Pucanje po šavovima u zemlji snova: Zašto su masovne pucnjave postale gotovo endemični američki problem? | Ekonomist

Pucanje po šavovima u zemlji snova: Zašto su masovne pucnjave postale gotovo endemični američki problem?

Svijet je pun nasilja. Iako nam se često tvrdi kako se situacija globalno popravlja činjenica da smo svjedoci ratova, progona, terorizma, masovnih kršenja ljudskih prava i okrutnih zločina.

Očigledno će proći još jako dugo vremena prije no što ćemo živjeti u svijetu bez nasilja, a vjerovatno do te utopije nikada nećemo niti doći. No, kako smo i spomenuli, postoje razni oblici nasilja. Rat je svakako najstrašnije nasilje od svih. Teško je reći da se ljudi naviknu na rat, jer ko se može naviknuti na stanje stalne okrutnosti? Ipak, život u ratnoj zoni ili u njenoj neposrednoj blizini mijenja ljude, tjera ih da očekuju najgore i u svakom trenutku.

Drugačija je situacija kada se živi u miru. Tada ne očekujemo da se strave događaju pred našim očima, našim bližnjima. Rat je najstrašniji teror čovječanstva, ali napadi u miru pogađaju ljude na jednom sasvim drugom nivou –  imaju totalno devastirajući učinak. Zato na primjer terorizam i jeste toliko zastrašujuća metoda najradikalnije politike – nije toliko riječ o broju žrtava, mada je cilj terorista uvijek ubiti što je moguće više, koliko o strahu od neizvjesnosti, nesigurnosti.

Neki ističu kako je na Zapadu i dalje daleko veća šansa da ćete poginuti u saobraćajnoj nesreći nego od terorističkog napada. To je statistički itekako tačno, ali ovdje ni ne govorimo o statistici, govorimo o strahu od neočekivanog. Svako ko sijeda u automobil svjesno ili podsvjesno zna da ta vožnja može završiti kobno. Osoba je, koliko god to mračno zvučalo, “spremnija” umrijeti u takvoj situaciji nego dok leži na kauču.

Terorizam pak udara na ljude koji nisu nimalo spremni na takvu situaciju i zato ima toliko dalekosežne posljedice koje osjeća cijelo jedno društvo. Samim time terorizam je jedan od najstrašnijih zločina našeg doba.

Terorizam i teror
Kada govorimo o terorizmu, odnosno kada koristimo tu riječ u smislu definicije, onda mislimo na terorističke organizacije, naročito one međunarodne kao što su Al-Qaeda i ISIL. No, u širem smislu terorizam je svaki napad koji nema za cilj samo ubiti već i širiti strah, odnosno teror.

Iz te perspektive jučerašnji stravičan napad u Las Vegasu bismo svakako mogli nazvati terorističkim napadom iako ga je počinila osoba koja, prema aktualnim saznanjima, nema nikakve veze s deklarisanim terorističkim organizacijama. Službeno, napad u Las Vegasu vodi se kao “masovna pucnjava”. Što je, po definiciji, masovna pucnjava? Nema stroge definicije, no mogli bismo reći kako je to napad u kojem se ciljaju najčešće nasumične osobe, većinom u javnom prostoru, a cilj je ubiti što više ljudi.

Žrtve mogu biti članovi porodice, saradnici na poslu ili potpuno nepoznati ljudi.

Može li se reći kako su ovi napadi još i strašniji od napada “službenih” terorističkih organizacija? Zapravo može. Teroristi djeluju iz ideoloških uvjerenja, najčešće političkih (i religija svakako može biti politika), i samim time, može se argumentovati, terorizam se može zaustaviti tako da se zaustave ideologije odnosno da se zaustave procesi širenja i postojanja istih. Na primjer, u više navrata je dokazano kako su američke vojne intervencije na prostoru Bliskog istoka i sjeverne Afrike jedan od većih faktora u radikalizaciji potencijalnih ekstremista koji se uključuju u terorističke organizacije.

SAD i masovne pucnjave
Drugim riječima, problem modernog islamističkog terorizma mogao bi se u dogledno vrijeme riješiti, ali samo znatnom promjenom politika koje ga neposredno stvaraju. Nažalost, takav scenarioj nije na horizontu.

Problem “masovne pucnjave” je pak znatno složeniji. Napadač može biti bilo ko, čak i osoba za koju niko ne bi pomislio da je sposobna učiniti takav pokolj. Riješiti takav problem značilo bi riješiti određene faktore unutar samog društva koji proizvode osobe s takvim potencijalnim namjerama – puno veći izazov nego što je izazov terorizma.

Kada je riječ o masovnim pucnjavama jedna zemlja daleko prednjači – SAD. Statistički gledano, više od 30% svih masovnih pucnjava događa se u SAD-u iako SAD ima samo 5% svjetske populacije.

Američki list USA Today objavio je istraživanje pod nazivom “Behind the Bloodshed” (Iza krvoprolića) u kojem se navodi kako se masovna pucnjava u SAD-u dogodi u prosjeku svake dvije nedjelje. Od toga oko 57% otpada na pucnjave unutar obitelji.

No, sve zavisi o načinu definisanja masovne pucnjave – projekat “Shooting Tracker”, koji prati pucnjave u SAD-u te kategorizuje “masovnu pucnjavu” kao svaki oružani sukob u kojem je najmanje četvoro ljudi ubijeno ili ranjeno, navodi kako se u SAD-u u jednoj kalendarskoj godini dogodi na stotine takvih napada.

The Washington Post ističe kako se jedna masovna pucnjava u SAD-u dogodi svakog dana.

Zašto dolazi do masovnih pucnjava?
Zašto su brojke tako visoke? Postoje razne teorije. Jedni ističu kako se u SAD-u godinama glorifikuje nasilje te kako stoga ne čudi kada se isto i događa u stvarnosti. Drugi ističu kako je glavni problem vrlo jednostavna mogućnost posjedovanja vatrenog oružja. Naime, zemlje poput Australije i Britanije promijenile su svoje zakone o oružju nakon tamošnjih masovnih pucnjava, ali ne i SAD. Kako to? Jednim dijelom stvar je i u američkom Ustavu koji eksplicitno zabranjuje vlastima ukidanje vlasništva nad oružjem.

Stvar je vrlo politizovana – naime američki konzervativci već su godinama u strahu tvrdeći kako im vlasti žele “oteti oružje”. Neki idu tako daleko da tvrde kako su masovne pucnjave zapravo iscenirane i kako je sve to jedna velika zavjera koja ima samo jedan cilj – oteti ljudima oružje, kako bi ih se nakon toga “porobilo”.

Rupa u toj teoriji je ta da američki narod već je “porobljen”, bez obzira na količinu oružja u njihovim rukama, porobljen od strane ekonomskog sistema koji nema gotovo nikakvu socijalnu mrežu za razliku od Evrope, mada i ovdje situacija biva sve gora i gora iz godine u godinu, a ako se nastavi možda ćemo i mi svjedočiti porastu masovnih pucnjava.

Naime, dolazimo i do trećeg mogućeg razloga, a to je upravo stanje u društvu, odnosno ogromna količina stresa koja proizlazi iz stalne neizvjesnosti. Dok velika većina s tim stresom se nosi na sve moguće načine koji ne uključuju ubijanje drugih ljudi, ali često na načine koji jesu destruktivni prema njima samima (u pojedinim američkim državama tako danas postoji zabrinjavajući porast zavisnika od heroina), određen broj ljudi pretvara se u monstrume željne iracionalne “osvete” i kreće u krvave pohode na druge, potpuno nedužne.

Ne znamo što se tačno dogodilo u slučaju jučerašnjeg napadača, Stephena Paddocka, no ne bi čudilo da je riječ o kombinaciji svih spomenutih faktora uz dobru dozu psihopatije.

Ipak, da je riječ o samo jednom pojedincu, to ni ne bila tema za raspravu, no, “masovna pucnjava” postaje američki gotovo endemični problem i svake godine ih je sve više kako se može vidjeti i na ovom grafikonu:


Što je zanimljivo za uočiti na ovom grafikonu? Period (siva boja) u kojem je na federalnom nivou zabranjeno posjedovanje tzv. jurišnog oružja. Bila je to reakcija na sve veći broj masovnih pucnjava. No, zašto je broj masovnih pucnjava 1980. bio u prosjeku 10 puta manji nego danas, a zabrana nije bila na snazi?

Oružje je problem, veliki, vjerovatno i najveći, ali nije i jedini. Nešto sa sistemom očito ne valja kada proizvodi toliko nasilnih ljudi.

Više oružja nego ljudi
SAD ima najveću količinu oružja po glavi stanovnika na svijetu – štaviše, u SAD-u ima više oružja nego ljudi. Procjenjuje se kako postoji 112,6 komada oružja na 100 ljudi i SAD je po tom pitanju na visokom prvom mjestu u svijetu. Zanimljivo, na drugom mjestu je Srbija s 58,21 komada oružja na 100 stanovnika. Na trećem mjestu je Jemen s 54,8.

Stvar kod Amerike je u tome da o masovnim pucnjavama čujemo zapravo samo kada je broj žrtava znatan, 10 i iznad. Za sve one manje napade ni ne znamo, ali oni se događaju gotovo svakog dana – umiru nedužni, djeca, članovi porodice pomahnitalih ubica, njihove kolege s posla i slučajni prolaznici. Znatna količina nasilja događa se i u okršaju brojnih bandi i kriminalnih skupina, nešto što je takođe postalo “normalno” u SAD-u.

Broj masovnih pucnjava u SAD-u raste iz godine u godinu. No, u slučaju ovakvih napada izgleda kako je riječ o “pucanju po šavovima” mentalno nestabilnih ljudi. Što se može učiniti? Koliko god zagovornici oružja tvrdili da “ljudi ubijaju, a ne oružje”, statistički podaci govore drugačije. Na primjer, nakon što je savezna država Connecticut uvela provjeru pojedinca prije no što može nabaviti oružje, oružano nasilje smanjilo se za čak 40. No, pitanje je može li se primjer malog Connecticuta preslikati na cijeli SAD – teško, politička situacija neće to dozvoliti, a i ona je na rubu eskalacije već neko vrijeme.


Broj masovnih pucnjava u SAD-u raste, ali broj žrtava u tim napadima još i znatno više

SAD su se dali “u zadatak” da rješavaju tuđe probleme širom svijeta, često i vojno, no izgleda kako nisu u stanju riješiti ni sopstvene. Možda je to nešto što bi ostatak svijeta mogao uzeti u obzir te posvetiti pažnju tome koliko je Amerika uopšte stabilna iznutra prije nego je proglašava faktorom koji će garantovati globalni mir.


 

Izvor: D. Marjanović, advance.hr

Redakcija
Redakcija

Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top