Transverzala: Osuđeni general-Haški tribunal-ubijeni premijer | Ekonomist

Transverzala: Osuđeni general-Haški tribunal-ubijeni premijer

Specifičan po svemu, Balkan je oduvijek spajao moguće sa nemogućim i obrnuto. Kada bi u istoimenu ervopsku regiju došao i neko sa strane, a u posljednje tri decenije bilo je tu više vizita, misli se na one vojne i političke, više sa Zapada nego sa Istoka, onda bi sve postajalo spojivo. Od onih rogova u političkoj i multietničkoj balkanskoj vreći, stvarale bi se oči. Iako se za te iste mislilo da nikada ne mogu imati ni približan periferni vid na regionalne prilike, gle čuda, one bi odjednom, nakon raznoraznih vizita, počele gledati iz iste glave. Rogovi su stalno bili aktivni, za njihovu upotrebu nije bio potreban alarm ni sa jedne strane. Ali, te inostrane posjete bi se često aktivirale kad bi one mislile da treba reagovati u turbulentnoj regiji, jer Balkan sa sobom nosi kršenje ljudskih prava, jer prijeti egzodus jednih od strane drugih, jer ovi imaju manje naoružanja od onih i tako dalje… Primarni je bio zapravo samo interes. Donekle je to na međunarodnoj sceni i normalno.

Devedesete su… Rat u ondašnjoj Jugoslaviji bijesni. Ona se rasparčava. Između ostalih, Bosna i Hercegovina je najdublje zagazila u krv. Od tog balkanskog kolača, mnogi su htjeli parče. Problem je bio što kolač nije bio skladan apetitima svih konzumenata, bolje reći, „osvajača“. U to vrijeme, dužnost načelnika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske obavlja general Ratko Mladić. Upravo je on taj, koji je sa srpske strane komandovao svim ključnim operacijama. Nije slučajno pomenut prvi jer je baš on ona prva površina ili crta od koje počinje transverzala… Treba naapomenuti da je prije samo par dana osuđen od strane druge tačke transverzale, Haškog tribunala za ono što se tokom devdesetih dešavalo na prostorima BH. Ali ne po svim tačkama optužnice… Prvostepenom presudom, Tribunal u Hagu je osudio Mladića po osnovu 10 tačaka optužnice, po osnovu jedanaeste tačke, general Mladić je oslobođen i to optužbe za genocid počinjen u šest opština BH tokom 1992.godine. Sve ostale tačke optužnice potvrđene su u prvostepenom postupku i to da je Mladić kriv za  genocid u Srebrenici, progon i zločin protiv čovječnosti, istrebljenje, ubistva, kršenje zakona i običaja ratovanja, deportacije, nehumano djelo prisilnog premještanja, terorisanje civila, napad na civile te uzimanje talaca… Sve je to stalo na „svega“ 2.527 stranica presude koju je napisalo tročlano vijeće na čelu sa sudijom Alfonsom Orijem. Veza između prve i druge tačke transverzale, dakle generala Mladića i institucija u Hagu počinje takođe devdesetih. Nešto kasnije počinju i međunarodne potrage za njim ali bez većeg uspjeha, sve do maja 2011.godine, kada je uhapšen u selu Lazarevo, u Srbiji.

Te ratne devdesete spajale su i prvu i treću tačku na transverzali, a to su osuđeni general Mladić i tadašnji predsjednik opozicione Demokratske stranke u Srbiji, doktor Zoran Đinđić. Kasnije će treća tačka postati simbol otpora vladavini Slobodana Miloševića, ali i simbol promjena i kratkog razvoja pod njegovom vladavinom, ali i simbol stradanja od ruku onih koji se sa njim nisu slagali. Đinđić je na Vidovdan, 28.juna 1994.godine uputio pismo vojnom zapovjedniku RS u kojem mu čestita Dan Vojske ali i njegove uspjehe na borbenim linijama.

– U ime svih članova i Demokratske stranke i u moje lično ime, svim vojnicima, podoficirima, oficirima i Vama lično čestitam Dan Vojske Republike Srpske. Vojska RS, nastala u ratu za slobodu je primjer kako jedna mala, ali narodna vojska može uspješno sačuvati državu i zaštititi narod. Bez obzira na mirovne pregovore, čiji uspjeh svi želimo, nama je potrebna snažna vojska, kako bi druga strana odustala od namjere da nastavi rat. Nadam se da će srpski narod, kao i Vojska Republike Srpske već sljedeći Vidovdan dočekati u miru – stoji u čestitki doktora Đinđića upućenoj generalu Mladiću.

Druga tačka transverzale, Haški tribunal, slobodno se može reći da je personfikovana u Karli Del Ponte, dugogodišnjoj tužiteljki Haškog tribunala. Bitno je napomenuti da šest godine kasnije, Đinđić od jednog od lidera tadašnjeg DOS-a dolazi na mjesto premijera Srbije u decembru 2000.godine. Svoje stavove po pitanju Mladića je još ranije zaokrenuo. U ulozi premijera je to jasno pokazao i stavio do znanja i domaćoj i međunarodnoj javnosti da Mladić mora biti izručen Hagu. Njegovo djelovanje prema Hagu, prekinuto je iznenada 12.marta 2003.godine kada je zvjerski ubijen u dvorištu Nemanjine 11, gdje je sjedište srbijanske vlade.

A, da je krajem devdedestih i nakon što je postao premijer, okrenuo ploču prema ondašnjim vojnim zvaničnicima na prostoru BH pokazuju memoari Karle Del Ponte, dokumentovani u njenoj knjizi „Lov: ja i ratni zločinci“. Između ostalog, ona u tom djelu opisuje i susrete sa trećom transverzalnom tačkom.

– Mladić je i dalje na visokom položaju u Vojsci Jugoslavije, a zajedno sa još 1.800 oficira jugoslovenske vojske koji služe u srpsko-bosanskim oružanim snagama Mladić ne samo da je i dalje aktivni oficir, već uživa u mreži dobro organizovane zaštite, koju čini vjerovatno dvadesetak osoba. Ubrzo će i njegov slučaj sazrjeti. Uhapsićemo ga i predati mirovnom kontingentu NATO-a u Bosni. Koštunica ne mora da zna ništa o tome, budući da je već van… – opisuje Del Ponte ono što joj saopštava ubijeni premijer prilikom jednog od zajedničkih susreta, koji i nisu bili baš rijetki.

U knjizi navodi i da se posljednji put sastala sa Đinđićem svega nepunih mjesec dana prije nego će on biti ubijen. Uz to, iznosi i detalje njihovog susreta.

– Nekoliko dana prije našeg susreta 17. februara 2003, Đinđić je povrijedio nogu. Igrao je fudbal. To mi izgleda čudno: premijer jedne zemlje… koji igra fudbal… i da pri tom doživi takvu nezgodu da slomi zglob… Nezgoda koja će ga usporiti. Dolazi mi u susret na vratima svoje kancelarije hodajući uz pomoć štaka. Noga mu je u gipsu. Priča se da se Mladić krije negdje na srpskoj granici sa Rumunijom i da vlasti nastoje i dalje da ga ubijede da se dobrovoljno preda. Đinđić, koji tvrdi da su „nemoguće” glasine da je general Perišić u kontaktu sa Mladićem, kaže da ga je „izvjesni prijatelj” obavijestio da je Mladić okružen, i da ga vjerovatno oni koji ga naizgled čuvaju drže kao zarobljenika, ali da bi ga ubili da spriječe njegovo hapšenje. Ti ljudi – koje Đinđić naziva „veoma bolesnim ljudima” – u kontaktu su sa zločincima i bliski nekim zvaničnicima policije i vojnim oficirima. Jedna prijateljska obavještajna služba dala nam je naznaku mjesta na kome je moguće da se skriva Mladić, sa sve avionskim snimcima, ali to nije dalo nikakve rezultate. Policija kaže da je pratila Mladićevu suprugu i sina i nadzirala njihov stan posljednjih deset dana, ali bez rezultata. Đinđić mi pak kaže da mu policija nije nikad pružila precizne informacije u vezi sa Mladićem. „Sa Mladićem nema iznenađenja”, kaže. „Još uvijek je u vezi s njim previše pritisaka, previše pažnje je usmjereno ka njemu.” Sugeriše mi da za sada ostavim Mladića po strani, da počnem da ga predstavljam kao drugorazrednog kriminalca i kukavicu, da ga natjeram da mu popusti budnost tako što neću pokazivati interesovanje i da ga onda uhvatim kad se najmanje nada. U svakom slučaju, Đinđić mi obećava da će uhapsiti Mladića prije ljeta. Srbija mora da riješi teška pitanja sa Tribunalom što je prije moguće, kaže Đinđić. Trenutak je dobar za saradnju s Tribunalom, iako neki članovi vlade i dalje ne žele da imaju išta s tim, zbog eventualnog političkog rizika – stoji u pomenutoj knjizi bivše glavne haške tužiteljke.

Ovo pokazuje da su sve tri tačke transverzale duboko isprepletane, a da zapravo začetnici iste, ova prva i treća tačka, dakle general i premijer, nisu ni pretpostavljali „na kraj svojih dubokih misli“ da će biti jedan protiv drugog, a da će opet kasnije imati tačku koja će ih spajati, ali iz različitih pobuda. Ta druga, vezivna tačka, slobodno se može reći središnja u ovom odnosu, Karla Del Ponte, zalagala se zdušno za hapšenje generala Mladića.

Transverzala je „pukla“ iznenada. Treća tačka je otišla ne svojom voljom, nego voljom zlotvora koji su uperili nišan na nju i povukli obarač. Premijer Srbije, Zoran Đinđić, ubijen je 12.marta 2003.godine od strane pripadnika zemunskog klana. On nije dočekao hapšenje Mladića, ali nije ni sumnjao tada da će njegovi ne projekti, već snovi, stati odjednom. Bio je vizionar, pa ne vara utisak da je njegovim ubistvom tada stala, ne samo saradnja Srbije sa Tribunalom, već i ona lokomotiva kojom je pokojni premijer pokušao da izvede svoju državu na pravi, evropski kolosjek. Centralna tačka, Karla Del Ponte, nije na tom mjestu, u okviru kojeg je bila povezana sa ostalim tačkama, dočekala hapšenje generala Mladića. Ona je 2007.godine prestala obavljati dužnost glavne tužiteljke u Hagu. Ali, Tribunal čije je interese zastupala nastavio je sa radom. I njemu se nazire kraj jer je pri osnivanju od strane UN-a, kao ad hoc sud, njegovo trajanje zapravo vremesnki ograničeno. Tako je najavljeno njegovo zatvaranje krajem tekuće godine nakon 24 godina rada, jer je poznato da je formiran 1993.godine.

Prva tačka transverzale, osuđeni general Ratko Mladić, najduže je izdržao ovaj „odnos“. On je, zahvaljujući ovima i onima, svojim vještinama koje je stekao u ratu, operativnim podacima koje je dobijao, slobodno se može reći „x“ puta nadmudrio domaće i strane bezbjednosne službe, bježeći i skrivajući se uspješno sve do 2011.godine, poslije čega ga je zvanični Beograd izručio Hagu gdje je osuđen u prvostepenom postupku.

Teško je bilo zamisliti ovakav trilateralni, prije svega personalni, onda i politički odnos do skoro, da oči javnosti nisu ugledale pismo koje je Zoran Đinđić napisao Ratku Mladiću. Još čudnije izgleda sve ako se uzmu u obzir međunarodne i regionalne okolnosti, ali imajući u vidu da je sve vezano za Balkan, onda se ne može reći da opet ne čudi, ali i da nas je na to Balkan navikao. Istorija će mjeriti težinu hipoteke svake od tačaka transverzale. Neće joj biti lako…     

Komentariši

Top