Raspon cijena nafte – od sukoba i terorizma do masovnog turizma | Ekonomist

Raspon cijena nafte – od sukoba i terorizma do masovnog turizma

Barel sirove nafte prvi put je nakon četiri godine dostigao cijenu od 75 dolara. Međunarodna agencija za energetiku — IEA nedavno je istakla da bi Organizacija zemalja proizvođača nafte — OPEC uskoro mnogla objaviti da je ostvarila jedan od ključnih ciljeva, koji je na osnovu petogodišnje strategije obuhvatao smanjenje zaliha. Sve ovo se, međutim, dogodilo u vremenu u kojem je došlo do povećanja globalne tražnje za naftom na skoro 100 miliona barela na dan, za šta, međutim, nijesu proporcionalno tome obezbijeđene zalihe, zbog čega se strahuje od dodatnog poskupljenja.

Od nivoa zaliha svakako zavisi i odluka Rusije da li će slijediti OPEC i prekinuti rezove u isporukama koje globalno tržište uskraćuju za od 1,5 miliona do dva miliona barela na dan. Sa druge strane, američki proizvođači gasa iz škriljaca više nijesu ključni faktor na osnovu čijih zaliha cijene fluktuiraju. Barel nafte je od 2014. do protekle sedmice koštao između 27 i 70 dolara, što je stimulativno djelovalo na niz različitih privrednih grana.

Zahvaljujući jeftinijem gorivu značajan procvat doživjele su avionska industrija i kruzing kompanije, koje su zahvaljujući smanjenim operativnim troškovima mogle ponuditi aranžmane sve većem broju putnika čija su primanja u rangu nacionalnog prosjeka zemalja u kojima žive ili čak ispod toga. Letovi i krstarenja nikada nijesu bili jeftiniji i dostupniji onima koji bi prije samo deceniju razmišljali čega bi se morali odreći ukoliko bi svake godine poželjeli da priušte ljetovanje i zimovanje u inostranstvu.

Cijena barela sirove nafte od 2010. do 2014. bila je iznad 100 dolara. Politička situacija se za to vrijeme u zemljama proizvođačima na Bliskom istoku, kao i u afričkim državama drastično pogoršavala, paralelno sa preusmjeravanjem prihoda od prodaje ovog energenta umjesto u javna dobra u džepove naftnih tajkuna, kao i trgovaca oružjem te za potrebe finansiranja terorističkih organizacija.

Čak i u zemljama blagostanja dolazilo je do raslojavanja stanovništva i pojave nestašica koje sadašnje generacije nikada nijesu iskusile upravo zbog činjenice da je proizvodnja u nekim od njih drastično opala. Takva situacija najvidljivija je bila u Maroku, koji je bio pred bankrotom i prisiljen na korišćenje zaliha iz zemalja koje su mu izašle u susret, zahvaljujući čemu je izbjegnuta finansijska kriza.

Cijena nafte je tokom od kraja 2014. većinu vremena imala silazni trend, a kraći periodi stabilnosti uglavnom su obuhvatali cijenu između oko 50 dolara za barel. Sa posebno teškom situacijom suočio se Alžir, zemlja sa 40 miliona stanovnika, koja u velikoj mjeri za druga tržišta ne proizvodi ništa osim nafte i kojoj je novac od prodaje energenata neophodan za uvoz svih drugih dobara za normalno funkcionisanje ekonomije. Da bi privreda Alžira bila održiva bilo je neophodno da cijena barela bude oko 115 dolara, u idealnim uslovima 120 dolara za barel, kako bi se obezbijedila sredstva za uvoz. Međutim, zbog pada cijene nafte na globalnom tržištu 2014. i 2015. kupovna moć u toj zemlji znatno je opala.

Silazni trend cijene nafte počeo je u julu 2014. kada je barel koštao 115 dolara, da bi već u januaru 2016. kliznuo na svega 30 dolara, a situacija u zemljama izvoznicama drastično se pogoršavala. Ovakva situacija je osim panike na globalnom tržištu uslovila i sve oštriju promociju korišćenja energije iz obnoviljivih izvora, no novi razlozi za zabrinutost ekologa pojavili su se kada je u svim globalnim projekcijama rađenim od 2015. do 2017. podvučeno da tako proizvedena energija može samo djelimično smanjiti potrebu za korišćenjem fosilnih goriva i povećati emisiju CO2.

Istovremeno, nijedan od zvaničnih izvještaja objavljenih u to vrijeme nije ukazao na povećanje broja faktora zagađenja, iako je nivo zagađenja od CO2 i dalje iznad poželjnog nivoa.

Teorija o nastanku fosilnih goriva poslužila je mnogim zagovornicima povećanja proizvodnje da se pozovu na tvrdnju da bi se životinjska populacija bez postojećeg zagađenja mijenjala u pravcu potpunog poremećaja lanca ishrane, opasnog za opstanak ljudske vrste, jer bi najugroženiji u tom slučaju bili resursi za proizvodnju farmaceutskih proizvoda, što bi navodno dodatno povećalo stopu smrtnosti ljudske vrste nego što je CO2 trenutno izaziva.

Zabrinutost za opstanak resursa neophodnih za normalno funkcionisanje čovječanstva bila je najuočljivija prije pola vijeka kada su čak i brojni naučnici tvrdili da će početak XXI vijeka biti poguban za čovječanstvo zbog očekivane pojave masovne gladi u svijetu uslovljene vjerovanjem da ubrzani rast populacije neće biti praćen jednakom dinamikom povećanja proizvodnje hrane.

Ono što se, međutim, dogodilo je da je populacija od 1970-ih godina do danas udvostručena, a da je proizvodnja hrane drastično unaprijeđena i da nema velikih nestašica. Sve ovo pokazuje koliko je procjenjivanje trajnosti određenih resursa uvijek bilo neopuzdano, posebno kkada je riječ o projekciji vezanoj za ugalj, kojeg zapravo ima za još tri milenijuma, kao i za naftu i gas, čija je proizvodnja udvostručena.

Industrijska revolucija zapravo je uslovila da se kvalitet života poboljša, što se može dovesti u direktnu vezu sa povećanjem korišćenja fosilnih goriva i drastičnim smanjenjem smrtnosti novorođenčadi, smanjenjem gladi uslovljene nestašicama i produženim trajanjem života ljudske vrste.

Posljednja decenija pokazala je da su podaci o naftnim zalihama zapravo mnogo značajniji faktor koji utiče na raspon cijena nafte, pa budući da izvoznice nafte, prije svega zemlje arapskog svijeta kojima je to osnovna djelatnost, mogu ostvariti ekonomski rast isključivo onda kada je cijena barela iznad 100 dolara, za sve ostale ta cijena je izuzetno nepovoljna, budući da sve privredne aktivnosti, od proizvodnje bilo čega do pružanja usluga zahtijevaju neku vrstu transporta, koja dominantno zavisi od cijene nafte.

Dok visoka cijena nafte odgovara samo zemljama izvoznicama, posebno onima koje se tek u neznatnoj mjeri oslanjaju na druge privredne aktivnosti i jedino na taj način akumuliraju budžetska sredstva, takve okolnosti pogubne su za sve druge djelatnosti, jer se transportni troškovi uvećavaju i čine poslovanje skupljim. Kada se, međutim, dogodilo da se cijena nafte nakon drastičnog pada na prelazu s 2014. na 2015. zadrže neko vrijeme na nivou koji je bio dovoljno stimulativan, prije svega za industrijsku proizvodnju, berze su oživjele, pa su vlasnici kapitala poslije dužeg perioda ponovo bili na dobitku.

U to vrijeme je djelovalo da bi smanjenje cijena moglo primorati arapske zemlje na ozbiljne unutrašnje reforme kroz koje bi se, da bi obezbijedile budžetsku ravnotežu, smanjilo finansiranje terorističkih grupa. Do toga ipak nije došlo kroz zvaničnu politiku, ali su promjene postale vidljive na širem planu. Čak i kada bi se uzela u obzir puka statistika, broj napada militantnih grupa u određenim periodima u kojima bi se zemlje proizvođači suočavale s nedostatkom novca obezbijeđenog kroz izvoz bio bi kraći. No, u takvim okolnostima povećavali bi se porezi i drugi nameti stanovništvu koje bi postajalo nezadovoljnije, zbog čega su unutrašnji nemiri postajali sve učestaliji. Problem nedostatka sredstava su vlade ovih zemalja pokušavale su da riješe kroz povećanje novčane mase, što je jedino podsticalo inflaciju, a kupovnu moć stanovništva činilo sve slabijom.

U periodu od izbijanja rata u Iraku 2003. do sukoba na sjeveroistoku Afrike 2014. godine stavljen je pritisak na globalni lanac snabdijevanja, praćen predvidivim rastom kapitalnih i operativnih troškova, a dodatni izazov za proizvođače predstavljala su istraživanja o uticaju naftnih bušotina na seizmičke aktivnosti. Sve ovo bili su razlozi da vodeći svjetski potrošači preispitaju mogućnosti da alternativnim putem dođu do novog goriva za industriju i transport, budući da obnovljivi izvori energije još ne eksploatišu u mjeri u kojoj bi zadovoljili čak ni minimalne potrebe dijela tržišta koja na njih pokušavaju da se fokusiraju. Prije svega, izgradnja ovih energetskih postrojenja predstavlja relativno skupu investiciju u trenucima kada se zagovara štednja, iako dugoročno donose korist koja već nakon manje od deset godina rezultira dobicima.

Međutim, problem je što su rastuće potrebe za energentima − sada i odmah, kao i što će svjetsko tržište najmanje još dvije cijele decenije biti zavisno od nafte. Dok cijene nafte i gasa nastavljaju da rastu, zemlje izvoznice jedine su koje imaju korist od promjene cijena koje se stabilizuju u trenucima kada se nivo proizvodnje ujednači sa tražnjom i kada je ključno pitanje kontrole nad proizvodnim troškovima. Tržišta tada zavise od operativne sposobnosti proizvođača – ukoliko je, na primjer, dio teritorije zemlje izvoznice u blokadi zbog ratnih sukoba, zbog čega je ona primorana da koristi luke na drugom kraju zemlje, povećanje operativnih troškova nezavisno od drugih faktora utiče na povećanje cijene.

Cijena nafte u Sjedinjenim Američkim Državama uslovljena je količinom rezervi, koje se smanjuju u onim periodima godine kada je sezonska eksploatacija goriva povećana, ali i rastu zahvaljujući proizvodnji iz škriljaca koja postaje sve intenzivnija. Koncetrisanjem na ovaj tip proizvodnje sredinom ove decenije je zaustavljen rast cijena i omogućena privremena stabilizacija američke ekonomije upravo zato što su brojne američke kompanije ovdje vidjele prostor za zaradu. One ne samo što su povećale zaposlenost, naročito u ruralnim područjima, već su uticale da se, na principu konkurentnosti gorivo prodaje po sve nižim cijenama.

Očekivanja su da bi se već početkom naredne decenije američki uvoz nafte mogao udvostručiti u odnosu na postojeći. Kada je riječ o rezervama nafte, one su i dalje skoncentrisane na Irak, Iran, Siriju, Libiju, Egipat i Južni Sudan – sedam zemalja sa izuzetno nestabilnom političkom situacijom, zbog čega rizik od smanjenja, djelimičnog ili potpunog prekida potrošnje prijeti sa svakim novim geopolitičkim tenzijama i oružanim sukobima.

Samo onda kada se ne odvijaju nikakvi sukobi da bi zemlje članice OPEC-a obezbijedile budžetsku održivost naftu moraju izvoziti po cijeni ne nižoj od 80 dolara za barel, dok svako otežavanje izvoza blokiranjem luka i nemogućnosti transporta kroz Suecki kanal cijena ovog energenta vrtoglavo raste.

Ipak, IEA je dugo isticala da je, da bi se globalno tržište počelo oporavljati, neophodno je da cijena sirove nafte bude stabilizovana na ne više od 100 dolara za barel i to u periodu ne kraćem od godinu dana, što je, posmatrajući postojeće konflikte na Bliskom istoku gotovo nezamislivo.

Uz 75 dolara za barel zemlje poput Rusije i Saudijske Arabije dobijaju zamah, no ta cijena i dalje nije dovoljna za privredni oporavak drugih OPEC članica. U ostatku svijeta povećanje cijene goriva skraćuje mogućnost povećanja zarada, a time i lične potrošnje koja dalje stimuliše privrednu aktivnost. Ovakav cjenovni odnos, međutim, čini američku proizvodnju gasa iz škriljaca znatno povoljnijom. Arapski pokušaj da snižavanjem cijena izbace iz igre američke konkurente zapravo se vratio OPEC zemljama kao bumerang, budući da su SAD povećale produktivnost, pa im je i cijena od 40 dolara za barel bila prihvatljiva. Saudijska Arabija, kao ključna zemlja u OPEC-u, promijenila je pristup nakon što su se njene finansijske rezerve počele otapati.

Međutim, prelazak sa 40 na 75 dolara za barel, iako je podrazumijevao dvogodišnji period, uslijedio je suviše brzo da bi ostavio prostor za oporavak, posebno u evropskim zemljama. Drugim riječima, privredama je potreban najmanje dvogodišnji period funkcionisanja u određenim uslovima da bi se sagledale sve okolnosti na osnovu kojih bi se kreirale strategije prilagođavanja novim cijenama, no toliko duge stagnacije nije bilo gotovo od početka ovog vijeka.

Tako je i ekspanzija u pojedinim oblastima u mnogo većoj mjeri odraz spleta povoljnih okolnosti nego stvarnih rezultata rada subjekata koji od toga ubiraju direktnu korist. Primjera radi, fokusiranjem na turizam u bilo kojoj od evropskih, posebno mediteranskih zemalja uviđa se da su pozitivni rezultati najmanje uslovljeni unutrašnjim pristupom.

Niska cijena goriva, nemiri na Bliskom istoku i poboljšanje standarda srednje klase dalekoistočnih zemalja ključna su tri faktora zbog kojih je povećan broj letova ka brojnim evropskim aerodromima i zbog kojih u mediteranske luke u evropskom dijelu uplovljava sve veći broj kruzera. Treba to imati na umu kada na kraju godine slavodobitno budemo isticali rezultate kako nas je posjetilo toliko i toliko odsto više turista, posebno američkih i kineskih, kojih bi u drugačijem odnosu cikličnih efekata, kada bi gorivo bilo skuplje i kada neke destinacije ne bi imale status rizičnih, bilo u zanemarivo malom broju u odnosu na onaj koji u ovakvim tržišnim okolnostima dolazi.

Članak je dio publikacije Impact Review u nastajanju tokom 15 sedmica. Originalna verzija objavljena je na autorkinom sajtu na engleskom jeziku: Oil Price Range: From Conflicts and Terrorism to Mass Tourism.

Ana Nives Radovic
Ana Nives Radovic
The very first Montenegrin fintech author, financial analyst and author of "Dividing by Zero" scientific project.

Komentariši

Top