Šta će se desiti sa cijenom nafte? | Ekonomist

Šta će se desiti sa cijenom nafte?

Za jedan broj se često kaže da određuje sudbinu svjetske ekonomije – to je cijena barela nafte. Svaka globalna recesija od 1970-ih do danas desila se nakon dupliranja cijene nafte, a svaki pad za pola cijene, uz održavanje od najmanje šest mjeseci, bio je praćen snažnim rastom globalne ekonomije.

Nakon najnovijeg pada sa 100 na 50 $ za barel, cijena nafte tačno je na tom „kritičnom“ nivou. Da li da očekujemo da će ovih 50 $ biti „pod“ ili „plafon“ novog raspona cijene nafte?

Mnogi ekonomisti tvrde da je 50 $ donja cijena nafte u ovom ciklusu i da će se ona vrlo brzo popeti do nivoa od 70-80 $ za barel. Međutim, neki predviđaju, pozivajući se na pravilnosti iz prošlosti, da će „pod“ zapravo biti na nivou od oko 20 $.

Da bi shvatili zašto, prvo morate shvatiti ideološku ironiju u srži današnjeg tržišta energenata. Ono je oduvijek bilo na granici monopola i konkurencije. Ali, ono što većina zapadnih analitičara odbija da prizna, jeste da je Saudijska Arabija danas šampion konkurencije, dok se slobodoljubive teksaške naftadžije danas mole za OPEC, kako bi povratili svoju monopolsku snagu.

Hajde da se sada vratimo istoriji – konkretno, istoriji inflacije i prilagođenim cijenama nafte od 1974., kada je OPEC konstituisan. Ta istorija otkriva dva različita režima cijena – od 1974-1985., referentna cijena nafte u Americi kretala se od 50-120 $, prevedeno u današnji novac. Od 1986-2004., kretala se, uz manja odstupanja, od 20-50 $. Konačno, od 2004-2014., kretala se u rangu iz perioda 1974-1985. – okvirno, od 50-120 $, izuzev dva kratka skoka iznad ovog intervala tokom finansijske krize 2008-2009,

Drugim riječima, raspon trgovine u zadnjih 10 godina bio je sličan onom iz prve decenije OPEC-a, dok se srednjih 19 godina može opisati kao potpuno drugačiji režim. Prvi prelaz se vjerovatno može objasniti raspadom vlasti OPEC-a, uzrokovanim razvojem nafnih nalazišta na Aljasci i u Sjevernom moru, uzrokujući prelaz sa monopolskih na konkurentne cijene. Situacija se ponovo promijenila 2005., kada je veliki rast kineske tražnje za naftom uzrokovao globalnu nestašicu, omogućivši ponovnu vladavinu „discipline“ OPEC-a.

Ovo zapažanje ističe cijenu od 50 $ za barel kao moguću razgraničavajuću liniju između monopola i konkurencije. Zato se ova cijena i ističe kao mogući „plafon“ u narednom periodu.

Na tržištu konkurencije, cijene bi trebalo da budu na nivou marginalnih troškova. To znači da bi globalna cijena nafte trebala da bude na nivou troškova, koje efikasan proizvođač ima u proizvodnji zadnjeg barela u količini koja podmiruje ukupnu svjetsku tražnju. Nasuprot tome, u monopolskom sistemu, cijena je iznad marginalnih troškova – monopolista je proizvoljno određuje, pritom ograničavajući ponudu na nivou koji nije dovoljan da podmiri ukupnu tražnju.

Do prošlog ljeta, na tržištu nafte imali smo monopolski režim cijena, jer je Saudijska Arabija radila po sistemu „ljuljaške“ – smanjujući proizvodnju svaki put kad bi ponuda premašila tražnju. Ali je takav pristup motivisao proizvođače u Americi i Kanadi da snažno povećaju proizvodnju. Uprkos većem nivou troškova, sjevernoamerički proizvođači nafte i gasa iz škriljaca, mogli su da dobro zarađuju, zahvaljujući saudijskoj garanciji nivoa cijene.

Sa druge strane, Saudijci su mogli održavati visoke cijene jedino ograničavanjem svoje ponude. Međutim, njihovi vodeći proizvođači prošle jeseni shvatili su da je to gubitnička strategija. I zaista jeste bila – ona je omogućila proboj u vrh američkim proizvođačima, dok su saudijski pali do neprepoznatljivosti.

Srednjeistočni naftni moćnici sada su odlučni u naporu da vrate svoj tržišni udio, što potvrđuje i njihovo aktuelno ponašanje u okviru OPEC-a. A jedini način za OPEC da se ponovo vrati na svoje, ili makar zaštiti svoj tržišni udio, jeste da spusti cijene do nivoa, koji će natjerati američke proizvođače da drastično smanje proizvodnju, kako bi se ponovo uravnotežila globalna ponuda i tražnja. Saudijci moraju prestati sa sistemom „ljuljaške“, kako bi primorali Amerikance da to zaista i učine.

Svaki ekonomski udžbenik bi preporučio upravo takav ishod. Proizvodnja iz škriljaca je skupa i treba je obustaviti dok svi svjetski konvencionalni „low-cost“ načini proizvodnje ne budu radili na maksimumu.

Konkurentno tržište stoga bi diktiralo da Saudijski i ostali low-cost proizvođači uvijek rade punim kapacitetom, dok bi američki proizvođači doživjeli efekat naglog uspona, gašenjem zbog pada globalne tražnje ili nove low-cost ponude iz Iraka, Irana, Rusije, eventualno se ponovo pojavljujući kada je svjetska tražnja na vrhuncu.

Prema ovoj logici, marginalni trošak američke nafte iz škriljaca trebalo bi da bude „plafon“ globalne cijene nafte, dok bi marginalni troškovi proizvodnje na udaljenim naftnim poljima OPEC-a i Rusije bili „pod“. Kao što se već dešava, procjene troškova proizvodnje iz škriljaca su oko 50, a sa udaljenih i marginalnih konvencionalnih naftnih polja oko 20 $. Eto vjerovatnog raspona kretanja cijena u narednom periodu, pod pretpostavkom konkurentnog tržišta.

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top