„Squid game“: kapitalizacija na kritici kapitalizma

Iako je pandemija generalno negativno uticala na svjetsku ekonomiju, za pojedine kompanije ona je bila katalizator rasta. Među njima je svakako i Netflix, internet platforma za gledanje filmova i serija, koja je tokom 2020. dobila preko 36 miliona novih pretplatnika, ostvarila rast od 24% i čist profit od oko 25 milijardi dolara (21.6 milijardi eura). Česta ekonomska „zaključavanja“, policijski časovi, karantini i slične mjere nagnale su mnoge da višak slobodnog vremena utroše gledajući sadržaje koje Netflix prikazuje, a nerijetko i sam stvara. Pojava vakcine drastično je usporila rast broja pretplatnika, ali sa 5.5 miliona novih korisnika u prvoj polovini 2021. ne može se govoriti o padu popularnosti. Ipak, sredinom godine mnogi su predviđali pad cijena akcija ili neznatni rast, međutim, to danas nije slučaj. Šta se desilo u međuvremenu? Ukratko, „Igra lignje“.

„Igra lignje“ (Squid game), korejska triler-drama od devet epizoda, oborila je rekord Netflix-a sa preko 111 miliona pregleda u prvih mjesec dana i tako postala najgledanija serija u preko 20 godina ove platforme. Bez gotovo ikakvog marketinga, popularnost serije širila se društvenim mrežama do te mjere da je početkom novembra i dalje najgledanija serija u oko 50 država (na vrhuncu bila je najgledanija u 90). U SAD, gdje su obično serije na engleskom jeziku daleko popularnije od stranog sadržaja, ova je dostigla mjesto najgledanije već četvrtog dana od premijere sredinom septembra i tu se zadržala sljedećih 24 dana. Sa budžetom od svega 21.4 miliona dolara, serija je ostvarila zaradu od oko 900 miliona (779.2 miliona eura).

Radnja serije prati grupu ljudi koja pristaje da učestvuje u nizu dječijih igara, sa potencijalno smrtnim ishodom, takmičeći se oko sve veće novčane nagrade. Premisa serije zapravo ne odstupa od one koju pred nas postavlja kapitalizam, samo nam se servira u zabavno karikiranoj i koncentrisanoj formi. Već prva epizoda nas podsjeća da je u današnjem svijetu život bez novca nezamisliv, oni koji ga imaju manje nego dovoljno u očima okoline manje su vrijedni bez obzira na lične kvalitete i druga dostignuća. Stoga, poput takmičara u „Igri lignje“, mi poslodavcima nudimo svoje vrijeme, nerijetko zdravlje, a ponekad rizikujući i život, u zamjenu za novac i nadu da će se uloženo jednog dana bogato nagraditi.

Serija nas postepeno vodi kroz sve brutalnije segmente kapitalizma. U ranijim igrama svaki takmičar ima šansu za uspjehom, a međusobna saradnja može biti samo na obostranu korist i nagrađena prijateljstvom. Ipak, kako broj takmičara opada, a novčana nagrada raste, priroda „igre“ se mijenja. Takmičari postaju konkurenti jedni drugima. U prvi mah, logika „dok jednome ne mrkne, drugome ne svane“ odnosi se na grupe. Tako u „vuči konopa“  jedan tim takmičara svoj uspjeh gradi na taj način što će protivnički tim odvući u propast, kako to često (na manje bukvalan i dramatičan način) rade i konkurentske kompanije na tržištu. Sama priroda takmičenja vremenom okreće pojedince jedne protiv drugih, pa dojučerašnje kolege i prijatelji postaju suparnici koji manipulišu, podmeću i varaju, kako to inače rade kada se bore oko unapređenja ili ostanka u kompaniji uoči restrukturiranja. Dobronamjerni i altruistički nastrojeni takmičari, poput Alija u seriji, nemaju nikakve šanse pred onim proračunatim i sebičnim, poput Sang-vua (Sang-woo).

Osim takmičara u seriji postoje još dvije klase ljudi, menadžerski sloj koji osigurava da se igre odvijaju po pravilima, i takozvani VIP sloj radi čije se zabave cijeli događaj i organizuje. Za razliku od takmičara, „menadžeri“ ne rizikuju povrede i smrt ako se pridržavaju pravila, ali u datom poretku oni su jednako neslobodni, samo malo bolje nagrađeni za uslugu koju obavljaju. VIP, među koje spada i sam inicijator takmičenja, čini malobrojna elita za koju takmičari ne predstavljaju ljude koji pate već nešto što treba iskoristiti za sopstvenu zabavu i profit, a nagradu ne nude kao nadoknadu za trud i zasluge već kao motor sopstvene zabave.

 Iako organizatori igara konstantno podsjećaju takmičare kako su u njima svi jednaki, serija daje do znanja da sreća i nasumične šanse igraju daleko veću ulogu od ličnih kvaliteta, sposobnosti, rada i truda. Drugim riječima, serija teži da razobliči ideologiju po kojoj se kapitalizam predstavlja kao fer igra u kojoj svi imaju šanse za uspjehom ukoliko ulože dovoljno truda, a koja zanemaruje činjenicu da ga spoljni faktori van našeg uticaja vrlo često svode na „kocku“. Tako vremenom saznajemo da je glavni lik, Gi-jan (Gi-hun), za kojeg do tada vjerujemo da je nepopravljivi raspikuća i kockar, zapravo preko deset godina bio radnik u fabrici automobila, dok nije ostao bez posla usljed pogrešnih odluka njegovog poslodavca. Nakon toga, on dva put pokreće privatni biznis, ali usljed golobalne finansijske krize i stanja na tržištu ostaje u dugovima do guše. Kako je to sročio sam reditelj i scenarista Hvang Duang-Hjuk (Hwang Dong-hyuk) „u kapitalističkom društvu, svako se u bilo kom trenutku može naći u Gi-janovom položaju“.

Koliko je to tačno Duang-Hjuk osjetio je na svojoj koži. Scenario za „Igru lignje“ napisao je kada se zbog nemaštine uselio nazad kod svoje majke i babe. Prema pisanju Wall Street Journal-a, u jednom trenutku morao je da pauzira pisanje scenarija, jer su ga dugovi prinudili da proda lap-top za 675 dolara. Sam scenario pokušavao je da proda još od 2008. godine, a to mu je za rukom pošlo tek 11 godina kasnije. Iako u prvi mah djeluje tako, serija nije u potpunosti usamljena u svom uspjehu. Samo dvije godine ranije, korejski film „Parazit“ (Parasite, 2019.) na uloženih 15.5 miliona zaradio je 259 miliona dolara i postao prvi strani film u igri da dobije Oskara za najbolji film. (Ovdje treba naglasiti da se radi i o svojevrsnom političkom momentu, jer su ranijih godina filmovi koji nisu na engleskom jeziku mogli da se takmiče samo za najbolji strani film). I „Parazit“ je svojevrsna kritika kapitalizma i nejednakosti koje stvara u (korejskom) društvu. Reditelju i scenaristi ovog ostvarenja Bong Džun-hou (Bong Joon-ho) to nije bio ni prvi put da se predstavlja svjetskoj publici sa ovom temom, jer je to uradio i adaptacijom stripa „Ledolomac“ (Snowpiercer) 2013. Čak je i viralni muzički spot Gangnam Style, prvi koji je 2012. na YouTube-u ostvario milijardu pregleda (a danas je na 11. mjestu najgledanijih sa preko 4.2 milijarde), svojevrsna kritika raskalašnog života korejske kapitalističke elite.  

Šta je to što je ova ostvarenja učinilo toliko prijemčivo globalnoj publici da je, u slučaju „Igre lignje“ na primjer, preko 95% gledalaca van Južne Koreje? Sa jedne strane to jeste razobličavanje mana kapitalizma. Uspjeh korejskih umjetnika u ovom pod-žanru vjerovatno se može  objasniti činjenicom da su u prilici da iz prve ruke vide kako je rapidna modernizacija njihove zemlje u drugoj polovini prošlog vijeka stvorila jedno od najkompetetivnijih ekonomija svijeta. Sve zahtjevnije tržište rada, nezaposlenost i klasne podjele u Južnoj Koreji možda jesu dovedeni do ekstrema, ali daleko od toga da ovo nije nešto sa čime se manje ili više suočavaju praktično svi stanovnici planete.    

U prvi mah poruka serije djeluje jasna – kapitalizam je nepravedan, brutalan i dehumanizujući.  Sa druge strane, paralela između glavnog lika i njegovog tvorca ponovo se vraća sa donekle kontradiktornim zaključkom od onog na koji nas većina serije navodi. (Ako niste gledali seriju ostatak teksta biće spoiler.) Bez obzira na svu nepravdu i poteškoće, kvalitet je isplivao. Nisu svi koji su izgubili to i zaslužili ali Duang-Hjuk i Gi-jan su zaslužili svoje milione. Ništa manje Gi-janu ne poručuje na kraju i sam organizator takmičenja koji ga ubjeđuje da ipak iskoristi novac, jer je u pitanju nagrada za „težak trud i sreću“. Sa ovim se slaže čak i Sang-vu, koji do kraja serije postaje jedan od negativaca kroz svoju beskompromisnu borbu za nagradu. Na kraju dana, Sang-vu nije sebe vidio kao negativca već kao nekog ko je spreman da igra igru po nametnutim pravilima ne bi li obezbijedio svoju porodicu. Svjestan da će dobroćudni Gi-jan, kojeg poznaje od djetinjstva, to i sam učiniti, on se predaje, ostajući lojalan pravilima igre do samog kraja.

Dakle, pobjeda dobronamjernog glavnog lika sa gotovo nikakvom prednošću u odnosu na ostale takmičare parira ranije iznijetim stavovima da je kapitalizam kombinacija lutrije i beskrupulozanosti. Osjećaj koji na koncu ostavlja serija jeste da nije potrebno kompromitovati moral da bi se uspjelo u kapitalizmu, već da uz malo sreće i dosta truda pojedinac ipak može uspjeti bez obzira koliko loša bila njegova početna pozicija. Ipak, tu je i poruka da uspjeh u kapitalizmu često nije vrijedan uloženog vremena i truda. Glavni lik odlazi kući sa 45.6 milijardi južnokorejskih vona (33.4 milijarde eura) samo da bi saznao da majka, za čiju je operaciju skupljao novac, više nije među živima. Ovaj osjećaj nagrade upitne isplativosti poznaju i hiljade crnogorskih državljana koji su radi rada u inostranstvu ili na brodovima, bili primorani da iza sebe ostave porodicu i prijatelje. U neku ruku, i organizator igara je žrtva kapitalizma, besumučna trka za novcem i uspjehom oduzela mu je zadovoljstvo življenja, pa se kroz smrtonosne igre pokušao vratiti u djetinjstvo kada je nešto bilo bitnije od novca.

Na kraju dana, ove poruke biće izgubljene kod većine gledalaca. Ako i ostave neki utisak, to će biti onaj pogrešni, da vide sebe kao Gi-jana, dok kroz život prolaze kao manje obrazovana i manje sposobna verzija Sang-vua, spremni da ličnom potrebom pravdaju kršenje svakog moralnog načela koje im se nađe na putu. Da nije tako, ovo društvo ne bi ogrezlo u korupciji, i kapitalizam ga ne bi činio daleko nepravednijim nego što bi trebalo da bude. Svjestan je toga i autor „Parazita“, u kome vidimo kako siromašna porodica sa kojom u početku saosjećamo, postaje sve perfidnija i brutalnija kako im se ukazuje prilika za sticanje što više novca. Ono što počne kao borba za opstanak, često se nastavi kao borba za luksuz, i rijetki su pojedinci koji poput Gi-jana odluče da svoje teško stečeno bogatstvo troše na pomoć drugima.   

Dakle, ono što zapravo privlači većinu gledalaca „Igre lignje“ je nažalost isto ono što privlači VIP-e u seriji – spektakularno nasilje i fascinacija time koliko su ljudi spremni daleko da odu kada se bore za opstanak. Japanski Battle Royale je 21 godinu prije Squid game uspio da sa 4.5 miliona budžeta ostvari profit od 30.6 miliona dolara, a da je pritom kritika društva toliko zamaskirana nasiljem da je jedva i primjetna. Ovo je inspirisalo serijal knjiga, a zatim i filmova „Igre gladi“ (The Hunger Games), u kome je kritika tipično američki očigledna, ali je zato i nasilje ništa manje spektakularno. Četiri filma ove franšize su između 2012. i 2015. zaradila skoro tri milijarde dolara. Antička mantra „hljeba i igara“, preselila se iz arena na velika platna i male ekrane, i nema te ideje i lekcije koja će nadjačati fascinaciju publike uvijek inventivnim oblicima nasilja. Kako glasi treće pravilo „Igre lignje“, igra se nastavlja dok većina igrača ne odluči da ne želi više da igra. Ipak, malo ko razumije bolje od stanovnika Južne Koreje koliko „obustava igre“ može biti opasna u nedostatku prave alternative. Sjeverna Koreja služi kao konstantni podsjetnik kako lažno spasenje od brutalnosti kapitalizma može odvesti u daleko gore uslove života – u tom kontekstu, Sang-vuova odluka sa kraja serije ima puno više smisla.

Piše: R.G.