Velika likvidnost ne znači uvijek da je nešto dobro | Ekonomist

Velika likvidnost ne znači uvijek da je nešto dobro

Piše: Noa Smit (Bloomberg)
Prevod: A.N.R.
Foto: The Walker Report

Kada nekoga iz finansijske industrije pitate kako njegov posao stvara vrijednost, on će najčešće odgovoriti da se njime povećava likvidnost. Zašto su visokofrekventno trgovanje i drugi oblici algoritamskog trgovanja dobri za tržišta? Rečeno nam je da je to zbog likvidnosti. Kakva je potencijalna šteta Volkerovog pravila, koja zabranjuje bankama da se bave privatnim trgovanjem? Time bi se mogla smanjiti likvidnost. Postoje beskonačni akademski finansijski dokumenti koji govore o politikama za poboljšanje likvidnosti.

Ali jedno pitanje koje se rijetko postavlja je da li je likvidnost dobra. Za mnoge je to očigledno. Likvidnost je ozbiljno čvrst koncept koji treba definisati, ali u širem smislu, što znači sposobnost da pronađete nekoga da preuzme drugu stranu vaše trgovine — bez toga, tržište se raspada. Pad likvidnosti u bankarskoj industriji najčešće se smatra krivcem upadanja u finansijsku krizu i veliku recesiju. Očigledno je da je veća likvidnost dobra, zar ne?

Pa, možda i nije. Likvidnost nije jedina poželjna karakteristika finansijskog tržišta. Još jedna stvar koja treba da nas zabrine je efikasnost. U finansijskoj teoriji, efikasnost znači da cijene imovine uključuju sve raspoložive informacije — drugim riječima, cijene predstavljaju najbolju moguću procjenu fundamentalne vrijednosti. Ako su tržišta efikasna, to je dobro za realnu ekonomiju, jer će dodijeliti kapital ljudima koji će ga najbolje koristiti. Na efikasnom tržištu, ako se cijena akcija poveća, to je zato što kompanija sada ima bolju priliku za zaradu u budućnosti. Kompanija sada može uvećati kapital za svaku akciju akcija koju prodaje, što znači da novac ide tamo gdje je ekonomiji potrebno.

Već dugo ekonomisti pretpostavljaju da dobro funkcionalno finansijsko tržište može da ima i likvidnost i efikasnost. Osnovni modeli predstavljeni u udžbenicima pretpostavljaju da su tržišta potpuna — ovim se govori da su sva sredstva tekuća i efikasna. U nekim klasičnim modelima procesa trgovanja efikasnost i likvidnost postoje istovremeno. No, šta ako je ova pretpostavka pogrešna? Šta ako postoji fundamentalni preokret između likvidnosti i efikasnosti? Neki modeli tržišta ukazuju da bi to moglo biti slučaj.

Najjednostavniji model, kada je riječ o kompromisu efikasnosti i likvidnosti, je model kojeg je dao dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Džordž Akerlof o tržištu polovnih automobila. U ovoj čuvenoj konstrukciji prodavci polovnih automobila znaju koliko je dobar svaki automobil, ali kupci to ne znaju. Kada kupci nijesu spremni da se kockaju, neće platiti visoku cijenu nekog automobila. Tako dileri prodaju samo one jeftine primjerke slabog kvaliteta, dok sva dobra vozila ostaju na auto-placu. Nema likvidnosti za dobra vozila, ali tržište je efikasno, jer svi kupci plaćaju pravu cijenu za ono što kupe. S druge strane, ukoliko su kupci spremni da se kockaju, oni na kraju preplate škart ili plate manje dobra vozila — mnoštvo likvidnosti, ali nema efikasnosti.

Stvari se pogoršavaju ako su neki trgovci iracionalni. Jedan od načina za postizanje savršene likvidnosti je da imamo gomilu loših investitora koji su voljni da stvari plaćaju po pogrešnim cijenama. Ali isti loše obaviješteni agenti — noise traders, kako ih ekonomisti nazivaju, jer njihove aktivnosti racionalnom posmatraču mogu djelovati kao usputna buka — na kraju će platiti pogrešnu cijenu akcija, obveznica, opcija itd. A ako mudri, dobro informirsani trejderi nijesu dovoljno snažni da ih zaustave, horde loše obaviještenih agenata mogu pogurati cijene, čineći tržište neefikasnim. Ova teorija, koju su 1990-ih godina formalizovali Bred DeLong, Andrej Šlajfer, Leri Samers i Robert Valdman, prokazuje još jedan način na koji visoka likvidnost može dovesti do niske efikasnosti.

Neki ekonomisti su stvorili još sofisticiranije teorije kompromisa između likvidnosti i efikasnosti. Na primjer, Sergej Glebkin iz INSEAD-a u Francuskoj prikazuje kako može doći do promjene od prisustva velikih trgovaca koji svojim akcijama pomjeraju tržišne cijene (misleći na Goldman Sachs ili Vanguard). Kada veliki trgovci pokušavaju da djeluju shodno informacijama koje imaju — recimo, da kupe akcije za koje znaju da su ispod cijene — njihova trgovina je toliko velika da značajno pomjeraju cijenu. Ali onda se mali investitori vraćaju, jer znaju da veliki trgovci moraju imati informacije koje oni nemaju. To je Akerlofov problem sa škartom. Svi ovi modeli se oslanjaju na veoma specifične postavke, sa mnogo pretpostavki. No, ovdje postoji opšti princip. Najlakši način postizanja likvidnosti je da mnogi trejderi ne znaju — ili nijesu zabrinuti — ako kupuju po pravim cijenama. Drugim riječima, najlakši način za postizanje likvidnosti je po cijenu efikasnosti.

Ako ostvarivanje ovakve relacije zaista postoji, to znači da ekonomisti — i finansijski regulatori — treba više da razmišljaju o tome da li je likvidnost ili efikasnost važnija da bi se funkcionisanje privrede odvijalo glatko. Da li će kompanije biti bolje ako uvijek bude ljudi koji kupuju i prodaju svoje akcije i trguju svojim obveznicama? Ili će za njih bolja ponuda biti na tržištu gdje cijene približno odražavaju stvarnu vrijednost kompanija? Da li neki trejderi tvrde da pomažu tržištu zapravo povređujući ga? Kada vam sljedećeg puta neko kaže da je njihov posao da tržištu obezbijedi likvidnost, možda bi trebalo da se zapitate da li je u pitanju samo stvaranje buke.

 

Redakcija
Redakcija

Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top