Miris proljeća na Balkanu | Ekonomist

Miris proljeća na Balkanu

1. Sukobi, raspad, devedesete, rat – SFRJ, kao rješenje kolone. 2. Turbo folk, šuškavci, zlatni lanci, gangsteri – Kriminal, kao rješenje kolone. 3. Fabrike, privatizacije, integracije, kapitalizam – Tranzicija, kao rješenje kolone. 4. Avioni, milioni, vile, kokteli – Snovi, kao rješenje kolone.

Glavno rješenje: Balkan

Kad smo došli do glavnog rješenja asocijacije, onda možemo i da se fokusiramo na glavnu temu kolumne, a to je gospodin Problem ili gospodin Balkan, pa kako kome više paše. Naime, htjeli to da priznamo ili ne riječ je o konfliktnom gospodinu, bilo da je “razjaren” od sebe samog ili od strane nekih međunarodnih “prijatelja” i prijatelja, namjerno ili ne.

Vjesnici 

Balkanci vole ovaj dio godine, jer dolaze sunčani dani, može se piti kafa na terasama restorana, ukoliko vas ne ometaju pčele, koje su isto vjesnici proljeća. Sve to za vrijeme pauze od 30 minuta radnim danima… Desi se ponekad da se to produži, ali sve to ulazi u “balkanski staž”.

No, ovo godišnje doba, za pomenuti dio Evrope, čiji sam i ja stanovnik, specifično je ne samo po gore pomenutim indikatorima. Za vrijeme pauze u prijestonicama balkanskih država osmišljavaju se strategije i planovi za proteste onih nezadovoljnih građana koji su baš kao pčele iz košnica, kada dođe proljeće, izašli na ulice Zagreba, Beograda, Banljaluke, Tirane, ali i Podgorice, grada u kojem ja bivstvujem. Ne bih povlačio paralelu sa istim protestima koji su se prije par godina, baš istog godišnjeg doba desili u arapskom svijetu, jer je jasno da Arapsko i Balkansko proljeće gotovo da nemaju nikakvih zajedničkih crta, budući da se zna da smo po demokratskim i društvenim principima arapski svijet odavno pretekli i za razliku od njih daleko i stigli. Dakle, naziv da je ovo tzv. Balkansko proljeće sa indignacijom odbacujem, zbog asocijacije na proces koji se desio kod Arapa, iako baš ovaj naziv neke moje kolege i “kolege” vole da koriste.

Ne bi sve ovo čudilo, dakle ovi protesti, da nisu krenuli nekako u isto vrijeme i na isti način u svim zemljama Balkana, od Njihove lipe, pa sve do Edijeve Tirane…

Tačke spajanja

Potrebno je naglasiti i ono što je simptomatično jeste da su protesti u svim pomenutim balkanskim prijestonicama krenuli na isti način, dakle spontano i na osnovu ad hok inicjativa. Dakle, ono što je u početku izgledalo kao neorganizovano i samo zastupljeno na društvenim mrežama, vremenom je, i to brzo, postalo organizovano i strukturisano sa jasno ispoljenim zahtjevima prema onome ko im može “pomoći”.

Banjaluka, Beograd, Podgorica i Tirana ili “Pravda za Davida”, “1 od 5 miliona”, “97.000 – Odupri se”, nazivi su protesta u prva tri pomenuta glavna grada. Nastali su na “okupljanju” građana na društvenim mrežama, a onda je igra prebačena na teren ulice. Tirana, kada je riječ o imenu demonstracija, nije još uvijek nadjenula isto, što ne znači da neće. Zahtjevi kod svih njih su isti. Smetaju im vlada, pravosudni sistem, korupcija, javni servis, neobjektivnost većine medija, cenzura objektivnih medija, nepotizam, klijentelizam, loš zdravstveni i penzioni sistem… Naglašavam da su ovo zahtjevi onih koji protestuju u ovim gradovima, ali i unutrašnjosti država. To je ono što ih spaja, dakle zahtjevi su isti ili skoro slični. Protesti se uglavnom održavaju noću, jer je dan rezervisan za planove…

Na drugoj strani je Zagreb. Nisam ga tek tako stavio na drugu stranu ulice za razliku od ostalih. Građani Zagreba takođe organizuju proteste, u manjem broju i sa problemima koji i nisu sveopšti kao u gore pomenutim državama. Zašto to kažem? Hrvati protestuju zbog konkretnih, ali za njih najtežih slučajeva nepravde, nasilja i institucionalnog nemara, ali i komunalnih problema i uništavanja prirodne i kulturne baštine. Primjer moje tvrdnje pokazuje jučerašnji protest. Zagrepčani su izašli na ulice jer se protive tome da se gradonačelniku glavnog grada Hrvatske Milanu Bandiću dodijeli počasni doktorat Muzičke akademije. Protest se održava pod sloganom “STOP nasilju nad Sveučilištem! #sramise”. Dakle, komšije iz Hrvatske, konkretne probleme i sporenja sa aktuelnom državnom i lokalnom politikom iznose na ulice.

Tik tak

Zajedničke tačke spajanja se tu ne završavaju. Demonstranti su od Beograda pa dalje poručili da je ostalo toliko vremena do ispunjenja njihovih zahtjeva. To implicira da su vremenski limitirali one prema kojima su uputili zahtjeve. I to ne jednom… Isti slučaj je bio i sa Banjalukom, isto tako i Tiranom i Podgoricom. Nužno je naglasiti da su ti rokovi produžavani od strane demonstranata u svim državama, po barem pet puta, pa je u jednom trenutku postojala i neozbiljnost kod jednog dijela građana jer je ovo Balkan. I nismo baš navikli na razne vrste mirnog rješavanja konflikta, nego odmah zauzmeš gard, pa ko šta ponese…

Još jedna bitna činjenica, može biti i preporuka, da se sve ovo mijenja na izborima. Ulica ne ljubi više tu vrstu promjena. Bar je to moj stav. Toliko kapaciteta ima, sjedne se za sto, oformi se stranka, pa na izborni megdan da se odmjere snage. Nekako je najsvrsishodnije za sve. Sve do tad, optuživaćemo jedni druge da “ultimatišemo”, ali je samo bitno da ne budimo neke aveti prošlosti. Bolje neka spavaju.

Sat neka kuca, rokovi su dio vremena, a vrijeme teče… Sve ovo govorim vjerujući da smo neke ružne slike zakopali i da ih nećemo oživljavati, a da je budućnost pred nama i da nećemo praviti greške.

Miris proljeća kao godišnjeg doba neka se širi Balkanom bez obzira ko kakav vazduh želi da udiše.

The end!

Komentariši

Top