Podgorica - Titov dužnik | Ekonomist

Podgorica – Titov dužnik

Decembar, mjesec praznika, radovanja ali i darivanja… Glavni grad Crne Gore okićen je još prije desetak dana, jer kao i u ostalim gradovima treba osjetiti duh nadolazećih praznika, a zašto i ne bi bilo tako?! Ovaj mjesec za grad na obali Morače značajan je i iz razloga jer se 19.decembar obilježava kao Dan oslobođenja grada u znak sjećanja na pomenuti datum daleke 1944.godine kada je oslobođen iz ruku onih koji i nisu bili na ispravnoj strani istorije, govore dostupni podaci.

Doživotni

Kraj ljeta donio je nove ideje koje su stavljene u agendu rada odbornika gradskog parlamenta, ali i uprave.

Elem, pripadnici UBNOR-a i antifašista su “kliknuli” i došli do inicijative koju su iznijeli pred oči javnosti ali i gradskih predstavnika naroda (bez onog narodnosti jer je to pluskvamperfekat, valjda…), iako ja više preferiram da su to predstavnici građana. To je moje lično mišljenje, da se ogradim i bez zamjerke po bilo koga, pa čak i one koji odavno nisu među nama živima, a čije pominjanje i dalje potpaljuje plamen podjela u društvu.

Josip Broz Tito, jedan je od tih, bez zavijene forme da predstavim to nedvosmisleno. Ova tvrdnja o plamenu ima svoje uporište, ne pričam po onoj “snila baba što joj milo bilo…” Čim je ugledala oči javnosti, inicijativa gore pomenutih, dovojnih, doratnih, manje ratnih, više ratnih, manje vojnih, više vojnih predstavnika, nekima je “ubola” prst u oko, dok su drugi s ponosom klicali. Za pojedine, koji su iz kruga ovih drugih, malo je falilo da puste “Hej Sloveni” pa da doživljaj bude potpun. Čini mi se da mi to opažanje nije pogrešno. Sad za Lepu Brenu, pošto je i ona jedna od ikona toga doba, stvarno ne mogu ništa da tvrdim.

Opreznosti radi, u ovoj drugoj grupi nisu svi rado gledali na postavljanje pijadestala sa statuom Doživotnog na obalama Morače, nego konformizam sa većinom zarad mira u kući prevagnu ka ćutnji i uzdržanosti, što je krajnje ekvivalnetno indirektnoj podršci, onoj bez aplauza i pljaskanja, ali sa kisjelim osmjehom. Pa, i to je nešto.

Inicijativa je na kraju podržana od strane većine predstavnika građana u gradskoj skupštini i Predlog je usvojen. Prema istom, maršal još uvijek neće tek tako da ode iz Podgorice. Ne ide on dok ne naplati dug. Možda on za isti i ne bi previše mario, ali ne daju mu. Posmatraće nas iz parka koji je smješten između hotela “Podgorica” i mosta, koji ni manje ni više, nosi ime Blaža Jovanovića. Hm…

Usvojeni Predlog sadrži podatke o mjestu budućeg boravka Doživotnog 21. vijeka Podgorice, jer ne možemo reći da je to renikarancija, makar ne ona klasična. Svakako, tu su sadržani i određeni podaci o njegovim parametrima, koji govore da je to odlivak bronzane figure Josipa Broza Tita, koju je napravio Antun Augustinčić.

– Spomenik je izrađen u bronzi, dimenzija figure 201,5x6x104,5 cm, na mermernom postamentu, čiji je donji dio dimenzija 89x139x15cm, a gornji dio postamenta 65x115x75 cm. Na spomeniku je, prije postavljanja, potrebno uraditi odgovarajuće restauratorsko-konzervatorske radove, u skladu sa zahtjevima struke – piše u Predlogu.

Još jedna bitna činjenica, možda i najbitnije u svoj ovoj priči, na postamentu spomenika će biti ispisan sljedeći tekst:

JOSIP BROZ TITO
1892-1980

 ZAHVALNI GRAĐANI TITOGRADA I PODGORICE

Pošteno, nema šta. Kako i da ne bude izložena njegova statua na vidnoj lokaciji u Glavnom nam gradu ako je isti vezan za njega… Imenom, na to mislim. Grad pod Goricom nosio je ime Doživotnog  od 1946. godine pa sve do 1992. godine kada je opet počeo funkcionisati pod nazivom Podgorica. Malo li je?

Sjene prošlosti

Nakon objave i samog pomena da će to pijadestalno oživljenje biti sporvedeno na obalama Morače, komentari i reakcije dobiše dosta prostora u javnosti. Bilo je tu reagovanja sa raznih adresa, i zavnih i nezvanih, što je fenomen crnogorskog društva, no znao je to i Doživotni dok je bivstovao (mislim na ono do 1980. godine) pa ja neke stvari dobro postavio u svoju korist na teritoriji crnogorskog kamena. Ko umije, njemu dvije. No, biće o tome više riječi drugom prilikom.

Reakcije javnosti sa obje strane bile su oštre. Mogle su se čuti oštre osude na račun Josipa Broza Tita, od toga kako je on bio taj koji je naredio bombardovanje grada pod Goricom, do toga kako je nepravedan bio prema jednom narodu, pa sve do toga da je zločinac. Iste jačine, sa prve ili druge strane, kako god pozicije zauzimale, hvalospjevi o predsjedniku svih naroda i narodnosti nisu izostali. I kako bi? Treba sve to lijepo opravdati. Podjele na Balkanu neće skorije na onaj svijet, tako da je falila samo mala šibica koja bi vatru potpalila, a sjene prošlosti uznemirila, pa je čak dolazilo do uvreda i žestokih rasprava. Opet, ni to nije nepoznanica, kako za Balkan, tako i za demokrastka društva. Molim lijepo.

Dug

Jesam pravnik, ali obligacioni odnosi znaju da zbune i nekog od mojih najiskusnijih kolega, da ne ulazimo u to ko je povjerilac, a ko dužnik u ovom zapetljanom odnosu, moralnom i društvenom, pa i pravnom. Ako to uradimo, onda bi ja bio potencijalni “piroman” koji je uzeo šibicu u ruke i smješka se, mjerkajući neku novu podjelu da zapalim, ali ne. Post je, pa je tu i moj obzir dok traje isti. Kako to čudno zvuči kad u istom dijelu pominješ post i Doživotnog. Da pomenem brojanje kokoši od strane KPJ “vojnika” u dvorištu komšije, ili pak Goli otok, to bi već bilo u redu, u skladu sa prinicipima tih gajenih naroda i narodnosti na tlu bivše nam Juge, koja ode kao kula od karata što govori o tome kako je bila dobro gajena i suživotna, je li tako, a sve pod mantilom i “poslednjom” maršalovom…

Dakle, ovdje bi stvari mogle da se postave različito (zvučim kao neki vremešni profesor matematike). Da se ne udaljavam od prava… Tito bi mogao biti povjerilac, a Titograd i Podgorica dužnici. Ne mogu da kažem da dužnici mogu biti građani Podgorice iako se oni “potpisuju” na onom postamentu. Neka bude da je samo Podgorica dužnik. Titograd je odavno “preminuo”.

Nesumnjivo je da je Doživotni bio simbol jednog vremena, ne bi ga tek tako nazvao, iako možda zvučim ironično. Ono što je oboriva i lako “okretljiva” pretpostavka jeste kakav je to bio život za vrijeme njegovog vladovanja narodima i narodnostima i je li baš zaslužio toliku pažnju… To je upitno. Bilo je tu dobrih i loših pojava i vrijednosti, što je standard za svaki sistem i vrijeme, zavisi kako se ko okrene i posmatra i na kraju krajeva, šta to kome najviše paše…

Ono što jeste bitno i dobro, da danas grad na obali Morače nosi ime Podgorica. Još bitnije je da Titograd ne nosi više ime po Doživotnom, iako nam je i poslije toliko godina nepoznato zašto mu đenuše (upotrijebiću izraz moje babe) tako ime. Neka o tome presudi istorija, mada je neke odluke već donijela, zbog čega joj se ovom prilikom duboko zahvaljujem. Onaj period kada je grad nosio ime Titovo, a to je period od skoro 47 godina, prošao je. Valjda će postavljanjem spomenika Podgorica konačno zatvoriti svoju obavezu prema Titu, ko god je tu istu nametnuo. I tu nas čeka vremenski, odnosno istorijski proces vaganja u ispravnost svega.

U naslovu kolumne sam zaista bio ironičan, da ne bude zabune. Evo, priznajem.

Do novog Tita…

Komentariši

Top