U susret Danu državnosti: Ljubov osmijeh i naša sloboda | Ekonomist

U susret Danu državnosti: Ljubov osmijeh i naša sloboda

Opšti uvodni dio bi glasio ovako: Crna Gora sjutra slavi Dan državnosti u znak sjećanja na dva bitna datuma, i to na 13. jul 1878. godine i 13. jul 1941 godine. Kada je u pitanju ovaj prvi, on se veže za Berlinski kongres, na kojem je definitivno međunarodno potvrđen državni suverenitet Crne Gore, zahvaljujući dugoj oružanoj i političkoj borbi crnogorskog naroda za očuvanje nezavisnosti i slobode. Ali, prvi datum neće biti glavna tačka ovog osvrta uz napomenu da mu se time svakako ne želi umanjiti značaj koji zauzima u crnogorskoj istoriji. Dakle, akcenat je stavljen na 13. jul 1941. godine. Fašizam i sve što uz njega ide su kao psi pušteni sa lanca koji bijesne u većem dijelu Evrope. Neko se našao da baš njih pokuša zaustaviti. Ono se desilo da to ne bude niko drugi do crnogorski narod, ne pokoreni, već okupiran i silom vezanim lancima vođen parolom: „Da slobodi, ne okovima“!

Istorijske činjenice koje su prethodile Trinaestojulskom ustanku su poznate skoro većini, te previše ne treba zalaziti u njih, već samo navesti pojedine opšte crte koje su bile uvertira, ali i inicijalna kapisla za dizanje ustanka protiv okupatora koji su, ispostaviće se kasnije, bezuspješno pokušali da uguše slobodarski duh naroda tadašnje male, ali i ratoborne i za slobodu, nepokolebljive Crne Gore. Iako je Italija na čelu sa fašističkim liderom Benitom Musolinijem, u dosluhu sa zemljama saveznicama imala plan da između ostalog i Crnu Goru pretvori u vazalnu državu koja bi bila u jakom stanju zavisnosti naspram Musolinija i saveznika, to se nije dopalo crnogorskom narodu. Znate, generalno gledjući, nisu ljubili ruke, lance su rastrzali, a za slobodu su Crnogorci davali svoje živote. Stoga, ne treba da čudi sve ono zbog čega su se Crnogorci odlučili na bunu. Pripreme su od tadašnjeg rukovodstva tekle par mjeseci unaprijed, a istorija i nedvosmislena želja za slobodom su prevagnule da narod ne časi sa tim da krene u borbu, nadajući se novom životu, bez okova i dostojnim crnogorskom kršu koji je mudro čuvao sve ono što su preci prije radili za svoju domovinu.

Kako je vrijeme teklo, pripreme za otpočinjenje ustanka su bile intenzivnije. Poslije sjednice Politbiroa Centralnog komiteta KPJ koja je održana u Beogradu 4. jula 1941. godine, donijeta je odluka o podizanju ustanka u Crnoj Gori. Na istoj je Milovan Đilas upućen u Crnu Goru da izvrši pripreme i rukovodi sastankom dobijajući kao delegat Centralnog komiteta za Crnu Goru specijalna ovlašćenja po partijskoj i vojnoj liniji s pravom smjenjivanja i kažnjavanja partijskih organa rukovođenja. U Stijenama piperskim je 8. jula održan sastanak Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru i Boku.  Jednoglasno je odlučeno da se digne ustanak, ali i što prije krene u akciju. Ni sam Đilas, ali ni ostali partijski dužnosnici, koji su bili na sastanku, nisu ni slutili da će se plamen slobode toliko rasplamsati i da će u njemu učestvovati preko 30.000 ljudi.

U rano jutro 13. jula 1941. godine, a neposredno po početku formiranja crnogorske proitalijanske vlade, započet je ustanak. Crnogorci organizovani u tzv. gerilskim odredima iznenadili su fašističkog okupatora koji se nije nadao da će ne tako brojan, ali prkosan narod, čak i pomisliti da ih zaustavi u širenju zle klice koju su sijali gdje su stigli. Nisu dobro znali Crnogorce i za njihovu krv bilo je to i predugo ćutanja… Dakle, rano jutro donijelo je žestok napad oružanih snaga na okupatorske ciljeve. Napadnute su italijanske jedinice. Prvi dan ustanka je donio oslobađanje Virpazara, Čeva, Rijeke Crnojevića, ali i dijela crnogorske obale. Naredni dani bili su u znaku još žešće borbe koje su rezultirale slobodom za Mojkovac, Lijevu Rijeku i Bioče. Druga polovina jula dala je slobodu i Danilovgradu, ali i sjevernim gradovima, Bijelom Polju, Beranama, Andrijevici, Kolašinu, Šavniku… Takođe, tadašnji srez nikšićki oslobođen je čitav, osim Nikšića i Vilusa, u kojima su bili blokirani nepriajteljski garnizoni. I cetinjski srez je takođe bio oslobođen čitav, izuzev Cetinja, srezovi pljevaljski i podgorički, izuzev Podgorice i Pljevalja gdje je okupator bio jako uvriježen. Odmah po izbijanju ustanka, italijanska komanda je uputila još pet divizija u Crnu Goru koje su ugušile ustanak polovinom avgusta. To nije ugušilo rezultate i ponos ustanika, a još manje slobodarski duh. Naprotiv, dat je jedan novi vjetar u leđa koji je podsticao na još veće pobjede i nove slobode… Drugi svjetski rat u Crnoj Gori okončan je poslije nešto više od tri godine od dizanja bune crnogorskih ustanika, ali o tome drugom prilikom…

U periodu do završetka rata, organizovan je Četnički pokret koji se na strani okupatora borio protiv partizana i njihovih vanjskih saveznika. Nije bilo ni malo lako postići unutrašnju koheziju među zavađenom crnogorskom braćom, ali ni izmamiti osmijeh bilo kome na licu jer su to bile teške godine… Ali, bilo je izuzetaka. Čedomir Ljubo Čupić, rodom Nikšićanin, koji živi u Americi, vraća se u svoj rodni grad i zdušno učestvuje u pripremi ustanka želeći da osjeti miris slobode i pravog života kako za sebe, tako i za Crnu Goru. Od strane četničkih jedinica je zarobljen u aprilu 1942. godine i osuđen na smrt od strane suda koji je bio pod njegovom kontrolom. Ovaj čovjek postaće simbol otpora, slobode i prkosa, čak i u zatvoru gdje je bio mučenički zlostavljan ali i na sudu gdje je svojom sabljom, jezikom, pokosio i izrvgao svojevrsnom ruglu baš one koji su mu presudili smrt.

– Vi nacionalisti ste obične sluge okupatora. Prezirem vas, kao ljudska ništavila. Poručite mojoj rodbini da ne pokušava da traži milost za mene – poručio je Čupić mirno dočekujući izricanje presude koja je označavala kraj njegovog kratkog, ali ponosnog i za vječito sjećanje dostojnog života.

Nije stao tu. Dok su ga odvodili na strijeljanje, nastavio ja sa podizanjem otporničkog i buntovnog duha među stanovništvom. Ljubov osmijeh, dok je izvođen na strijeljanje u mjesto Petrove Glavice kod Nikšića postao je preteča, motiv i snaga slobode koja je kasnije ostvarena. I prve rafale je dočekao na nogama.

– Doći će dani slobode – rekao je gordo Čupić nakon što su ga zasuli rafali koji su ga pokosili.

Njegova slika na kojoj se smije obišla je cijeli svijet, postala zvijezda vodilja onim narodima čija je sloboda bila vezana lancima. Čak, iz ličnog iskustva, u jednom restoranu u prijestonici Mađarske, Budimpešti, stoji njegov portret na jednoj cijeloj strani zida.

Šta su donijele godine nakon ustanka, Ljuba Čupića i kraja Drugog svjetskog rata mjeriće istorija. Rano je davati precizne ocjene još uvijek. Ono što je evidentno jeste da je narod lance okupatora poslije 1945. godine skinuo i živio životom boljim nego prije i za vrijeme okupacije. Da li je komunizam opravdao svoja očekivanja i to će tek presuditi istorijski sud. Da li su lanci bili i Goli otok, brojanje kokoši kod komšija od strane “vojnika” KPJ pa zatim reprodukcija na partijske adrese, kakva je bila sloboda vjeroispovjesti, da li je privreda koju je takav sistem stvorio bila održiva, sve je ono što će tek cijeniti neki Ljubov drug u nekoj daljoj budućnosti. To i nije tema priče.

Budući da analiza ima uvod, opširnu razradu (pokušavao sam biti kratak nego je tema zahtjevna), red je došao i za rezime. Crna Gora je danas slobodna, nezavisna i samostalna država. Da nije bilo Ljuba i njegovog društva, sloboda bi za Crnu Goru bila misaona imenica. Ali, imala je Ljuba i njegov osmijeh na licu. Nećete mi zamjeriti što sam baš Ljuba Čupića uzeo kao primjer u analizi jer je neko ko je zaista doprinio svojim duhom prije svega onome što danas imamo. Njegov osmijeh je “gurao” Crnu Goru na daljem napredovanju i borbi za slobodu. Pomenuti heroj će ove godine, i to baš sjutra, simbolično, dobiti statuu u svom rodnom Nikšiću koja će biti nazvana “Heroj na Korzu”. Zvanično, tek 2005. godine Crna Gora je počela slaviti 13. jul kao Dan državnosti. Iz ličnog ugla zapažanje je da su prkos i ponos i dalje dio života skoro svakog Crnogorca i Crnogorke, iako se dosta toga promijenilo. Cijeli osvrt će, nadam se, pomoći da se shvati značaj 13. jula, Ljubovog osmijeha i naše slobode. Slavimo!

 

 

 

 

 

Komentariši

Top