“Ujedinjeni Arapski Emirati su zaista izvanredno mjesto za svakoga ko ih je posjetio — primjer kako vizija, inovacije i zdrava ambicija, zagledana u dugoročnu budućnost, mogu da preobraze jednu zemlju.” – Ovim riječima premijer Milojko Spajić na društvenoj mreži X proslavio je usvajanje Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između vlada Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata. U tekstu „UAE: između utopije iz vladinih obećanja i stvarnosti (I)” preispitana je ova tvrdnja u domenu ekologije i ekstremno negativnog uticaja koji UAE imaju na životnu sredinu. Tekst koji je pred vama ispitaće kakav je uticaj privrede UAE na stanovništvo i njegova prava u toj zemlji, budući da to može u značajnoj mjeri predstavljati indikator onoga što očekuje Crnu Goru.
„Demografija je sudbina“ – izjava koja se često pripisuje Ogistu Kontu. Iako je vjerovatno riječ o novijoj parafrazi, suština iza tih riječi nije ništa manje tačna. Prilično indikativan primjer njihove tačnosti jeste i sama Crna Gora, čije se stanovništvo rapidno iseljava i stari, prvenstveno zbog loše ekonomske situacije, generalne neuređenosti i nepravde koja proizilazi iz izostanka vladavine prava. Kako bi na ove tokove mogle uticati najavljene investicije iz UAE može se naslutiti iz toga kakav su efekat imale u matičnoj zemlji.
Ekonomski uspon UAE tokom posljednjih nekoliko decenija doveo je do naglog rasta populacije, ali ne kroz prirodni priraštaj, već gotovo isključivo zahvaljujući uvozu strane radne snage. Prema najnovijim podacima, čak oko 89% stanovništva Ujedinjenih Arapskih Emirata čine stranci, dok su domaći državljani u manjini. Ova nesrazmjera demografske strukture nije slučajna — riječ je o planskoj politici koja je pratila ubrzanu izgradnju infrastrukture, razvoj turizma, digitalnih servisa i tržišta nekretnina.
Većinu radne snage čine migranti iz Južne Azije: Indijci, Pakistanci, Bangladešani i Filipinci. Samo Indijaca ima više od 4 miliona, što je preko 38% ukupne populacije UAE (koja je nešto preko 10 miliona). Ova etnička struktura nije neutralna: jasno oslikava duboke klasne i pravne razlike. Strani radnici, iako brojčano dominantni, često su isključeni iz sistema socijalne zaštite, političkog predstavljanja i osnovnih građanskih prava koje uživa svega 11% stanovnika ove zemlje. Rad pod teškim uslovima, ograničene slobode kretanja i pravna nesigurnost čine okosnicu njihove svakodnevice.
Upravo ta demografska struktura (gotovo u potpunosti oblikovana potrebama tržišta, a ne društvenim razvojem) stvara ozbiljne tenzije u samom temelju UAE društva. Brojčana dominacija stranih radnika nije praćena odgovarajućim pravima, integracijom ili socijalnom zaštitom. Naprotiv, veliki dio migrantske populacije živi u uslovima koji se sve češće opisuju kao oblik modernog ropstva. Ogromna većina radne snage dolazi iz zemalja globalnog juga i zapošljava se kroz sistem poznat kao kafala. Taj sistem veže radnike za pojedinačne poslodavce, koji im često oduzimaju pasoše, određuju uslove života i rada, i sprečavaju prelazak na drugo zaposlenje. U praksi to znači da hiljade ljudi rade pod prisilom, bez pravne zaštite, često za simbolične zarade i uz prijetnju deportacije. Prema procjenama Global Slavery Indexa iz 2023 (kada je ova zemlja imala manje od 10 miliona stanovnika), u UAE se nalazilo preko 130.000 ljudi koji žive u uslovima ropstva. Odnosno 13.4 robova na 1000 stanovnika. Štaviše, jedine zemlje sa većim udjelom robova u stanovništvu bili su Jemen, Sirija, Irak i Saudijska Arabija.
Posebno ranjivu grupu čine žene zaposlene kao domaće radnice. Izolovane unutar privatnih domova, često rade 16 do 20 sati dnevno, bez slobodnih dana, izložene su fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju. U brojnim svjedočenjima, žene su izjavile da su bile tretirane kao „vlasništvo“, a ne kao radnice, upoređujući svoj položaj sa robinjama. Uprkos formalnim reformama, inspekcije u privatnim domovima su praktično nepostojeće, a sistemske zaštite gotovo da nema.
U periodu od dvije godine, The Guardian je razgovarao sa 50 žena, radnica u domaćinstvu različitih zemalja (najčešće Filipina, Etiopije, Liberije, Bangladeša), koje su svjedočile o brutalnim uslovima u kojima su živjele i radile. Sve su izgubile pravo na slobodu kretanja, a većina imala je oduzet pasoš, radila bez dana odmora, trpjela fizičko ili seksualno nasilje, i dobijala samo jedan obrok dnevno. „Spavala sam na balkonu
Eksperti UN-a i profesori prava o ovim slučajevima govore kao o jasnim pokazateljima prisilnog rada i savremenog ropstva. „Kafala sistem je postao sredstvo za izvlačenje maksimalnog rada uz minimalne troškove,“ kaže François Crépeau, bivši specijalni izvjestilac UN za migracije. Tomoya Obokata, specijalni izvestilac UN za savremene oblike ropstva, ocenjuje da „svi navedeni uslovi jasno ukazuju na prisilni rad ili čak domaće ropstvo, suprotno međunarodnim standardima.“
Uprkos tvrdnjama vlasti UAE da su 2021. reformisali kafala sistem i omogućili radnicima da mijenjaju poslodavce i imaju slobodne dane, izveštaji pokazuju da su te promjene uglavnom deklarativne. „Zakon postoji, ali se ne primjenjuje. Sistem i dalje omogućava poslodavcima ogroman stepen kontrole,“ upozorava Rothna Begum iz organizacije Human Rights Watch. Profesor Kevin Bales, ekspert za savremeno ropstvo, zaključuje: „Zakon o ‘begu’ ili ‘odbeglim radnicima’ je čista iluzija pravde. Ti ljudi su tretirani kao vlasništvo – a to je definicija ropstva.“ Posljedice su tragične: mnoge žene su izgubile život u pokušaju da pobjegnu.
Upravo zbog ovakvih okolnosti, važno je da Crna Gora pri razmatranju investicija iz UAE ne posmatra samo ekonomske pokazatelje, već i širi društveni kontekst iz kojeg one dolaze. Model rasta zasnovan na masovnom uvozu jeftine radne snage, gentrifikaciji prostora i centralizovanom odlučivanju može proizvesti duboke strukturne nejednakosti. Ako se ne adresiraju jasno definisanim socijalnim i pravnim garancijama, takvi procesi lako mogu potkopati demokratske temelje, socijalnu koheziju i dugoročnu održivost društva. Kakve mehanizme zaštite planira uvesti Crna Gora kako bi spriječila ponavljanje oblika eksploatacije (bilo nad domaćim, bilo nad stranim radnicima) koji su uobičajni u UAE? Ili bolje pitanje, kakav se oblik zaštite spram ovako invazivnog i razrađenog sistema eksploatacije može očekivati od Crne Gore u kojoj inspekcije (po sopstvenom priznanju i na očigled svih) nisu u stanju da se nose ni sa trenutnim problemima crnogorske privrede?
Investicije koje je Vlada Crne Gore najavila iz Ujedinjenih Arapskih Emirata dolaze upravo u sektore u kojima domaće tržište rada već sada bilježi ozbiljan deficit. Upravo zato začuđuju trijumfalističke izjave da će ove investicije „otvoriti radna mjesta“. Iako je moguće da će doći do otvaranja novih pozicija, teško je povjerovati da će one biti namijenjene lokalnom stanovništvu. Sličan obrazac je već viđen u zemlji iz koje investicije dolaze – gdje su slični projekti doveli do masovnog angažovanja jeftine radne snage iz Azije, a domaće stanovništvo sveli na demografsku manjinu u sopstvenoj državi.
Prema podacima Zavoda za zapošljavanje iz 2024. godine, Crnoj Gori je tada nedostajalo čak 25.000 radnika. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u martu 2025, iz Udruženja ugostitelja Budve saopšteno je da tom gradu nedostaje oko 8.000 sezonskih radnika. Ovi podaci jasno pokazuju da problem nije u nedostatku posla, već u nedostatku radne snage, posebno one kvalifikovane. U tom kontekstu, strane investicije mogu dodatno produbiti zavisnost od uvoza radne snage, a ne riješiti pitanje zapošljavanja domaće populacije, što ih čini problemom, a ne bezrezervno poželjnim rješenjem.
Drugim riječima, uvoz jeftine radne snage dalje obara cijenu rada i samo podstiče odseljavanje, što za sobom vuče potrebu za uvozom dodatne jeftine radne snage, i tako sve dok građani Crne Gore ne postanu manjina u sopstvenoj zemlji, na način kako su građani UAE već postali u svojoj. Pritom, stanovi koji bi bili izgrađeni – poput onih u „Beogradu na vodi“ – neće voditi rješavanju podstanarske krize (koja je još jedan od razloga za iseljavanje stanovništva) budući da će biti skuplji od onih koji se sada nalaze na tržištu. Ukratko, vlada ovim načinom investiranja ne rešava probleme stanovništva, već ishitrenom prodajom crnogorske teritorije pokušava pokrpiti rupe u budžetu izazvane nepromišljenim populističkim programima Evropa sad 1 i 2.