Uprkos tome što Crna Gora živi od turizma, ona iz godine u godinu nudi sve lošiji turistički proizvod, bez ikakvih izgleda za smislenim unapređenjem ponude. Frapantno brojna državna uprava kao da se trudi da učini sve kako bi potkopala održivost iste one državne kase iz koje se i sama finansira, a koja se dominantno puni upravo iz turizma i za turizam vezanih djelatnosti. Ne samo da nisu u stanju da nauče iz grešaka koje su razvijenije destinacije počinile i prevazišle u prije više decenija, oni ostaju predani da iz godine u godinu ponavljaju (ili čak eskaliraju) sopstvene greške. Nakon državne, najodgovornije su lokalne uprave, ali je i sam turistički sektor privrede češće saučesnik, nego žrtva loših politika.
Bitno je naglasiti da turizam u Crnoj Gori nije uvijek bio u lošem stanju, ali za njegove ranije uspjehe odgovorniji su bili činioci van Crne Gore nego u njoj. Turistički potencijal lokacija koje danas pripadaju Crnoj Gori prepoznat je prije više od vijeka, među prvim hotelima bili su hotel „Plaža“ (Pansion na zelenoj plaži), izgrađen 1902. u Zelenici u vrijeme austro-ugarske uprave i Hotel „Avala“, izgrađen 1937. u Budvi u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Ipak, prateći svjetske trendove, turizam je krenuo da cvjeta tek nakon Drugog svjetskog rata, što su vlasti SFRJ iskoristile na pravi način.
Uprkos njihovom čestom pominjanju, radnička odmarališta nisu bila okosnica crnogorskog turizma u vrijeme socijalizma, već je turizam cvjetao uprkos njima. Rapidni razvoj turističkih kapaciteta počeo je 1960-ih, a zlatno doba crnogorskog turizma uslijedilo je u decenijama 1970-1980-ih. Razorni zemljotres 1979. tadašnje vlasti su iskoristile mudro, pa su hoteli koji su zamijenili ruševine bili još otmeniji, održiviji i sadržajniji nego prethodni.
Tokom 1980-ih, samo Budva – sa manje od 40.000 ležajeva u hotelima, kampovima i privatnom smještaju – ostvarivala je i po tri miliona noćenja godišnje (što je činilo oko 30% ukupnih turističkih prihoda Crne Gore). Naravno, sam broj noćenja ne govori sve, ali većina turista bili su stranci iz zapadne i centralne Evrope, prije svega iz Austrije, Njemačke i Čehoslovačke, koji su bili primarno zainteresovani za more i prirodu crnogorskog priobalja. Hoteli poput „Avale“, „Mogrena“, „Slovenske plaže“, „Montenegra“, „Mediterana“, „Miločera“, „Maestrala“, „Svetog Stefana“, „As-a“, „Palasa“ i drugih nudili su vrhunsku uslugu, imali zelene površine i sportske terene, a nisu bili predimenzionirani, što je eliminisalo potencijalne neprijatnosti poput gužvi i prenatrpanih plaža.
Sukobi u regionu i izolacija 1990-ih vodili su ka prekomponovanju crnogorskog turizma u tri ključna aspekta. Kao prvo, nužno orijentisanje na domaće turiste, a ubrzo i one iz bliskog regiona, u potpunosti je preoblikovalo ponudu. Crna Gora se orijentisala na jeftini, masovni turizam, koji je rupu koju su ostavili strani turisti pokušao nadomjestiti turbo-folk sadržajima. Ova vrsta turizma privlači najviše mlade, niske platežne moći, koji novac dominantno troše na alkohol, pri čemu profit gube sve druge turističke djelatnosti. Najveći gubitak svakako proizilazi iz toga što svojim ponašanjem ova vrsta turista odbija sve druge (otmenije i profitabilnije) oblike turizma. Ljudi koje interesuju priroda, sportski, kulturni, vjerski ili bilo koji drugi oblik turizma, ne žele da do ranih jutarnjih časova slušaju preglasnu muziku i viku po sve prljavijim ulicama. Nažalost, od 1990-ih do danas, ovo je ostala ključna okosnica crnogorskog turizma, iako je nužnost koja je do toga dovela prestala biti aktuelna već prije tri decenije.
Drugi aspekt jeste vlasnička i upravljačka struktura. Korupcijske privatizacije i opšta kriminalizacija društva vodile su tome da ogroman broj ugostiteljskih objekata pripadne ljudima koji nisu došli iz turističkog, već iz kriminalnog sektora. Nedostatak elementarnog znanja o turizmu i ekonomiji, prožet pohlepom i lokalnim bezakonjem koje joj podilazi, vodio je betonizaciji obale i eksponencijalnom rastu broja ležajeva, koji ni za trenutak ne uvažava pravilo ponude i potražnje. Iako je ovo posebno tačno za primorje, sličnoj situaciji svjedočimo i u planinskim destinacijama. Budva je, od sinonima turističkog uspjeha, postala sinonim urbane devastacije, a gradovi poput Žabljaka i Kolašina rapidno se “budvanizuju”, ne bi li se taj recept za urušavanje kvaliteta turističke ponude prenio na što veći broj destinacija. Drugim riječima, crnogorske političko-kriminalne elite pokušale su turizmom upravljati na način na koji upravljaju zemljom i gradovima – na silu, „preko veze“ i kičem koji i same konzumiraju. Ne treba napominjati da ovo nije nešto što visoko platežni turisti cijene. Za razliku od ostatka Crne Gore, turizam se bazira na meritokratiji: kvalitet privlači kvalitet.
Treći aspekt transformacije turističke ponude ogleda se u nerazumijevanju samog proizvoda. Turizam je privredna grana – vi na tržište plasirate proizvod koji turista plaća svojim dolaskom, ostankom i (idealno) vraćanjem u destinaciju u budućnosti. Početkom vijeka neko jeste prepoznao ono što je potencijal Crne Gore – divlja ljepota, tj. „wild beauty“, kako je glasio slogan. Nažalost, od tog trenutka nadalje činilo se sve kako bi se ta divlja ljepota uništila iz svakog ugla iz kojeg je to bilo moguće – do te mjere da danas slobodno možemo tvrditi da se državna i lokalne turističke organizacije služe praksom „lažne reklame“.
Zaista, ako pogledate reklame za Crnu Goru, one vam prikazuju prostrane, ali uređene plaže (snimljene u predsezoni), čiste rijeke i šume i poneku drevnu urbanu cjelinu. Već prvog sata boravka u destinaciji svima će biti jasno da od prizora sa reklama nema gotovo ništa. Plaže su prenatrpane, prekrivene mobilijarom i prljave, u njihovom akvatorijumu vlada haos od neobuzdanih plovila, dok iz zaleđa često dopire preglasna muzika, potpuno neprikladna ambijentu. Ovakvo stanje na ponovni dolazak nagnaće samo one turiste koji i sami doprinose haosu, neumjesnim ponašanjem, bacanjem smeća i svime onim što će odbiti kulturnije turiste kakve svaka destinacija zapravo želi.
Ukoliko turisti požele da se sklone iz haotične „zone Morskog dobra“, na putu ka planinama dočekaće ih divlje deponije, opasni putevi i još opasniji vozači, neobuzdani šumski požari, blokade puta, neefikasni putni radovi, nebrojeni auto-placevi i slični objekti koji stvaraju atmosferu svega, samo ne divlje prirode i ljepote. Kada stignu u nacionalne parkove, otkriće da se njima upravlja na sličan način kao i obalom – gdje se uspjeh mjeri pukim brojem turista, umjesto njihovim kvalitetom, bez ikakvog obzira prema tome postoji li zapravo optimalan broj posjetilaca preko kojeg lokacija postaje neprijatna za goste.
Naravno, sve ovo pod uslovom da turista uopšte uspije da dođe u sve izolovaniju Crnu Goru. Da navedemo samo neke od primjera: brod na liniji Bar – Bari počeo je s operacijom tek trećeg jula, a prestao već sedmog, kada je „Jadrolinija“ samoinicijativno povukla brod. Vozovi idu sve sporije, uz stalne kvarove i kašnjenja – što recimo nije slučaj u susjednoj Srbiji (jedinoj zemlji sa kojom imamo značajnu željezničku povezanost). Za razliku od aerodroma u regionu, prije svega Tirane i Dubrovnika, crnogorski aerodromi su gotovo pusti, za šta je prije svega odgovorna nepromišljena spoljna politika.
Uvođenjem sankcija Moskvi, Crna Gora je od povezanosti sa deset aerodroma u Rusiji i preko 600.000 putnika iz te zemlje tokom 2019. godine došla do nula letova iz te zemlje. Sankcije su uvedene i Bjelorusiji, koja je takođe bila značajan izvor turista. Uzmimo ovo posljednje kao indikator kako su crnogorski rukovodioci uspjeli povoljne spoljne faktore da preokrenu na štetu Crne Gore. Zbog slične kulture, relativne blizine, niske cijene, ali prije svega povoljne klime, stanovnici Rusije i Bjelorusije često su birali Crnu Goru za svoje odmore – do te mjere da je Rusija postala jedan od najvažnijih izvora i turista i investicija u Crnu Goru. Pa ipak, slijepo prateći odluke donesene daleko od Crne Gore, vlast u Podgorici uspjela je da potkopa sopstveni izvor prihoda i jedinu značajnu granu realnog sektora privrede, bez ikakvog „plana B“ i alternativnog izvora turista. Pri tome većina stanovnika (uključujući i one koji su za te vlade glasali) ni ne želi, niti je svjesna zašto se ovim zemljama uvode sankcije. Počnite od sebe – znate li zašto smo uveli sankcije Bjelorusiji? I ako znate, zapitajte se: kakve to veze ima sa nama?
Istovremeno, u svijetu bjesne ratovi, politički obračuni i druga tragična dešavanja, ali Crna Gora je uvela sankcije isključivo onim zemljama od kojih finansijski zavisi, pokazujući tako da se ne vodi nikakvim spoljnopolitičkim principima. Premda nije uvela sankcije Srbiji, nepriznavanje njenog teritorijalnog integriteta, Ustava koji ga garantuje i konstantne odluke na štetu te zemlje u značajnoj mjeri kvare utisak o Crnoj Gori, koja zbog egzodusa istočnih turista od nje zavisi skoro kao i 1990-ih. Ako već mora da bira zemlju sa relativno neprijateljski nastrojenom vladom, srpski turista danas ima jedva malo skuplju, ali daleko kvalitetniju ponudu Hrvatske, ili pak daleko jeftiniju, a ništa lošiju ponudu Albanije. Naravno, tu su i prijateljske zemlje poput Grčke, čije cijene na velikom broju lokacija ne prelaze one u Crnoj Gori.
Tu dolazimo i do posljednjeg velikog razloga urušavanja turističke ponude – previsokih cijena. Onaj dio turističke privrede koji nije potkopala spoljnopolitičkim odlukama, Vlada Crne Gore je potkopala unutrašnjim mjerama. Kao da nije dovoljno što je svojom ekstremno populističkom ponudom izazvala neobuzdanu inflaciju, Vlada pokušava da pokrpi rupe u budžetu akcizama i podizanjem nameta na usluge. Sve ovo dovelo je do toga da Crna Gora izgubi i svoj posljednji adut na turističkom tržištu – povoljnost. Grčka i Italija zauvijek će biti popularnije destinacije od onih na Balkanu. Međutim, balkanske zemlje nudile su jeftiniju alternativu – „Mediteran za svačiji budžet“. Hrvatska je status jeftine destinacije izgubila pretjeranim uspjehom, a Crna Gora neuspjehom svojih političkih elita.
Na koncu, turizam je grana privrede i prati pravila tržišta. Na tržištu se s konkurencijom možete izboriti ako imate bolji ili jeftiniji proizvod – Crna Gora trenutno ima skuplji i lošiji. To je ukratko i odgovor na pitanje zašto je ovo još jedna rekordno loša sezona. Loš proizvod iz ranijih godina ostao je u sjenci dešavanja van Crne Gore, poput rata u Ukrajini i zemljotresa u Turskoj, ali je sada ta ista Turska apsorbovala višak ruskih turista koje je Crna Gora izgubila sankcijama i posljedičnim prekidom avio-saobraćaja. Sanacija je moguća ukoliko bi se s njom započelo danas i na tome radilo smisleno i predano godinama – što se, sasvim izvjesno, sa ovakvim rukovodstvom neće desiti.
Autor: Roberto Golović