Nauka zvana zabušavanje na poslu | Ekonomist

Nauka zvana zabušavanje na poslu

Da li između sastanaka maštate kako putujete Amazonom, ili visite nad aparatom za kafu ili čak pišete roman tokom radnog dana. Čestitamo, vi odrađujete svoj dio „praznog rada“. To je izraz za zabušavanje.

Tačnije sve ono što radimo u toku radnog vremena a ne tiče se posla, a ujedno i naslov nove knjige Rolanda Paulsena, sociologa sa Lund University u Švedskoj i jednog od vodećih stručnjaka u svijetu o tome kako ljudi zabušavaju na poslu. Zaposleni uglavnom troše oko dva sada svakog dana na zabušavanje u okviru radnog vremena, a to „nedolično ponašanje na poslu“, kako ga Paulsen naziva, je najverovatnije više rasprostranjenije nego što većina menadžera shvata.

U svojoj knjizi ovaj autor ispituje neke ekstremne slučajeve praznog rada, razgovarajući sa zaposlenima koji zabušavaju tokom dobrog dijela radnog vremena. Iako, većina poslodavaca koristi tehnologiju kako bi se osiguralo da zaposleni rade svoj posao, od softvera koji prati rad računara pa do GPS sistema koji prate isporuke, radnici često smisle način kako da zaobiđu sisteme kontrole.

„Šta da radimo sa našom željim da radimo manje a živimo više?“ pita Paulsen. Ovo pitanje se lično odnosi i na samog autora, jer na početku knjige navodi kako bi „sada radije vozio kajt nego pisao predgovor“.

Zašto se ljudi upuštaju u prazni rad?

Često zbog toga što posao ili radne zadatke doživljavaju besmisleno. Zadaci neće poslužiti u ljudske potrebe, a možda ni kompaniji nisu potrebni. Neki ispitanici su, pored toga, bili nezadovoljni i svojim kompanijama kao i pojedinim menadžerima.

Sve koje ja poznajem se žale da rade više, umjesto manje.

Svjedoci smo da se više radi nego ranije. Često ni plata nije dovoljno visoka u odnosu na rad koji se obavlja kao i stresa i napetosti koji taj rad nosi sa sobom. Tako da često oni koji su najmanje plaćeni nemaju ni petominutnu pauzu, dok drugi mogu biti poprilično neaktivni na poslu.

Ne zabušavaju svi zato što to žele.

Neki ljudi su prisiljeni na prazni rad mimo svoje volje. Ovo me je najviše iznenadilo. Najekstremniji primjer je bankarski činovnik koji je na jednom projektu radio samo 15 minuta dnevno. Došao je do tačke kada mu nije više bilo ni smiješno ni zabavno, te je obavijestio o tome svoje nadležne. Da bi ga nagradili zbog iskrenosti, smanjili su mu obim posla na pola.

Bankarova namjera je bila suprotna. On je želio da radi nešto produktivnije, ali je menadžer bio previše zauzet da smisli nove zadatke. U takvoj situaciji, bankar je morao da simulira rad, jer su tu bile i ostale kolege koje nisu smjele da pomisle da je neaktivan. U ovom slučaju, zabušavanje nije bilo namjerno.

Šta je sa radnicima koji obavljaju slabo plaćene poslove?

Takvi radnici se uglavnom nadgledaju od strane svojih poslovadaca, pa oni čak i ne mogu da zabušavaju. No, koliko kod praćenje rada bilo tehnološki potkovano, uvijek se nađe prostora i vremena za zabušavanje.

Gdje se nalazi najviše praznog rada?

Stvari se ne mogu generalizovati na osnovu uzroka. Većina onih koji sprovode prazni rad su službenici sa akademskim diplomama i dozvoljenom autonomijom na poslu. Tako je, recimo, službenica u marketinškoj agenciji više vremena provodila pišući svoj blog nego što je obavljala radne zadatke. Intervjuisao sam i nekoliko web dizajnera koji su smislili kako da dođu kasno a završe rano, kao i arhivara koji je pisao svoj magistarski rad na poslu.

 

Izvor: The Wall Street Journal

 

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top