Šta se dešava u Siriji? Može li se spriječiti američko preuzimanje jugoistika zemlje | Ekonomist

Šta se dešava u Siriji? Može li se spriječiti američko preuzimanje jugoistika zemlje

Turski novinar Mehmet Ali Guller rekao je u razgovoru za rusku novinsku agenciju Sputnik kako bi američko rušenje sirijskog vojnog aviona moglo zbližiti Ankaru i Damask. Naime, američka vojska tvrdi kako je sirijski vojni avion srušen u trenutku dok je napadao položaje SDF-a u blizini Raqqe.

Ukoliko je zaista bilo tako, to su onda dva potencijalna razloga zbog kojih bi Turska mogla preispitati svoj stav prema sirijskim vlastima. Kao prvo, SDF je većinski kurdska organizacija u kojoj sudjeluju brojni pripadnici kurdskog YPG-a. Taj isti YPG Turska smatra terorističkim organizacijom i sigurno neće imati ništa protiv, štoviše, ako sirijske snage krenu u sukob s njima.

Nadalje, ako su američke snage reagovale zato što su SDF bili napadnuti, za Tursku je to još jedan dokaz do kuda su Amerikanci spremni ići kako bi branili kurdske borce koje Turska smatra svojim neprijateljima.

“Ovo bi mogla biti i poruka Washingtona Turskoj. Podrška SAD-a za YPG je razlog zbog kojeg bi se Turska trebala priključiti bloku u kojem su Rusija, Sirija i Iran, zemljama koje se protive američkim operacijama koje uključuju YPG. Ukoliko Turska to učini uspjet će sačuvati i teritorijalni integritet Sirije i uništiti prijetnju vlastitoj nacionalnoj sigurnosti. No, iako Turska radi na tome da normalizuje odnose s Rusijom i Iranom, po ovom pitanju nije ostvaren progres jer Ankara odbija saradnju s Damaskom”, rekao je Guller.

On smatra da bi Turska baš sada trebala iskoristiti ovo rušenje sirijskog vojnog aviona kao šansu za približavanje Damasku.

Oytun Orhan iz Centra za bliskoistočne strateške studije (ORSAM) u Ankari takođe smatra kako bi Turska trebala blisko sarađivati s Rusijom, ali i Damaskom, tvrdeći kako će to Turskoj pomoći u opiranju američkoj politici koja, prema njegovim riječima, “prijeti turskom teritorijalnom integritetu”.

“Drastične promjene u turskoj sirijskoj politici se nisu dogodile, no, Ankara je promijenila svoje prioritete. Prioritet Ankare sada je uništiti terorističke prijetnje na sjeveru Sirije. Vlast sirijskog predsjednika Bashara al-Assada ne bi trebala biti zabrinuta zbog toga, zbog tih prioriteta, jer Ankara, Damask i Teheran su ujedinjeni u opoziciji prema američkoj strategiji stvaranja zone uticaja na sjeveru Sirije”, ističe Orhan.

“Turska je prije insistirala  na tome da zajedno sa SAD-om pokrene operaciju oslobođenja Raqqe. No, Amerikanci su umjesto toga odlučili u tu operaciju krenuti s YPG-om. To znači da u slučaju mogućeg sukoba na istoku Sirije, Turska će vjerojatno stati na stranu bliskije interakcije s Rusijom nego na stranu SAD-a. Tu nema velike sumnje pošto Washington sarađuje s YPG-om kojeg Turska smatra terorističkom organizacijom”, poručio je Orhan.

Dakako, postoji neki smisao u ovim tvrdnjama, ali ipak ih treba oprezno sagledati. Ono što se ne može sakriti je činjenica da Turska, od samog početka, vodi jednu vrlo oportunističku i agresivnu politiku prema Siriji. Kako i sam Orhan ističe, danas Ankara razmatra jače povezivanje s Moskvom i Teheranom, pa možda čak i s Damaskom, kontra američke strategije – no, do prije svega nekoliko dana su tražili da baš oni budu izabrani za partnera koji će krenuti u “oslobađanje Raqqe”.

Da je kojim slučajem Washington odlučio tako, da prigrli tursku vojsku i pro-turske militante, iz Ankare bi danas još glasnije uzvikivali “A sad pravac Damask!” i možda se u razgovoru s Amerikancima hvalili otprilike ovako: “Vi jeste srušili sirijski avion, ali mi smo srušili ruski!”.

Naravno, geopolitika jest preslagivanje interesa uz veliku dozu oportunizma, ali neke zemlje tu ipak prednjače, pokazujući time da im je brzi interes daleko važniji od bilo kakvog integriteta. Turska je jedna od takvih zemalja, možda čak i prednjači u tome na prostoru cijele regije.

S jedne strane Turska je NATO članica te i dalje želi postati članica Europske unije. S druge strane sve se snažnije povezuje s novim moćnim organizacijama Euroazije.

Nadalje, njihov antagonizam prema Kurdima već je opće poznat, a progon Kurda na istoku Turske nešto je o čemu cijeli svijet đuti (jer Turska šuruje s Istokom i Zapadom), ali u isto vrijeme u vrlo su dobrim odnosima s vlastima Iračkog Kurdistana (koji bi ove godine, ako se referendum održi, mogao postati nezavisna država)

Tih dualnosti u Turskoj politici ima pregršt. Amerikancima se otvoreno nude kao saveznik u borbi protiv ISIL-a dok je cijeli svijet ne tako davno gledao kako nepregledne kolone ISIL-ovih cisterni prebacuju ukradenu naftu u Tursku.

Toliko toga je u današnjoj Turskoj pod vodstvom Erdogana dualno, kontradiktorno i u konačnici licemjerno – počevši od vanjske politike pa sve do portreta Mustafe Kemala Ataturka na njegovoj predsjedničkoj palati dok u isto vrijeme gasi sekularnu Tursku i okreće je natrag Islamizmu.

Neko će reći da u tome nema ničeg spornog, da su to odlike pametnog vladara koji se okreće onako kako se situacije razvijaju. No, hoće li takva politika za Tursku dugoročno biti dobra ili će joj se obiti o glavu, tek će vrijeme pokazati. U ovom trenutku te čimbenike valja uzeti u obzir kada raspravljamo o predloženom jačanju, odnosno stvaranju, saveza između Ankare, Moskve, Teherana i Damaska.

Je li takav savez moguć? Poznavajući Tursku i njene vanjskopolitičke preokrete, dakako. Bi li Damask pristao na to? Možda ga se ne bi ni pitalo ako bi takvu kombinaciju snažno poduprijeli Moskva i Teheran. Bilo kakvo mirenje s Erdoganom bilo bi za Damask teško progutati jer to je čovjek koji je godinama podupirao militante u Siriji.

S druge strane situaciju je teško ne promatrati pragmatički. Što je u ovoj situaciji manje zlo? Turska de-facto kontrola nad Idlibom gdje se povukla većina radikalnih militanata, ili ulazak Amerike na sirijsku teritoriju gdje će zavladati jugoistokom uz pomoć Kurda kao saveznika?

Kada se sve dobro vagne, Damask će u konačnici doći do zaključka da će ipak biti lakše nositi se s turskom kvazi-kolonizacijom dijela njenog teritorija nego s američkim imperijalizmom koji neće odustati od smjene režima u Damasku (dok bi Ankara mogla).

Dakako, tu je i iranski faktor – zadnje što Iran želi je zatvaranje velikog koridora Teheran-Bejrut, a upravo to bi se dogodilo ako SAD preuzme kontrolu nad širokim pojasom uz granicu s Irakom i Jordanom. Turskoj pak tzv. Šijitski polumjesec (Iran, Irak, Sirija, Bejrut) ne smeta jer ne zadire nužno u prostor njihovih interesa – nije da ga podupiru, dakako, ali im ni ne smeta previše.

Washington Post piše kako se na ovom prostoru sprema direktan sukob SAD-a sa Sirijom i Iranom čim dođe do pada Raqqe. To je vjerojatno tačno – dakle, vremena je malo. Za taj sukob se Sirija mora nekako pripremiti, pa makar i pristankom na neugodne saveze (ako se isti uopšte i nude).

Na kraju, što reći o Kurdima? Nema sumnje da su oni za vrijeme rata zadobili brojne simpatije, da su se iskazali kao vrlo dobri anti-ISIL borci i da su političke teorije koje su se javile na prostoru Rojave, odnosno Sirijskog Kurdistana, svakako progresivne. No, direktna demokracija i nezavisnost o kojoj već godinama pričaju kurdski teoretičari, brzo će pasti u vodu ako misle da će do toga stići uz pomoć američke vojske.

Dakako, nije teško razumjeti kurdski položaj i definitivno i dalje stoji tvrdnja da je Damask trebao puno više učiniti da Kurde ima i zadrži na svojoj strani. Ovako se Kurde pustilo da uđu ravno u mrežu američke CIA-e i drugih američkih grupa koje su ih uzele pod svoje.

Niko neće biti sretniji od Washingtona ako iz cijelog ovog kaosa izađu na način da dobiju svoju marionetu, kurdsku državu pod patronatom SAD-a, na prostoru Sirije. Jasno, Kurdi ne mare previše zbog toga – za njih je bolji i američki patronat od toga da budu prepušteni sami sebi u situaciji gdje ih žele uništiti i ISIL i Turska.

Veliki je to rizik po Kurde jer lako može doći dan da će SAD odustati od podrške prema njima, kao što su već na cjedilu ostavili brojne militantne skupine po Siriji.

U svakom slučaju, ova situacija koja se razvija na jugoistoku Sirije nagovještava nam da, nažalost, rat u Siriji nipošto nije gotov već da ulazi u jednu novu fazu koju će obilježiti novi i neočekivani savezi, ali i sukobi.


Piše D.Marjanović – advance.hr – originalni tekst

Redakcija
Redakcija

Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top