Šamar Madrida Barseloni oličen u članu 155 španskog Ustava | Ekonomist

Šamar Madrida Barseloni oličen u članu 155 španskog Ustava

 Mjesecima aktuelna ovogodišnja, ne samo evropska, već i svjetska politička tema broj jedan svakako je Katalonija. U geopolitičkim dešavanjima od uspjeha do neuspjeha povlači se samo tanka linija koja dijeli dva polja igre. Postavljajući u tim poljima figure zvane Madrid i Barselona, u situaciji koja okupira svjetsku javnost, može se reći da veći skor po uspjehu ima ova prva figura. Kada se podvuče crta, ova druga figura, dakle Barselona, ima veći skor od ove prve, ali je njena mjerna jedinica neuspjeh. Poslije referenduma održanog 1.okotbra, u želji da ostvare nezavisnost i otcjepljenje od Madrida, misleći da će im konačno u ustavno-pravnom, državno-statusnom i međunarodnom pogledu konačno svanuti, u Barseloni ali i cijeloj Kataloniji je pao mrak.

Pod velom te političke i bezbjednosne “noćne tame”, od 1.oktobra dešavaju se i gledaju razne nemile scene. Akteri su funkcioneri regionalne vlade i one “glavne”, koja sjedi u Madridu, dok su režiseri, slobodno se može reći, Karlos Pudžemon i Marijano Rahoj. Da neko neupućen prati cijelu situaciju, rekao bi da oni ne režiraju ništa od predstave zvana “Katalonija”, već da su to zapravo Ustav Španije i želja naroda Katalonije za nezavisnošću. Oba režisera, i ovaj madridski i ovaj barselonski smatraju da oni samo sprovode Ustav i želju naroda. Da ne bude zabune, Madrid se poziva na ovo prvo, a Barselona na ovo drugo.

Skoro tri sedmice nakon održanog referenduma strasti se ne smiruju. Može se reći da su se građani i donekle smirili u uzavreloj situaciji, u kojoj su stepene usijanja osim političara podizali i mediji, ali strasti na relaciji španska i katalonska vlada nisu čak ni tinjale, buktale su iz dana u dan sve više i više. „Požar“ strasti su mnogi pokušali ugasiti, ali i razbuktati. Neki su u tome imali više, neki manje uspjeha.

Kada je u pitanju dosljednost stavovima i datoj riječi, opet se može reći da je Marijano Rahoj u dalekoj prednosti nad katalonskim liderom Karlosom Pudžemonom. Nakon referenduma, uprkos tome što je pozivan, čak i otvoreno od strane svojih koalicionih partnera, da organizuje i svečano ozvaniči nezavisnost Katalonije, Pudžemon se na taj korak nije smio usuditi. Iako je sa polu-podignutim prstom bojažljivo pokušao poslati Madridu kakve-takve znake prijetnje, nije se usudio da ide korak dalje. Poslije unutrašnjih konsultacija i pritisaka u regionalnoj vladi i parlamentu ali i obećanja pristalicama nezavisnosti, u koje izgleda ni sam Pudžemon nije previše vjerovao, no to u politici nije strano, nije se dalje smio „drznuti“ prvom čovjeku španske vlade. Izgleda da su negdje ona energija i smjelost bili privremeni i da su katalonskog lidera napustile, možda čak i na dan samog referenduma. Dosljednost u svom naumu nije sproveo, štaviše nije ga ni počeo sprovoditi. Konfuzija, očigledno izazvana strahom moćnije, kako politički, tako i vojno, Rahojeve vlade za razliku od one na čijem je on čelu, dovela je do indirektnog povlačenja lidera Katalonaca. Moguće da je to uslovljeno i premještanjem jedinica španske vojske u gradove i vojne baze u blizini Barselone i to prvog dana po neuspjelo sprovedenom referendumu.

Svjestan je Pudžemon da će mu povratak unazad biti teži od onog kojim je mislio ići u suprotnom smjeru, a koji je trebao dovesti do toga da Barselona bude glavni grad Katalonije. Ali, ne Katalonije kao jedne od 17 španskih pokrajina, već one Katalonije kao nezavisne države. Uzaludni su bili pozivi Madrida da se Karlos Pudžemon izjasni o tome hoće li proglasiti nezavisnost… Potvrdilo je to samo ono što su u Madridu i znali, a to je da je zakon na njihovoj strani, a on ukazuje na teritorijalnu cjelovitost španske države. Budući da su kreatori ovakvih legislativnih rješenja, znali su i koje mjere mogu upotrijebiti protiv djelovanja koje je suprotno propisanom.

Protivnici nezavisnosti Katalonije, oličeni u španskom premijeru, Marijanu Rahoju nisu skrivali od početka da će sprovesti španski Ustav i zakon u djelo. Čuveni član 155 Ustava Španije najčešće je pominjan u ovoj krizi i to baš od strane madridskih vlasti jer on decidno stoji u njihovu korist. Predviđa da „ukoliko regionalna vlada prekrši svoje ustavne obaveze ili postupa na način koji ozbiljno ugrožava opšti interes Španije zvanični Madrid može preduzeti neophodne mjere da je silom natjera na saradnju ili da zaštiti spomenuti opšti interes”.

– Ovlašćenja katalonske administracije biće prenesena na centralnu vladu u Madridu. Vlada Španije aktivirala je član 155 Ustava i uvela direktnu upravu nad autonomnom regijom Katalonija. Morali smo primijeniti taj član Ustava iako to nijesmo željeli. Regionalni izbori u Kataloniji biće održani u roku od šest mjeseci, odlučila je Vlada na sjednici. Ovim ne ukidamo autonomiju Katalonije, ali će to suspendovati regionalnu vladu i ukloniti regionalne lidere koji su prekršili zakone – poručio je premijer Rahoj, uz napomenu da će Vlada prijedlog o aktiviranju pomenutog člana proslijediti Senatu.

Ovo je samo još jedan dokaz da Madrid ne dopušta  da Barselona ode i da njihove “prijetnje” da će zakon biti poštovan ne predstavljaju kurtoaznu, medijsku propagandu, već realnost. No, Madrid koji se drži finih političkih manira, ponaša se tako da upozori pa ostvari ili premjeri, saopšti pa onda posiječe. Druga strana, Barselona, samo saopštava, bar poslije referednuma, koji je opet bio nelegitiman. Valja napomenuti da je član 155 samo jedna od nekoliko opcija koje španski premijer Rahoj ima u cilju zaustavljanja katalonskih separatista. U katalogu pravnih mogućnosti koje bi Madrid takođe mogao uvesti jesu i vanredno stanje i zabrana kretanja i okupljanja u Kataloniji prema drugim zakonima iz 2015. godine. Rahojeva izvršna vlast bi mogla proglasiti i krizu nacionalne sigurnosti, te zatražiti ovlašćenja poput donošenja zakona dekretom, ali i mnoge druge…

Kako je poznato da zakon jačeg uvijek ima prednost i da onaj koji je snažniji nameće svoje stavove, oštar stav Madrida ne čudi. Ovdje se ne misli samo na fizičku i vojnu nadmoć Madrida, nego što je još važnije na zakonsku. Jer, demokratija poznaje upotrebu sile samo kada je to dozvoljeno, a Madrid u Ustavu i zakonima ima jako uporište, jer je to ono što hoće većina španskih građana, budući da je poznato da su to donijeli niko drugi do oni sami, preko predstavnika za koje su glasali.

Odnos Madrida i Barselone može se uporediti kao odnos majke i neposlušnog djeteta, onog koje se nalazi u pubertetskom periodu pa ni samo ne zna šta hoće. Boljeg razumijevanja radi, uloge su podijeljene tako da je Madrid majka, a ovo nezrelo dijete koje hoće nešto prije vremena, a da je zapravo i samo svjesno da to ne može postići i da ono što hoće nije ispravno, zauzima Barselona. Kako bi obuzdao svoje dijete u kritičnoj životnoj dobi, dosljedni roditelj Madrid savjetuje, saopštava i kažnjava, da ne kažemo prijeti… Barselona jedan period pokušava da se odupre roditeljskim “packama” ali i sama svjesna da to dugo neće trajati i da Madrid, kao majka ima pravo što konstantno prijeti. Neposlušnost dovodi do šamara u raznim vidovima, uskraćivanje beneficija na razne načine ali i visoke kazne.

Isto tako Madrid, kao strog ali ispravan roditelj “šamara” Barselonu. Posljednji šamar Barselona je dobila aktiviranjem člana 155. Nameće se pitanje da li će Madrid nastaviti da šamara Barselonu kako bi je prevaspitao i “izveo na pravi put” ili će pak Barselona nastaviti da se ponaša kako ne treba. Ukoliko bude ovo drugo, šamari iz Madrida će biti bolniji. Na Barseloni ostaje da izabere put, jer je sigurno da naum osamostaljenja neće postići.

Komentariši

Top