Pristup Poglavlju 17 i druge izabrane bajke | Ekonomist

Pristup Poglavlju 17 i druge izabrane bajke

Dođe to doba godine kad pjevanje i natpjevavanje budu glavna tema žučnih rasprava naroda s gomilom gorućih problema, pa se izbor za predstavnika na Eurosongu, koji se nekako uvijek poklopi s uvodom u maskenbale, po pravilu pretvori u vrijeme kada maske padaju, a mitovi o urbanosti i smislu za humor ruše kao posječena stabla i to da niko ne uzvikne „timbeeeeer”. Doduše, to nije rekao niko ni kad su obarani barski čempresi – čulo se samo kad su tresnuli o zemlju, potvrdivši da nam se sve dešava bez upozorenja, ostavljajući da jedini izbor bude onaj između zgražavanja ili potrage za neuvjerljivim izgovorima.

Reagujemo na užas tek kad je našem oku vidljiv jer je premalo mogućnosti da ga spriječimo, što i ne bi bilo toliko zabrinjavajuće da nije uslovljen tim što ne dobijemo priliku da se upoznamo s mogućnostima da izbjegnemo štetu. Umjesto na uzrok, reagujemo na način na koji se problem manifestuje – na posječene čemprese, aferu s nazivom formata u kojem je sporna situacija nastala ili javni dug koji je „izašao iz okvira Mastrihta“, iako ni 1% onih koji se koriste tom frazom ne razumiju šta mastrihtskih 60% znači.

Vratimo se na Eurosong. Crnu Goru je 2012. predstavljao Rambo Amadeus pjesmom „Euro Neuro“ – za jedne tek simpatičnom, za druge po mjeri sarkastičnom numerom s dozom onoga što angažovana umjetnost treba da nosi, za neke razlogom da naglašavaju da na kičasto evropsko natpjevavanje treba slati isključivo soprane i tenore, a za onih 1% koji razumiju mastrihtskih 60% razlogom da ih naslov numere asocira na nešto starije iz opusa ovog umjetnika. Rambo je 1997. objavio album „Titanik“, uvertiru za milenijum koji dolazi, protivtežu neutemeljenom optimizmu i predosjećaj svih povoda zbog kojih se danas ovim pjesmama iznova vraćamo.

Titanik nedvosmisleno asocira na krah zbog greške u procjeni, na potonuće i nenadoknadivu štetu kojoj se niko nije nadao. U isto vrijeme kada su se Rambove „Otiš’o je svak ko valja“ i „Ulizica“ premijerno uvrštavale na plejliste onih kojima su predstavljale sinopsis svakodnevice, američki bend „New Radicals” se u jednom stihu pjesme „Someday We’ll Know“ zapitao da li je kapetan Titanika plakao. Odgovor na to pitanje ne nalazimo u istorijskim podacima, ali iz njih zaključujemo da je pogrešna procjena da će se ledeni brijeg rasuti u komade ako brod udari u njega prouzrokovala kobni događaj.

Svi lako vizualizujemo ledeni brijeg otkako je ta ilustracija počela da se pojavljuje uz svaku priču o površnosti ili odsustvu osjećaja za suštinu koju ne vidimo. Jedino nikako da je usvojimo kao zvanični prikaz problema crnogorskih javnih finansija. Javni dug od 70 odsto bruto domaćeg proizvoda ono je što se vidi iznad površine vode u koju se utapaju sve iluzije da je taj odnos moguće kontrolisati tako što će se, kako nadležni kažu (a narod il’ upija, il’ tek internetski negoduje) preduzeti mjere da se do 2020. on „vrati u okvire Mastrihta“.

Mastrihtski kriterijumi (kriterijumi konvergencije) služe da bi se zemlje koje su se učlanile u Evropsku uniju pripremile za učlanjenje u eurozonu – monetarnu uniju sa najrigoroznijim pravilima u istoriji novca. Poštujući te kriterijume Njemačka je marku, Francuska franak, Italija liru i tako redom zamijenila eurom – valutom sa mnoštvom mana koja je ogolila sve do tada potiskivane probleme u monetarnim sistemima različitog nivoa otpornosti na krizu. Crnogosrski građani, kojima monetarna pitanja nisu zanimljiva da bi bila razumljiva, iako bi ih razumjeli da su im bolje objašnjavana, čuli su za nekakvih mastrihtskih 60% kojih, eto, nekako, prekoračismo i sad smo, eto, u nekom problemu. Strukturu tog duga ne poznaju, a zašto su brojke i pravila koja su važila velikim industrijskim silama odjednom mjera za Crnu Goru ne mogu da razumiju ni da im se crta. No, ona slika ledenog brijega je dovoljna.

Ono iznad površine su podaci koje, nikad ne volim reći laička, već nedovoljno uvažena da bi je institucije pravovremeno informisale javnost donekle može da spozna – udio javnog duga u BDP-u, početak otplate kredita za auto-put nakon isteka grejs perioda koji nam je pred vratima i priča o putu ka blagostanju zbog povećanja stope rasta kao nikad dovoljno olinjao spin da ga konačno izbace iz upotrebe, iako je PDV dva puta za manje od pet godina povećan uz najavu da je to mjera nakon koje ćemo doživjeti procvat. Ispod površine su uzroci zaduživanja, postupci koji su prethodili donošenju najpogubnijih odluka, odbijanje da se minimalac, a s njim i nivo potrošnje i bankarske aktivnosti poveća, zaprepašćujuće zatvaranje očiju pred svakim problemom onih koji su dužni da ih otklone, bahatost, nebriga, neznanje, nezainteresovanost…

Ne mora svaki poreski obveznik apsolvirati kako funkcioniše komunitarna monetarna zmija i šta je pravilo privremenog odstupanja, ali se njegova inteligencija ne smije potcjenjivati objašnjenjem da Crna Gora očekuje da će biti oslobođena kriterijuma koje su morale ispuniti zemlje osnivači EU. Informisanje o monetaernoj politici je obaveza svih onih koji su u njeno kreiranje uključeni, jer njen kvalitet je i uzrok i posljedica brojnih društvenih procesa. Mi, međutim, strahujemo od pomisli da će se insistirati da pred učlanjenje koristimo sopstvenu valutu. Kakvi su administrativni kapaciteti, a koliki nivo korupcije u zemlji koja zazire od sopstvnog monetarnog suvereniteta ostavljam da sami procijenite.

Nimalo slučajno pomenuh New Radicals i stvar koja se našla na albumu pod, za ovu priliku kud ćete boljim nazivom „Maybe You’ve Been Brainwashed Too”, na kojem je i istoimena pjesma, čijim stihom „I bet you trust your bank“ otvaramo pitanje na koje se kao odgovor preko malih i još manjih pametnih ekrana prikazuje nekakav grafikon sa kojeg se vidi da građani i dalje vjeruju bankama, institucijama sistema i tarot majstorima.

Sa samo jednom namjerom – da pojasnim da je ova oblast, suštinski Rambov „monetary break dance“, a formalno „Poglavlje 17: Ekonomska i monetarna unija“ predstavljena isuviše bezazleno u poređenju sa opasnostima koje se u njoj kriju i da se ne radi na prevazilaženju problema koji će svima postati vidljivi tek kada budu nerješivi za kraj podsjećam na najpjevljiviju stvar s prethodno pomenutog albuma – „You Get What You Give“.

Ana Nives Radovic
Ana Nives Radovic
The very first Montenegrin fintech author, financial analyst and author of "Dividing by Zero" scientific project.

Komentariši

Top