Region se sjeća: Sarajevski Romeo i Julija - 26 godina kasnije | Ekonomist

Region se sjeća: Sarajevski Romeo i Julija – 26 godina kasnije

Priča nas vodi na današnji datum prije tačno 26 godina u ratom zahvaćeno Sarajevo. Od grada mira i suživota, do grad krvi i velikih razaranja i stradanja, ne samo materijalnih već i emotivnih, odnosno životnih, tako se najkraće opisuje Sarajevo s početka devedesetih. Od ulica istorije, tradicije i onih koja je svaka na svoj način pričala kroz vjekove razne priče, sarajevske ulice postaju paklene i krvave.

Sarajevo biva pod opsadom i to 1.425 dana, što ga čini gradom pod najdužom opsadom u novijoj istoriji. Određena mjesta postaju tzv. aleje snajpera. Simbol patnje i stradanja u takvom Sarajevu svakako su Admira Ismić i Boško Brkić, ubijeni u pokušaju da napuste opkoljeni grad. Priča tragično stradalih sarajevskih Romea i Julije obišla je svijet i danas izaziva jezu u mnogima.

Boško i Admira ubijeni su 18. maja 1993. godine na mostu Vrbanja dok su zajedno pokušavali napustiti opkoljeno Sarajevo. Pogođeni su snajperskim hicima. Prvo je pogođen Boško koji je izdahnuo, a drugi metak pogodio je Admiru koja je ranjena dopuzala do svog ubijenog momka, zagrlila ga i preminula.

Ljubav dvoje mladih u ratom zahvaćenom Sarajevu ostaće zamapćena i prepričavana svih ovih godina nakon rata, a današnji datum je dan kada se cijeli region ali i Evropa prisjećaju dvoje mladih koji su tragično stradali, pokušavajući da svoju ljubav i život nastave na nekom boljem mjestu, do završetka rata u njihovom rodnom Sarajevu. Tragični kraj života dvoje mladih ljudi, ispunjenih ljubavlju, bio je povod za mnoge filmove, predstave ali i pjesme koje opisuju stradanje sarajevskog Romea i Julije.

– Davno je to bilo, u zemlji koje nema više. Nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše. Nisu bili iz plemena istog, nisu imali istoga Boga, ali imali su jedno drugo i san o bjegu iz svega toga – kažu stihovi pjesme Zabranjenog pušenja posvećene Bošku i Admiri.

Kada je počeo rat 1992. godine, Boškovi roditelji otišli su iz Sarajeva. Majka Rada molila ga je da krene s njom, ali on nije želio ostaviti svoju Admiru. Vjerovali su da će se rat brzo završiti i da će dobro pobijediti.

Bošku je život postao težak u Sarajevu. Neki kažu da su ga psihički maltretirali. Admira i on su shvatili da žele da sačuvaju svoju ljubav i odu van Sarajeva. U maju 1993. godine između Vojske RS i Armije RBiH dogovoreno je da će ovaj par biti pušten na drugu stranu, odnosno da će moći preko Vrbanja mosta preći na Grbavicu.

Admirina majka Nejra je plakala, a otac Zijo nije htio da govori jer se nije slagao s tim da krenu. Ali, Admira nije željela da ostavi Boška. Krenuli su 18. maja 1993. godine.

Američki reporter Kurt Šork, koji je svijetu prenio priču o njihovoj tragičnoj ljubavi, 1993. godine za “Reuters” je napisao da su se zvaničnici obje strane složili da ih puste da pređu liniju razgraničenja.

– Boško i Admira hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Nakon što su prešli liniju pod kontrolom bošnjačke strane i krenuli prema naselju Grbavica pod kontrolom Srba, neko ih je pogodio – napisao je Šork.

Njihov posljednji zagrljaj na mostu Vrbanja trajao je sedam dana. Prolazili su dani i noći, a niko se nije usuđivao skloniti njihova tijela. Osmi dan Vojska RS-a natjerala je zarobljenike da ih podignu i odnesu na Grbavicu. Sahranjeni su na groblju u Lukavici, a nakon rata, po želji Admirinih roditelja, njihova tijela prebačena su u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav. Istraga o ubistvu Admire i Boška nikada nije vođena i njihov ubica nikada nije otkriven, iako postoje pretpostavke da ih je neko blizak “odao” i samim tim je došlo do njihovog tragičnog kraja.

Fotografija njihovih tijela na mostu Vrbanja obišla je svijet, a CNN ih je nazvao sarajevskim Romeom i Julijom.

Boško i Admira upoznali su se za vrijeme Olimpijade u Sarajevu, 1984. godine. Zajedno su proveli devet godina. To što je Boško bio Srbin, a Admira Bošnjakinja nije predstavljalo prepreku ni njima ni njihovim roditeljima. Bila su to sarajevska djeca, koja bi noćima čekala i zaljubljeno na klupi ispratila poslednje tramvaje gradskog prevoza koji sa Koševa idu prema Ilidži.

Boško i Admira, nažalost nisu uspjeli da pobjegnu živi iz Sarajeva, koji je od grada njihove velike ljubavi postao grad njihovog stradanja, ali je ostala priča dvoje hrabrih ljudi koji su učinili sve da spasu svoju ljubav. Što je najvažnije, ostala je snažna poruka svim budućim generacijama da se greške iz prošlosti ne smiju ponavljati.

Komentariši

Top