Packe demokrate s Bosfora | Ekonomist

Packe demokrate s Bosfora

Prva asocijacija na Tursku 21.vijeka svakako je njen predsjednik Redžep Tajip Erdogan. Energični lider došao je na vlast 2003. godine i zauzeo mjesto premijera. Od tog trenutka njegova moć vrtoglavo raste, ali je i sam uložio veliki trud da do toga i dođe, primjenjujući razne metode. Nakon izbora za mjesto šefa države 2014. godine, on tri godine nakon toga učvršćuje svoj uticaj raspisujući referendum i dajući predsjedničkom sistemu primat, ali i značajne i široke ovlasti instituciji predsjednika, može se reći, sebi.

Ne treba ulaziti u one,  za njega nemile događaje koji su se odigrali u julu 2016. godine, kada su prema zvaničnoj verziji događaja, određene strukture državnog aparata predvođene vojskom i pokretom Fetulaha Gulena, pokušale nasilno da svrgnu Erdogana sa vlasti, izazivanjem puča. No, demokratski nastrojen i kao neko ko se zalaže za liberalni kapitalizam, predsjednik Erdogan je prekunio svoj odmor i doletio u Istanbul, a snage odane njemu su vinovnike pokušaja puča smjestili u zatvore širom zemlje. Brojka doseže i do par desetina hiljada. Ali, nastavljajući u ovom pravcu tekst bi dobio druge dimenzije, a za tim ovog puta ne postoji potreba. Naime, ovim je samo napravljena kratka digresija na demokratiju ili obrise iste u očima demokrate s Bosfora. Nisam ga tek slučajno nazvao tako. Iako se zna da zvanično službuje u Ankari, u svojoj raskošnoj predsjedničkoj palati, kakvu nisu imali ni ondašnji osmanski sultani, najvažnije odluke se donose upravo u Istanbulu, finansijskom i političkom centru Turske, jer u Ankari kasnije samo uslijedi formalizacija istih.

Tajip Erdogan je poznat kao neko ko ima oštar i dug jezik kada su u pitanju njegovi neistomišljenici i neprijatelji. Kaže da ih ima puno, targetira ih svakodnevno. One, manje moćne od njega, hapsi neprestano, šalje na njih vojsku i sprovodi dokusurivanje njemu svojstvenim modusima. Bilo da je u pitanju unutrašnji ili strani neprijateljski faktor za njegovu vladavinu, on nema dlake na jeziku da kaže to što misli, a što odgovara politici njegove fotelje. Kada je počeo bombardovanje i vojnu intervenciju u kurdskoj enklavi Afrin, u Siriji, naišlo je to na protivljenja brojnih saveznika Ankare. Nije to zaustavilo neprikosnovenog, skoro dvodecenijskog turskog lidera da ne kaže ono što misli i nastavi po svom. Ljudska prava, neko reče? On kaže da se za ista zalaže i da svaku akciju sprovodi u cilju njihove zaštite. Moguće je. Ali isto tako je moguće i izvjesno da ih Erdogan drugačije pojima od onog kako su ista precizirana u međunarodnom pravu.

Vojna intervencija u Afrinu nazvana „Maslinova grančica“ izazvala je burne reakcije u javnosti, uglavnom negativne. Zabrinulo je to i NATO savez, jer se zna da je Turska njegova članica. Iako je negodovanje iz sjedišta NATO-a u Briselu bilo evidentno, Erdogan nije časio da im uputi packe na način što se zapitao gdje su da mu pomognu, jer je njegova država ugrožena, kako kaže…

–  Hej NATO, gdje si? Zapadna alijansa prema nama primjenjuje dvostruke standarde. Zahtijevam da NATO dođe u pomoć Turskoj jer su naše granice upravo pod prijetnjom – prozvao je otvoreno Erdogan najmoćniju vojno-poilitičku organizaciju na svijetu, dok su se u Zapadnoj Evropi odvijali protesti protiv pomenute akcije koju sporvodi turska vojska pod njegovom palicom.

Još jedan od skorijih prijekora koji je iznenadio javnost, mada kada je Erdogan u pitanju, ništa ne treba biti iznenađujuće, a pokazalo se u  ovom slučaju da je tako, bila je zapaljiva izjava upućena na adresu premijera Kosova Ramuša Haradinaja.

– Tužan sam zbog toga što je Haradinaj smijenio ministra unutrašnjih poslova i šefa obavještajne službe, zbog deportacije šest turskih državljana bez njegove dozvole. Od kada ste počeli da štitite one koji rade na organizovanju državnog udara protiv Turske? Haradinaj će “platiti” zbog toga. Sudiće mu narod Kosova – bio je kategoričan turski lider, podcrtavajući i to da je njegova zemlja posle SAD odmah priznala Kosovo kao državu i da im je stalno pružala podršku.

Naime, situacija je uzavrela kada su pet turskih učitelja i ljekar, deportovani u zajedničkoj operaciji obavještajnih službi Kosova i Turske, a koji su radili u školama i na klinici koje podržava Gulenov pokret, Erdoganov neprijatelj broj jedan, na Kosovu. Situacija ne bi bila toliko dramatična da sve nije urađeno bez znjanja premijera Haradinaja i uz nepoštovanje osnovnih ljudskih prava zagarantovanih međunarodnim konvencijama. To je izazvalo i oštre reakcije brojnih organizacija ljudskih prava, a Kosovu dalo pečat zemlje u kojoj se ljudska prava krše. Izazvalao je to  šefa kosovske vlade da smijeni ministra policije i šefa tajne službe.

Posljednja sedmica poslužila je Erdoganu da se obruši i na Izrael. Te dvije države, vojno moćne ali retorički i na svaki drugi način zaoštrene jedna prema drugoj, već godinama nemaju dobre bilateralne odnose. Kao i većina država, naseljena muslimanskim stanovništvom, i Turska je stala na stranu Palestinaca koji vode višedecenijske sukobe sa vojskom Izraela u pojasu Gaze.

– Oštro osuđujem Vladu Izraela za njen nehumani napad. Izrael će staviti Palestinu u zatvor svojim ugnjetavanjem. Nastavićemo da podržavamo našu braću i sestre u Palestini. Nisam čuo vrijedno protivljenje izraelskom masakru u Gazi od onih koji su kritikovali operaciju u Afrinu. To je najjasniji dokaz nedostatka iskrenosti onih koji se fokusiraju na Tursku, ali ne kažu ništa o činjenici da Izrael napada demonstrante na njihovoj sopstvenoj zemlji – poručio je oštro prvi čovjek Turske aludirajući na ubistvo 15 palestinskih demonstranata na granici s pojasom Gaze u petak.

Poznato je da Erdogan sa dijeljenjem packi neistomišljenicima i neprijateljima neće stati ovdje. Ono što karakteriše njega kao opasnog demagoga jeste konstantna galama o fašistima, nacistima , teroristima… Bolje reći svima koji ne misle kao on. Turska je danas polarizovana zemlja, podijeljena doboko na one koji kažu „evet“ (tur. da) Erdoganu i njegovoj vladavini i one koji su protiv njega. I dok se demokratija nalazi na granici između Azije i Evrope i kao da se između njih razvlači, Tursku prate skandali poput gašenja pojedinih društvenih mreža, sumnjivih izbornih procesa, obračuna i represije nezavisnih medija i slobodne riječi… To za Erdogana ne važi, govori što misli bez dlake na jeziku, a do kada će trajati odlučiće ne on, već oni koji su ga do toga doveli.

 

Komentariši

Top