Šta čeka svijet u narednoj godini? | Ekonomist

Šta čeka svijet u narednoj godini?

Na samo pitanje iz naslova teško je dati precizan odgovor. To je za prilike na globalnom nivou često gotovo i nemoguće. Ali, nije nemoguće dati odgovor ili objašnjenje na pojedina pitanja, odnosno očekivanja i strahove, bar približno, na osnovu poznatih argumenata i činjenica, objektivno ih sagledavajući, opet koliko je to moguće za međunarodnu scenu, jer je subjektivnost nadvaladala ovu prvu. Zna se, jači će uvijek imati onu posljednju riječ koja će se poštovati.

Trebalo bi početi od onog najvećeg svjetskog političko-bezbjednosnog vulkana, a to je Demokratska Narodna Republika Koreja. Ne zvuči poznato. Malo kome i bude sve dok se ne kaže Sjeverna Koreja. To i ne treba da čudi jer u istoj, bar onoliko koliko se zna nema ni D od demokratije, od autokratije ima dosta. Lider te daleke istočne, azijske države, Kim Džong Un, poznat po svojoj brutalnosti, nije u toku cijele godine na izmaku prestao da provocira, pa cijeli svijet… Lansiranjem i ispaljivanjem raketa raznih dometa domaće proizvodnje, osilio je pokazujući svoju domovinu kao novu nuklearnu silu. Da su sila te vrste ne prihvataju ni dvije najveće svjetske sile, SAD i Ruska Federacija. Tron čuvaju njih dvije, svaka u svom dijelu svijeta. Ništa ne obećava da će se sjeverno-korejski lider zaustaviti ni naredne godine sa svojim sumanutim isplajivanjem projektila. To ljuti SAD, pa je aktuelni predsjednik Tramp više puta prijetio da je spreman vojno intervenisati u toj državi. Ni lider Sjeverne Koreje nije ustuknuo pred otvorenom prijetnjom, te je zaprijetio da će Ameriku, ili Jenkije kako ih naziva, sravniti sa zemljom. Dakle, od Sjeverne Koreje se svašta može očekivati i u narednom periodu. Reciprocitetne, ako ne i jače reakcije se mogu očekivati od zvaničnog Vašingtona, jer se zna ko je „prvi policajac“ u svijetu.

Na azijskom kontinentu nije to samo goruće pitanje… Ima ih još mnogo. Tu je pitanje najprogonjenije manjine na svijetu, Rohinja. Radi se o muslimanskoj manjini koja živi u budistički većinskom Mijanmaru. Progonjeni su zbog svoje vjere i boje kože. Uglavnom bježe u susjedni Bangladeš. Što je najgore, suočavaju se sa humanitarnom katastrofom, a egzodus se iz dana u dan nastavlja. Već se mjeri stotinama hiljada. Međunarodna zajednica nije previše okretala glavu ka njima, pa kako stvari stoje, oni ne mogu ništa bolje očekivati ni u narednoj godini. Za Avganistan i Irak se ne može ništa novo reći, sukobi se u unutrašnjosti i dalje dešavaju. No, izgleda je takva atmosfera uslovila naviku tamošnjeg stanovništva na takav život. Iran i njegova nuklearna budućnost su neizvjesni. Jemen gori u ratom zahvaćenom plamenu, a onaj ko učestvuje u istom, Saudijska Arabija, je poput bijesnog psa „puštenog s lanca“. Katar strepi, uz velike napore da diplomatski stane na noge, ali i dalje „lebdi“. U Ruskoj Federaciji se spremaju za predsjedničke izbore, koji će biti održani u martu naredne godine. U Kremlju vjeruju da će lider i nakon 18.marta ostati napromijenjen. To i ne čudi, znajući kakvu popularnost uživa Vladimir Putin. Za njegovog saveznika, lidera Sirije, Bašara el Asada, izvjesno je da 2018.godinu dočekuje relaksiranije. Za to može biti zahvalan upravo Putinu. Uduruženim sirijskim i ruskim vojnim snagama, korov, zvani ISIL, skoro da je istrijebljen. Još jedna zahvalnica Putinu od Asada stiže i za to što je stao uz njega kad je bilo najteže. Energični sirijski lider bi zasigurno i od međunarodnih i od unutrašnjih faktora bio „rastrgnut“ da nije bilo Putina. Zapad zna da je u slučaju Sirije napravio grešku, a da li će i kako biti priznato sve i na koji način bi eventualno uslijedilo izvinjenje i pokajanje, ostaje nepoznato. Tu je i moćna Kina koja se ne petlja previše u međunarodne procese, ali svoje stavove itekako zna da nametne. Kada su u pitanju Azija, ali i Evropa, ne može se ne pomenuti Turska. Jasno je da će i naredna godina poslužiti lideru iz Ankare, Redžepu Tajipu Erdoganu, da učvršćuje svoju vlast na njemu svojstven način, ne bi se reklo tipično demokratski. Od Turske, ili predsjednika Erdogana se ne može očekivati prestanak zapaljivih poruka. To je njegova konstanta, to je on… Izrael, ključni saveznik SAD u bliskoistočnom dijelu Azije i granice iste sa Evropom može da likuje. Razloga je previše… Baš su njihovi američki prijatelji, kako se međusobno nazivaju, priznali Jerusalim za prijestonicu te države i najavili preseljenje svoje ambasade iz Tel Aviva u Sveti grad. Mnoge je to naljutilo, ali SAD  ne mare zbog toga. Mariće ovi što se ljute, ali kasnije možda bude kasno, znajući da su SAD najavile zatvaranje mnogih „slavina“ za više „kuća“. I Dok Izrael likuje, Palestina optužuje. Sukobi se nastavljaju, a napadi se vrše sa obje strane. Nastavićemo da gledamo i dalje takav „film“  sljedeće godine. Smanjenju doze akcije se ne može niko nadati, samo da ne bude njenog povećanja, jer bi to dodatno otežalo situaciju i za Ramalu i za Tel Aviv, odnosno Jerusalim. Najviše će patnja uzrokovana sukobom pogoditi stanovnike i jednih i drugih. I tu je navika učinila svoje jer se već desetine generacija, opet obje strane, rađaju u takvim uslovima, pardon, nedaćama. I one, koji će se roditi naredne godine, na žalost i bruku i jednih i drugih, ali i onih trećih, dočekaće odjeci eksplozija i automatskog oružja.

Afrički kontinent je zaboravljen prilično. To je šahovnica, gdje iznad svake države postoji bijelo ili crno polje, ništa između. Na žalost, više je onih država iznad kojih je polje, tj. nebo u svakom smislu crno. Njih se uglavnom sjete oni moćniji kada zatreba neko prirodno bogatstvo „izvući“, a tamošnje stanovništvo iskoristiti za isto, besplatno ili za novac koji će im omogućiti tek puku egzistenciju. I tu postoji konstanta življenja i osvrta ostatka svijeta na njih. Afrički čovjek se sa tim saživio i kako tako ide naprijed, u uslovima koji su nedostojni civilizovanog svijeta. Jaz koji postoji između bogatih i siromašnih u tom dijelu planete, najizraženiji je u okviru iste. Politički prevrati i revolucije nisu za njih nepoznanica. Oslabljeni državni sistemi podriveni korupcijom i kriminalom, poput onog u Libiji i Egiptu, nastaviće sa takvim funkcionisanjem. Mada, svi van Afrike ne haju za njom, bez kada postoji interes. Dakle, Afrika će živjeti onako kako drugi kažu.

Sjedinjene Američke Države, najmoćnija država svijeta, zadržaće svoj kurs… A i kako bi Amerika drugačije? Iako suočeni sa brojnim problemima na globalu, i dalje sve drže pod svojom palicom i gdje god zapišti i zaškripi, oni su to. Sve to dobro podnosi njihova ekonomija, ali i vojska i bezbjednosno-obavještajni aparat. Američki narod ne mora previše brinuti. „Raj na zemlji“ kako se često naziva život sa druge strane okeana, nastaviće se. No, za ostatak svijeta, njihovog lidera, Donalda Trampa, boljeće glava. Gdje će Amerika reagovati u narednom periodu neizvjesno je. Potencijalnih žarišta je previše, od Sjeverne Koreje, preko Afrike, do Irana i drugih stalno aktivnih “vulkana”. Odnos SAD i Rusije će svakako uticati na dalji ishod geopolitičkih dešavanja. Netrpeljivost između njih svakako neće donijeti dobro nikome, ali čini se da proces teče u pravcu “spuštanja lopte” dviju najmoćnijih sila. Šta će SAD uraditi sa Ukrajinom, nejasno je još uvijek. Glavna američko-ruska tačka sporenja je baš ta evropska država. Izgledno je da će oči ostatka svijeta biti uprte u Ameriku, jer je za godinu dana Tramp dokazao da se sve može promijeniti, ne preko noći, već za jednu sekundu…

Katalonija, Bregzit, opet Ukrajina, jačanje desnice i evroskepticizma, terorizam, integracije… Velika Britanija se otrgla iz evropskog zagrljala. Čini se da je nesigurnost prisutna kada je u pitanju odluka za nastavak samostalnim životom. Francuska nacija je u strahu od terorizma, a španska od rasparčavanja države. Poljska „šamara“ Brisel, dokle će? Zapadni Balkan pokušava da se otrgne iz zagrljaja devedesetih. Nekima je uspjelo. Neke su devedesete ophrlile rukama i ne daju dalje ka EU. Evropa će 2018.godinu dočekati i proživjeti u znaku ovih briga. Sve su to neriješena pitanja koja se nekako posljednjih godina prenose unutar evropske porodice, ali se njihovom konačnom rješenju ne nazire kraj. Slabi to prilično stubove kompletne porodice. Poznata po različitostima, njeni građani tako i žive. Ništa im se bitnije neće mijenjati ni u narednom periodu. Samo da ne bude prevelikih, negativnih iznenađenja u problematičnim pitanjima. Pozitivna su dozvoljena, ali na njima Evropljani trebaju raditi. Možda je potrebno više kohezije među njima kako bi zajedno prevazišli sve ovo. Manje izvjesan, ali svakako moguć je i scenario oslabljenja Evrope, a onda i njenog urušavanja. Valjda to njen duh neće dozvoliti, ipak…

Sumo sumare, ono što čeka univerzum u narednoj godini jesu strepnja, čekanje i strah… Uostalom, i to je konstanta… Viševjekovna.

Komentariši

Top