OXI je glas za Grčku i jednu novu Evropu: Grčki narod zaslužuje apsolutnu potporu

OXI je glas za Grčku i jednu novu Evropu: Grčki narod zaslužuje apsolutnu potporu

Sjutrašnji dan, referendum u Grčkoj, je jedno od ovoga: biranje između manjeg i većeg zla ili najvažniji dan u novijoj istoriji cijele evropske radničke klase. Jedni će reći da je trebalo tražiti puno više, uvući utopiju u stvarnost – početi s Grčkom kao prvim korakom u napuštanju ne samo mjera štednje, već i cijelog kapitalističkog modela u aktuelnom izdanju. Oni koji smatraju da je to trebalo, možda i sličnim riječima, staviti na sutrašnji referendum, razočarani su Tsiprasom i pojedinim ključnim akterima njegove Vlade koji često, ili čak prečesto i preglasno, ističu kako će “učiniti sve da ostanu u evrozoni i Evropskoj Uniji”.

Ne lažu, oni zaista tako i misle. Tu se postavlja logično pitanje – kako samoprozvani ljevičari mogu podržavati EU? SYRIZA nije socijal-demokratska stranka (ona koja “socijalne elemente” nastoji nadodati u postojeći kapitalistički sustav), već demokratsko-socijalistička stranka (ona koja, barem po definiciji ideologije, želi demokratskim putem smijeniti kapitalistički poredak).

U razumijevanju tih ideoloških predznaka može se razumjeti i “želimo ostati u EU pod svaku cijenu”. Valja postaviti dodatna pitanje, a glavno je – ostati u kakvoj EU? Nipošto SYRIZA ne smatra da je ovakva EU ideal, jer nije, ali je eventualno dobar temelj za velike, jezgrovite i trajne promjene.

Suštinski gledano, interesi radničke klase ne razlikuju se niti se mogu razlikovati između Grčke, Njemačke, Španjolske, Mađarske ili bilo koje druge europske zemlje, pa niti svijeta. To što je radnička klasa u zadnjih nekoliko desetljeća progutala enormne količine pro-izrabljivačke propagande ne znači da ista, negdje, duboko, ne osjeća da se nad njome vrši izrabljivanje. Može se i treba se za to kriviti tromost autentične ljevice, naročito one koja smatra da još uvijek može o problemima radnika pričati zaostalom retorikom.
To je ljepota, i važnost, SYRIZA-e. To je stranka, opcija, koja zna adresirati današnje probleme i probuditi osjećaj dužnosti prema otporu kod svih generacija, ali naročito kod mladih ljudi. Da, neki će reći kako je SYRIZA-i “lako” jer je Grčka u tako lošem stanju, no, to nije baš tako, postoje u Evropi još brojni kandidati gdje je situacija podjednako teška, a tamo gdje još nije, postaće.

Dakako, cilj takve tvrdnje nije širiti pesimizam već uputiti na činjenicu da je kapitalizam, kao ekonomski model, tranzicija iz jedne krize u veću. To što tu krizu nekada nismo osjećali je zbog toga što se ona tada događala negdje drugo. Činjenice da se sada događa ovdje pokazuje da se ista više ne može “otpuhnuti” na druga mjesta te će zato i ostati.

Brojni stanovnici osjetili su na svojoj koži šta znači živjeti u dužničkom ropstvu. Sada to isto ropstvo proživljavaju cijele zemlje, a nama blizak slučaj je Grčka. Njome se bavimo jer nam je blizu i jer smo s njom vezani u pojedine integracije, pa nam je stoga zanimljivija jer o njoj ovisi i budućnost tih istih integracija. No, Grčka svakako nije prva zemlja koja je cijela podređena dužničkom ropstvu. Iz tzv. “Trećeg svijeta” mogli bismo dugo nabrajati strašne priče zemalja koje je pregazio MMF, ali sada je ta situacija u susjedstvu.

Ako otpor prema dužničkom ropstvu eventualno propadne, desiće se ono najgore – brutalan period privikavanja na “novu stvarnost”. Žar pobune je nešto što ljudi svakako posjeduju, ali tako isto posjeduju i apatiju, letargičnost i jeftini eskapizam. Prihvatanje nove stvarnosti bilo bi prihvatanje drastično manjeg životnog standarda za nas same i za našu djecu, a to je iznimno kukavički čin. U kontekstu klasne svijesti to bi se moglo nazvati veleizdajom.Sukladno tome sutrašnji grčki referendum jeste istorijski dan za cijelu radničku Europu. Tsiprasov plan je daleko od idealnog, ali je ipak kontra ultimatumima neumoljivih kreditora te je samim time, u izostanku nečeg većeg i konkretnijeg, gotovo revolucionaran čin.

Kako smo i spomenuli, tačno je da Tsipras navija za ostanak u evrozoni i Evropskoj Uniji, ali on – neki će reći naivno, neki će reći smjelo – zaista smatra da se cijela ova konstrukcija može mijenjati iznutra i to, ni više ni manje, nego baš demokratskim putem.

Znamo kakve su teorije dominirale “nekad”, da se protiv kapitalizma može boriti samo silom, revolucionarnim rušenjem njegovih kula. No, takve ideje su se pokazale ne odveć učinkovite kao dugotrajno rješenje i stoga je došlo do evolucije ljevičarske misli. Danas u Europi, koja je u neku ruku ipak “pitomija”, dominira ideja povratka demokratije u krupni plan, ideja koja zagovara da se voljom naroda može mijenjati sistem koji izrabljuje.

Tsipras je poklonik takve ideje i nije jedini, mnogi su. Štaviše, svaka normalna osoba bi trebala biti. Ko normalan uopšte može preferirati nasilje nad odlaskom do glasačke kutije? Niko – osim onih kojima je destrukcija nekakav fetiš ili onih koji su shvatili da je glasačka kutija prevara. Je li? To je pitanje koje će periodično davati oprečne odgovore – glasačka kutija svakako nije bila prevara u januaru ove godine kada je dopustila da Tsipras i SYRIZA uopšte osvoje vlast u Grčkoj.

No, skeptici – a imaju razloga za to, reći će da sam dolazak Tsiprasa na vlast nije odveć bitan jer još ništa fundamentalno nisu postigli, nisu oslobodili porobljeni grčki narod od jarma kreditorske Trojke.

Slijepo vjerovati “glasačkoj kutiji” bila bi ludost jer nije problem u samoj kutiji, već u silama koje će je priznati ili ne priznati po potrebi. Koliko Grci stvarno mogu učiniti demokratijom prije nego im se na demokratiju uskrati pravo? Jednom su već htjeli ostvariti svoje ljevičarske ideale, pa je tada proces ugušen, ni više ni manje nego putem CIA orkestriranog vojnog udara koji je donio Grčkoj mračno doba desničarske diktature

Kada će se ponovno aktivirati “zaustavljači demokratije”? Danas su, spomenimo to prigodno, visoka bivša grčka vojna lica poručila narodu da glasaju na sutrašnjem referendumu za mjere štednje. Zašto se javljaju? Samo da zastraše narod, samo da suptilno poruče da neki odabiri imaju posljedice.

Ako Grci ipak kažu “NE”, to znači da će zahtjeve Trojke odbiti, a Tsipras je unaprijed najavio da to ne znači prekid pregovora, nego još intenzivniji nastavak. Ko zna, možda je to rekao i upravo zato da spriječi kakav vojni udar u nastajanju. Zamislimo na trenutak da je referendumsko pitanje glasilo ovako: “Slažete li se da Grčka prestane sa svim plaćanjem dugova i izađe iz eurozone, Europske Unije i NATO saveza?”. Da, ima onih koji će reći da se dugovi “moraju vraćati”, ali ima i podosta onih koji će konstatovati da se mafiji nema šta vraćati. No, usresredimo se na ovo – da je pitanje takvo, i da ankete govore da će referendum proći, bi li se “zaustavljači demokratije” aktivirali? To je gotovo sigurno, bar bi pokušali.

No, sada više nema mjesta za strah, vrijeme je stiglo i u trenutku odluke na strah ne treba gubiti vrijeme. Grčki narod sjutra donosi odluku o sebi i o cijeloj Evropi – nema veze što im nije ponuđeno “konkretnije” pitanje, i ovo će za sada biti dovoljno, i ovo će biti prvi veliki udarac naroda međunarodnoj finansijskoj oligarhiji, a samim time će to biti i istorijskitrenutak.

O propustima i boljim opcijama koje je grčka ljevičarska Vlada mogla poduzeti takođe bismo mogli pričati, ali kao i kada je riječ o strahu, za to sada više nema vremena. Ima vremena još samo da se izrazi apsolutna podrška grčkom narodu u borbi protiv dužničkog ropstva i finansijskog neo-kolonijalizma. Evropa, radni narod Evrope, treba i može sada poručiti samo jedno: OXI!

 

Izvor: Advance.hr

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top