Trgovina vijeka: Kako je Soroš u jednoj noći slomio Britansku banku i britanski monetarni sistem | Ekonomist

Trgovina vijeka: Kako je Soroš u jednoj noći slomio Britansku banku i britanski monetarni sistem

Jednog sasvim običnog dana u septembru 1992. investitor Džordž Soroš slomio je britansku centralnu banku, monetarni sistem Velike Britanije, i pritom spremio u džep više od milijarde USD. Kako je to uspio? Ovo je priča o trgovini vijeka, jedna od onih priča koje postaju dio legendi.

Počećemo sa istorijskim kontekstom. Evropa nakon Drugog svjetskog rata, razrušena i duboko pogođena, shvatila je da su joj se malo prevelike tragedije izdogađale u manje od pola vijeka – dva svjetska rata, što znači da bi treći valjalo po mogućnosti izbjeći, dok Evrope još ima. U skladu sa tim javila se ideja o jačanju međusobnih odnosa, naročito na području ekonomije, kako bi se izbjeglo izbijanje ovakvih sukoba svakih par decenija.

Plan je bio pretvoriti Evropu u prostor na kojem bi novi veliki rat bio apsurdan. Ideja se razvila u stvaranje zajedničkog pan-evropskog tržišta koje bi bilo snažno povezano, ali i koje bi moglo konkurisati SAD. Te zamisli su konačno kulminirale 1999. godine kada je na prostoru Evropske unije uvedena zajednička valuta.

No, mnoge zemlje nisu htjele tek tako da predaju svoju nacionalnu valutu i uđu u zonu zajedničke valute. Zato cijeli proces i jeste trajao tako dugo. Nadalje, prije osnivanja EU, osnovan je 1979. ERM – European Exchange Rate mechanism, odnosno “Evropski mehanizam za kurs valuta”. Osnivanjem ERM-a države su pristale da fiksiraju svoj kurs jedna s drugom umjesto da kurs određuje tržište. No, fiksirati kurs prema kome? Prema njemačkoj marki, dakako, pošto je Njemačka već tada bila najsnažnija ekonomija Evrope.

Jedna država se dugo protivila tome, Britanija. Tadašnja britanska tadašnja premijerka Margaret Tačer čvrsto je odbacivala bilo kakvo fiksiranje britanske funte prema njemačkoj marki te je insistirala na tome da tržište mora određivati kurs britanske valute (što je bilo sasvim u skladu s njenom opštom ekonomskom doktrinom).

Ipak, pritisak na Britaniju da uđe u ERM bivao je sve veći. Razumljivo, ostatak zemalja želio je što stabilniju monetarnu situaciju u Evropi; put prema tome svakako je smanjenje varijabilnosti kursa, a idealno uvođenje zajedničke valute, što će se kasnije i desiti s uvođenjem eura (nakon čega će druge valute, odnosno valute zemalja koje još nisu prešle na euro, biti fiksirane prema euru).

Britanija na čelu s Tačer opirala se ulasku u ERM kroz 80-e godine, no, do 1990. Tačer više nije imala onoliku političku moć kao ranije i iako se i dalje protivila ERM-u, njen tadašnji ministar finansija, Džon Mejdžor, nadjačao ju je i Britanija je u oktobru 1990. napokon ušla u ERM uz kurs od 2,95 njemačke marke (DM) prema 1 britanskoj funti / GBP). Nakon toga britanska Vlada bila je obavezana, ugovorom, da drži funtu u rasponu od 2,78 do 3,13 DM prema funti.

Margaret Tačer i Džon Mejdžor

Nedugo zatim britanski premijer postaje čovjek koji je osigurao ulazak Britanije u ERM, Džon Mejdžor. Izgledalo je da je dobro postupio – visoka britanska inflacija počela se smanjivati u periodu od 1990. do 1992. (jer se vlasti više nisu mogle “igrati” vrijednošću valute), a i nezaposlenost je pala na vrlo niske stope, gotovo istorijski niske za Britaniju.

No, 1992. Britaniju snažno pogađa velika globalna recesija i nezaposlenost skače sa 7,7% na 12,7%. To nisu očekivali, ali se dogodilo. Šta sada? Britanija bi u ovakvim trenucima podsticala investicije i potrošnje režući kamatnu stopu, ali sada više ne može. Zašto? Zbog ERM ugovora koji smo gore spomenuli – sjećate se: 2,78 do 3,13 DM prema funti, ni više ni manje! Drugim riječima, narod Britanije morao se nositi s ovim problemima kako zna i umije, vlastima su ruke bile zavezane.

U isto vrijeme u Njujorku svoj Quantum Fund, hedž fond, vodi tada 62-godišnji Džordž Soroš. Riječ je o fondu koji je osnovao još 1970. kako bi se kladio na makroekonomske trendove.

Što je “hedž fond (hedge fond)”, pitate se? Bez da ulazimo u široke opise, recimo da kada u svijetu investicija kažete “vodim hedž fond” u prevodu za ostatak poslovnog svijeta to zapravo znači “ja sam savjetnik”. Hedž fond koristi razne investicione tehnike, često agresivno, da bi što više smanjio rizik pri trgovanju nečim, bilo da se radi o dionicima, sirovinama ili nečem drugom. Znate onu – što je veći rizik pri ulaganju to su i veći mogući prihodi? To je tačno, ali taj neugodni rizik i dalje je tu! Tada na scenu stupa vaš hedž fond menadžer – njegov je cilj, u suštini, maksimalno umanjiti rizik te u isto vrijeme osigurati profit od ulaganja. Jednostavan posao? Nipošto, ali zato hedž fond vlasnici i menadžeri i dobijaju toliki novac, ako su uspješni. Soroš je bio uspješan, uključujući i zbog činjenice da se tim poslom počeo baviti dok većina još nikad nije ni čula za termin hedž fond.

Dakle, Soroš je već tada 1992. bio poprilično bogat. Dakako, ni približno ludo bogat kao što je danas kada s tolikim novcem može, doslovno, upravljati i brojnim političkim ishodima, finansirati obojene revolucije, predsjedničke kandidate itd.

Džordž Soroš 1992.

Godine 1992. malo ko je još znao što je hedž fond, malo ko zna čak i danas. No, još jedna stvar koju hedž fondovi rade, naročito ako su sigurni u to da mogu eliminisati rizik, je podizanje dodatnog novca sa strane kako bi ga i sami uložili u trenutnu investiciju i na taj način ostvarili još dodatne, često poprilične, zarade za sebe. Znači li to da su kockari? Donekle, ali sreća igra znatno manji faktor. Ako su jako dobri često se klade na gotovo sigurno.

Uspješni hedž fond menadžeri dobijaju po oko 20% od stvorenog profita od investicije. Recimo menadžer koji radi na investiciji od milijardu USD dobiće oko 200 miliona USD ravno u džep, a to je samo postotak – ako ulože i svoj novac na “sigurnu opkladu”, mogu zaraditi još i više i to jako, jako brzo.

Uspješni hedž fond menadžeri okreću na takav način velik novac, vrlo velik novac, a apetit im brzo poraste ako su uspješni – upravo to su naumili da učine i Soroš i njegovi partneri – trgovinu vijeka.

Vratimo se na Britaniju. Kao što smo već rekli, Britanija je ušla u ERM 1990. a 1992. pogodila ju je kriza. U finansijskim krugovima počele su se pojavljivati informacije o tome kako je funta zapravo precijenjena, kako je Britanija ušla u ERM s funtom koja ne vrijedi toliko – drugim riječima, cijela ERM limitacija od 2,78 do 3,13 DM prema funti bila je pogrešna!

Džon Mejdžor uveo je Britaniju u ERM (“Evropski mehanizam za kurs”) te je tvrdio kako je to centralni fokus njegove monetarne politike – no, upravo tim potezom nesvjesno je omogućio Sorošu da slomi cijeli britanski monetarni sistem

Kako su to otkrili? Bilo je zapravo jednostavno – funta se stalno vrtjela oko donje granice. To je bio prvi znak, ali ne još i potvrda.

Kroz cijelo ljeto 1992. funta je držala svoju poziciju na oko 2,95 DM prema funti. No, tada su je “napale” pojedine izjave njemačkih neimenovanih i imenovanih zvaničnika. 10. septembra neki neimenovani njemački zvaničnik rekao je kako je “devalvacija funte neminovna” – čim su se njegove riječi tog dana pojavile u medijima, funta je počela slabiti.

“Bomba” se dogodila 16. septembra – predsjednik njemačke Bundesbanke, Helmut Šlezinger, daje intervju za britanski list The Independent te pritom ističe kako nije isključeno da bi “jedna ili dvije valute” mogle da se nađu pod pritiskom ako dođe do novog usklađivanja i rezova njemačkih kamatnih stopa.

Istog jutra vijest se nalazi na stolu Džordža Soroša u Njujorku. On, ali ne samo on, odmah zaključuje kako “jedna od dvije valute” mora da je britanska funta. To je taj trenutak, znao je Soroš, sada je vrijeme za veliku akciju. Već neko vrijeme Soroš i saradnici prikupljaju novac, oko 1,5 milijardi USD, koji planiraju da usmjere protiv britanske funte u finansijskoj opkladi u kojoj ne mogu izgubiti.

Naime, do tog trenutka Sorošu je postalo jasno da je britanska vrijednost fiktivna – održava se unutar dozvoljene limitacije ERM-a samo zato što ljudi vjeruju da je to njena vrijednost. On nije vjerovao i bio je potpuno u pravu. Znao je da britanska funta može ići samo dolje, nikako gore. To mu je zapravo vrlo olakšalo odluku – ako funta ode dolje, zaradiće ogroman novac, ako ostane na istom, neće izgubiti skoro ništa. Ako ode gore? Neće se dogoditi, to je poenta.

Britanska centralna banka biće slomljena u manje od 24 sata

Dakle, kako je Soroš tačno “slomio” britansku banku, odnosno cijeli britanski monetarni sistem? Jednostavno, kupovinom i prodajom funte – znajući da će pritom zaraditi, te pokrenuti val sličnih “akcija”, što će pak natjerati britanske vlasti da pokušaju panično da odbrane vrijednost valute, zakopavajući se time sve više i više u probleme.

Konačno, Soroš će lično zaraditi više od 1 milijarde USD dok će britanske poreske obveznike njegov potez koštati milijarde i milijarde funti.

Objasnimo pobliže proces. Zamislimo ovu situaciju. Početak je 2009. i imate informaciju da Apple planira uskoro da izda novi iPhone, ali će se odužiti, zbog čega će doći do pada Apple dionica koje u tom trenutku iznose 90 USD. Zamislite sada da od nekog posudite jednu jedinu Apple dionicu – uz obećanje da ćete je vratiti kasnije i platiti manju kamatu na posuđeno. No, vi znate ono što ta osoba ne zna – da će dionice Apple-a uskoro pasti. Šta radite s tom dionicom koja vam je pozajmljena? Prodate je, odmah, za tih 90 USD, a do popodne vrijednost dionica Apple-a pala je, očekivano, na 88 USD. Što radite sada? Otkupljujete natrag tu dionicu, koju ste inicijalno posudili, i imate lijepih 2 USD profita!

No, šta ako niste obavili taj posao odmah i ako ste umjesto toga čekali da dionica još padne? Loše po vas, jer Apple je te godine izdao novi iPhone i dionice su skočile na 600 USD. Dakle, bili biste 510 USD u dugu. Šta to znači? Znači ovo – ako kupujete dionice, najgore što vam se može dogoditi je da izgubite sav svoj novac (vjerujete, postoji i gori scenario od toga). No, ako se bavite ovakvim mešeteranjem, posudi-prodaj, možete upasti u jako gadne probleme. Naime, dionica Applea-a, za koju čekate da padne, može odjednom porasti i niko ne zna koliko – to znači da se vaš dug odjednom može astronomski uvećati!

Tu na scenu stupaju hedž fond menadžeri, a naročito Soroš u ovoj situaciji s britanskom funtom. Naime, on je znao da će funta pasti, nikako rasti. To je kao da se kladio na bacanje novčića – glava = velika zarada, pismo = nema zarade, ali nema ni gubitka.

Dok je Britanija spavala Wall Street se spremao za napad u kojem će im odnijeti milijarde

Što je učinio znajući sve ovo? Dok je Evropa još spavala krenuo je u veliku operaciju posuđivanja i prodaje funti, za DM naravno. Za svakih 100 funti koje proda dobio je 295 maraka, u skladu sa kursem od noć ranije. Sjećate se priče s posuđenom Apple dionicom? Sada je samo trebalo da čeka jutro i pad vrijednosti britanske funte. Ako se dogodi pad od 10%, prodaće odmah posuđene funte – britanskoj centralnoj banci – i ostvariti profit.

Zašto je njegov potez morao dovesti do pada vrijednosti funte? Zato što je u ovoj transakciji okrenuo više od 1,5 milijardi USD (koje je njegov fond prikupljao nedjeljama ranije).

Svanulo je jutro u Britaniji, bilo je 2 sata poslije ponoći u Njujorku, ali Soroš i njegovi partneri bili su itekako budni. Naime, kada su oni počeli s masovnom prodajom funti nazad britanskoj centralnoj banci, isto su odmah počeli da rade i drugi fondovi, ali i banke – širom Evrope i svijeta. Soroš je pokrenuo lavinu, imajući na umu veliki profit.

Britanska banka se borila, koliko je mogla, ali neće dugo izdržati. Prisiljeni su bili da kupuju stotine miliona funti odjednom – nemaju toliko – i bilo je neminovno da će vrijednost funte morati pasti, ali ako se to dogodi Britanija ispada iz ERM-a, a to za sobom povlači i vrlo negativne ekonomske posljedice, kao i ljutnju ostatka Evrope.

Britanski ministar finansija, Norman Lamont, panično pokušava telefonski dobiti premijera Mejdžora – trgovanje je tek počelo, a Britanija svakog minuta gubi i po nekoliko stotina miliona funti. Lamont napokon dobija Mejdžora i preklinje ga da zemlju odmah povuče iz ERM, no, ovaj to tvrdoglavo odbija. Podsjetimo, ipak je on Britaniju uveo u ERM i smatra da ako se sad povuče, to bi ga moglo koštati političke karijere. Umjesto toga priča Lamontu o mogućem dogovoru s Njemačkom i šta sve ne, ali ovaj zna šta se sprema – katastrofa.

Norman Lamont, tadašnji britanski ministar finansija komentarisao je kasnije Crnu srijedu: “Osjećao sam se kao hirurg koji je shvatio da mu je pacijent mrtav”

Dogodilo se tačno što je Soroš i predvidio. Britanija je ipak morala izaći iz ERM-a, britanska funta je pala za 15% u odnosu na njemačku marku i 25% u odnosu na američki dolar. Taj dan, 16. septembar 1992, pamtiće se u Britaniji kao “Crna srijeda”.

Ne i za Soroša, dakako. Vrijednost njegovog fonda skočila je gotovo odmah s 15 milijardi USD na 19 milijardi USD, a nekoliko mjeseci kasnije popela se na 22 milijarde USD. To nije sve, na potopu funte zaradili su mnogi fondovi, ali nijedan kao onaj Džordža Soroša koji je nakon ovog postao investiciona zvijezda, najuspješniji investitor na svijetu.

Naslovnice britanskih medija jutro nakon

No, valja imati na umu šta zapravo znači “zaraditi” na Wall Streetu – znači da kada nešto zaradite, neko mora da izgubi. Nema tu stvaranja vrijednosti, nije ovo proizvodnja, ovo je samo gruba igra otimanja i preotimanja novca. U ovom slučaju gubitnici su britanski poreski obveznici – ogromno bogatstvo se preko noći prebacilo iz njihovih ruku u ruke Soroša i drugih hedž fond menadžera.

Milijarde su izgubljene, a Džon Mejdžor, koji je ulazak u ERM predstavljao kao glavni potez svoje monetarne politike, izgubio je iduće izbore i javnost ga je ispratila sa zviždanjem. No, tako to biva, nekoliko zvižduka i to je sve, a za izgubljene milijarde niko neće odgovarati.

Na kraju, zanimljivo je primijetiti da je Margaret Tačer ipak bila u pravu – Britanija nije imala šta da traži u ERM namjerno naduvavajući vrijednost svoje valute u eri u kojoj nekoliko hedže fondova može u doslovno par sati skupiti više kapitala nego što britanska centralna banka ima na svom raspolaganju.

Lekcija je važna – svijetom kolaju ogromne količine novca, tolike da mogu slomiti jednu Britaniju u manje od 24 sata. Nadalje, regulacije mogu biti vrlo opasne, naročito ako postoje rupe koje će neko pametniji od političara iskoristiti.

Soroš se kladio na makroekonomsku opkladu i dobio je jako puno. Takve prilike ne pojavljuju se svakog dana, dolaze jako rijetko, ali kada dođu, mogu rezultirati ogromnim transferom novca u ruke lukavih mešetara.

Soroš

Što se pak Soroša tiče, ne čudi da je kasnije investirao milijarde dolara u podređivanje svijeta zapadnom liberalnom kapitalističkom modelu – zarađivati u takvom modelu on i drugi predstavnici današnje finansijske elite mogu do nemjerljivih granica.

 

Izvori/reference:

-Schlesinger: A banker's guilt: The president of the Bundesbank has been woefully indiscreet. But the Chancellor, too, is a diminished figure, says Christopher Huhne

-When George Soros Broke the British Pound

-1990-1992: Britain and the politics of the European exchange rate mechanism

-‘Go for the Jugular’

-Black Wednesday 20 years on: how the day unfolded

-Forbes Flashback: How George Soros Broke The British Pound And Why Hedge Funds Probably Can't Crack The Euro

-1992: UK crashes out of ERM

-How We Broke the Bank of England – Robert Johnson on Reality Asserts Itself


Piše: Antun Rošaadvance.hr (Obrada: Ekonomist)

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top