Globalna energetska kriza: Između pandemije i ekologije

Nikada nije dobro vrijeme za krizu, ali energetska kriza uoči zime na sjevernoj hemisferi jedan je od najgorih scenarija. Lančano povećanje cijena gotovo svih proizvoda usljed porasta vrijednosti energenata je jedno, ali nestašica ili nepristupačnost energenata uoči zimskog zahlađenja neminovno će imati tragičan epilog za jedan broj ljudi. Početkom oktobra cijena prirodnog gasa na holandskom TTF (Title Transfer Facility) dostigla je 118 eura po megavat času (MWH), što znači da će ugovori za novembar biti zaključeni po 400% većim cijenama od onih sa početka godine, ili čak 600% u odnosu na isti period prethodne godine. Jedna od posljedica ovog povećanja je i inflacija u euro-zoni koja je oborila trinaestogodišnji rekord.

Krajem septembra cijena sirove nafte premašila je 80 dolara po barelu, prvi put nakon tri godine. Sredinom oktobra oboren je rekord od 85 dolara iz oktobra 2018. sa tendencijom da cijene do kraja godine premaše 90 dolara. U Velikoj Britaniji ovo se poklopilo i sa nestašicom radne snage u transportnoj industriji, što je stvorilo vještačku nestašicu goriva i primoralo vlasti da u snabdijevanje uključe i vojsku. Pored nafte skače i cijena uglja, roterdamski API2 (Rotterdam Coal Futures) zabilježio je početkom oktobra rast cijena od 265% u odnosu na isti period prošle godine. Iako su mnogi predviđali brzi krah ovog najprljavijeg fosilnog goriva, u grčevitoj borbi za energente, ekološke brige stavljene su po strani. Poplave, koje su omele proizvodnju uglja u Kini, dovele su do gašenja fabrika i toplana, a u pojedinim regionima došlo je i do nestašice struje. Drastično povećanje cijena energenata posebno će uticati na Južnu Ameriku, gdje su suše dramatično umanjile očekivani priliv električne energije iz hidro-elektrana. Ukratko, riječ je o krizi globalnih razmjera.

Kako je došlo do krize? Najjednostavnije objašnjenje dolazi sa čisto ekonomske tačke gledišta. Potražnja je veća od ponude i cijene rastu. Pandemija je početkom 2020. godine naglo usporila svjetsku ekonomiju. Zatvaranje granica dovelo je do toga da su  pojedine grane transportne industrije u potpunosti zamrle, prije svega avio i pomorski putnički saobraćaj. U nekim slučajevima smanjena potražnja, a u drugim prekid lanaca snabdijevanja, doveli su do privremenog gašenja fabrika. Sve ovo rezultiralo je dramatičnim smanjenjem potražnje za energentima. Da je riječ o događaju bez presedana govori i to da je u aprilu 2020. cijena nafte, po prvi put u istoriji, dostigla negativnu vrijednost. Dakle, proizvođači su (u nedostatku skladišnih kapaciteta) bili prinuđeni da plaćaju kupcima da prihvate naftu, umjesto obratno. Rekordno niske cijene, ne samo nafte već i ostalih energenata, primorale su proizvođače da drastično smanje obim proizvodnje.

Nakon pojave vakcina, međutim, veliki broj zemalja obustavio je zaključavanje ekonomije, otvorene su granice, obnovljene su transportne rute i ponovo pokrenuta proizvodnja. Naglo povećanje prometa ljudi, roba i usluga dovelo je do munjevitog rasta potražnje za energentima. Kako se ponuda i potražnja ne mogu uskladiti preko noći, u tom raskoraku cijene energenata ostale se vanredno visoke. Ipak, sama ekonomija ne može adekvatno objasniti uzrok krize.

Regionalni politički problemi i nepromišljene ekološke politike, takođe su doprinijele izazivanju energetske krize. Tako, primjera radi, u Britaniji nije problem ponuda već isporuka goriva. Protivnici Bregzita za ovu situaciju krive upravo manjak vozača kamiona, prije svega cisterni za dopremanje goriva. Sa druge strane, pristalice Bregzita tvrde da je situacija pokazala da se Britanija suviše oslanjala na uvezenu jeftinu radnu snagu, što je dovelo do pogoršanja uslova rada do te mjere da britanske državljane praktično istisne iz transportne industrije. Istovremeno, stanovništvo koje je, u strahu od nestašice, gomilalo zalihe goriva, samo je doprinijelo pogoršanju situacije.

Na kontinentu, pogoršanju krize doprinose nepromišljene ekološke politike. Vođena više ideološkim zaletom nego razumijevanjem energetske industrije i potreba tržišta, Evropska unija se obavezala na praktično nemogući tempo tranzicije sa fosilnih na održive izvore energije. Kada su održivi izvori energije u pitanju, za EU najbitnije su njemačke i danske „farme vjetra“, koje prikupljaju snagu vjetrova Sjevernog mora, kao i uvoz iz Norveške (koja nije članica EU ali je najveći izvoznik energije na kontinentu). Vjetrovi Sjevernog mora praktično su stali u septembru, a u prilog lošim prognozama ide i istraživanje njemačkog instituta Helmholtz Zentrum Hereon, iz juna ove godine, koje pokazuje da pretrpanost vjetro-elektranama usporava vjetar i značajno smanjuje njihovu učinkovitost. Što se tiče Norveške, veliki dio njihove čiste energije za izvoz dolazi iz vodenih akumulacija, koje su nakon ovog sušnog ljeta manje nego ikad.

Sa nezadovoljavajućim prinosom iz obnovljivih izvora EU je primorana da se okrene uvozu fosilnih goriva, međutim, i ovdje postaje žrtva sopstvenih politika. Ograničenje u emisiji ugljen-dioksida primorava EU da se oslanja na uvoz relativno čistog prirodnog gasa (LNG). LNG u Evropu dolazi gasovodima iz Rusije, ili pomorskim putem, najčešće iz Katara i SAD. Zapadne zemlje, među kojima su najglasnije bile upravo one iz EU, pritiskale su rastuće ekonomije Azije da smanje emisije štetnih gasova pa samim tim i potrošnju prljavijih izvora energije, poput uglja. To je dovelo do toga da su danas zemlje poput Indije i Kine konkurenti za isti taj LNG koji je sada prijeko potreban EU. „Svake godine Kina spoji 15 miliona domova svojih obalnih gradova na gasnu mrežu, tako, kada zahladni u Kini, cijene gasa skoče u Britaniji i Njemačkoj“, objašnjava Hening Glojstin (Henning Gloystein), konsultant za prirodni gas iz Eurasia Group, a prenosi Financial Times.

Evropski parlamentarci, po navici, krive Rusiju i ruskog gasnog giganta Gazprom za novonastalu krizu. Po njihovoj teoriji, Kremlj vrši pritisak na EU kako bi što prije odobrila puštanje u rad novog gasovoda Sjeverni tok 2. „Neprijatna istina je“, kako primjećuje britanski The Economist, „da Gazprom zapravo izvozi više gasa za EU nego je to radio prije pandemije, a uz to, njihove mušterije sa kontinenta potvrđuju da ispunjava sve ugovorene obaveze“. Edvard Morz (Edward Morse), američki energo-ekonomista iz investicione banke Citigroup, upućuje na to da EU ne treba tražiti krivca za svoju situaciju van Evrope i njenih politika.

Kritično je i u Južnoj Americi. Brazil kao najveća ekonomija kontinenta prolazi kroz restrikcije električne energije. Ova zemlja dobija preko 60% struje od svojih hidro-potencijala, međutim, najsušnije ljeto u proteklih 90 godina dovelo je do toga da su akumulacije na svega 17% kapaciteta. Rijeka Parana, druga po veličini u Brazilu, maltene je presušila i nalazi se na najnižem vodostaju u proteklih 77 godina. Ova zemlja primorana je da uvozi energiju iz Urugvaja i Argentine, što stvara problem za cijeli kontinent, budući da zemlje poput Čilea takođe računaju na iste izvoznike (inače ograničene količine energije).

Dok Brazil čeka kišnu sezonu da napuni svoje rezervoare, Kina se bori sa poplavama. Preko 60 rudnika uglja u oktobru u potpunosti je poplavljeno. Ovo nije samo povećalo cijene uglja već dovelo i do nestašica struje što je, konsekventno, dovelo do potpune ili djelimične obustave proizvodnje u velikom broju fabrika na sjeveru zemlje. Dok Kina povećava uvoz energenata, Indija prejudicira situaciju uvodeći zabranu izvoza električne energije. Indija se brine da bi savezne države mogle iskoristiti visoke cijene električne energije da ostvare profit po cijenu toga da dožive nestašicu u doglednom vremenu.

Ono što slijedi jesu slične nestašice energenata u decenijama koje dolaze. Razlog za ovakve prognoze leži u tome da većina lidera nije promislila tranziciju na obnovljive izvore energije i smanjenje emisije štetnih glasova. Oni to jesu uradili deklarativno, ali nisu uložili trud da razviju detaljne i izvodljive planove. Primjera radi, predsjednik Francuske Emanuel Makron je u predizbornoj kampanji najavio gašenje francuskih nuklearnih elektrana. Sa postepenim gašenjem počelo se 2020. da bi već 12. oktobra 2021. Makron najavio kao „prvu tačku svoje industrijske politike“ izgradnju velikog broja manjih nuklearnih elektrana (do 300 megavata) do 2030. godine. Kratkoročno, cijene energenata normalizovaće se povećanjem proizvodnje. Do ovoga će ipak doći postepeno, jer zemlje izvoznice nafte (OPEC+) odbijaju naglo povećanje „da bi se izbjegle radikalne fluktuacije u cijenama“. Što se tiče prirodnog gasa, tu će stvari ići malo teže, budući da je Katar, najveći proizvođač ovog energenta na planeti, dostigao maksimalni proizvodni kapacitet (po tvrdnjama njihovog ministra za energetiku Sada al-Kabija). 

Piše: R.G. – politikolog