Sirene za Siriju | Ekonomist

Sirene za Siriju

Kako se osjećao sirijski narod u noći između petka i subote, mogu samo da pretpostavim. Kroz isto sam prošao 1999. godine kada sam prvi put čuo sirene kao uzbunu za opasnost iz vazduha. Prilično zbunjen, nisam ni znao da nakon sirene svakog trenutka možemo očekivati po koji projektil. Ni malo prijatno, priznajem. Nego, prošlo je. I nije baš pogodan trenutak za tako ružna sjećanja. Vratimo se na Siriju…

Ono što je evidentno jeste da se novim napadima od strane koalicije SAD, Velike Britanije i Francuske, život naroda te države se još više otežava. Eto, obični ljudi, smrtni kao i svi ostali, krivi su i pate jer živi na tom dijelu planete. Razlika između mene 1999. godine i njih te večeri je velika. Oni su navikli na akustiku koju uzrokuju bombe, mitraljezi, tenkovi i sve što sa sobom nosi jedan građanski rat koji među njima ne staje od 2011. godine. I previše za 21. vijek. Vjerujem da ćete se u ovoj konstataciji složiti sa mnom. Napad je uslijedio kao reakcija pomenutih zapadnih zemalja na navodnu upotrebu hemijskog oružja u sirijskoj Dumi, a opet navodno od strane sirijske vojske pod zapovjedništvom Bašara el Asada. Digresija, grad je bio pod kontrolom pobunjenika. Dokaza da je izvršen napad, ali i da je to uradio Asad za sad nema. Savjet bezbjednosti UN-a već odavno je postalo protokolarni, dakle pro forme organ koji se sastaje da bi pričao, ali ništa konkretno kazao ili materijalizovao jer tamo sjede pet najmoćnijih koje imaju pravo veta i skoro svakodnevno blokiraju jedna drugu. Možda je to i posljedica ovog 21. vijeka jer su društvene mreže donijele popularnu opciju „block“, te mladi sve više ako im neko ili nešto ne odgovara, uprazne ovu opciju. Ugledanje SB UN na ovu opciju ne bi trebalo, ili ne bi smjelo da bude vodilja u radu, jer se tu odlučuje o životu jednog naroda.

Dakle, dokaza da je napad izvršen nema, krovna organizacija svijeta, UN, je kao po običaju paralisana u radu, Zapad i Istok imaju različita interese, čuj mene, viđenja po pitanju Sirije, a sirijski narod pati i začule su se nove sirene… Tri, dva, jedan… Napad sa fregata zapadnih zemalja smještenih u Sredozemlju je krenuo. Ispaljeno je 105 projektila, uglavnom usmjerenih na one ciljeve za koje SAD i saveznici drže da služe predsjedniku Asadu za pravljenje hemijskog oružja. Damask, u pojedinim djelovima, osvanuo je u plamenu, ruski ljudski i materijalni, vojni kapaciteti su ostali netaknuti jer su se saveznici potrudili da im oni ne budu na nišanu. Povrijeđena su tri civila. Iako se žestoko prijetio, na riječima jak, na djelima često mlak, Kremlj, samo je još jednom potvrdio da je za oslanjanje u teškim situacijama nepouzdan partner, i to po zna koji put… Stigle su oštre reakcije od najviših dužnosnika, uključujući i Putina, i tu se stalo. Bila je to konfirmacija da Rus gleda samo svoje i da mu u ovom trenutku polućutnja najbolje paše. Dobro upućeni diplomatski krugovi navode da je riječ o mogućem dilu između SAD i Rusije, te da će za sad ostati samo na ovom. Ni to nije loše, ako se šire posmatra uzevši u obzir kakve bi razmjere imala konfrontacija američkih i ruskih vojnih snaga.

Po svitanju, sirene su utihnule, požari čiji je fitilj zapaljen  iz vazduha su ugašeni, a simbol prkosa i otpora, Bašar el Asad, došao je iz svoje rezidencije u zgradu predsjedništva redovno tog jutra na posao. Prošao je kroz raskošno ukrašene hodnike sjedišta predsjednika, što su zabilježile i kamere, a prenijeli skoro svi svjetski mediji. Time je pokazao da opet neće odustati. Samo dva sata nakon emitovanja snimka, sirijska vlada je objavila da je Istočna Guta u potpunosti pod njenom kontrolom. I opet na neki način bacanje rukavice u oči od strane Asada. Da sve što radi upućuje kako njegov prkos i odlučnost ne poznaju granicu, pokazuju i ovi poslednji postupci. Na sve to protiv-vazdušna odbrana njegove vojske izdala je saopštenje kojim poručuje da su veliki broj raketa koje su im upućene, zapravo oborili. Zbog ovoga Asad se lično zahvalio Rusiji zbog čijeg protivraketnog sistema koji koristi njegova vojska, su i postigli ovaj uspjeh, kako tvrdi. Zapad je to negirao. Nije sam Asad prkosio tog jutra. Na ulice Damaska izašle su njegove pristalice noseći slike sa njegovim likom, ali i ruske i sirijske zastave. Bio je to znak bunta protiv „gostiju“ koji su im nakon najave stigli odozgo noć pred.

Projektili iz Sredozemlja su od te noći utihnuli. Najave da će se ponoviti nema. Građani Sirije su se sa strepnjom, strahom, sirenama i raznim nemilim zvucima odavno saživjeli. Iako se potencira suživot u 21. vijeku, ovakav nikom nije potreban, posebno ne nevinim ljudima i njihovim stradalnicima i izgubljenima i rasutima po svijetu usljed nečijeg interesa. Ne želim da se stekne utisak da opravdavam napade Zapada, ne… Ali, ako su i Rusija, i SAD i saveznici, i Asad i njegova vojska, i pobunjenici kadri da stave ruku na obarač i potežu ga svakodnevno, neka isto tako budu kadri da sjednu za pregovarački sto i ugase sirijsku vatru koja još nije opekla sve kako može da opeče. Ako ne zarad sebe, ono zarad sirijskog naroda koji gori od želje za povratak u mirni i normalni život.

Komentariši

Top