Uz opčinjenost bižuterijskim idealima teško se može izgraditi zdrav i perspektivan ambijent

Uz opčinjenost bižuterijskim idealima teško se može izgraditi zdrav i perspektivan ambijent

„Nekima čim odrastu život postane teret,
pa gurnu ruke pod jastuk i barikade pod krevet.
Kažu, danas je „in“ okačit
jaja o klin“.

(stihovi iz pjesme „Neka institucije rade svoj posao“,
grupe “Hladno pivo“)

Oduvijek je svijet bio, zapravo, svijet „starih“ – iskusnih, moćnih, bogatih. Oduvijek su, takođe, mladi dizali svoj glas protiv takvog svijeta, bili spremni i na najveće žrtve za ostvarenje svojih ideala. Oduvijek je sistem, šargarepom na štapu i umirujućom pričom da su „mladi budućnost svijeta i nosioci nove energije i ideja“, uspijevao da ih vrati natrag, u brazdu, i pretvori ih u dio sebe. Oduvijek su mladi starili i svoje nasljednike tretirali na isti način, kao što su njihovi prethodnici njih. Ali danas, nešto što pada u oči, jeste da više nikakvog bunta gotovo i ne postoji. Da li mi to živimo u savršenom svijetu i sistemu? Kako izgleda stvarnost današnjih generacija?

Ogromna nezaposlenost, beznađe, gotovo nikakva uloga u društvu i sistemski postavljena nemogućnost da bilo šta promijene – čini se da je to stvarnost i perspektiva mladih ljudi, ovdje i u Evropi, a i u cijelom svijetu. Dok generacije na izdisaju truju prirodu koju njima treba da ostave, dok im, u vidu nepobjedive konkurencije u borbi za buduće poslove, prijete nepogrešivi i poslušni roboti, mladi imitiraju život, duboko zabuljeni u ekrane svojih tableta i mobilnih telefona. Čini se da je upravo to uloga, koju su ima majke i očevi danas namijenili – uloga poluživih, nezainteresovanih potrošača, kupaca svake nove generacije novih tehnoloških čuda.

O položaju mladih u današnjem svijetu, govori i mladi čovjek iz našeg okruženja, u svom drugom romanu naslova „Meandar“, koji je napisao u svojoj dvateset trećoj godini. Buntom pokazao da pisci ne moraju obavezno biti decenijama stariji od njega,  kvalitetom natjerao priznate domaće izdavače da štampaju njegov rukopis. Ime mu je Nikola Nikolić – kao što rekosmo, mladi pisac, kolumnista, novinar. O sadašnjosti i sudbini svoje generacije, govori za naš portal.

Nikola, kako, zapravo, ti vidiš položaj mladih ljudi danas?

– Nesumnjivo je da su mladi u jako lošem položaju, čemu su dobrim dijelom doprinijeli krupni tranzicioni procesi koji se nijesu okončali do dan danas. To na neki način možemo uzeti kao jedan od onih uzroka na koji se možemo „vaditi“. Međutim, tu su i drugi faktori, bliskiji nama samima, koji su odgovorni za prilično beznadežnu situaciju u kojoj se nalazi mlađa populacija. Shvatanje da je ključ u „liniji manjeg otpora“, olakšicama, zaobilaznim putevima, raznim improvizacijama u intelektualnom sazrijevanju i ukupnom napredovanju ličnosti, čini da se stvarne vrijednosti izokreću. To vremenom postaje nekakav popularan model ponašanja, pa nastupajuće generacije masovno hrle da, zahvaljujući sličnim sredstvima, dograbe neku stabilniju kopču sa budućnošću, od čega god da je sačinjena.

Šta su uzroci takvom položaju mladih – sistemski, dakle, oni koji im ograničavaju mogućnosti spolja, kao i oni koji nastaju upravo unutar mladih generacija, a koji im onemogućavaju bolji društveni status i bolju perspektivu?

– Sistem najvećim dijelom favorizuje one koji će biti poslušni, jer je takvima najlakše upravljati. Naročito je to vidljivo u poslovima za čije obavljanje nije potrebna neka prevelika mudrost i koji se može učiti u hodu. U onim oblastima u kojima se po prirodi stvari prvenstveno mora cijeniti znanje – druga je priča. To su kakve-takve oaze slobode. Dakle, problem proizilazi iz sprege lične i sistemske nemoći. Ukoliko još uzmemo u obzir da je sistem sasvim realan, ovozemaljski entitet, da ga oblikuju ljudi, možemo doći do zaključka da je neotpornost kolektivne svijesti na istorijske potrese, što je možda i urođeno pojedinim narodima, ono od čega potiču brojne društvene deformacije. Izgubljena mladost, između ostalih. S druge strane, nije sve u pronalasku najpovoljnijeg radnog angažmana. Jako bitno je i duhovno uzdizanje ljudskog bića, jer je od njega oduvijek zavisio razvoj čovječanstva. Uz opčinjenost bižuterijskim idealima teško se može izgraditi zdrav, perspektivan ambijent.

198513_1816795630231_151188_n

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kao mladi, punili smo baterije pričama o svojim vršnjacima u prošlosti, koji su smjeli i umjeli da uzdrmaju svijet – od revolucionarnih pokreta koji su mijenjali sistemska ustrojstva, pa do Vudstoka i nadalje. Da li je uopšte moguće povući paralelu sa današnjim generacijama? Imaju li mladi uopšte kapaciteta za promjene danas?

– Kao najmlađi, onda kada smo bili najzapaljiviji, bili smo, u stvari, i najhrabriji. Današnje generacije i dalje baštine pomenute tekovine, ali uglavnom na najpovršniji mogući način. Dublje se ne ide. Najbitnija je forma, spoljašnjost, ruho prošlosti, a sve to kako bi se upotpunile svakodnevne poze i stvorio neki lažni utisak istorijske nastavljačke misije. Iako u najbližem okruženju (počevši od vlastitih shvatanja) imaju štošta promijeniti, mlade generacije se ipak opredjeljuju za kićenje simbolima nekadašnjeg bunta, čime čine dvostruku štetu – same sebe debelo zavaravaju, a vječne ideje svakodnevno vode na giljotinu. Od Če Gevare ostaju majice, od Vudstoka džointi. I dalje se ne odmiče. Ukratko, odvija se velika farsa. Ravolucionarima se diče oni koji nemaju hrabrosti dotaći nepravdu barem jednom kritičnom riječju.

Da li smatras da je bunt, kao pokretač mladih generacija, konačno sistemski ugušen na globalnom nivou i kako? Da li su tehnologija i društvene mreže odradili taj posao?

– Bunt je na nekom širem planu sve teže sprovoditi. Napredak informacionih tehnologija može predstavljati olakšicu, ali ujedno je i sve veća barijera plodotvornijem djelovanju. Slabosti ljudske prirode druga su velika smetnja. Oduvijek je, od najmanjih pa do epohalnih, prekretničkih inicijativa, od materijalne potpore možda veći problem bio odabir onih na koje se možeš osloniti i u najtežim izazovima. Mnogi obećavajući pokreti rano su propadali upravo zbog unutrašnjih kolizija. Implodirali su. U nekim drugim slučajevima puka sila je održavala koheziju i dovodila do većih preokreta. Međutim, savremeno društvo zahtijeva metode koji će više biti proizvod intelektualnog, nego li fizičkog djelovanja. U protivnom, civilizacija može sebi priređivatiiti sve veće tragedije, a u najboljem scenariju ostajati da tapka u mjestu. Zato rješenje mogu biti manji, jednoćelijski oblici suprotstavljanja, kao što su dobro promišljene komune, umjetnički krugovi ili neki drugi oblici kreativnog udruživanja. A ko zna, možda baš njihova vaskolika vrijednosna umreženost može jednog dana začeti „veliko pročišćenje“.

Šta je to što mladi imaju da izgube danas, ako imaju strah od odmazde sistema?

– Sebe same, koliko god to izlizano zvučalo. Mladost je energija koja neumorno traži nove pravce i mogućnosti, a ukoliko joj se nataknu uzde i nametne prava linija – život već tada postaje sam sebi neprijatelj, tihi ubica, poput visokog pritiska. I u takvim okolnostima moguće je prilagoditi se, umetnuti se u neki najprihvatljiviji koncept, ubijediti sebe da je bolje išta nego ništa, da je i najsumornija izvjesnost bolja od neizvjesnosti. Međutim, ima nečeg bljutavog u činjenici da već sa dvadeset godina rješenje pronalaziš u penzionerskom rezonovanju. Pa makar se i odirao od posla – neki neumorni impuls stalno će te podsjećaćati te na brzopotezne kompromise. Na prerano vakumiranu snagu.

Ima li nade da se stvari promijene?

– Ima, ukoliko sami sebi povremeno priuštimo trenutke poligrafskog preispitivanja. Ukoliko bez straha oslušnemo sopstvenu savjest i primoramo se na neophodnu dozu volje. U tom slučaju mogućnosti su nam neograničene, i na individualnom i na kolektivnom planu.

 

Intervju pripremio: Vukoman Sekulić
Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top