoj. Jespar Kol (Jesper Koll), koji je uprkos tome što je porijeklom iz Njemačke jedan najuticajnijih ekonomista Japana, ističe da je Japan najbolja zemlja u svijetu po pitanju jaza između bogatih i siromašnih. Razlike koje postoje na Zapadu, ali i u zemljama u razvoju, nisu ni blizu tako istaknute u Japanu, što posredno doprinosi smanjenoj stopi kriminala, boljoj (generacijskoj) socijalnoj mobilnosti  i mnogim drugim poljima društvenog djelovanja. Ipak, Kol primjećuje i da Japan prednjači po količini neiskorištenog novca na računima kompanija. 2020. godine japanske kompanije imale su šest biliona američkih dolara koji nisu doprinosili ni prihodu kompanije ni njenih radnika, pa tako ni ekonomiji u cjelini. Štaviše, profit japanskih kompanija je samo rastao u posljednjih deset godina, ali to nisu osjetili ni dioničari ni radnici. Kol objašnjava da su japanske kompanije „bogate ali škrte i bojažljive do te mjere da leže na gomilama neiskorištenog novca“, što je sa stanovišta kapitalizma neisplativo ponašanje.  

Kišida pokušava da adresira upravo ovaj problem. Dakle, ne radi se o zapadnom-ljevičarskom pristupu redistribucije kroz oporezivanje bogatih i sličnog pretakanja sredstava sa računa jedne grupe građana na račune drugih, već u motivisanju kompanija da bolje raspolažu sopstvenim novcem. Ukoliko bi se makar dio tih neiskorištenih sredstava prelio u ruke zaposlenih, oni bi bili motivisani da ga utroše na tržištu, a sa povećanjem potrošnje došlo bi i do rasta japanske ekonomije. Takođe, kompanije će morati da ulože više truda u poboljšanje ravnoteže između života i rada zaposlenih kako bi privukli mlađe ljude na sve kompetitivnijem tržištu rada. Dakle, za obnovu japanske ekonomije potrebno je platiti nove radnike bolje, omogućiti kraće radno vrijeme i generalno bolje uslove rada. Iako ovo u prvi mah djeluje kao trošak za kompanije, zapravo se radi o uslovu njihovog opstanka, ali i napretka. Bolji uslovi osiguraće siguran priliv radne snage, a promijenjeno organizaciono ponašanje učinkovitije i inovativnije radnike.   

Istovremeno, Kišida je obazriv da ne primjenjuje istu poresku politiku na velike kompanije i one male biznise koje Japan pokušava da podstakne. Kako primjećuje Kol, sve vladine politike samo su „pozadinska buka“ ukoliko se ne podstaknu preduzetništvo i inovacije, koji su pravi motor rasta ekonomije u kapitalističkim društvima. Nova vlada Japana pripremila je tako poreske olakšice za preduzetnike, ali i veću sigurnost rada za radnike na ograničeno vrijeme, kao i bolje uslove za samozaposlene. Priprema se i poboljšanje uslova rada državnih službenika, prije svega onih u zdravstvenom sistemu koji je pretrpio toliki pritisak tokom pandemije.

Koliko god se Japan činio dalekim, ekonomisti, ali i politički lideri širom svijeta pomno prate ishod novih politika njegove vlade. Japanska ekonomija ima dosta svojih specifičnosti ali mnogi njeni trendovi u jednom ili drugom obliku očekuju većinu uticajnih zemalja svijeta. Stručna literatura već koristi termin „japanifikacija“, da opiše staranje stanovništva i usporavanje ekonomskog rasta koje ga prati. Ukoliko Japan uspije da se izbori sa ovim izazovima, po drugi put u svojoj skorijoj istoriji, postaće ekonomski i politički uzor svijetu.

Piše: R.G. – politikolog