Tramp, tržište i novi svjetski poredak | Ekonomist

Tramp, tržište i novi svjetski poredak

Autor: Buttonwood's notebook

The Economist

Prevod: A.N.R.

Za dva mjeseca rada administracije Donalda Trampa čulo se više buke i bijesa nego konkretnih predloga vezanih za ekonomski plan. Ono što najviše zabrinjava je znak da je Amerika prisilila G20 da odustane od obećanog otpora „svim oblicima protekcionizma” iz zajedničke, no to može biti i sasvim simbolično.

Bez obzira na to, odlučnogt g. Trampa da uzdrma status quo i dalje bi možda mogla imati globalne posljedice. U istraživačkom komentaru, Kris Volting iz Longview Economicsa ukazuje:

„Trampova politika mogla bi nehotice dovesti do novog međunarodnog monetarnog poretka kako se administracija bude borila da ispuni obećanja iz kampanje u svijetlu izvorne pogrešne dijagnoze ‘trgovinskog deficita’ kao problema.”

Sadašnji monetarni sistem izrodio se iz kraha Bretton Woodsa 1970-ih godina. Pod Bretton Woods sistemom, kojeg je dijelom osmislio Džon Majnard Kejns, valute su fiksirane za dolar (uz prostor za povremene devalvacije i revalvacije), a dolar je bio fiksiran prema zlatu. Međutim, to je zahtijevalo od Amerike da djeluje u svojstvu sidra sistema; druge centralne banke imale su pravo da prodaju svoje dolare za zlato. Kako bi se održalo povjerenje u sistem, Amerika bi morala da pooštri politiku onda kada bi se njene zlatne rezerve smanjivale; to jest, da podredi domaću ekonomsku politiku međunarodnim zahtjevima. Ričard Nikson 1971. nije bio voljan da to uradi.

Sistem nakon 1971. nije imao monetarno sidro i plivajuće valutne krurseve; u početku je nosio najgore strahove onih koji su vjerovali u fiksne kamatne stope. Inflacija je skočila. No, Pol Volker bio je zadužen za Federalne rezerve 1979. i srušio je inflaciju pomoću ultravisokih kamatnih stopa. Novi sistem koji je nastao zavisio je od sposobnosti nezavisnih (ili kvazinezavisnih) centralnih banaka koje su kontrolisale inflaciju pomoću monetarne politike i (implicitno) povjerenja potrošača i ulagača da one to mogu da urade.

Svi finansijski sistemi uključuju kompromise, a najpoznatiji je trilema; možete imati sistem fiksnog deviznog kursa, nezavisnu monetarnu politiku i slobodan protok kapitala, ali ne sve troje. U okviru Bretton Woodsa, zemlje su žrtvovale slobodan protok kapitala kako bi imale drugo dvoje. Ipak, s plivajućim sistemom deviznim kursom nije bilo potrebno ograničavati kapital, pa su kontrole vraćene 1980-ih. Pojavila se druga velika era globalizacije (prva je bila 1870-1914). Međutim, ovo doba takođe je uključivalo kompromise.

G. Volting daje sažeto objašnjenje onoga što se dešavalo:

„Globalizacija je omogućila kompanijama i kapitalu da budu slobodni. Kao takve, a u potrazi za maksimizacijom profita, kompanije koje su to mogle, prebacivale su proizvodnju i/ili izvor dobara u inostranstvo. To je poboljšalo profitabilnost, a kao rezultat toga udio korporativnog profita i BDP-u nedavno je dostigao višedecenijski rekord (uz obrnuto proporcionalan udio radne snage, dostižući višedecenijske minimume). Isplativost je, međutim, izazvala gubitak značajnog broja ranije dobro plaćenih zapadnjačkih radnih mjesta srednjeg ranga i plave kragne u prekomorskim ekonomijama (otud i stagnacija prosječnih realnih dohodaka zaposlenih muških radnika kasnih 1970-ih, kao i novije stagnacije prosječnog prihoda domaćinstva). U početku (tj. tokom prvih 20 do 30 godina) taj gubitak nije bio važan. Kao odgovor na pad domaće proizvodnje  federalne rezerve su snizile kamatne stope, povećale likvidnost i podstale brži ciklus zaduživanja. U takvim okolnostima potrošnja je obuhvatila veći udio američkog ekonomskog kolača (dok se izvoz u odnosu na proizvodnju smanjivao).”

U stvari, globalizacija nije jedino potencijalno objašnjenje povećanja nejednakosti; tehnologija bi mogla biti jednako važan faktor. Međutim, glasači i neki političari, stegnuli su obruč oko globalizacije kao problema.

Konkretno, dio Trampovog tima, kojeg predvodi Piter Navaro, smatra američki trgovinski deficit „oduzimanjem” od ekonomskog rasta. U matematičkom smislu ovo je tačno; BDP jednak je potrošnji, javnoj potrošnji, poslovnim investicijama plus izvoz minus uvoz. Ovo je funkcionisalo na taj način jer se, očigledno, stvari kupljene u inostranstvu nijesu proizvodile u zemlji. To ne znači da je trgovinski deficit izazvao usporavanje ekonosmog rasta; zašravo, rastući trgovinski deficiti povezani su s ekonomskim bumom, a oštri deficiti s recesijom.

Još jedan način posmatranja trgovinskog deficita i suficita je da je raniji uključivao to da država troši manje nego što „zarađuje”, dok druge troše više. Zemlje su nagomilavale višak štednje koja je na kraju morala biti uložena u neki oblik potraživanja prema državama u deficitu (Kina posjeduje mnoštvo američkih trezorskih obveznica). Pod zlatnim standardom, odnosno Bretton Woodsom, ovi deficiti nijesu mogli potrajati duže od trenutka kada se valutni kurs nađe pod pritiskom, a centralna banka ostane bez rezerve da ga podiže.

Međutim, u okviru sistema plivajućih kurseva nije postojala meta koju je bilo potrebno braniti. Kao najveća svjetska ekonomija, Amerika je imala „zelenašku privilegiju”, a ljudi su srećni kada zadrže sopstvenu valutu. Na ovaj način mogao je biti podstaknut istrajan trgovinski deficit, ili drugim riječima, američki potrošači mogli su da troše koliko žele. Kako mnogi ističu riječ je o jednom obliku „finansiranja prodavca”: Kinezi pozajmljuju Amerikancima novac koji im je potreban da bi kupili kinesku robu. Da li to stvara bolje uslove za Ameriku ili za Kinu? U svakom slučaju, Amerikanci dobijaju jeftiniju robu, a Kinezi vlasništvo nad valutom koju ne kontrolišu, zarađujući oko 2,4 odsto.

Eliminisanje deficita, koje Navaro priželjkuje, moglo bi se dogoditi na dva načina. Prvo, Amerikanci bi mogli manje da troše. Pod zlatnim standardom (kojeg neki republikanci i dalje favorizuju) centralna banka mogla bi da sprovede podizanje podizanje kamatnih stopa i ograničavanje tražnje; rezultat toga bila bi recesija. Međutim, Amerika preferira da vrati proizvodnju i (ukoliko je moguće) da to učini unutar zemlje.

Kako g. Volting dodaje:

„Vraćanje proizvodnje sa prekookeanskih područja bi, međutim, rezultiralo manjom efikasnošću proizvodnje i stoga višim cijenama za američke potrošače, te deflatornim šokom u realnoj ekonomiji. Uz to bi se generisao i deflatorni šok rasta suficita kako se bude smanjivao udio u globalnoj proizvodnji.” 

Tako bismo, u svakom slučaju, dobili deflatorni šok i recesiju, a u tom procesu mogli bismo privesti kraju eru globalizacije kroz posljednjih 35 godina i ući u neku novu vrstu sistema. Tramp bi mogao srušiti stari poredak.

No, šta bi se pojavilo umjesto toga? Prije nekoliko godina u knjizi pod nazivom „Papirna obećanja: Novac, dug i novi svjetski poredak” predložio sam da se ekonomska istorija može smatrati bitkom između kreditora i dužnika. Kreditori su nastojali da se osiguraju da će biti isplaćeni pomoću realnog monetarnog sistema (zlatni standard, fiksni devizni kursevi); dužnici su se zalagali za fleksibilniji monetarni pristup (sjetimo se Vilijama Dženingsa Brajana i njegove politike nevezanog srebra). Na kraju, uz fiksni novčani sistem, dužnici nijesu bili u stanju da se naplate, sistem je propao i morao je biti napravljen iznova. Zemlje kreditori najčešće postavljaju pravila novog sistema (Britanija u XiX vijeku, Amerika u XX vijeku). Izgledalo je da je kriza 2008-2009 bila u rangu sa inflatornim problemima 1970-ih (koji su se završili Bretton Woodsom) i depresijom 1930-ih (koja je okončana zlatnim standardom). To me sve vrijeme navodi na razmišljanje kako bi sistem na kraju mogao biti iznova napravljen pod kineksim pokroviteljstvom, budući da je Kina danas zemlja kreditor.

To se nije dogodilo, ili barem ne još. Važno je napomenuti da je Britanija napuslila zlatni standard 1931. godine, no Bretton Woods nije dogovoren do 1944. a Amerika ga je napustila 1971. godine, ali režim centralnih banaka predvođenih Volkerom pojavio se tek ranih 1980-ih.

Moguće je, naravno, da smo već vidjeli jedan monetarni sistem u nastajanju — onaj u kojem su i dugoročne i kratkoročne stope centralne banke postavile pomoću kvantitativnog popuštanja. Ovaj sistem proživljava od 2009. zahvaljujući tome što, kako ekonomisti tvrde, vlade sa usklađenim centralnim bankama, koje bi mogle da finansiraju svoju valutu, nemaju stvarna finansijska ograničenja. Čini se da je to tačno na domaćem tržištu, no moglo bi postojati ograničenje spoljnog finansiranja za zemlje sa trgovinskim deficitom. Druge zemlje treba da budu srećne zbog toga što je njihova valuta prihvaćena kao sredstvo plaćanja.

Slamanje jednog dijela postojećeg sistema — sposobnosti zemalja da slobodno izvoze u razvijeni svijet — a to ne znači da je sigurno da je to moguće i u ostatku svijeta — prihvatanje dolara i drugih valuta razvijenih zemalja kao sredstva plaćanja preživjeće bez ogrebotine. Posljednja kriza odigrala se na tržištu obveznica, no ubuduće mogla bi se odvijati na valutnim tržištima.

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top