Srećne zemlje se ne fokusiraju na rast | Ekonomist

Srećne zemlje se ne fokusiraju na rast

Piše: Leonid Beršidski

Bloomberg

Prevod: Ekonomist.me

Kandidat socijalista za francuskog predsjednika Benoa Amon rekao je da ne vjeruje u „mit” i „kvazireligiju” rasta — to je dio „konzumerističkog, produktivističkog i materijalističkog modela” razvoja, tvrdi on. Ovo je izvan ekonomskih tokova, a mnogi ovaj stav smatraju simptomom kraha ljevice na globalnom nivou. No upravo objavljeni Globalni izvještaj o sreći 2017, predstavljen pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, pokazuje da Amon može samo biti ispred krivulje. Od nastanka ovog projekta prije pet godina, male, bogate zapadnoevropske zemlje vodeće su na listi. Prema ovogodišnjem rangu, sastavljenom uz korišćenje podataka iz triju posljednjih godina, one čine prvih šest, predvođeme Norveškom, Danskom i Islandom. Kada je riječ o rastu, ove zemlje odavno zaostaju na globalnom nivou.

Kome je potreban rast?

Za to vrijeme Kina, koja ima jednu od najviših održivih stopa rasta u svijetu, ne napreduje kada je riječ o sreći. Ovaj izvještaj o sreći sadrži čitavo poglavlje o tome, koje su napisali Ričard Isterlin, Fei Vang i Šun Vang. Oni su istakli da je, na osnovu prethodnih studija, u Kini trebalo da dođe do povećanja dobrbiti od jednog poena do deset poena na Centril skali. Umjesto toga, stanovnici Kine srećni su koliko su bili i 1990. godine. Isterlin i njegovi saradnici pripisuju to kolapsu skromnih, ali besprekornih mreža socijalne sigurnosti koje je Kina imala prije nego što je postala globalna fabrika. Pojava nezaposlenosti i inflacije, kao i nagrizanje društvenog povjerenja izbrisali su dobitke od povećanog stvaranja udobnosti koja je došla s rastom. Povećanje nejednakosti i pogoršanje stanja životne sredine takođe su mogli ovome da doprinesu.

Validan progovor bio bi da se, osim velikih socijalnih potresa, poput onih koji se u Kini vide 25 godina, čini da rast povećava kod ljudi percepciju o blagostanju. Od 20 zemalja u kojima je nivo sreće porastao najviše između 2005-2007 i 2014-2016, 11 su postkomunističke, u kojima je za to vrijeme životni standard znatno porastao. S druge strane Italija, Francuska i Saudijska Arabija bile su među najvećim gubitnicima kada je riječ o subjektivnom nivou blagostanja, a one nijesu iskusile katastrofalan ekonomski pad.

Tim uglednih ekonomista Džefri Saks, Ričard Lejard i Džon Helivel predlažu šest varijabli kojima se objašnjavaju subjektivni nivoi blagostanja: bogatstvo izraženom BDP-om po glavi stanovnika, nivo socijalne podrške, zdravi očekivani životni vijek, sloboda životnih izbora, velikodušnost (rasprostranjenost davanja u humanitarne svrhe) i percepcija korupcije. Bogatstvo je lako izmjeriti, tako da se mnoge vlade koncentrišu na ispravljanje ove varijable. Čini se i da je to namjera Donalda Trampa kada je riječ o SAD. Međutim, iskustvo malih evropskih naroda na vrhu tabele pokazuje da, kada je jednom neki nivo bogatstva dostignut, rast nije važan koliko nivo sreće.

Dok god je BDP po glavi stanovnika prilično stabilan, drugi faktori su zadovoljavajući, a kada se među njima pojavi problem — na primjer, zdravstvene usluge postanu manje dostupne ili se pogoršaju, društveno tkivo postaje iskrzano, ljudi postaju sebičniji, a slobode se nagrizaju — ljudi imaju tendenciju da se osjećaju nesrećnima, uprkos nepromijenjenom nivou udobnosti. Ono što je sada u nastanku je puna saglasnost među ekonomistima i vladinim tehnokratama za koje se čini da vjeruju da je ovo pitanje smanjenja nejednakosti, što ekonomski rast čini inkluzivnijim. Zaista, zemlje koje se nalaze na vrhu liste najsrećnijih relativno su egalitarne, a postoji obimna ekonomska literatura i odnosima između ekonomske nejednakosti i subjektivnog blagostanja.

No, to može ujedno biti i produžetak opsesije rastom: Helivel je tvrdio da je i nejednakost u sreći, a ne samo nejednakost u dohotku, ono što treba uzeti u obzir. Koliko će ona biti smanjena zavisi od mreže društvenog povjerenja i podrške više nego dijeljenja bogatstva na pravedniji način. Otkrića vezana za sreću važna su u političkom smislu. Tokom 2015. George Ward of the London School of Economics analizirala je podatke sa izbora u Evropi s namjerom da pokaže da je subjektivno blagostanje jači predikator glasanja za postojeću vladu u poređenju sa rastom BDP-a i stopom nezaposlenosti. Tehnokratskim elitama teško je da priznaju da relativni izborni uspjeh nativističkih stranaka može biti diktiran čežnjom za socijalnom kohezijom za koju se smatra da je ugrožena imigracijom ili globalizacijom; u tim okolnostima je još teže doći do načina rješavanja problema.

Političari krajnje ljevice, kakav je Amon, makar bi trebalo da pokušaju. Francuski predsjednički kandidat ne želi da prebaci fokus sa rasta na mrežu socijalne podrške, primarnu zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. On takođe predlaže jedinstveni osnovni dohodak i kraću radnu sedmicu, što želi da učini mogućim pomoću većeg oporezivanja bogatih. To bi moglo pomoći ili bi mu se moglo obiti o glavu, uništavanjem privatne inicijative i tovljenjem vladine birokratije, ne čineći ništa za društvene slojeve. Međutim, bez obzira na to da li je njihove specifične recepte moguće realizovati, radikalno lijevo krilo je u pravu kada je riječ o pokušaju da prebaci fokus politike bogatih u svijetu. Postoji mnogo bogatstva i taj cilj je već ostvaren. Dobra politika je pitanje odnosa prema onome čime se definiše sreća.

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top