Virtualna stvarnost: Fantastično putovanje ili još jedan korak u tamu usamljenosti? | Ekonomist

Virtualna stvarnost: Fantastično putovanje ili još jedan korak u tamu usamljenosti?

Dileme zapravo i ne postoje, virtualna stvarnost je stigla, oduševljenje je ogromno, jer omogućuje “putovanja bilo gdje, u bilo kom trenutku”, ali je li to zaista tako fantastično kako izgleda?

Razumljiva je opsjednutost mogućnostima koje u velikoj mjeri ispunjavaju snove koje smo gajili kao djeca. Jer, s virtualnom stvarnošću magična putovanja i uloge postaju relativno lako dostupni, pod uslovom da zanemarimo materijalnu stranu priče koja nas sve pritiska. Ako imamo dovoljno novca, možemo zakoračiti u svijet virtualne stvarnost i postati astronauti, krotitelji lavova, likovi iz crtanih filmova, granice zapravo i ne postoje. I to je zaista nešto što čovjeka, htio ili ne, mora privući, uostalom, ko bi mogao ostati imun na šansu da barem na trenutak bude ono – što je oduvijek htio biti. I nije sporno da će virtualna stvarnost vrlo brzo, ako već nije postati – stvarnost.

Mark Zuckerberg je nedavno poslao poprilično nedvosmislenu poruku “uskoro će virtualna stvarnost postati svakodnevica, moći ćemo jedni drugima jasno predočiti naše osjećaje, a vjerojatno i čitati misli”. Šta god neko mislio o Zuckerbergu, riječ je o čovjeku koji u rukama drži najmoćniju društvenu platformu današnjice, jer Facebook iza sebe ima vojsku sledbenika koja broji više od milijardu ljudi. Na stranu sad je li Facebook nešto što nam nužno treba, je li donio više štete ili koristi, činjenica je kako je on tu, kako u ogromnoj mjeri diktira socijalne i društvene obrasce ponašanja. Uz njega, u segmentu virtualne stvarnosti su svi veliki igrači današnjice, Microsoft, Sony i mnogi drugi…

Ako i kada se ispuni “proročanstvo” o “vritualno stvarnosti kao integralnom dijelu naših života”, biće to, po osobnom sudu autora ovih redova još jedan korak u – otuđenost, usamljenost i odbacivanje “stvarnog života”. Iako je pojam “stvarnog života” već sada poprilično blijed, jer, uzmimo za primjer samo Facebook, “virtualni svijet” na internetu mnogima je postao ne samo surogat stvarnog života, nego dominantna tačka njihovog postojanja, koliko god to grozno zvučalo.

Nemam namjeru izvlačiti rezultate brojnih studija koje su činjenicama dokazale štetnost Facebooka i svih ostalih oblika virtualnog života na internetu, pod uslovom da iste niste u stanju kontrolirati, što je postao popriličan izazov. Ne, ovo nije “udaranje” po virtualnoj stvarnosti, niti mislim da je to “produkt zla”, ali sam osobno uvjeren kako će, baš zbog nemogućnosti (samo)kontrole stvari otići predaleko. Već sada se čudimo što djeca i tinejdžeri nemaju “moć” normalnog i suvislog komuniciranja u stvarnom životu, jer po cijele dane “vise” na pametnim telefonima, tabletima, prijenosnicima, računalima, a sve kako bi “fejsovali”, “tvitovali” i odrađivali ostale “društvene” (?!) aktivnosti, ali samo – virtualno. Virtualns stvarnost je, zapravo, već tu, no sada stiže u sasvim novom obliku, koji će dodatno gurnuti u zapećak usamljenosti sve one koji se opasno navuku na novi oblik tehnologije, koji nije budućnost, nego sadašanjost. A to, mislim, nije nimalo dobro, ne samo za pojedince, nego za društvo, pa i čovječanstvo u cjelini.

S jedne strane imamo milijarde ljudi koji gladuju, kojima je pitka voda misaona imenica, koji bježe pred vihorom rata, a s druge strane “barikada” stoje najave o tome da ćemo vrlo brzo moći “čitati misli” jedni drugima. Možda nam se u ovom trenutku ta ideja čini sasvim primamljivom, ali ako malo bolje razmislite, siguran sam da ne biste željeli znati šta neko misli o vama… Ili, recimo, želite otputovati u Firencu, s obzirom da je Toskana talijanska regija iz snova, oaza hedonizma. Više nećete trebati agenciju, dovoljno će biti da nabavite VR naočare i Firenca je tu, pred vama. Problem je, međutim, što vi nećete vidjeti Firencu, sve što ćete vidjeti jest iluzija pripremljena u vašem dnevnom boravku, kuhinji, spavaćoj sobi ili čak kupatilu…

Kad budete željeli posjetiti drage ljude koji su iz ko zna kojih razloga otišli u neku daleku zemlju, opet ćete navući naočale virtualne stvarnosti i biti zajedno. Iako niti u jednom trenutku, koliko god vam se činilo suprotno – nećete biti zajedno. Naprotiv, bićete razdvojeni tačno onoliko koliko ste bili razdvojeni prije nego ste stavili “VR kacigu” na glavu i “družili” se. Ni manje, ni više. Sve to je, opet ću priznati, putovanje u osamljenost, iako će nam se činiti da nam je sve dostupno, realno, posljedica je da ćemo imati sve manje potrebe za izlaženjem iz “svoja četiri zida”.

Nadam se kako ne treba dodatno pojašnjavati što to znači… I ne, ponoviću, ovo nije histerično-paranočni ispad uzrokovan strahom od virtualne stvarnosti, koja definitivno ima sjajnih strana, koje su nam već demonstrirane. Ovo je osobni stav, temeljen na iskustvu i zabrinutosti, ne za “nas starije”, nego za generacije koje dolaze. Jer, kada nestane kontrole, kada se dogodi zavisnost, onda nastaju problemi, a tome već svjedočimo. Uvijek mi u ovakvim situacijama na pamet pada izlizana priča o tome kako “djeca s gradskog asfalta ne znaju ni kako izgleda krava”. Sada će, eto, znati, možda će čak biti u prilici pomusti kravu, iako, na kraju dana, opet ostaje činjenica kako kravu uživo – nikada nisu vidjeli.

Napisao: Tomislav Ćuto

Izvor: Zimo.dnevnik.hr

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top