Treba li prestati sa kritikom ekonomije? | Ekonomist

Treba li prestati sa kritikom ekonomije?

Postoji mnogo kritika na račun ekonomije u današnje vrijeme. Na primjer, profesija je fokusirana premalo na političke probleme, a previše na ubijanje studenata matematikom. Međutim, najveći dio kritika potiče od nerazumijevanja i neznanja.

Razmotrite Smitov koncept „nevidljive ruke“ tržišta, koja podrazumijeva da tržište funkcioniše savršeno, ako postoji idealna konkurencija i ako je pravo svojine neprikosnoveno. Mejnstrim ekonomisti smatraju da ti uslovi nisu uvijek ispunjeni. Štaviše, oni ove uslove često koriste kao reper za analiziranje tržišnih promašaja, istražuju ekonomiju, tražeći takve greške i smatraju kako one mogu biti ispravljene pametnim državnim intervencijama.

U tom smislu, ekonomisti treba da budu kao doktori – treba da znaju kako izgleda zdrav čovjek, prije nego što pacijentu daju dijagnozu i prepišu terapiju. Dobar doktor neće intervenisati proizvoljno, već samo tamo gdje utvrdi da je to potrebno.

Regulacija životne sredine se navodi kao najupečatljiviji primjer nesavršenosti slobodnog tržišnog principa. Tržište je, generalno, efikasno, ako prihodi kompanije dobro odražavaju koristi koje njihov proizvod daruje društvu, dok troškovi odražavaju štetu. Prema tome, povećanje profita znači i povećanje društvenih kontribucija. Ali ako proizvodnja podrazumijeva štete za koje kompanija ne plaća, onda stiče dobit bez osnova – ona je tada, u ekonomskom smislu, neefikasna. Tada država treba to da ispravi kaznama ili zabranom proizvodnje.

Još jedna „bolest“, koju ekonomisti ponekad dijagnostifikuju, može se nazvati „Kejnsova bolest“. Ako je potražnja suviše slaba, to može dovesti do pada zaposlenosti. Onda takvo stanje „liječe“ injekcijama javnog duga, kao što nitroglicerin srčanom bolesniku održava pravilan rad srca. Danas ne postoji fundamentalan otpor prema ovom lijeku. Ali treba razumjeti da podsticaj ne može biti lijek u svakoj situaciji – neke „bolesti“ ekonomije su hronične i zahtijevaju druge metode liječenja. Pokušavati da Kejnzovom terapijom riješimo strukturne probleme u Južnoj Evropi, bilo bi kao da hoćemo da slomljenu nogu izliječimo lijekovima za srce.

Nitroglicerin sprečava kolaps sistema cirkulacije. Sa ekonomske tačke, to je bilo nešto što je svjetska ekonomija trebala 2008., tokom globalne svjetske krize. Ali, dugoročna upotreba ovog lijeka može biti fatalna.

Ideologija izaziva konceptualnu konfuziju. Npr., Smit konkurenciju posmatra kao osnovni uslov rada nevidljive ruke, jer monopoli i oligopoli eksploatišu potrošače i ograničavaju proizvodnju. Ali, samo konkurencija među proizvođačima sličnih proizvoda je korisna. Konkurencija među proizvođačima komplementarnih roba i usluga je štetna, a može čak biti i gora od monopola (npr., konkurencija između provajdera avionskog i prevoza vozom).

Tržišne nesavršenosti, koje inicijalno izazivaju miješanje javnog sektora u rješavanje problema, imaju tendenciju da dobiju međunarodni karakter, što znači da konkurencija među državama, obično, nije efikasna. Primjeri uključuju takmičenje država blagostanja da spriječe ulazak imigranata, trku u što većem oporezivanju i regulatorno rivalstvo u oblastima bankarstva i osiguranja. Konkurencija, suprotno mišljenjima mnogih desničara, nije uvijek dobra.

Naravno, vokabular ljevičara, takođe, prepun je ideologije, uključujući termin „neoliberalizam“, koji mnogi preziru, jer se pojavio da bi dokazao doktrinu deregulacije i laissez-faire-a. Ali, u Evropi neoliberalizam ima prilično drugačije značenje – skovao ga je Aleksander Rustov, koji je 1932. proglasio kraj starog koncepta liberalizma i eru novog, koji podrazumijeva jaku državu sa uređenim i čvrstim pravnim okvirom u okviru kojeg preduzeća funkcionišu.

Homo ekonomikus, racionalni egoista korišćen u mnogim ekonomskim modelima, privukao je brojne kritike u modernom dobu, jer, po njima, prečesto ne predstavlja stvarno ponašanje pojedinaca. Bihejvioralni eksperimenti su pokazali ograničenu intuitivnu vrijednost ove vještačke tvorevine.

Ali, homo ekonomikus nije ni bio namijenjen da se koristi za predviđanje – njegova svrha je lakše uočavanje razlika između tržišnih poremećaja i mentalnih neuspjeha. Ekonomisti pokušavaju da pronađu kolektivnu iracionalnost, a modeli koji pronalaze individualnu to olakšavaju. Osiguravajući da politika reaguje u slučaju greške u pravilima igre, a ne individualne greške ili iracionalnosti, ovaj „metodološki individualizam“ čuva nas diktatorskog paternalizma.

Banke koje daju previše kredita na premalo kapitala, najbolje ilustruju analitičku vrijednost homo ekonomikusa. Njihova dobit je samo njihova, a svi eventualni gubici prebacuju se na njihove korisnike, ili, čak bolje, na poreske obveznike. Ova anomalija pretvara bankarstvo u kazino – kuća je uvijek na dobitku. Banke biraju izuzetno rizične projekte, koji mogu biti profitabilni, ali ekonomski štetni. Ovaj problem nije uzrokovan ljudskom neracionalnošću – naprotiv, on dolazi od racionalnog ponašanja bankara. Kao i u slučaju ekološke regulative – propovijedati zdrav razum i etiku bankarima bilo bi uzaludno. Ali, promjena zahtjeva bankarima sa, recimo, većim koeficijentom kapital/sopstvena sredstva, sigurno bi urodila plodom.

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top