Hoće li starenje populacije onemogućiti Kinu da postane prva ekonomija svijeta?

Prije pola vijeka, 1971. godine, svjetska populacija brojala je preko 3.77 milijarde stanovnika, a godišnja stopa rasta bila je 2.04%. Danas je ovaj broj gotovo duplo veći, 7.90 milijardi. Međutim, stopa rasta pala je ispod 1.05%. Usporavanje rasta se velikim dijelom može pripisati povećanom stepenu urbanizacije. Dok je 1971. svega 37% svjetskog stanovništva živjelo u gradovima, danas je taj procenat iznad 56%. Drugim riječima, što veći procenat populacije živi u gradovima to su veće šanse da je stepen reprodukcije u padu. Kako je najveći stepen urbanizacije u razvijenim zemljama, tako se one suočavaju i sa negativnim prirodnim priraštajem, a konsekventno i sa starenjem populacije. Ovo će u decenijama koje dolaze predstavljati jedan od najvećih finansijskih izazova za razvijene zemlje, koje će se suočiti sa izazovom da pronađu način da sa nikad manjim udjelom populacije u radnoj snazi pokriju izdatke za nikada veći broj penzijskih osiguranika.

Iako se često ubraja u „zemlje u razvoju“, Kina je po mnogo čemu svjetska sila u više aspekata, prije svega u ekonomskom. Ova je zemlja druga ekonomija svijeta po bruto društvenom proizvodu, ali prva po paritetu kupovne moći. Svjetski mediji prenijeli su početkom godine procjene (kakve je, između ostalih, napravila japanska holding kompanija Nomura) da bi Kina sa svojim BDP-om mogla nadjačati SAD već 2028. godine. Ono što ovakve procjene nisu uzele u obzir jeste činjenica da se Kina nalazi na pragu demografske katastrofe. Ova zemlja ima rastući korpus starijih građana, a broj mladih koji „zamjenjuje“ ostarjelu populaciju nije ni blizu onog nivoa koji je potreban da se održi broj stanovnika, ekonomski rast, pa ni kvalitet staranja o postojećoj populaciji. U sljedećih trideset godina udio radne snage u kineskoj populaciji (godišta između 15 i 64) opašće sa 70% na 60%, dok će broj penzionera (a sa tim i fiskalno opterećenje ovih prvih) samo rasti. Preciznije, 2019. godine za svakog radno-sposobnog stanovnika Kine bilo je 0.42 izdržavana lica, bilo mlađih od 15 ili starijih od 64 godine, a do 2050. ovaj broj skočiće na 0.67.

Kina ima velike planove, od podizanja životnog standarda na unutrašnjem, do porasta globalnog uticaja na spoljnom planu. Međutim, sve će to usporiti, ako ne i u potpunosti onemogućiti, ova demografska dinamika. Jedan od razloga za ovo stanje je nekadašnja „politika jednog djeteta“, ali i nakon uvođenja „politike dva djeteta“ u zadnjih nekoliko godina stope rađanja nastavile su da padaju. Čisto demografski govoreći, za prosto održavanje broja stanovnika svakoj zemlji je potrebna stopa reprodukcije od 2.1 djeteta po ženi, odnosno da se za svakih 100 žena i 100 muškaraca rodi 210 djece koji će ih zamijeniti (dodatnih deset koji će „pokriti“ sve one koji neće doživjeti punoljetstvo, ili zbog zdravstvenih razloga ne mogu da imaju sopstveno potomstvo). Po podacima Kineskog državnog statističkog biroa, stopa reprodukcije u Kini je za samo tri godine, od 2017. do 2020., pala sa 1.6 na 1.3. U velikim gradovima, poput Pekinga i Šangaja, situacija je drastično gora, 1.05 i 1.00.

Ovakav trend, međutim, nije neuobičajan za zemlje koje se razvijaju. Sa porastom procenta populacije koja živi u gradovima značajno opada i stopa rađanja. U Kini je 2010. godine manje od pola stanovništva (tačnije 49.95%) živjelo u gradovima, da bio samo deceniju kasnije taj procenat iznosio 63.89%. Za razliku od agrarnih društava u kojima su djeca neophodna za perpetuaciju procesa proizvodnje, u urbanim uslovima življenja ona predstavljaju trošak. “Nakon što se ljudi dosele sa sela u grad, djeca prestaju biti resurs, ruke za rad u polju, i postaju poteškoća, samo još jedna gladna usta“, kako su to sročili autori knjige „Prazna planeta: Šok globalnog opadanja stanovništva“, Derel Briker (Darrell Bricker) i Džon Ibitson (John Ibbitson). Uz urbanizaciju, oni opadanje nataliteta pripisuju i jednom komplementarnom trendu, intenziviranju obrazovanja i emancipacije žena u nekada tradicionalnijim društvima. Kako žene u zemljama u razvoju popravljaju svoj društveni položaj, tako uspostavljaju kontrolu nad svojim reproduktivnim organima, izazivajući konsekventno pad broja porođaja. Moglo bi se zaključiti da generalno poboljšanje uslova življenja vodi i manjoj stopi reprodukcije, a da su bivše kineske politike ograničavanja potomstva samo preduprijedile ovaj neminovni ishod.

Gotovo je nemoguće da zvanični Peking opovrgne ovaj trend, ali je moguće da preduzme mjere koje će ga ublažiti. Postoje i oni uslovi življenja koje je neophodno ispuniti da bi se pojedinci ohrabrili da zasnuju porodicu i izrode (brojnije) potomstvo. Je Liu (Ye Liu), profesor na Kraljevskom koledžu u Londonu, koji je intervijuisao 82 Kineskinje u sklopu svog istraživanja, smatra da kineska vlada nije uradila dovoljno, te da bi prije svega trebala omogućiti bolje uslove rada za žene, kao i pristupačnije servise čuvanja djece. Dok god se ovi osnovni egzistencijalni problemi ne riješe, kinesko društvo zadržaće preferencu ka manjoj porodici. Za jednu socijalističku zemlju, Kina ima previsoku cijenu usluga čuvanja djece, pa veliki broj roditelja taj trošak navodi kao objektivni razlog zbog kojeg ne mogu da priušte izdržavanje drugog djeteta. Ipak, Kina će prije svega biti prinuđena da podigne starosnu granicu za odlazak u državnu penziju. Ovaj postupak na kratko će održati veličinu radne populacije, međutim, ona će se neminovno smanjiti bez obzira na Vladine mjere. Čak i ovo privremeno zadržavanje radne populacije će se opet prelomiti na porodice koje žele da imaju potomstvo. Penzioneri su glavni čuvari djece mlađih zaposlenih, pa ukoliko bi oni i dalje bili na poslu, bilo bi potrebno otvoriti više obdaništa i drugih servisa za čuvanje djece zaposlenih roditelja.

Kineske šanse da sustigne SAD nisu nepostojeće, ali su daleko manje od očekivanih. Dok je američka stopa reprodukcije od 1.67 takođe ispod potrebnih 2.1, ova zemlja svojim visokim standardom privlači veliki broj migranata koji nadomješta disparitet između broja umrlih i rođenih. Sa demografske strane, iako među najrazvijenijim zemljama svijeta, SAD nema problem sa starenjem stanovništva, što ih čini izuzetkom od pravila. Sa druge strane, Evropska unija ni pored visoke stope imigracije nije u stanju da uspori stopu starenja stanovništva. Iznad stope reprodukcije trenutno je Indija sa 2.2 i procjene su da bi između 2022. i 2028. trebala od Kine preuzeti „titulu“ najmnogoljudnije zemlje svijeta. Ipak, ova će se zemlja i sama suočiti sa posljedicama starenja populacije, budući da je od prije pola vijeka imala stopu reprodukcije od čak 5.59. Po trenutnim predviđanjima, čini se da je jedini region koji neće u doglednom periodu imati problema sa starenjem populacije sub-saharska Afrika. Afrika je, međutim, primjer toga kako neumjeren rast populacije odmaže ekonomskom napretku. Hoće li i na koji način svijet prevazići sve jaču krizu starenja globalne populacije, vrijeme će pokazati. Za sada se adekvatno rješenje ne nazire, a konstantno povećavanje starosne granice za odlazak u penziju samo odlaže neizbježno.

Piše: R.G. – politikolog