Šta ako Grčka (ne) uspe? - Ekonomist

Šta ako Grčka (ne) uspije?

To je pitanje koje postavlja Pol Krugman? Šta, opet, ako ne uspije, pitanje je koje se postavlja onima koji bi da slijede primjer Sirize. Koje su političke posledice jednog ili drugog ishoda?

Jedna zanimljiva studija, čiji je sažetak objavljen na veoma čitanom portalu Voxeu, postavlja upravo to pitanje, mada naizgled izokola. Naime, pitanje je zašto bankrotstva država nisu češća? Bar u demokratijama. U periodu od 1870. do 2009. tek na svake 42 godine. Šta je to što čini demokratske vlasti odgovornijim prema kreditorima?

Zašto je to uopšte zanimljivo pitanje? Zato što se za demokratiju može reći da je sistem institucionalizovane neodgovornosti. Naime, svake četiri godine glasači mogu da kažu da su se predomislili. Povjerili su vlast jednima, čiji je program bio usaglašen sa interesima većine, ali se sada na izborima mandat povjerava drugima, jer se upravo želi promjena programa i politike. Trebalo bi, dakle, očekivati da će autokrata, koji recimo drži do sebe i svoje riječi, štagod da je to, biti dosledniji, pa tako i da će biti dužnik kome se može vjerovati da će svoje obaveze urednije ispunjavati od demosa koji može da promijeni volju, interese i politiku od izbora do izbora.

Činjenice ne idu u prilog toj teoriji demokratije. Ne zato što je ona nekako nokonzistentna, već zato što zanemaruje uticaj uporednog iskustva, da se tako izrazim. Recimo, lider španske partije Podemos je ukazao na to da im primjer Grčke ne pomaže. Protivnici ukazuju na to da je izbor Sirize već koštao grčke glasače, a dodatno će ih koštati ukoliko se pregovori sa povjeriocima završe bankrotstvom. Iskustvo uči da glasači kažnjavaju partije na vlasti koje dovedu zemlju do bankrotstva. Čak i ako bi glasači bili zadovoljni da se oslobode, recimo, poreskih obaveza ako bi se javni dugovi nekako otpisali, oni nikako ne bi hteli da snose troškove sa kojima vide da se bankrotirane zemlje suočavaju.

Ovo nije, teorijski posmatrano, toliko začuđujući nalaz. Nije nepoznato da bi glasači voleli istovremeno da su im porezi niži i da su javna dobra i javne službe mnogo jeftiniji. Pa glasaju za one koji smanjuju poreze, a i protiv onih koji štede na javnim davanjima, na platama, penzijama, besplatnom školstvu, zdravstvu i na transferima i subvencijama.

Ovo sva je prilika važi i za bankrotstvo države. Sa jedne strane, to je kao smanjenje poreza, ali sa druge strane to je i povećanje svakojakih troškova, jer se, bar u nekom periodu, sve mora finansirati iz tekućih prihoda, jer su mogućnosti zaduživanja smanjene. A tu su i drugi troškovi, koji su u slučaju Grčke glasačima sasvim jasne. Oni, naime, ne bi da napuste evropsku novčanu uniju, a pogotovo ne bi da izađu iz Evropske unije. To je ponajviše razlog što vođstvo Sirize, recimo u najnovijem napisu predsjednika vlade u pariskom Mondu, poziva na reformu Evropske unije kako bi se našao prostor za program njegove partije, ali to je naravno prilično udaljena mogućnost. Ako je neizvodljiva, onda je tu taj problem da bi trebalo i sprovesti program koji lako može da dovede do bankrotstva zemlje, što će Sirizu koštati podrške glasača i dakle vlasti.

E sad, Krugman vjeruje da bi efekti mogli da budu pozitivni, bar u toj meri što bi sa prelaskom na drahmu došlo do dramatične devalvacije i do oporavka usled pojeftinjenja grčke imovine i robe i usluga, naravno za strance. Povećao bi se izvoz i strana ulaganja. Ovo poslednje nije ono što Siriza želi, jer bi ona upravo da izbegne rasprodaju. Naravno, Krugmana ne zanima sudbina vladajuće partije, ali nju i njene funkcionere i glasače to zanima. A malo je verovatno, kako sada vidimo i na osnovu istorijskog iskustva, da bi se ona održala na vlasti, bar demokratskim sredstvima.

Čega je, primjera radi, svjestan Iglesias, vođa Podemosa. Najprije, koliko sam u stanju da ga razumijem, on više računa sa neuspjehom grčkih vlasti nego sa njihovim uspjehom. A potom, jasno je da ne računa sa reformom Evrope kako bi ispunio program svoje partije. Uz to, ekonomska situacija u Španiji nije tako rđava kao u Grčkoj. Ali, ono što je najvažnije, svako će gledati da izbjegne ono što su nove grčke vlasti sebi dozvolile, a to je da dodatno pogoršaju stanje odmah poslije dolaska na vlast, a da za to, bar za sada, ne mogu da ponude neki naročiti uspjeh u sprovođenju programa koji su glasači podržali. Krivicu mogu relativno lako da prebace na nefleksibilnost „institucija“, kako se to sada kaže, ali odgovornost ne mogu, jer se institucije ne kandiduju na grčkim izborima.

Poruka je, zapravo, opštija. Tačno je da demokratski način odlučivanja omogućava radikalni zakret, ali ne i neodgovornost.

 

Izvor: Pescanik.net

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top