Yanis Varoufakis: Moji razgovori s ćerkom o ekonomiji | Ekonomist

Yanis Varoufakis: Moji razgovori s ćerkom o ekonomiji

Iz Uvoda knjige „Ovaj svijet može da bude bolji – Moji razgovori s ćerkom o ekonomiji“, prevod sa grčkog Mina Radulović

 

Povod da napišem ovu knjigu bio je predlog Elene Patakis iz grčke izdavačke kuće Patakisda napišem tekst o ekonomiji koji bi bio namijenjen tinejdžerima.

Oduvijek sam smatrao da onaj koji ne može da objasni velika ekonomska pitanja jezikom razumljivim tinejdžerima – zapravo ih ni sam ne razumije. U vremenu kao što je naše, u kojem je ekonomska kriza pretvorila „ekonomski problem“ u goruću temu svih naših nemira i razgovora, polarizujući tako čitavo društvo, Elenin predlog za mene je postao pravi izazov. Hoću li uspjeti da napišem takav tekst? – zapitao sam se. I, ako uspijem, hoće li on biti od koristi drugim čitaocima, uključujući Danai Stratu, moju životnu saputnicu, kao i njenu djecu Nikolasa i Esmeraldu Momferatu, koji će ga, nadam se, pročitati? Stranice koje slijede pokazaće da li sam uspio u toj svojoj namjeri.

 

Moja odluka da prihvatim Elenin predlog imala je još jedan motiv. Naime, pošto mi je prisustvo moje ćerke, kojoj su upućene naredne misli, gotovo neprestano uskraćeno budući da ona živi u Australiji, to ima za posledicu ili da nismo zajedno (i da brojimo dane do sledećeg susreta), ili, ukoliko smo zajedno, da odbrojavamo dane do sledećeg rastanka. Dok sam, međutim, pisao tekst koji slijedi i zamišljao njene reakcije na svaku moju riječ, imao sam osjećaj da smo stalno zajedno. Činjenica da je ona moj najstroži sudija pomogla mi je – nadam se – u tome da pišem čistije, bez uvijanja, neposrednije. A i sama pomisao na to da bi ovaj tekst mogao za nju biti podstrek da poboljša znanje grčkog jezika (pošto knjiga nikada neće biti prevedena na engleski) pružala mi je još više radosti.

Što se tiče samе sadržine knjige, odlučio sam da se ne usredsređujem na grčku svakodnevicu tokom nekoliko poslednjih turobnih godina – na memorandume, siromaštvo, nedostatak dostojanstva koje doživljavamo od 2010. godine. Naprotiv, usredsređujem se na velika pitanja socijalne ekonomije koja se tiču svih ljudi, svugdje, ali tako da zainteresovanom čitaocu dajem priliku da sagleda iz ugla drugačijeg od dosadašnjeg nedavni slom naše socijalne ekonomije, kao i razloge zbog kojih nosioci vlasti uporno odbijaju da donesu odluke što bi dovele do spasenja naših društava u Evropi, u Grčkoj i u čitavom svijetu.

 

Otkud tolika nejednakost?

Zašto Aboridžini iz Australije nisu napali Englesku?

Sve bebe se rađaju podjednako golišave. Ali ubrzo zatim nekа оd te dece oblače se u preskupa odelca, kupljena u najboljim buticima, dok većina biva odjevena u rite. Kad malo poodrastu, onа prvа deca mršte se svaki put kad im rođaci i kumovi donesu još odjeće (pošto više vole poklone druge vrste), dok ona druga sanjaju o tome da jednog dana možda odu u školu u cipelama koje nisu probušene. To je jedna strana nejednakosti koja obilježava naš svijet.

Možda često slušaš o toj nejednakosti, ali je ne vidiš pred sobom, pošto, istini za volju, u tvoju školu ne idu djeca koja inače čine veliku većinu djece svijeta i koja su osuđena na život prepun odricanja, pa čak i nasilja. Poznato mi je da ipak dobro znaš, bar u teoriji, kako većina djece na ovom svijetu nije poput tebe i tvojih školskih drugova. Nedavno si mi postavila pitanje: „Otkud tolika nejednakost?“ Moj odgovor nije bio zadovoljavajući ni za mene samog. Zbog toga se nadam da ćeš mi dozvoliti da pokušam ponovo i da ovog puta, umesto odgovora, i ja postavim pitanje.

Pošto živiš i rasteš u Australiji, u školi koju pohađaš u Sidneju često si gledala predstave i pratila predavanja o Aboridžinima – o nepravdama koje su im nanete, o njihovoj kulturi, koju su bijeli kolonizatori iz Britanije gazili čitava dva vijeka, o siromaštvu u kojem još žive, što je veliki skandal. Jesi li se, međutim, ikada zapitala zašto su Britanci napali Australiju, otimajući iz čista mira zemlju Aboridžina (i zapravo ih istrebljujući), umjesto da se desi obrnuto? Zašto se aboridžinski ratnici nisu iskrcali u Doveru i, brzo nadirući, krenuli ka Londonu, pri tome ubijajući svakog Engleza koji bi se usudio da im se suprotstavi? Mogu da se kladim da u tvojoj školi ne postoji nastavnik koji bi smio makar i da pomisli na postavljanje ovakvog pitanja.

To pitanje je, međutim, veoma značajno. Ako na njega ne odgovorimo iscrpno, u opasnosti smo da bez razmišljanja priznamo kako su Evropljani, na kraju, ipak pametniji i sposobniji. Suprotan argument – da su australijski Aboridžini bolji ljudi i da zato nisu postali surovi kolonizatori – nije ubjedljiv jer bi se mogao potvrditi jedino uz postojanje mogućnosti da i oni naprave velike prekookeanske brodove, nabave oružje i steknu moć, pa da stignu do obala Engleske i skrše otpor engleske vojske, pri čemu bi, uprkos svemu, oni ipak odlučili da ne podjarme Engleze i ne otmu im zemlju u Saseksu, Sariju i Kentu.

U tom smislu, pitanje i dalje ostaje otvoreno: Otkud tolika nejednakost među narodima? Da nisu možda neki narodi pametniji od onih drugih? Ili je možda riječ o nečem sasvim drugom, nečem što nema veze s porijeklom i DNK, a objašnjava činjenicu da na ulicama tvoga grada nikada nisi vidjela siromaštvo koje si srela kada si hodala ulicama Tajlanda?

 

Jedno su tržišta, a drugo je ekonomija

U društvu u kojem rasteš vlada pogrešno mišljenje da je ekonomija isto što i tržište. Šta su zapravo tržišta? Tržišta su polja razmjene. U supermarketu punimo korpu namirnicama i „razmenjujemo“ ih za novac, koji se, nadalje, razmenjuje za nešto drugo, nešto što  želi onaj koji novac ubira (vlasnik supermarketa, zaposleni u supermarketu, pošto oni dobijaju platu od novca kojim plaćamo na kasi itd.). Da nema novca, davali bismo prodavcu neka druga dobra, ona koja bi on želio da ima. Upravo zato opisujem tržište kao mjesto gdje se odigrava razmjena. To mjesto u današnje vrijeme može da bude čak i digitalno – kao kad mi, na primjer, tražiš da ti kupim aplikacije sa iTunesa ili knjige sa Amazona.

To ti sve govorim jer su tržišta postojala i u vrijeme kad smo živjeli po drveću, prije no što smo otkrili poljoprivrednu proizvodnju. Kad je neki naš daleki predak ponudio nekom drugom našem pretku bananu zahtijevajući od njega jabuku zauzvrat, to je bio prvi oblik razmjene, rudimentarni oblik kupovine, gdje je cijena jedne jabuke bila jedna banana i obrnuto. To, međutim, nije bila prava ekonomija. Za stvaranje prave ekonomije bilo je potrebno nešto više: bilo je potrebno da počnemo da proizvodimo, umjesto da naprosto lovimo životinje, ribe ili da beremo banane.

 

Dva velika skoka – jezik i višak

Prije otprilike osamdeset dvije hiljade godina mi, ljudi, načinili smo prvi veliki skok: uspjeli smo da upotrijebimo svoje glasne žice da bismo, umjesto nemuštih krika, artikulisali govor. Sedamdeset hiljada godina kasnije (što znači prije, otprilike, dvanaest hiljada godina) napravili smo drugi veliki skok: uspjeli smo da obradimo zemlju. Govor i mogućnost proizvođenja hrane, umjesto vikanja i konzumiranja onoga što nam je pružala priroda (plijena i raznih plodova),   izrodili su ono što nazivamo ekonomijom.

Danas, dvanaest hiljada godina nakon „izuma“ koji je čovjeku dao mogućnost da obrađuje zemlju, imamo svako pravo da smatramo kako je taj trenutak zaista bio istorijski: čovjek je uspio da prvi put ne zavisi od velikodušnosti zemlje, već je naučio kako da je prisili da proizvodi dobra za njega. Da li je to bio trenutak radosti i uspona? Ni u kom slučaju! Jedini razlog zbog kojeg su ljudi naučili da obrađuju zemlju bila je glad. Pošto su istrijebili veći dio divljači zahvaljujući „pametnoj strategiji“ kojom su je lovili i pošto su postali toliko brojni da im plodovi drveća više nisu bili dovoljni, ljudi su zbog gladi bili prinuđeni da izmisle metode obrade zemlje.

Kao i sve ostale tehnološke revolucije, ni ovu nismo mi odlučili da sprovedemo. Tehnologija poljoprivrede, agrarne ekonomije nam se – desila. S njom su se, a da se nismo trudili da tako bude, ljudske zajednice promijenile. Agrarna proizvodnja prvi put je dovela do stvaranja osnovnog elementa prave ekonomije – viška vrijednosti. Šta je to? To je proizvod zemlje koji ne samo što je dovoljan da nas prehrani i da nadomjesti zrnevlje koje smo iskoristili ove godine (a koje smo „uštedjeli“ prethodne godine), već je to ono što preostaje i omogućuje gomilanje za buduću upotrebu – na primjer, to su žitarice koje smo uskladištili bilo za teška vremena (u slučaju propasti sledećeg roda od grada), bilo da bi se iskoristile za sijanje naredne godine kako bi se povećao budući višak.

Ovdje treba da obratiš pažnju na dvije činjenice. Prvo, ulovljena divljač, riba i skupljeni plodovi i voće teško su mogli stvoriti višak s obzirom na to da su riba, zečevi i banane poslije kraćeg vremena počinjali da se kvare i da trule (što se nije dešavalo sa žitom, kukuruzom, pirinčem, ječmom, koji su imali duži rok trajanja). Drugo, proizvodnja agrarnog viška izrodila je sledeća čuda ljudskog društva: pismo, dug, novac, države, vojske, sveštenstvo, birokratiju, tehnologiju, čak i prvi oblik biohemijskog rata. Krenimo, dakle, redom, da ih ispitamo jedno po jedno…

 

Pismo

Arheolozi nas uče da se prvi oblik pisma pojavio u Mesopotamiji. Šta se bilježi? Bilježi se količina žitarica koju je svaki zemljoradnik stavio u zajednički silos. Sasvim logično. Budući da je bilo veoma teško da svaki zemljoradnik sagradi svoje spremište za skladištenje viška, bilo je lakše da postoji zajednički silos, pod kontrolom nadležnog lica, i da svaki zemljoradnik tu skladišti svoj rod. Taj vid skladištenja, međutim, zahtijevao je dokaz da je, na primjer, gospodin Nabuh stavio sto kilograma u skladište. Zaista, prvo pismo nastalo je kako bi se omogućilo izdavanje takve računovodstvene potvrde, to jest kako bi zemljoradnici mogli da pruže dokaz o količini žitarica koju su stavili u zajedničko spremište. Nije slučajno to što su se društva koja nisu imala potrebu za razvijanjem poljoprivrede, pošto je divljači i plodova bilo u izobilju (npr. društva Aboridžina u Australiji i starosedelaca u Severnoj Americi), zadovoljila slikarstvom i muzikom, pa nikada i nisu stvorila pismo.

 

Dug i novac

Računovodstveni zapis o količini proizvoda, poput onog o pšenici koja je pripadala našem prijatelju gospodinu Nabuhu, bio je početak stvaranja duga i novca. Poznato nam je, opet na osnovu arheoloških nalaza, da su mnogi zaposleni dobijali platu u školjkama sa zapisanim brojevima što su predstavljali kilograme pšenice koje im je vladar dugovao za rad na njegovim poljima. S obzirom na to da pšenica na koju su se odnosili ti brojevi u tom trenutku možda još nije bila proizvedena, dotične školjke predstavljale su oblik vladarevog duga prema zaposlenom. U isto vrijeme one su bile i neka vrsta novca pošto su zaposleni te školjke koristili da bi kupovali potrebne proizvode.

Najzanimljiviji nalaz, međutim, ima veze s nastankom metalnog novca. Mnogi smatraju da je metalni novac stvoren da bi se koristio u raznim transakcijama i da bi pri tome prelazio iz ruke u ruku. Ipak, nije bilo tako. Metalni novac je, bar u Mesopotamiji, korišćen da bi se bilježila raspodjela poljoprivrednog viška mnogo prije nego što je taj novac nastao! Postoje podaci o tome da su u nekom trenutku vlasnička prava u odnosu na žitarice koje su čuvane u zajedničkim skladištima zapisivana na osnovu virtuelnih metalnih novčića. Virtuelnih? Da, virtuelnih! U računovođinoj knjizi stajalo je, na primjer, sledeće: „Gospodin Nabuh ima pravo na žitarice u vrijednosti tri metalna novčića.“

Ono što je u čitavoj toj priči zanimljivo jeste činjenica da ti novčići uopšte nisu postojali (jer su iskovani tek nekoliko stotina godina kasnije) ili ih je bilo vrlo malo, a zbog njihove velike težine nisu pušteni u opticaj. Tako su transakcije s djelovima viška sprovođene na osnovu virtuelnih novčanih jedinica. Tako nešto, međutim, zahtijevalo je ono što nazivamo povjerenjem ili na latinskom credere (a na engleskom credit) – „povjerenje“ da te virtuelne jedinice imaju razmjensku vrijednost i da stoga vrijedi potruditi se i zaraditi ih svojim radom.

Da bi, međutim, takvo povjerenje postojalo, bilo je potrebno nešto što podsjeća na ono što mi nazivamo državom – kolektivna institucija koja preživljava smrt vladara i koja može da ulije povjerenje da će s vremenom svakom biti dodijeljen dio viška koji mu pripada.

 

Država, birokratija i vojska

Dug, novac, povjerenje i država, dakle, idu ruku podruku. Bez duga nema lakog načina raspolaganja poljoprivrednim viškom. Istog trenutka kad se rodio dug pojavio se i novac. Da bi se, međutim, obezbijedila vrijednost novca, postojala je potreba za kolektivnom institucijom – državom – koja bi garantovala njegovu vjerodostojnost. Naravno, postojanje države nemoguće je bez viška, budući da su državi potrebni činovnici za javne poslove (na primjer u sudovima, gdje se rješavaju sporovi koji proističu iz neslaganja oko toga ko kome i koliko duguje), zatim policija radi zaštite vlasničkih prava i, neizostavno, vladari, koji svakako zahtijevaju visok životni standard. Ništa od svega toga ne može se održati bez popriličnog viška, od kojeg svi oni žive a da ne rade na poljima. U isto vrijeme, bez viška ne bi mogla postojati ni organizovana vojska, a bez organizovane vojske vlast vladara i, uopšte, država ne bi mogla da se nametne sve dok bi društveni višak bio podložan djelovanju spoljašnjih činilaca.

 

Sveštenstvo

Sve države koje su nastale u agrarnim društvima, ako pogledamo istorijski, raspolagale su viškom na užasno nepravedan način, u korist društvenih, političkih i vojnih moćnika. Koliko god da su, međutim, vlastodršci bili moćni, oni nikada nisu bili dovoljno moćni pred velikom većinom obespravljenih zemljoradnika, koji su, ujedinjeni, za nekoliko sati mogli da svrgnu režim što ih je ugnjetavao.

Kako su, dakle, vlastodršci uspevali da održe svoju vlast i da, neometani od većine, raspolažu viškom u sopstvenu korist? Odgovor je: zahvaljujući razvoju posebne ideologije koja im je davala legitimitet i uvjeravala većinu da vlastodršci imaju pravo na to da drže svu vlast u svojim rukama. Da tako mora biti. Zbog njihove plave krvi. Da njihovo pravo na vlast potiče od više sile. Da je božja volja da sve bude tako kako jeste.

Bez te dominantne ideje koja joj je davala legitimitet za državnu hegemonističku vlast ne bi bilo nikakve nade. Neko je morao da joj daje legitimitet. Da stoji pored vladara kao predstavnik „više“ sile na zemlji i da blagosilja vlast hegemona. Naravno, to nije mogla biti samo jedna ličnost, kao u plemenima prije „izuma“ agrarnih ekonomija, čiji je višak učinio složenijom društvenu i birokratsku organizaciju društva. Kao što je država morala imati kontinuitet i opstajati i poslije smrti vladara, tako je i ideološko pokriće državne vlasti moralo da se institucionalizuje uz pomoć sveštenstva koje je „otkrivalo“ i ustanovljavalo rituale što su, oslanjajući se na predrasude ljudi uplašenih pred smrću, legalizovali pre svega samo sveštenstvo, a onda i vladarevu vlast nad državom. Bez viška, međutim, ne bi bilo nikakvog razloga za stvaranje složenog sveštenstva, niti bi bilo moguće održavati ga (s obzirom na to da njegovi pripadnici ništa nisu proizvodili).

 

Tehnologija

Ljudski um uspio je da sprovede tehnološke revolucije mnogo prije izuma poljoprivrede – na primjer, kad se otpočelo s korišćenjem metala ili vatre. Poljoprivredni višak, međutim, dao je tehnološkom napretku neviđeno ubrzanje. Sasvim logično. Prvo i osnovno, on je oslobodio najbolje „izumitelje“ potrebe da love divljač kako bi se prehranili. U mjeri u kojoj su njihovi izumi (na primjer, oruđe korisno u polju, oružje za vojsku, nakit za vladara) bili poželjni, oni su primali dio agrarnog viška u zamjenu za svoje proizvode. Štaviše, sama poljoprivredna ekonomija stvarala je tehnološke potrebe koje nisu postojale u prošlosti (na primjer, potrebe za navodnjavanjem ili sistemom irigacionih kanala).

 

Biohemijski rat

Višak je stvorio smrtonosne bakterije. Kad su se tone pšenice prvi put nagomilale u zajedničkim skladištima, a oko njih se, po selima i gradovima, nagurali mnogi ljudi, i to još sa životinjama koje su im bile potrebne (na primjer, zbog mlijeka koje daju), ta hiperkoncentrisana biomasa pretvorila se u ogromnu biohemijsku laboratoriju u kojoj su se bakterije razvile velikom brzinom, a zatim su se razmnožile, mutirale i pretvorile u čudovišta (bar u poređenju sa onima koje su se do tada susretale u prirodi).

Pojavile su se nove svirepe i katastrofalne bolesti, koje su uzimale nebrojene žrtve. Ali su s vremenom poljoprivredne društvene ekonomije postale zavisne čak i od tih bakterija kolere, tifusa, od virusa gripa. Stanovnici su na sebi nosili milione tih smrtonosnih mikroorganizama, a nisu se od njih razboljevali. Tako, kada su napadali krajeve nastanjene plemenima koja nisu imala razvijenu poljoprivrednu proizvodnju, nije bilo potrebno da potegnu mač kako bi ih osvojili. Najobičniji stisak ruke bio je sasvim dovoljan da istrijebi većinu protivnika.

Zaista, i u Australiji i u Americi mnogo je veći broj starosjedilaca pomro od dodira s bakterijama koje su nosili evropski osvajači nego od napada topovima, mecima ili noževima. U nekim slučajevima evropski osvajači čak su se svjesno posvećivali tom biohemijskom ratu. Postoje, na primjer, podaci o tome da je u Americi čitavo jedno indijansko pleme istrijebljeno kad im je izaslanstvo Evropljana kolonizatora poklonilo ćebad koja su, po planu, bila puna bakterija tifusa.

 

Povratak na pitanje: Zašto Britanci napadaju Aboridžine, a nije obrnuto?

Vrijeme je da se vratimo na surovo pitanje od kojeg smo krenuli: Zašto su Britanci napali Australiju, a ne Aboridžini Englesku? Uopšteno govoreći, zašto su sve imperijalističke sile nastale na evroazijskom kontinentu i, u poslednje vrijeme, u Sjedinjenim Američkim Državama (od zametka koji je tamo emigrirao iz Evrope)? Kako se desilo da nijednu imperijalnu silu nisu stvorili crni ljudi u Africi ili u Australiji? Da li je to nešto u genima? Naravno da nije! Odgovor se krije u onome što sam prethodno naveo.

Vidjeli smo da na početku bješe višak. Bez poljoprivrednog viška ne bi bilo mogućnosti da se stvore vojske, autoritarne države, pismo, tehnologija, barut, prekookanski brodovi itd.

Vidjeli smo kako su poljoprivredne države razvile čak i biohemijsko oružje sposobno da uništi članove društava koja nisu bila poljoprivredna, poput Aboridžina u Australiji. Vidjeli smo kako u zemljama poput Australije, gdje je hrane uvijek bilo u izobilju (pošto su tri do četiri miliona ljudi, u harmoničnoj „saradnji“ s prirodom, imala isključiv pristup flori i fauni kontinenta veličine Evrope), nikada nije bilo nikakvog razloga da se izume poljoprivredna tehnologija kako bi se gomilao višak.

Danas znamo (ti bar to vrlo dobro znaš) da su Aboridžini imali poeziju, muziku, kao i mitologiju izuzetno velike civilizacijske vrijednosti. Nisu, međutim, imali sredstva za napadanje drugih naroda ili makar za odbranu. Dok su, nasuprot tome, Englezi, kao dio evroazijske kulturne paradigme, bili primorani, po logici stvari, da razviju višak i sve što uz njega ide: od prekookeanskih brodova do biohemijskog oružja. Tako da za Aboridžine nije bilo nikakve nade da će uspeti da prežive kada su Englezi stigli do obala Australije.

 

A Afrika?

„A šta je sa Afrikom?“, pitaćeš me vrlo pametno. „Zašto se nije pojavila makar jedna velika afrička sila koja bi bila kadra da ugrozi Evropu? Zašto je trgovina robovima bila jednosmerna ulica? Da nisu, na kraju, crni ljudi ipak bili manje sposobni od Evropljana?“

Ništa od svega toga ne stoji. Baci pogled na kartu i uporedi oblik Afrike sa oblikom Evroaziije. Prvo što ćeš uočiti jeste da je Afrika duguljasta. Počinje od Sredozemlja, pruža se južno do ekvatora i nastavlja se sve do umjerene klimatske zone južne hemisfere. Drugim riječima, afrički kontinent proteže se kroz mnoge različite klimatske zone: od pustinje Sahare, preko suptropskih podsaharskih predjela, pa kroz predjele sa čisto tropskom klimom, do umjerene klime južne Afrike. Obrati sad pažnju na oblik Evroazije. Suprotno od Afrike, koja se širi od sjevera ka jugu, Evroazija počinje od Atlantika i širi se na istok sve do obala Kine i Vijetnama na Tihom okeanu, što znači da je nekako „zdepasta“ (ako mi dozvoliš da upotrebim ovaj izraz).

Šta to znači? Znači da možemo da pregazimo Evroaziju, od Tihog okeana do Atlantika, nailazeći pri tome na relativno male promjene klime, što je u potpunoj suprotnosti sa Afrikom, gde se mora proći kroz mali milion klimatskih zona da bi se stiglo od Johanesburga do Egipta.

„A zašto je to značajno?“, pitaćeš. Jednostavno zato što afrička društva koja su razvila poljoprivrednu ekonomiju (na primjer, u današnjem Zimbabveu) nikako nisu mogla da se rašire prema Evropi pošto je bilo nemoguće da njihove kulture uspiju sjevernije, bliže ekvatoru ili, još manje, u Sahari. Nasuprot tome, narodi Evroazije su, pošto su otkrili poljoprivrednu proizvodnju, imali mogućnost da se šire ka zapadu ili ka istoku kako su hteli, napadajući i osvajajući, prisvajajući višak ali i kulture naroda koje su osvajali, podražavajući njihovu tehnologiju i stvarajući čitave imperije. U Africi – zbog njene geografije – tako nešto nije bilo moguće.

 

Otkud, dakle, tolika nejednakost?

Na nivou svjetske raspodjele dobara, činjenica da su Evropljani podjarmili Afriku, Australiju i Ameriku može se objasniti u potpunosti na osnovu prethodnog izlaganja o tome kako su objektivni geografski uslovi, zasnovani na uzročno­posledičnim zakonitostima, precizno doveli Aboridžine iz Australije, starosedeoce Amerike i većinu stanovnika Afrike u njihove današnje situacije. Kao što si mogla da primijetiš, ništa od svega toga nema veze s genima bijelih, crnih, žutih ili crvenih ljudi. Ključ problema ne nalazi se nigdje drugdje do u gomilanju poljoprivrednog viška i u relativnoj lakoći ili teškoći geografskog širenja poljoprivrednih kultura, tako da je moguća međusobna podrška: a) gomilanja viškova, i b) stvaranja velikih državnih ekspanzionističkih tvorevina (imperijalističkih, kako smo ih nekad nazivali!).

Postoji, međutim, još jedan nivo na kojem se razvija nejednakost – unutar razvijenih društava. Kao što sam ti rekao govoreći o državi i religijskoj hijerarhiji koje su stvorili poljoprivredni viškovi, gomilanje viška zahtijevalo je (i donijelo) hiperkoncentraciju vlasti, a posledično i bogatstva u ruke malog broja ljudi. Ta nejednakost i zbog nejednake političke vlasti koju rađa ima težnju da samu sebe hrani – da se reprodukuje uvećavajući se.

Zaista, pristup nagomilanom višku daje ekonomsku i političku (čak i kulturnu) nadmoć, koja se može iskoristiti da bi se obezbijedio još veći procenat budućeg viška. Jednostavnijim jezikom rečeno, mnogo je lakše zaraditi milion evra ako se već ima mnogo miliona evra. Naprotiv, ako se nema ništa, čak i zarada od hiljadu evra može izgledati kao neostvariv san.

Postoje, dakle, dva nivoa na kojima hara nejednakost. Prvi je svjetski nivo, što objašnjava zašto su neke zemlje ušle u XX i XXI vijek u potpunom siromaštvu, dok su druge imale sve prednosti moći i bogatstva, vrlo često zgrnutog pustošenjem siromašnih zemalja. Drugi nivo je u okviru samih društava. Štaviše, često se primjećuje da su u najsiromašnijim zemljama (malobrojni) bogati bogatiji od mnogih bogataša bogatijih zemalja.

Priča koju sam ti ispričao u ovom poglavlju prati korijene nejednakosti što se tiče proizvodnje ekonomskog viška u okviru prve tehnološke revolucije – razvoja poljoprivrede. Ovu priču nastaviću u sledećem poglavlju, gdje će se jasno videti kako se razlike još povećavaju u okviru narednih tehnoloških revolucija (na primjer, pronalaskom parne mašine ili kompjutera), koje su naročito doprinijele stvaranju društva što ga vidiš i čuješ oko sebe. Ali prije toga jedan podstrek: Nemoj nikada da podlegneš iskušenju racionalizacije nejednakosti koju danas, kao dijete, smatraš neprihvatljivom.

 

Nejednakost kao samoobnavljajuća ideologija

Kadа sam se osvrnuo na sveštenstvo i njegovu ulogu, rekao sam da ono funkcioniše stvarajući ideologije koje legalizuju nejednaku i neravnopravnu raspodjelu viška u očima svih – i onih koji imaju, i onih koji nemaju. Ono funkcioniše djelotvorno, na nivou na kom stvara mrežu vjerovanja, nešto poput mitologije koja pomaže u reprodukciji viška i njegove neravnopravne raspodele.

Ako o tome razmisliš, vidjećeš da se ništa ne reprodukuje lakše od ubjeđenja bogatih da su „oni dostojni“ onoga što im pripada. Od malih nogu sistematski ubjeđuješ sebe (kao i sva djeca) da ti tvoje igračke, tvoja odjeća, tvoja kuća po svakom pravu pripadaju. Naš mozak automatski smatra: „Imam X“ = „X mi pripada“. To je psihološka osnova na kojoj se temelji ideološki proces koji ubjeđuje one što imaju moć i bogatstvo (uglavnom su to iste osobe) da je „ispravno“, „pravedno“ i „neophodno“ da oni imaju mnogo, a da „oni drugi“ imaju mnogo manje.

 

Nemoj im to uzimati za zlo. Nezamislivo je koliko je lako ubijediti sebe da je raspodjela koju primjećujemo, pogotovo kad nam ide u prilog, „logična“, „prirodna“ i „pravedna“. Kad osjetiš da si spremna da podlegneš takvim mislima, sjeti se onog što smo govorili na početku: kako je, uprkos tome što se sve bebe rađaju podjednako golišave, nekoj od te djece predodređeno da budu odjenuta u preskupa odelca, dok su druga osuđena na glad, eksploataciju i bijedu. Sačuvaj u svojoj duši odbojnost prema takvoj stvarnosti kao jedino „logičnoj“, „prirodnoj“ i „pravednoj“.

 

Prevela sa grčkog Mina Radulović

Iz knjige Yanisa Varoufakisa „Ovaj svijet može da bude bolji – Moji razgovori s ćerkom o ekonomiji“, Kreativni centar 2015.

Izvor: Peščanik.net

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top