Pruga Beograd-Bar u očima novinara britanskog Gardijana | Ekonomist

Pruga Beograd-Bar u očima novinara britanskog Gardijana

Novinar “Gardijana”, Ben Lervil putovao je vozom čuvenom rutom Beograd-Bar i napisao vjerodostojnu i interesantnu reportažu onoga što je video u doživio na putu od Beograda do obale Jadrana. Kako putovanje vozom brdovitim Balkanom izgleda u oku jednog stranca?

Prenosimo vam reportažu u cjelosti:

Balkan ekspres: Pruga Beograd-Bar

Zalazak sunca u Crnoj Gori, i voz iz Beograda koji se probija kroz planine. Na padinama okupanim narandžastom bojom od posljednjih zraka dana, vide se sela – idilični prizori dima od založene vatre i plasta sijena. U vagonu koji služi kao neka vrsta restorana, cigarete su upaljene, glasovi se nadvikuju i pivo prosipa po linoleumu. Stražar odsutno gleda okupljene putnike koji piju i zanosna brda kroz prozor, sve dok se ne trgne i vrati laktove na šalter.

Dobrodošli u jednu od najbolje čuvanih evropskih železničkih tajni. Nalazim se u vozu na relaciji Beograd Bar, putovanje od 433 kilometara između srpske prijestonice i crnogorske jadranske obale. Linije je otvorena 1976. godine od strane jugoslovenskog vođe Tita, čiji jeprivatni Plavi voz nekada regularno prolazio ovom rutom. Danas vožnja traje 10 sati, a sa vagonima punim grafita i šest dvokrevetnih pregrada urađenih starinskim stilom, sveden je samo na neophodne stvari. Scenografija, sa druge strane, predstavlja simfoniju bogatstva. Ovo putovanje košta 21,3 eura.

“Da. Voz za Crnu Goru“, potvrdio je bradati čuvar u Beogradu, pokazujući na vozilo na platformi 3. Srbija koristi i ćirilično i latinično pismo naizmjenično. To znači da su najpotrebnije informacije – ukrcavanje, na primjer – često na ćirilici, dodajući egzotičnu misteriju.

Ja, ipak, znam da voz kreće svakoga dana u 09.10 ujutru, i da mi ostaje vremena za pržena jaja, kafu i topao hljeb u restoranu u predvorju. Više od 15 godina nakon rušenja Slobodana Miloševića, Beograd se navikao na turiste. Sunčano jesenje jutro je i na maloj glavnoj stanici budi se život. Četiri vagona su spremna na platformi, sa 254 tunela i 435 mostova između njih i krajnje stanice na Jadranu. Ukrcao sam se.

Deset sati je mnogo vremena provedenog u vozu, tako da dijelim putovanje na tri dijela. Najprije putujemo do Užica, na jugozapadu Srbije, udaljenim skoro 4 sata. Napuštamo prijestonicu po rasporedu, pored nagomilanih vozila zaraslih u korov, i u roku od 45 minuta pred nama se šire polja, široka kukuruzna polja, tumaranje koza i zvuk pravoslavne crkve. Ubrzo nakon toga, horizont ka istoku je pun brda plave boje.

Stali smo na lokalnoj stanici. Do polovine jutra dijelim kupe sa tri starije gospođe koje nose cvijeće, koje su su smatrale našu jezičku barijeru veoma smiješnom. Moj srpski se svodi na “Zdravo“ i “Hvala“. A njihov sveukupan engleski se svodi na “Let’s go!“ Shvatio sam da su sestre i izgleda da će put biti veseliji nego što se očekivalo – posebno u trenutku kada su tražile da pomirišem njihove ruže – onda smo ušli u Užice.

Ovaj je grad je prvi u Jugoslaviji oslobođen od Nacista u Drugom svjetskom ratu, ali sam ovde stao jer je takođe i najkraća vožnja autobusom za Zlatibor, odmaralište na Dinarskim Alpima. Popeo sam se do 1.359 m.n.v vidokog Čukera, a energiju sam prikupio čokoladicama iz supermarketa. Kada sam stigao na vrh, bii sam potpuno sam, a vidik se prostirao u svim pravcima, ispunjen jezerima, grebenima i osunčanim dolinama.

Nazad u voz, nastavili smo ka jugu. Ne putujem daleko od crnogorske prijestonice Podgorice. Sedmočasovno ograničenje koje uključuje najdramatičniju topografiju linija. Tuneli su gusti i raskalašni.

Prolazimo kroz šume breza. Zbog nekoliko strmih brda skrenuli smo kratko u Bosnu, a onda se vratili u Srbiju. U kupeu, smjenjivali su se mladi zalepljeni za ekrane svojih telefona i porodice sa velikim prtljagom. Na granici su mi dva crnogorska službenika lupila pečat u pasoš, tako što su ga naslonili na vrata kupea.

Narednih dva sata, polako smo se spuštali u grad. Na svakoj stanici, čuvar sa crvenom kapom predsedava po plattformi, a čovjek koji lupa po točkovima šeta pored voza sa čekićem u ruci, nežno lupajući trap. U restoranu voza ispunjenog dimom cigareta, žedno popodne pretvara se u mangupsko veče, pošto su otvorene voćne rakije. Oblaci iznad vrhova sijaju roza bojom u nestajućoj svjetlosti. Podgorica se nazire u mraku.

Razgledao sam grad sljedećeg jutra i primijetio da je centar prava prijateljska mreža prostih zgrada i visokih platana, sa fontanom koja obilježava nezavisnost stečenu 2006. godine. Na ovo mjesto može lako da se “padne“.

Podgorica, koja se od 1946. do 1992. godina zvala Titograd – nalazi se samo sat vremena vožnje od lučnog grada Bara. Ona pruža podesno finale putovanja, voz se kotrlja pored Skadarskog jezera prije nego što uleti u pojas maslina i primorskih brda za poslednjih nekoliko kilometara, stiže na Jadran.

U starom gradu Bara našao sam restoran koji služi hobotnicu na žaru i lokalno bijelo vino. Orijent Ekspresu, pojedi se od muke. Pomislio sam na onog čuvara koji je sve odsutno posmatrao i podigao sam čašu u njegovo ime. Njemu je vjerovatno dosta svega toga.

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top