{"id":1685,"date":"2024-09-30T13:08:25","date_gmt":"2024-09-30T13:08:25","guid":{"rendered":"https:\/\/ekonomist.me\/?p=1685"},"modified":"2025-05-07T12:21:39","modified_gmt":"2025-05-07T12:21:39","slug":"japanski-novi-kapitalizam-zasto-je-potreban-i-koje-su-sanse-za-uspjehom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/2024\/09\/30\/japanski-novi-kapitalizam-zasto-je-potreban-i-koje-su-sanse-za-uspjehom\/","title":{"rendered":"Japanski \u201enovi kapitalizam\u201c: za\u0161to je potreban i koje su \u0161anse za uspjehom"},"content":{"rendered":"\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t
\n\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t

Japanski \u201enovi kapitalizam\u201c: za\u0161to je potreban i koje su \u0161anse za uspjehom<\/h1>\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
Home<\/a> \/<\/span> <\/div>\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\n

Zbog lo\u0161eg odgovora na krizu izazvanu pandemijom COVID-19, japanski premijer Jo\u0161ihide Suga je 3. septembra dao ostavku, a ve\u0107 4.oktobra si\u0161ao sa funkcije. U Suginu odbranu, pred njim nije bio lak zadatak, na vlast je do\u0161ao u jeku pandemije i pod pritiskom da uprkos svemu odr\u017ei Olimpijske igre. \u0160tavi\u0161e, Japan je u posljednjih 20 godina (od kojih je Sugin prethodnik \u0160inzo Abe na vlasti bio devet) promijenio \u010dak deset premijera. Jasno je da biti predsjednik vlade tre\u0107e ekonomije svijeta nije lak posao i kada nije pandemija, me\u0111utim, pred Suginim nasljednikom nalazi se monumentalni zadatak bu\u0111enja japanske ekonomije iz stagnacije koja traje ve\u0107 punih 30 godina. Fumio Ki\u0161ida, biv\u0161i ministar spoljnih poslova i novi premijer Japana, najavio je ambiciozni plan uspostavljanja \u201enovog modela kapitalizma\u201c koji \u0107e se fokusirati na ravnomjerniju (re)distribuciju dobiti. U prvi mah, spominjanje \u201eredistribucije\u201c obradovalo je mnoge ljevi\u010dare \u0161irom planete zbog socijalisti\u010dkog prizvuka, ali o \u010demu se zaista radi i za\u0161to japanski premijer ovo smatra potrebnim vidi se tek nakon \u0161to se sagledaju specifi\u010dnosti japanske privrede. \u00a0<\/p>\n

Populacija Japana je u padu jo\u0161 od 2011. godine. Samo tokom 2020. u ovoj zemlji umrlo je 531 816 vi\u0161e ljudi nego \u0161to je ro\u0111eno. Sa starenjem populacije i smanjenom stopom reprodukcije nezaposlenost u Japanu je o\u010dekivano niska, me\u0111utim, plate stagniraju, a kupovna mo\u0107 gra\u0111ana dugo je bila u padu. Prosje\u010dna godi\u0161nja primanja u Japanu nisu prema\u0161ila 40 000 ameri\u010dkih dolara jo\u0161 od 1991. Pore\u0111enja radi, u susjednoj Ju\u017enoj Koreji prosje\u010dna godi\u0161nja primanja u istom periodu sko\u010dila su sa 22 000 na oko 42 000 dolara, a u SAD sa 47 000 na 69 000. Korijeni ovakvog stanja le\u017ee u japanskom setu principa poznatom kao\u00a0shushin koyo<\/em>. Ova praksa, zastupljena jo\u0161 od od prve polovine pro\u0161log vijeka, podrazumijeva da velike kompanije unajmljuju radnike direktno nakon zavr\u0161ene srednje \u0161kole ili fakulteta, zaklju\u010duju\u0107i sa njima dugoro\u010dne ugovore koji vezuju radnike za kompaniju. Ovaj pristup vodi daleko ve\u0107em stepenu lojalnosti radnika prema kompaniji (i obratno) nego \u0161to je uobi\u010dajeno na Zapadu. Samo praktikovanje ovog koncepta kroz gotovo sto godina usadilo ga je duboko u japansku kulturu i razumijevanje poslovne etike.<\/p>\n

Shushin koyo<\/em>\u00a0nesumnjivo ima svojih pozitivnih aspekata, osiguravaju\u0107i lak\u0161i pristup tr\u017ei\u0161tu rada novim radnicima i daleko ve\u0107u sigurnost od otkaza. Ovaj pristup omogu\u0107io je Japanu da se nakon devastacije Drugog svjetskog rata za samo 23 godine uzdigne do pozicije druge ekonomije svijeta (gdje je bio sve do 2010.). Japan je imao daleko jeftiniju radnu snagu u odnosu na Zapad, ali je njegova industrija, prije svega elektronike i automobila, na svjetsko tr\u017ei\u0161te plasirala proizvode jednakog ili boljeg kvaliteta. Ipak,\u00a0shushin koyo<\/em>\u00a0ne odgovara svim okolnostima podjednako i vremenom o\u010diglednije postaju mane koje sve vi\u0161e povre\u0111uju japansku ekonomiju. Prije svega, samo vrednovanje sigurnosti i inertnosti stavilo je u zasjenak li\u010dnu sposobnost i produktivnost. Umjesto po zaslugama i doprinosu kompaniji, radnici su pla\u0107eni gotovo isklju\u010divo u zavisnosti od toga koliko su godina proveli na svom radnom mjestu. To se mo\u017ee primijetiti i na mikro nivou, gdje se radnici gledaju pozitivno ako na radnom mjestu ostaju prekovremeno bez obzira na to koliko su zapravo produktivni. Statistike pokazuju da vi\u0161e od polovine Japanaca ne iskoristi svoj godi\u0161nji odmor, ne zato \u0161to su neophodni kompaniji ve\u0107 zato \u0161to se na odsustvo sa posla gleda negativno unutar radnog kolektiva. Naravno, ovo se odra\u017eava i na veliko nezadovoljstvo radnika koji maltene da nemaju kontrolu nad svojim \u017eivotima \u2013 prema podacima\u00a0Randstad Workmonitora<\/em>, od vode\u0107ih ekonomija svijeta zemlja u kojoj je najmanje anketiranih radnika izjavilo da osje\u0107a satisfakciju na poslu je upravo Japan sa 41% ispitanika.<\/p>\n

Imaju\u0107i sigurne radnike, obavezane kako dugim ugovorima tako i kulturolo\u0161kim pritiskom, poslodavci su nevoljni da pove\u0107avaju plate. Istovremeno, radnici ne osje\u0107aju potrebu za vanrednim trudom i inovacijom, budu\u0107i da \u0107e im primanja rasti vremenom bez obzira na rezultate. Uz to, starenje populacije doprinijelo je i tome da stariji zaposleni sve kasnije odlaze u penziju, pa se tako vi\u0161e pozicije i primanja koja uz njih idu sve re\u0111e otvaraju mla\u0111im radnicima. Ovi neinspirativni uslovi za rad svojevrsni su paradoks ako se u obzir uzme odumiranje populacije i nesta\u0161ica stru\u010dne radne snage. U Japanu je 2020. godine u prosjeku dnevno umiralo 1 164 stanovnika, a istovremeno se otvaralo 3 479 novih radnih mijesta.<\/p>\n

Dvodecenijsku stagnaciju ekonomije poku\u0161ao je da opovrgne japanski premijer \u0160inzo Abe, tako \u0161to \u0107e se obra\u010dunati sa deflacijom valute, nesta\u0161icom radne snage i demografskim sunovratom. Abe je na vlasti bio izme\u0111u 2012. i 2020, \u0161to ga istovremeno \u010dini i najdugovje\u010dnijim premijerom u istoriji japanskog parlamentarizma. On je svoju reformu oslonio na, kako ih je nazvao, \u201etri strijele\u201c. Ovaj pristup ubrzo je nazvan\u00a0Abenomics<\/em>, i podrazumijevao je monetarne olak\u0161ice, fiskalne stimulanse i strukturne reforme. Agresivnom monetarnom politikom kamate na kredite gotovo su ukinute, kako bi se stanovni\u0161tvo ohrabrilo da pove\u0107a potro\u0161nju, ali i pokrene sopstvene biznise, za koje se ranije nisu usu\u0111ivali da se kreditno zadu\u017ee. Manje kamate zna\u010de vi\u0161e raspolo\u017eivog novca za pojedinca koji \u0107e ga konsekventno utro\u0161iti u lokalnu ekonomiju. Upravo je manja potro\u0161nja, usljed pada potra\u017enje koja proisti\u010de iz pada broja stanovnika, odvela Japan u deflaciju koju je Abe sada planirao da savlada. Iako pad cijena koji dolazi sa deflacijom gra\u0111anima mo\u017ee djelovati kao ne\u0161to pozitivno, sa pozicije centralne banke radi se o \u201eno\u0107noj mori\u201c koja \u0107e imati katastrofalne dugoro\u010dne posljedice. Ve\u0107 2013. japanska centralna banka, po nagovoru premijera, najavila je udvostru\u010davanje koli\u010dine jena u cirkulaciji kako bi podstakla inflaciju, koja je tada projektovana na 2%. Iako je do inflacije do\u0161lo, ona je uglavnom bila ispod projektovanog procenta.<\/p>\n

\u201eDruga strijela\u201c Abeove politike odnosila se na fiskalnu politiku. Vlada je dramati\u010dno pove\u0107ala tro\u0161enje bud\u017eetskih sredstava na izgradnju klju\u010dnih infrastrukturnih projekata, istovremeno smanjuju\u0107i poreze. Sa jedne strane, ovo je zna\u010dilo da gra\u0111ani imaju vi\u0161e novca koji mogu tro\u0161iti, stimuli\u0161u\u0107i tako rast ekonomije. Javna potro\u0161nja, osim kratkoro\u010dnog stimulisanja rasta, ima i dodatnu vrijednost, jer iza sebe ostavlja infrastrukturu od koristi za cijelo dru\u0161tvo. Sa druge strane, do\u0161lo je do pra\u017enjenja dr\u017eavnog bud\u017eeta, a smanjeni porezi smanjili su i \u0161ansu da se on adekvatno dopuni. Sve ovo ne bi predstavljalo preveliki problem da Japan ve\u0107 nije imao jedan od najgorih javnih dugova u odnosu na BDP u svijetu (preko 253%). Ovo je svakako bilo jasno i Abeu koji je 2019. podigao porez na dodatu vrijednost na 10%. Ova pove\u0107anje nameta ne bi ostvarilo tako velik udar na bud\u017eet gra\u0111ana da nije do\u0161lo neposredno pred pandemiju. U kombinaciji sa zaklju\u010davanjem ekonomije, prekidima u lancima snabdijevanja i ostalim problemima koji su se javili kao posljedica mjera za suzbijanje virusa, mnogi benefiti\u00a0Abenomics<\/em>-a brzo su opovrgnuti.<\/p>\n

Iako ni ona nije sasvim uspje\u0161na, Abeova \u201etre\u0107a strijela\u201c uspostavila je neke korisne trendove koje njegov nasljednik planira da intenzivira. Prije svega, Abe je nesta\u0161icu radne snage poku\u0161ao da nadomjesti pove\u0107anim u\u010de\u0161\u0107em \u017eena i migranata na tr\u017ei\u0161tu rada. Tradicionalno patrijarhalni japan ne mo\u017ee se pohvaliti velikim brojem \u017eena u klju\u010dnim kompanijama, ali je taj problem prepoznat ba\u0161 kao \u0161to su nezaposlene \u017eene prepoznate kao neiskori\u0161ten resurs. Primjera radi, u Japanu je pla\u0107eno porodiljsko odsustvo i dalje na jako nezavidnom nivou, u du\u017eini od svega dva mjeseca. Me\u0111utim, dr\u017eava se postarala da u\u010dini servise \u010duvanja djece dostupnim i kvalitetnim kako se mladi roditelji ne bi osje\u0107ali da su zbog posla zapostavili djecu. Danas je vi\u0161e od polovine \u017eena u Japanu zaposleno, \u0161to nije bio slu\u010daj prije Abeovog mandata, ipak, daleko je od projektovanih 73%. Sa druge strane, migranatska radna snaga jeste oja\u010dala, samo u Tokiju za deset godina broj migranata sko\u010dio je sa 3% na 6%. Treba naglasiti da su su u pitanju pa\u017eljivo probrani migranti deficitarnih zanimanja koji \u0107e ostvariti vrijedan doprinos japanskoj ekonomiji, za razliku od ve\u0107ine migranata na Zapadu, koji predstavljaju optere\u0107enje za dr\u017eavne bud\u017eete. \u00a0\u00a0<\/p>\n

Dakle, ako su Abeove politike bile djelimi\u010dno uspje\u0161ne, \u0161ta je to \u0161to Fumio Ki\u0161ida poku\u0161ava da promijeni? Zapravo, on poku\u0161ava da oja\u010da politike koje je uveo Abe, a ono \u0161to je \u201enovo\u201c kod \u201enovog japanskog kapitalizma\u201c jeste kako se uspjeh kompanije prenosi na one koji su zaposleni u njoj. Jespar Kol (Jesper Koll), koji je uprkos tome \u0161to je porijeklom iz Njema\u010dke jedan najuticajnijih ekonomista Japana, isti\u010de da je Japan najbolja zemlja u svijetu po pitanju jaza izme\u0111u bogatih i siroma\u0161nih. Razlike koje postoje na Zapadu, ali i u zemljama u razvoju, nisu ni blizu tako istaknute u Japanu, \u0161to posredno doprinosi smanjenoj stopi kriminala, boljoj (generacijskoj) socijalnoj mobilnosti \u00a0i mnogim drugim poljima dru\u0161tvenog djelovanja. Ipak, Kol primje\u0107uje i da Japan prednja\u010di po koli\u010dini neiskori\u0161tenog novca na ra\u010dunima kompanija. 2020. godine japanske kompanije imale su \u0161est biliona ameri\u010dkih dolara koji nisu doprinosili ni prihodu kompanije ni njenih radnika, pa tako ni ekonomiji u cjelini. \u0160tavi\u0161e, profit japanskih kompanija je samo rastao u posljednjih deset godina, ali to nisu osjetili ni dioni\u010dari ni radnici. Kol obja\u0161njava da su japanske kompanije \u201ebogate ali \u0161krte i boja\u017eljive do te mjere da le\u017ee na gomilama neiskori\u0161tenog novca\u201c, \u0161to je sa stanovi\u0161ta kapitalizma neisplativo pona\u0161anje. \u00a0<\/p>\n

Ki\u0161ida poku\u0161ava da adresira upravo ovaj problem. Dakle, ne radi se o zapadnom-ljevi\u010darskom pristupu redistribucije kroz oporezivanje bogatih i sli\u010dnog pretakanja sredstava sa ra\u010duna jedne grupe gra\u0111ana na ra\u010dune drugih, ve\u0107 u motivisanju kompanija da bolje raspola\u017eu sopstvenim novcem. Ukoliko bi se makar dio tih neiskori\u0161tenih sredstava prelio u ruke zaposlenih, oni bi bili motivisani da ga utro\u0161e na tr\u017ei\u0161tu, a sa pove\u0107anjem potro\u0161nje do\u0161lo bi i do rasta japanske ekonomije. Tako\u0111e, kompanije \u0107e morati da ulo\u017ee vi\u0161e truda u pobolj\u0161anje ravnote\u017ee izme\u0111u \u017eivota i rada zaposlenih kako bi privukli mla\u0111e ljude na sve kompetitivnijem tr\u017ei\u0161tu rada. Dakle, za obnovu japanske ekonomije potrebno je platiti nove radnike bolje, omogu\u0107iti kra\u0107e radno vrijeme i generalno bolje uslove rada. Iako ovo u prvi mah djeluje kao tro\u0161ak za kompanije, zapravo se radi o uslovu njihovog opstanka, ali i napretka. Bolji uslovi osigura\u0107e siguran priliv radne snage, a promijenjeno organizaciono pona\u0161anje u\u010dinkovitije i inovativnije radnike. \u00a0\u00a0<\/p>\n

Istovremeno, Ki\u0161ida je obazriv da ne primjenjuje istu poresku politiku na velike kompanije i one male biznise koje Japan poku\u0161ava da podstakne. Kako primje\u0107uje Kol, sve vladine politike samo su \u201epozadinska buka\u201c ukoliko se ne podstaknu preduzetni\u0161tvo i inovacije, koji su pravi motor rasta ekonomije u kapitalisti\u010dkim dru\u0161tvima. Nova vlada Japana pripremila je tako poreske olak\u0161ice za preduzetnike, ali i ve\u0107u sigurnost rada za radnike na ograni\u010deno vrijeme, kao i bolje uslove za samozaposlene. Priprema se i pobolj\u0161anje uslova rada dr\u017eavnih slu\u017ebenika, prije svega onih u zdravstvenom sistemu koji je pretrpio toliki pritisak tokom pandemije.<\/p>\n

Koliko god se Japan \u010dinio dalekim, ekonomisti, ali i politi\u010dki lideri \u0161irom svijeta pomno prate ishod novih politika njegove vlade. Japanska ekonomija ima dosta svojih specifi\u010dnosti ali mnogi njeni trendovi u jednom ili drugom obliku o\u010dekuju ve\u0107inu uticajnih zemalja svijeta. Stru\u010dna literatura ve\u0107 koristi termin \u201ejapanifikacija\u201c, da opi\u0161e staranje stanovni\u0161tva i usporavanje ekonomskog rasta koje ga prati. Ukoliko Japan uspije da se izbori sa ovim izazovima, po drugi put u svojoj skorijoj istoriji, posta\u0107e ekonomski i politi\u010dki uzor svijetu.<\/p>\n

Pi\u0161e: R.G. \u2013 politikolog<\/strong><\/p>\n\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\n\t\t\t\t\t\t<\/span>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Japanski \u201enovi kapitalizam\u201c: za\u0161to je potreban i koje su \u0161anse za uspjehom Home \/ Zbog lo\u0161eg odgovora na krizu izazvanu pandemijom COVID-19, japanski premijer Jo\u0161ihide Suga je 3. septembra dao ostavku, a ve\u0107 4.oktobra si\u0161ao sa funkcije. U Suginu odbranu, pred njim nije bio lak zadatak, na vlast je do\u0161ao u jeku pandemije i pod pritiskom da uprkos svemu odr\u017ei Olimpijske igre. \u0160tavi\u0161e, Japan je u posljednjih 20 godina (od kojih je Sugin prethodnik \u0160inzo Abe na vlasti bio devet) promijenio \u010dak deset premijera. Jasno je da biti predsjednik vlade tre\u0107e ekonomije svijeta nije lak posao i kada nije pandemija, me\u0111utim, pred Suginim nasljednikom nalazi se monumentalni zadatak bu\u0111enja japanske ekonomije iz stagnacije koja traje ve\u0107 punih 30 godina. Fumio Ki\u0161ida, biv\u0161i ministar spoljnih poslova i novi premijer Japana, najavio je ambiciozni plan uspostavljanja \u201enovog modela kapitalizma\u201c koji \u0107e se fokusirati na ravnomjerniju (re)distribuciju dobiti. U prvi mah, spominjanje \u201eredistribucije\u201c obradovalo je mnoge ljevi\u010dare \u0161irom planete zbog socijalisti\u010dkog prizvuka, ali o \u010demu se zaista radi i za\u0161to japanski premijer ovo smatra potrebnim vidi se tek nakon \u0161to se sagledaju specifi\u010dnosti japanske privrede. \u00a0 Populacija Japana je u padu jo\u0161 od 2011. godine. Samo tokom 2020. u ovoj zemlji umrlo je 531 816 vi\u0161e ljudi nego \u0161to je ro\u0111eno. Sa starenjem populacije i smanjenom stopom reprodukcije nezaposlenost u Japanu je o\u010dekivano niska, me\u0111utim, plate stagniraju, a kupovna mo\u0107 gra\u0111ana dugo je bila u padu. Prosje\u010dna godi\u0161nja primanja u Japanu nisu prema\u0161ila 40 000 ameri\u010dkih dolara jo\u0161 od 1991. Pore\u0111enja radi, u susjednoj Ju\u017enoj Koreji prosje\u010dna godi\u0161nja primanja u istom periodu sko\u010dila su sa 22 000 na oko 42 000 dolara, a u SAD sa 47 000 na 69 000. Korijeni ovakvog stanja le\u017ee u japanskom setu principa poznatom kao\u00a0shushin koyo. Ova praksa, zastupljena jo\u0161 od od prve polovine pro\u0161log vijeka, podrazumijeva da velike kompanije unajmljuju radnike direktno nakon zavr\u0161ene srednje \u0161kole ili fakulteta, zaklju\u010duju\u0107i sa njima dugoro\u010dne ugovore koji vezuju radnike za kompaniju. Ovaj pristup vodi daleko ve\u0107em stepenu lojalnosti radnika prema kompaniji (i obratno) nego \u0161to je uobi\u010dajeno na Zapadu. Samo praktikovanje ovog koncepta kroz gotovo sto godina usadilo ga je duboko u japansku kulturu i razumijevanje poslovne etike. Shushin koyo\u00a0nesumnjivo ima svojih pozitivnih aspekata, osiguravaju\u0107i lak\u0161i pristup tr\u017ei\u0161tu rada novim radnicima i daleko ve\u0107u sigurnost od otkaza. Ovaj pristup omogu\u0107io je Japanu da se nakon devastacije Drugog svjetskog rata za samo 23 godine uzdigne do pozicije druge ekonomije svijeta (gdje je bio sve do 2010.). Japan je imao daleko jeftiniju radnu snagu u odnosu na Zapad, ali je njegova industrija, prije svega elektronike i automobila, na svjetsko tr\u017ei\u0161te plasirala proizvode jednakog ili boljeg kvaliteta. Ipak,\u00a0shushin koyo\u00a0ne odgovara svim okolnostima podjednako i vremenom o\u010diglednije postaju mane koje sve vi\u0161e povre\u0111uju japansku ekonomiju. Prije svega, samo vrednovanje sigurnosti i inertnosti stavilo je u zasjenak li\u010dnu sposobnost i produktivnost. Umjesto po zaslugama i doprinosu kompaniji, radnici su pla\u0107eni gotovo isklju\u010divo u zavisnosti od toga koliko su godina proveli na svom radnom mjestu. To se mo\u017ee primijetiti i na mikro nivou, gdje se radnici gledaju pozitivno ako na radnom mjestu ostaju prekovremeno bez obzira na to koliko su zapravo produktivni. Statistike pokazuju da vi\u0161e od polovine Japanaca ne iskoristi svoj godi\u0161nji odmor, ne zato \u0161to su neophodni kompaniji ve\u0107 zato \u0161to se na odsustvo sa posla gleda negativno unutar radnog kolektiva. Naravno, ovo se odra\u017eava i na veliko nezadovoljstvo radnika koji maltene da nemaju kontrolu nad svojim \u017eivotima \u2013 prema podacima\u00a0Randstad Workmonitora, od vode\u0107ih ekonomija svijeta zemlja u kojoj je najmanje anketiranih radnika izjavilo da osje\u0107a satisfakciju na poslu je upravo Japan sa 41% ispitanika. Imaju\u0107i sigurne radnike, obavezane kako dugim ugovorima tako i kulturolo\u0161kim pritiskom, poslodavci su nevoljni da pove\u0107avaju plate. Istovremeno, radnici ne osje\u0107aju potrebu za vanrednim trudom i inovacijom, budu\u0107i da \u0107e im primanja rasti vremenom bez obzira na rezultate. Uz to, starenje populacije doprinijelo je i tome da stariji zaposleni sve kasnije odlaze u penziju, pa se tako vi\u0161e pozicije i primanja koja uz njih idu sve re\u0111e otvaraju mla\u0111im radnicima. Ovi neinspirativni uslovi za rad svojevrsni su paradoks ako se u obzir uzme odumiranje populacije i nesta\u0161ica stru\u010dne radne snage. U Japanu je 2020. godine u prosjeku dnevno umiralo 1 164 stanovnika, a istovremeno se otvaralo 3 479 novih radnih mijesta. Dvodecenijsku stagnaciju ekonomije poku\u0161ao je da opovrgne japanski premijer \u0160inzo Abe, tako \u0161to \u0107e se obra\u010dunati sa deflacijom valute, nesta\u0161icom radne snage i demografskim sunovratom. Abe je na vlasti bio izme\u0111u 2012. i 2020, \u0161to ga istovremeno \u010dini i najdugovje\u010dnijim premijerom u istoriji japanskog parlamentarizma. On je svoju reformu oslonio na, kako ih je nazvao, \u201etri strijele\u201c. Ovaj pristup ubrzo je nazvan\u00a0Abenomics, i podrazumijevao je monetarne olak\u0161ice, fiskalne stimulanse i strukturne reforme. Agresivnom monetarnom politikom kamate na kredite gotovo su ukinute, kako bi se stanovni\u0161tvo ohrabrilo da pove\u0107a potro\u0161nju, ali i pokrene sopstvene biznise, za koje se ranije nisu usu\u0111ivali da se kreditno zadu\u017ee. Manje kamate zna\u010de vi\u0161e raspolo\u017eivog novca za pojedinca koji \u0107e ga konsekventno utro\u0161iti u lokalnu ekonomiju. Upravo je manja potro\u0161nja, usljed pada potra\u017enje koja proisti\u010de iz pada broja stanovnika, odvela Japan u deflaciju koju je Abe sada planirao da savlada. Iako pad cijena koji dolazi sa deflacijom gra\u0111anima mo\u017ee djelovati kao ne\u0161to pozitivno, sa pozicije centralne banke radi se o \u201eno\u0107noj mori\u201c koja \u0107e imati katastrofalne dugoro\u010dne posljedice. Ve\u0107 2013. japanska centralna banka, po nagovoru premijera, najavila je udvostru\u010davanje koli\u010dine jena u cirkulaciji kako bi podstakla inflaciju, koja je tada projektovana na 2%. Iako je do inflacije do\u0161lo, ona je uglavnom bila ispod projektovanog procenta. \u201eDruga strijela\u201c Abeove politike odnosila se na fiskalnu politiku. Vlada je dramati\u010dno pove\u0107ala tro\u0161enje bud\u017eetskih sredstava na izgradnju klju\u010dnih infrastrukturnih projekata, istovremeno smanjuju\u0107i poreze. Sa jedne strane, ovo je zna\u010dilo da gra\u0111ani imaju vi\u0161e novca koji mogu tro\u0161iti, stimuli\u0161u\u0107i tako rast ekonomije. Javna potro\u0161nja, osim kratkoro\u010dnog stimulisanja rasta, ima i dodatnu vrijednost, jer iza sebe ostavlja infrastrukturu od koristi za cijelo dru\u0161tvo. Sa druge strane, do\u0161lo je do pra\u017enjenja dr\u017eavnog bud\u017eeta, a smanjeni porezi smanjili su i \u0161ansu da se on adekvatno dopuni. Sve ovo ne bi<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1687,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[7],"tags":[],"class_list":["post-1685","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-biznis"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1685","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1685"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1685\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1690,"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1685\/revisions\/1690"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1687"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1685"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1685"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ekonomist.me\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1685"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}